Kategorija
Autor
Uvodna riječ
Suština svjedočenja dragoga Allaha jeste svjedočenje Njega kao Živog i Vječnog (El Hajjul-Kajjum), kao Stvoritelja i Gospodara i nebesa i Zemlje, odnosno svega postojećeg.
U stvari, postoji samo On i uz Njega uzvišenom voljom Njegovom još i svjetovi stvorenja koje je On stvorio i kojima On gospodari – dakle sve što postoji uz Njega, i Zemlja i sva stvorenja na njoj, i svemir i sve ono što postoji u njemu, samo su Njegova stvorenja totalno ovisna o Njemu i koja bez Njega uopće ne bi mogla egzistirati.
Odatle je jasno da istinsko svjedočenje Allaha dragoga uz poniznu predanost i ljubav prema Njemu nužno zahtijeva i pokornost Njemu, hvaljen i slavljen neka je, u svemu.
Nijedan segment egzistiranja i pojedinca i društva ne može od toga biti izuzet. Ne može se istinski svjedočiti dragoga Allaha i istinski Ga voljeti, a da Mu se ne predaje i pokorava potpuno – u svemu što spada u privatni život pojedinca i u svemu što spada u učešće svakog pojedinca u javnom životu društva. U tom smislu, svjedočenje dragoga Boga, istinsko voljenje Njega i iskrena predanost i pokornost Njemu zahtijeva stalni trud i napor da Njegova Riječ bude gornja prvo u nama samima i našem življenju, a potom i izvan nas onoliko koliko to objektivno možemo dosegnuti.
Naročito je značajno postići da Allahova Riječ bude gornja u sferi poslovanja i ekonomije u cjelini. To je zbog toga što su tu lični interesi veoma izraženi i veliko je dostignuće baš tu se pokoriti uzvišenim i savršenim Božijim zakonima i, ako ustreba, u stranu ostaviti vlastite materijalne interese.
Ako postignemo da Riječ dragoga Boga bude gornja u ekonomiji (gdje se najviše prepliću naši ovosvjetski materijalni interesi), ''pređen je vrh brda'' i sav će daljnji trud da u cjelini našeg bitisanja Allahova Riječ bude gornja biti znatno milošću Njegovom lakši.
U toj želji dalje ćemo, ako dragi Allah da, pokušati da navedemo naša razmišljanja o tome kako bi trebali definisati i organizirati ekonomiju oni koji bi željeli postići za ljubav dragoga Allaha da Njegova riječ bude u njoj gornja. Ono što u tome ako dragi Allah da bude istinski valjano i dobro, bit će od Njega, pa Njega, hvaljen i slavljen neka je, molimo da nas milošću obaspe i uputi nas.
Razmišljanje o suštini ekonomije
Vidjeli smo (u kazivanju o Ademu, alejhisselam, je bilo nešto riječi o tome) da je dragi Allah čovjeka stvorio i radi toga da bi čovjek bio Njegov, hvaljen i slavljen neka je, namjesnik (halifa) na zemlji. Vidjeli smo i to da su otac i majka svih ljudi, Adem, alejhisselam, i hazreti Hava, za vrijeme svoga boravka u Džennetu od dragoga Allaha bili opskrbljeni sa svime što im je trebalo, pa i više od toga, bez imalo truda. Oni, dakle, tada nisu morali ulagati nikakav rad, niti bilo kakav napor da bi došli do onoga što im treba – sve im je na dlanu bilo dostupno i sve su imali bez nužde ulaganja bilo kakvog truda da to steknu.
Međutim, sa silaskom na zemlju i sa početkom ove, dunjalučke, etape njihovog života, i oni su, i čitavo njihovo potomstvo (dakle čitavo čovječanstvo) došli u svijet u kome se sve što treba mora steći samo ulaganjem vlastitoga truda i napora.
