Zapisi o mjestima, zapisi o ljudima

Prvo da se zahvalim dragom Allahu što mi je podario blagodat bliskog druženja sa rahmetli Samirom. Godinama smo bili bliski poput rođene braće i iz toga mi ostale mnogobrojne najljepše uspomene i vrijedne pouke. Njih je toliko da bi mi trebalo mnogo više vremena i mnogo riječi da bi mogao makar ukratko opisati samo dio njih.

Hajde, Abdija, ti na vāz[1].

Klanjaj pet vakat namaz.

Terć ne čini[2] Božji farz[3]

A zaboga, Abdija!

Aškom[4] srce napuni,

„Allah, Allah“ sve zbori.

Svoga Boga spominji,

„Ah!“ sve čini. Abdija!

Nemoj dun'jā milovat,

Krivo zborit i lagat,

Gafil[5] spavat i šedit,

Put do “Narandže s Trebevića” bio je dosta dug. Počeo je na izmaku zime i početku proljeća ‘92, kada sam imao nepune 23 godine i bio na polovini studija Elektrotehničkog fakulteta u Sarajevu, a završio je ovih dana, objavljivanjem istoimene knjige, s podnaslovom “svjedočenja i sjećanja iz Sarajeva u vremenu opsade 1992-1996”.

Velika mi je čast i posebna odgovornost napisati tekst povodom navršavanja dvadeset i pet godina od preseljenja na ahiret rahmetli hadži šejha Fejzulaha-efendije Hadžibajrića. Posebna težina ovoga zadatka odnosi se na činjenicu da se među prisutnima na ovogodišnjoj akademiji „Šebi Arus“ nalazi znatan broj onih koji su lično poznavali, izravno slušali, čak i učili pred rahmetli Hadžibajrićem. Jedan dio pisanoga materijala te brojne podatake, još ranije, ustupio mi je Sead-efendija Halilagić, pa mu se na tome posebno zahvaljujem.

U srijedu 25. novembra 2015. godine navršava se trideset godina od preseljenja na vječni svijet hadži hafiza Smaila-efendija Fazlića. Ranije je povodom dvadesetogodišnjice njegove smrti također napisan jedan članak, s tim da je autor toga članka, rahmetli hadži Ago Ćurovac, bio direktni učenik hafiza Fazlića. Činjenica da se, evo s ovim tekstom, obilježava po drugi put godišnjica njegove smrti zasigurno pokazuje da je hafiz Smail Fazlić jedna od značajnih ličnosti, nosilaca vjerskoga života bosanskih muslimana.

Susret s ličnošću profesora Fehima Bajraktarevića neizbježan je prilikom zadovoljavanja makar i površne zainteresiranosti za bosansku kulturnu povijest u vremenu osmanlijske uprave (Hadžijahić, str. 132.-134.). Ipak, skoro da je njegova pojava ignorirana u studijama bosanskih autora, a nadalje, što je paradoksalno, izostala je i ozbiljna kritika njegovog znanstvenog opusa. Skoro jedini naučno relevantni izvori o njegovome životu i djelu su radovi srbijanskih orijentalista, naročito njegovih učenika.

Protekli mjeseci obilježeni su, između ostaloga, i sa tri datuma, za nas veoma značajna. Riječ je o pedestpetogodišnjici smrti Hamdije Kreševljakovića (09. august 1959.), sedamdesetpetogodišnjici njegovoga imenovanja za člana Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu (06. juni 1939.), čime je prof. Kreševljaković postao prvo muslimanski akademik iz Bosne, te sedamdesetgodišnjici smrti hadži Mehmeda-efendije Handžića (29. juli 1944.).

U četvrtak 21. marta 2013. godine, nakon teške bolesti, u predvečernjim satima, svoju plemenitu dušu ispustio je iskreni Božiji rob, siromah (fekîr), potpuni derviš Senad Mičijević iz Mostara.

Mnogobrojni gradovi diljem svijeta, kako na Zapadu tako i na Istoku, posjeduju zadužbine ili vakufe. To su materijalna dobra izgrađena u prošlosti od dobrih ljudi, da bi se njima koristili ljudi današnjice, ali i budućnosti. Jedan od veoma lijepih europskih gradova, koji obiluje mnogobrojnim materijalnim zadužbinama je i grad Prag. 

 U nedjelju 27. maja 2012. godine, navršilo se trideset godina od preseljenja na ahiret prof. Mustafe-efendije Mehića, svršenika Više islamske šerijatsko-teološke škole (VIŠT), imama džamije na Nadmlinima, predvodnika učenja zikra (zikir-baša) po metodu (usûl) nakšibendijskog derviškog reda u tekiji na Nadmlinima, te kulturnog, društvenog i prosvjetnog radnika.