Kako putovati uz hazreti Mevlanu?

Autor

U uvodu I. džilda svoje Duhovne Mesnevije (Masnavī Ma’navī) hazreti Mevlana, između ostalog, kaže: „[…] Ovo (Mesnevija) je lijek za srca, ovo je razgaljivanje tuge, ovo je otkrivač Kur’ana, ovo je obilje opskrbe, ovo je popravljanje morala i ponašanja (ljudi). Ruke meleka, anđela, plemenitih časnih pisara dozvoljavaju da ovo rukama dodiruju samo čisti, jer je ovo objava od Gospodara svjetova” (Mesnevija 1, prijevod Ahmed O. Mešić: 29).

Da bi se čovjek svojim unutarnjim bićem osvjedočio u ove riječi hazreti Mevlane i osjetio da ga Mesnevija oplemenjuje i unosi radost u njegovo srce, u svom pristupu Mesneviji treba uvijek imati na umu najmanje dvije činjenice,

Prva je, da je Mesnevija plod božanskog nadahnuća, i da hazreti Mevlana svoje spoznaje zahvaća neposredno iz neiscrpive i neograničene božanske Riznice. I stoga, o čemu god da govori čitatelja svakog vremena, podneblja i kulture, zapravo, vraća njegovoj nedjeljivoj, transcendentalnoj ademovskoj biti i uči ga kako da gradi vezu sa Stvoriteljem koja se temelji na ljubavi i bliskosti, te na taj način ostvari unutarnju integraciju bića.

مثنویّ ما دکان وحدتست غیر واحد هرچه بینی آن بُتست

Dućan jednoće je Moja Mesnevija,

sve što vidiš idol je Osim Jednoga. (M6: 1528)

Druga je da je hazreti Mevlani poezija bila pogodan medij da, kazujući svoja nadahnuća u stihovima, odgaja slušatelje. U djelu Tajne uzvišenosti (Fīhi mā fīhi) kaže:

„U meni postoji dobrota koja mi ne dopušta da se ijedno srce zbog mene ražalosti. […] Toliko ljubavi imam u sebi da, kad drugovi k meni dođu, iz straha da im ne bude dosadno recitiram poeziju kako bi se njome zabavili. Inače, gdje sam ja, a gdje poezija? Tako mi Boga, ja se poezije gnušam i za mene od nje nema ništa gore. […] Ja sam mnogo učio i mnogo se učeći namučio da mi plemeniti, dobri, pametni i dubokoumni dolaze kako bih im ja one čudnovate i suptilne stvari izlagao. Bog je tako želio, sva je ta znanja ovdje sakupio i muke je ovdje donio kako bih se ja time pozabavio. Šta ja mogu činiti?“ (Tajne uzvišenosti, 2011: 113; preveo Munir Drkić).

Poštujući ove hazreti Mevlanine riječi možda je neprikladno uopće ga i nazivati „pjesnikom“, bez obzira što je Mesnevija u estetskom smislu vrhunski primjer poetskog žanra mesnevije. Dakle, stihovane priče umetnute jedna u drugu koje su utkane u strukturu Mesnevije nisu same sebi svrha. One su tu da bi nam kroz ljepotu svoga poetskog izričaja hazreti Mevlana pri svakom našem novom druženju sa Mesnevijom proširivao duhovna obzorja bića.

Da bismo uopće krenuli na putovanje sa hazreti Mevlanom bilo bi dobro promišljati o narednom stihu:

ز آن نمی پرد به سوی ذو الجلال کاو گمانی می برد خود را کمال

Zato do Zul-Dželala ne može letjeti,

da je potpuna osoba ko sebi umisli. (M1: 3213)