Ajeti Kur'ana jasno kažu da je dunjaluk svijet gdje ljudi moraju da vlastitim angažmanom, trudom i naporom steknu ono što im treba za življenje i egzistiranje. Mnogi ajeti Kur'ana jasno kažu i to da je ljudima u tome na zemlji iskušenje, jer dragi Allah voli one koji čestitim vlastitim trudom i poštenom trgovinom stječu svoj imetak, a nikako ne voli one koji to hoće postići lažima, prevarama, krađom i nasilnim otimanjem tuđeg. U tome je smislu prirodna vjera čovjekova prema kojoj je, kao obrascu, on i stvoren, uvijek jasno govorila da se dunjaluk ne može i ne smije sasvim odbacivati. Istina, vjera uvijek i kaže da dunjaluk nije svrha čovjekove egzistencije i da mu nikako ne treba robovati, već čitav život treba biti iskrena predanost dragome Allahu i ljubav prema Njemu uz lijepo ponašanje na zemlji i činjenje mnogoga dobra čime je On zadovoljan, ali se tu jasno uvijek vidi i da se dunjaluk ne smije ni odbacivati. Njegova svrha, za koju ga je dragi Allah i dao, jeste da on bude ahiretska njiva – mjesto na kome čovjek svojim dobrim ili, ne dao dragi Allah, lošim djelovanjem sam sebi određuje svoj položaj u vječnosti budućeg svijeta, ahireta. Sve je još značajnije ako se ponovo sjetimo i da je čovjek doveden na zemlju da njome vlada prema blagodati koja mu je data, ali i sa ozbiljnom odgovornošću koja mu je takođe data da bude Allahov halifa (namjesnik) na zemlji.
Zbog toga je za ljude od suštinskog značaja pitanje da li će sistem svog truda kojim žele steći ono što im treba (ekonomiju) na dunjaluku organizirati onako kako je njihov Stvoritelj i Gospodar zadovoljan ili ne. Upravo i djelovanje u tom pravcu je želja kazivanja koja, ako dragi Allah da, slijede, ali se pri tome treba poći od početka.
Prvo što su radi sticanja onog što im treba ljudi na ovom svijetu mogli činiti jeste da sakupljaju plodove koji su oko njih bili, a kasnije su shvatili i da trebaju loviti da bi došli do hrane. Dakle, najstariji pojavni oblik ekonomije na zemlji bili su: Sakupljačka privreda, lov i ribolov.
No, ljudi su vrlo brzo, još u prvoj generaciji, shvatili i da mogu radi ishrane i odijevanja uzgajati domaće životinje, kao i uzgajati biljke (treba se sjetiti da su se još i pripadnici prvog, Ademova, alejhisselam, domaćinstva, što se jasno vidi iz događaja vezanih za njegove sinove Habila i Kabila, bavili uzgajanjem stoke i zemljoradnjom).
Tako su ljudi na zemlji, još od samog početka, u prvoj generaciji uspostavili privredni sistem zasnovan na poljoprivredi (zemljoradnja i stočarstvo) i na sakupljačkoj privredi, lovu i ribolovu. Dakle, poljoprivreda, lov i ribolov (uz malo učešće sakupljačke privrede u vremenima prvih generacija) su prirodni osnov ekonomije (privrede) ljudi na zemlji. Tako je bilo hiljadama godina, za svo vrijeme tradicionalnoga življenja ljudi na zemlji, življenja koje je karakteriziralo sljedeće: poljoprivreda kao osnov ekonomije, a industrija na nivou zanatstva; nedostatak motora, te jahalice i zaprežna kola kao način kopnenog transporta i lađe na jedra kao način vodenog transporta; hladno oružje, koplje, luk i strijela kao naoružanje u lovu i ratovanju.
Stvari su se počele mijenjati negdje u 18. vijeku po Isāu, alejhisselam, i naročito u 19. vijeku po Isāu, alejhisselam, sa pojavom industrijske revolucije, kao i u 20. vijeku po Isāu, alejhisselam, sa pojavom elektrotehničke i elektroničke, kao i informatičke revolucije. Sve do tada u tradicionalnom življenju ljudi su uglavnom živjeli na plodnom zemljištu i sami su sebi zemljoradnjom i stočarstvom proizvodili hranu, a ličnim zanatstvom u kućnoj radinosti (predenje, tkanje, pletarstvo) su proizvodili proizvode za osnovne životne potrebe (odjeća, osnovni alati, opanci, nanule i druga osnovna obuća). A složenije proizvode koje svi nisu mogli kućnom radinošću praviti proizvodile su specijalizirane zanatlije (kovači, sarači, sedlari, užari i ostali) u čaršijama (zanatsko trgovačkim centrima). Tako su se osnovni proizvodi potrebni za normalan život i opstanak proizvodili lokalno kućnom radinošću u domaćinstvima i u zanatskim radnjama u lokalnim čaršijama, a jedino su se proizvodi iz udaljenijih krajeva dostavljali rukama trgovaca u trgovačkim karavanima i prodavali su se na lokalnim trgovištima (trgovačkim pijacama). Dakle, hiljadama godina u sistemu tradicionalnoga življenja do svih osnovnih proizvoda nužnih za opstanak dolazilo se kućnom radinošću i lokalnim zanatstvom, dok se samo višak preko toga ostavljao za razmjenu (trgovinu) na udaljenijim trgovištima. U takvom sistemu ekonomije ljudi su bili neovisni od kretanja cijena na trgovištima i kakav god se tamo desio pad cijena, osnovne proizvode za život su imali kod sebe.
Ali, pojavom modernizma (moderne) koji je na krilima industrijske, elektroničke i informatičke revolucije naslijedio tradicionalni oblik življenja i uspostavio sistem robne (tržišne) privrede, ljudi su prestali sami sebi proizvoditi hranu i proizvode za osnovne životne potrebe i postali su ovisni o posjedovanju novca (specifične robe koju svi hoće i koja zbog toga ima status opšteg ekvivalenta, mjerila cijena, pri razmjeni na tržištu) i o stanju na tržištu (koje određuje visinu tržišnih cijena), jer su došli u situaciju da samo kupovinom na tržištima za novac mogu doći do onoga što im treba za život.
Tako se pojedinac u sistemu robne (tržišne) proizvodnje jedino može pojaviti bilo kao osoba koja posjeduje sredstva za proizvodnju (sredstva za rad i predmete rada) i koja ih može aktivirati u cilju njihovog efikasnog tržišnog obrta uz zaradu, bilo kao osoba koja posjeduje samo ličnu sposobnost za rad (radnu vještinu odnosno radnu snagu), ali koju može aktivirati (jer nema vlastitih sredstava za proizvodnju) samo ako je angažira (zaposli) neko ko posjeduje sredstva za proizvodnju.
Historijski gledano, sa razvojem mašina (koji je donijela industrijska revolucija) ranije male zanatske radionice sa majstorom (koji je kao vlasnik radionice u njoj radio i bio glavni posjednik, poznavalac, zanatske vještine), kalfama i šegrtima (učenicima zanatske vještine koji su učili od majstora i pomagali mu u poslu) su nestale i pojavile su se industrijske tvornice (sa vlasnikom koji nije, poput majstora prije njega, tu radio, već je kao vlasnik tu vladao i nadgledao posao) i radnicima (koje je vlasnik u svojoj tvornici zapošljavao da bi za njega proizvodili proizvode koje će prodavati na tržištu). Tako su i svi faktori proizvodnje (i ljudski rad, i sredstva za rad, i predmeti rada) dobili svoju cijenu na općem tržištu i postali su kapital (novčana vrijednost koja se teži uz uvećanje tj. zaradu obrnuti na tržištu). Zbog toga je taj sistem proizvodnje koji je naslijedio tradicionalni sistem (zasnovan na feudalizmu) i nazvan kapitalizmom.
U tom sistemu nisu samo radnici (pojedinci koji samo imaju radnu snagu) postali ovisni o tržištu, već su i kapitalisti (pojedinci koji imaju kapital kojeg mogu obrtati) postali ovisni o tržištu jer bi ako nisu bili sposobni da svoj kapital na njemu uz zaradu obrću i sami propali.