KOMENTAR: Pitanje koje se može postaviti jeste zašto hazreti Mevlana koristi izraz „letjeti“, kada govori o čovjekovom kretanju prema Bogu? Ptica u gnostičkoj literaturi je, uopće uzev, simbol duše. Zbog čega? Dominantno svojstvo ptice je letenje posredstvom kojeg se diže u visine ili se spušta u nizine. S obzirom na silazno-uzlaznu putanju čovjekove duše – pad iz uzvišenog duhovnoga svijeta u niski materijalni svijet te ponovni uspon/povratak u duhovni zavičaj – ptica je najprikladnija da čovjekova duša poprimi njen odraz. Ova simbolika zastupljena je, primjera radi, u traktatu Resāle al-teir, Ibn Sinaa; u traktatu pod istim naslovom Ebu Hamida Gazalija; u traktatu Purpurni um (Aql-e sorh) šejha Šihabuddina Suhravardija; te u poetskom djelu Manteq al-teir (Govor ptica), šejha Attara. (Vidi: Govor ptica, prijevod s engleskog Ahmed Ananda, Kulturni centar I. R. Iran., Sarajevo, 2003).

Preduvjet kretanja na duhovno putovanje je svjesnost o vlastitoj manjkavosti i nedostacima, a ta svjesnost se temelji i razvija kroz njegovanje osobine bogobojaznosti jer je ona glavno mjerilo našeg položaja kod Allaha, dželle šanuhu, o čemu govori naredni kur'anski ajet:

„O ljudi, Mi smo vas od muškarca i žene stvorili i plemenima i narodima vas učinili da bi ste se upoznali. Doista je kod Allaha najplemenitiji od vas onaj koji je najbogobojazniji [...]“ (Al-uǧurāt: 13).

Između bogobojaznosti i ljubavi prema Bogu postoji uzajamnoprožimajući odnos. Nema ljubavi bez bogobojaznosti ni bogobojaznosti bez ljubavi. Bogobojaznost nas uči da svako djelo promatramo i procjenjujemo u Ogledalu Božijega Lica a ne u ogledalu vlastitoga ega. Jer ego nam nudi iskrivljenu percepciju samih sebe te se zamišljamo potpunim, dočim gledati se u Ogledalu Božijega Lica znači biti svjestan vlastite manjkavosti i nedostataka kroz samopreispitivanje sebe. Svaki propis, svaka dužnost kojom nas je obavezao Bog, konačno, ljudski život u svoj njegovoj cjelovitosti treba imati za cilj spoznaju Boga i putem te spoznaje približavanje Njemu.

Tamo gdje nema bogobojaznosti zagospodari oholost i uznositost. Kako prepoznavati vlastitu oholost? Odgovor će dati naredni stihovi hazreti Mevlane:

شب نبد نوری، ندیدی رنگ را پس به ضدّ نور پیدا شد تو را

Noću nema svjetlosti, pa ne vidiš boje ti,

al' pokaže ti se svjetlost preko suprotnosti.

دیدن نور است آنگه دید رنگ وین به ضدّ نور دانی بی درنگ

Prvo se vidi svjetlost, onda se vidi boja.

Znaj sigurno da je boja suprotnost njena.

رنج و غم را حق پی آن آفرید تا بدین ضد، خوش دلی آید پدید

Bol i tugu zbog toga Hakk stvori,

da iz ove suprotnosti radost srca izroni.

(M1: 1128-1130)

KOMENTAR: Svaka pojavnost u izvanjskome svijetu i u nama samima, dakle, bilo da je gledamo tjelesnim okom ili je prepoznajemo kao emociju u našem biću, prepoznaje se posredstvom suprotnosti: dan posredstvom noći; radost posredstvom tuge; darežljivost posredstvom škrtosti; ljubav posredstvom mržnje. Na tragu ove zakonitosti i bogobojaznost se prepoznaje posredstvom oholosti.

علّت ابلیس أنا خیری بدست وین مرض در نفس هر مخلوق هست

'Ja sam bolji' bješe bolest Iblisova.

U duši svakog čovjeka je bolest ova. (M1: 3216)

KOMENTAR: Osobina suprotna bogobojaznosti je oholost. Nema čovjeka da je imun od ove bolesti. Onog trena kada samo pomislimo, a ne još izgovorimo, „Ja sam bolji“ otvorili smo put iblisovskoj komponenti u vlastitome biću.

Stoga za putovanje uz Mesneviju trebamo ostaviti vlastiti ego po strani i promišljati o osobini bogobojaznosti da bi nas hazreti Mevlana duhovno oplemenio.

Nastavlja se...