Klasične osnovne formule ekonomije definirane sistemom tržišne proizvodnje su sljedeće:
Ekonomija proizvodnje:
|
N |
- |
R |
- |
P |
- |
R' |
- |
N' |
Proces počinje kupovinom faktora proizvodnje na tržištu (N) i to:
-
rada (angažman potrebnih radnika kojima se trebaju isplatiti plaće);
-
sredstava za rad (plaćanje njihove vrijednosti na tržištu);
-
predmeta rada (plaćanje njihove vrijednosti na tržištu).
Naredna etapa je angažman kupljenih faktora proizvodnje u procesu proizvodnje datih proizvoda (R – P) (koji se vrijednuju prema vrijednosti koja je za njih plaćena prilikom njihove nabavke i na tu se vrijednost dodaje vrijednost njihova trošenja u procesu proizvodnje (troškovi proizvodnje – npr djelimični trošak angažiranih mašina (amortizacija)). Kada se saberu svi troškovi angažiranih faktora proizvodnje određenih proizvoda tokom njenog procesa dobiva se vrijednost cijene koštanja tih proizvoda.
Kada se završi proces proizvodnje proizvoda počinje etapa njihove prodaje na tržištu (R' – N'). Ova se etapa obično naziva smrtni skok robe u kapitalizmu, jer od nje zavisi rezultat čitavog procesa – ako se proizvodi uspiju prodati na tržištu po cijeni većoj od njihove cijene koštanja, čitav proces proizvodnje će imati efikasan pozitivni rezultat. Ali, ako se to ne uspije, onda će se čitav proces proizvodnje imati negativan rezultat gubitak jer će se iz njega dobiti manje nego što se u njega uložilo.
Ekonomija trgovine:
|
N |
- |
R |
- |
R' |
- |
N' |
Proces trgovine počinje kupovinom robe koja se misli prodati na nabavnom tržištu (N). Tako se formiraju zalihe trgovačke robe (R) koja se vrijednuje njenom nabavnom vrijednošću (cijenom koja je za nju plaćena na tržištu nabavke).
Ta se roba želi prodati na tržištu prodaje po vrijednosti većoj od njene nabavne vrijednosti (R').
Ako se ona uspije prodati (N') po vrijednosti većoj od njene nabavne vrijednosti čitav proces trgovine će imati efikasan pozitivan rezultat. Ali ako se to ne uspije onda će čitav proces trgovine imati negativan rezultat gubitak (jer će se iz njega dobiti manje nego što se u njega uložilo).
Zbog toga se i u ekonomiji trgovine ova etapa naziva smrtnim skokom robe u kapitalizmu.
Ali, prije nego nastavimo, opet je potrebno da se (da bi sve skupa bilo jasnije) malo vratimo u prošlost. Naime, dok su ljudi živjeli na plodnoj zemlji (oranice, pašnjaci i sl.) i na njoj sami sebi većim dijelom proizvodili sve što im treba, živjeli su i radili u zajednici (jer pojedinac nije mogao sam sve to proizvesti). Otac, majke i djeca su živjeli u porodici koja je osnovna ćelija društva i otac je bio njezin vladar, (poznati hadis koji se prenosi od Muhammeda, alejhisselam, to jasno kaže). Više porodica su živjele skupa i činile su rod (onaj od očeva svih tih porodica u rodu koji je imao najveći autoritet među njima bio je starješna roda) i dalje više rodova su činili pleme (jedan od rodovskih starješina, a nekada i više njih, sa najvećim autoritetom postao bi starješina plemena).
Nažalost, kako su vremenom ljudi počeli zaboravljati na svoga istinskog Gospodara i na Njegove propise vezane za naređivanje dobra i zabranu zla, a zbog ovosvjetskih ciljeva, motiva i interesa (plodna njiva, veliki pašnjak, obilni izvor vode i slično) počeli su oružani sukobi i ratovi među plemenima. Tako su ratnička vještina i sposobnost očuvanja unutarnje vlasti postali odlučujućim faktorom, pa bi najsposobniji starješina plemena koji ih je posjedovao postao vladarom skupine plemena, odnosno naroda (više plemena je predstavljalo narod). Kako bi osigurali da vlast ostane u njihovoj porodici vladari su se proglašavali kraljevima (sultanima) koje nasljeđuju njihovi sinovi, prinčevi. Tako je skupina plemena postepeno postala državom sa nasljednom monarhističkom vlasti koja je svoju vlast uglavnom osiguravala posjedovanjem vlasništva nad zemljom. Vladari su posjede nad većim ili manjim dijelovima državne zemlje (feud) davali svojim vjernim prijateljima, pristašama i vazalima u vlasništvo, koji su tako postajali vlasnicima zemljišnih posjeda (feudalcima), a koje su opet obrađivali seljaci koji su na njima živjeli i za njih bili i pravno vezani (kmetovi).
Tako je vjerovatno još od samih početaka ljudske egzistencije na zemlji pa sve do takozvanih buržoaskih revolucija u 18. i 19. vijeku po Isāu, alejhisselam, bilo društveno opće prihvaćen princip da društvo bude organizovano tako da jedan čovjek njime vlada.
Danas je u modernizmu ovo mišljenje u najvećoj mjeri odbačeno u korist vladavine većine u sistemu vladavine naroda (demokratije), ali se nikako ne smije zaboraviti da je dragi Allah Jedan koji nad svime vlada i Koji u vlasti (a ni u bilo čemu drugome) nema druga. Ne smije se isto tako ni jednoga trena zaboraviti da je vlast zemaljskog vladara samo njemu veliko iskušenje, jer on mora pokazivati samo samilost i dobro u vladanju i nipošto ne smije pokazati nikakvo zlo (jer je takav istinski Vladar, dragi Allah čiji je on samo namjesnik u vladanju) i on mora znati da će na Sudnjem danu biti pitan i za to kako je bilo najslabijem pojedincu u društvu nad kojim mu je bila data vlast. Zato je Muhammed, alejhisselam, jasno kazao, kako nam prenosi poznati hadis, da vlast treba biti davana onom koji je ne želi (to shvatamo da je Poslanik rekao zbog toga što takav dobro zna koliko je u tome iskušenje) i zato je hazreti Omer odbio da proglasi svog sina svojim nasljednikom uz riječi da je dosta što će na Sudnjem danu jedan od njihovog roda biti pitan za Ummet Muhammeda, alejhisselam.
Mi smo zbog svega ovoga mišljenja da je dobra strana vladavine jednog čovjeka u tome što ga drugi ne mogu spriječavati da ostvari dobro koje je naumio (kako se zna u modernim društvima dešavati da opozicija hoće da poremeti uz proglašavanje lošim čak i dobre inicijative samo zbog toga što one dolaze od vlasti (pozicije) u želji da ostvari pobjedu na budućim izborima). Isto tako treba se sjetiti da su Allahovi poslanici kod onih iz njihovog naroda koji su ih prihvatali imali potpunu vlast, neograničenu brojem mandata ili izborima nakon par godina, a Dāvūd i Sulejmān, alejhimesselam, su čak i zvanično bili nazvani kraljevima Israila.
Dakle, mišljenja smo da ne treba biti protiv vlasti vladara sve dok je on dobar, uspješan i dok čini dobra djela, ali, ono što se može pojaviti kao opasnost u sistemu vladavine jednog čovjeka je to što se često ne znaju načini kako ga smijeniti ako on postane loš (i ovdje se treba sjetiti hazreti Omera koji je bio zabrinut da ga ljudi zbog straha od njega ne bi opominjali ako počne griješiti, pa se jako obradovao i dragom Allahu zahvaljivao kad je čuo da bi ga muslimani, ako bi vidjeli da se pokvario silom ispravili i vratili na pravi put).
No, da se vratimo na osnovnu nit kazivanja vezanu za ekonomiju i da kažemo da su takozvane buržoaske revolucije u 18. i 19. vijeku po Isāu, alejhisselam, u svim zemljama uglavnom svrgnule sa vlasti monarhije ili ih svele samo na formalnu vlast.
Tada je nestao i sistem održanja vlasti na principu vlasništva nad zemljom (feudalizam) i ljudi su sa sela masovno preseljeni u gradove da bi tu postali radnici koji rade u tvornicama u vlasništvu bogatih pojedinaca (kapitalista). Putem ustavnog proglašenja privatne svojine kao vrijednosti koja se nikako i ničim ne može ograničiti, bogati kapitalisti (buržoazija) su u vlasti naslijedili kraljeve i tako su oni u društvu postali pojedinci kroz koje se praktično manifestira vladavina.
Međutim kako oni uglavnom nisu razmišljali o drugome osim o povećanju ličnog bogatstva (102 kur'anska sura ''Nadmetanje'' nam sasvim jasno pokazuje koliko su ljudi većinom opterećeni mislima o uvećanju vlastitog imetka), vrlo brzo su se neki od njih pretvorili u ljude koji ne razmišljaju o svojim uposlenicima kao o ljudima za koje su pred dragim Allahom odgovorni, već samo gledaju kako da ih što više iskoriste u funkciji uvećanja vlastitog bogatstva. Tako su se mnogi od kapitalista 19. vijeka po Isāu, alejhisselam, objektivno pretvorili u bezočne eksploatatore koji su radnike što su za njih radili promatrali ne kao ljude za koje im je dragi Allah naredio da prema njima budu dobri, nego su ih promatrali samo u svjetlu nadnica koje su im davali (a koje su oni smatrali troškom koji se maksimalno mora stalno smanjivati da bi im profit bio što veći), pa su im tako nadnice kontinuirano i sistematski stalno smanjivali i na svaki način nastojali da ih što više iskorištavaju kako bi im uz što manje davanje njima proizvodili što više i ostvarivali im što veću zaradu (profit).
Ovo je dovelo i do takozvanih kriza hiperprodukcije. Naime, kako je manjina bogataša u želji što većeg ličnog bogaćenja kontinuirano i sistematski smanjivala nadnice i plaće većini koja je u njihovim tvornicama radila, sami su sebi sjekli granu na kojoj sjede jer su zaboravljali da će se ta većina naroda uskoro pojaviti kao kupci njihovih proizvoda. Tako se počelo ciklično dešavati (takozvani ciklični karakter privrede u kapitalizmu) da ljudi većinom iako imaju potrebu za proizvodima nemaju dovoljno novaca da ih i kupuju zato što su im bezočni kapitalisti koji ih zapošljavaju stalno smanjivali plaće. Tako se ciklično dešavalo da se pojave ogromne zalihe robe koje se nisu mogle prodati na tržištu jer većina ljudi kojima oni trebaju i koji bi ih kupili nije imala novaca da ih i kupi. Dakle iako je na tržištu tražnja za tim robama postojala, ona ih nije mogla i kupiti jer finansijski nije bila dovoljno jaka. Proces proizvodnje robe koja je masovno proizvođena (jer su kapitalisti stalno ulagali u akomulaciju u želji da što više zarade) je počeo padati na smrtnom skoku robe zbog toga što se ona nije mogla prodati zato što kupci jednostavno nisu imali para da je i kupe (jer su im isti ti kapitalisti za koje su većinom radili stalno smanjivali plaće).
Tako se vidjelo da stvari jednostavno ne mogu više tako dalje ići, jer takozvani predatorski kapitalizam (nazvan po divljim zvijerima, predatorima, koje samo love i uništavaju druge) koji su postavili bezočni kapitalisti željni ničeg višega niti humanijega od uvećanja vlastitog bogatstva, ne može čak ni izbjeći da se ciklično zapadne u velike krize (naročito je ostala upamćena velika kriza u Sjedinjenim Američkim Državama 30 tih godina 20. vijeka po Isāu, alejhisselam), a kamoli uspostaviti humano i plemenito društvo u kome bi svima bilo dobro i gdje bi svi bili zaštićeni. To su primijećivali i neki filozofi i drugi umni i učeni ljudi koji su u svojim djelima predlagali metode da to kapitalističko društvo bude bolje.
Ne najznačajniji od tih ekonomskih učenjaka i filozofa, ali svakako po dejstvu njegovog učenja na ogromne mase ljudi koji su ga slijedili, jedan od najznačajnijih, jeste njemački filozof i ekonomski učenjak Karl Marks. On je po našem mišljenju napravio jednu kvalitetnu analizu kapitalističke ekonomije u svome poznatom djelu ''Kapital''. U njemu je i kvalitetno objasnio sve faktore koji su djelovanjem nekih kapitalista (onih što nisu mislili ni o čemu drugom do uvećanju vlastitog bogatstva) dovodili do cikličnih kriza hiperprodukcije u kapitalističkoj ekonomiji. Marks je vjerovao da je kapitalizam prolazan sistem koji će naslijediti novi sistem socijalizam (u kome sredstva za proizvodnju neće biti u vlasništvu pripadnika jedne klase i koji tako neće eksploatisati ostale), a koji će, kako je on mislio, biti samo prelazna etapa dok se ne uspostavi idealno društvo komunizam u kome će se od svakog uzimati po njegovim mogućnostima a davati mu se po njegovim potrebama. Oni što su masovno i fanatično prihvatili i slijedili njegovo učenje nazvani su komunistima i otišli su u drugi ekstrem u odnosu na predatorski kapitalizam.
Po završetku prvog svjetskog rata desilo se da su komunisti (boljševici) došli na vlast, ne kako je Marks govorio u jednoj razvijenoj kapitalističkoj zemlji, već u carskoj Rusiji koja je bila više feudalna negoli industrijska kapitalistička zemlja. Komunisti su tako u ''zemlji radnika i seljaka'', u, kako su ga oni nazvali, Savezu Socijalističkih Sovjetskih Republika (SSSR) koji su utemeljili na prostoru Rusije formirali svoju državu u kojoj su htjeli izgraditi sistem socijalizma, ne u industrijski razvijenoj kapitalističkoj zemlji, kako je Marks u svojim teorijama govorio, već u feudalnoj zemlji (prešli su, dakle, protivno Marksu direktno iz feudalizma u socijalizam).
Onako kako su komunisti shvatali Marksovu teoriju (sa dosta primjesa anarhizma) počeli su razvijati učenje o nužnosti eksproprijacije eksproprijatora, što nije bilo ništa drugo do učenje da sredstva za proizvodnju i kapital treba nasilno oduzeti od njihovih vlasnika koji su bili eksploatatori, tj. eksproprijatori širokih narodnih masa. U tome smislu se govorilo i o potrebi uspostavljanja diktature proletarijata (diktature radničke klase) u prelaznom sistemu socijalizma dok se na zemlji ne uspostavi idealni sistem komunizam (crveni raj, kako su ga nazvali njihovi protivnici).
Posljedica svega toga je bilo da je u komonističkim zemljama potpuno bila ukinuta privatna svojina. Ovo je uz primarnu negativnost komunističkog pogleda na svijet koja se očitovala u nevjerničkoj filozofiji (komunističko učenje je zvanično bilo utemeljeno na ateizmu, negaciji dragoga Allaha), bilo sekundarna negativnost koja je dovelo na koncu do propasti komunističkog sistema (jer ljudi bez osjećaja da je tu nešto njihovo, prosto, nisu bili motivirani da efikasno rade u tvornicama).
Tako se kao reakcija na jedan ekonomski ekstrem predatorski kapitalizam u kome su po osnovu privatne svojine nad sredstvima za proizvodnju bezočni kapitalisti jako eksploatisali mnoge ljude, pojavio drugi ekonomski ekstrem komunizam u kome je privatna svojina nad sredstvima za proizvodnju bila potpuno ukinuta.
Iako su zvanično govorili da su država širokih narodnih masa radnika i seljaka, komunisti su u stvari utemeljili državu jedne partije (komunističke partije), čiji su rukovodioci bili angažirani u svim državnim (i vojnim, i policijskih i ekonomskim) strukturama. U komunističkim državama sve je, dakle, bilo organizirano u funkciji ostvarenja njihovog sna o uspostavi idealnog sistema komunizma. Dakle, osnovni motiv u njihovoj organizaciji društva bila je jedna ideja.
Motiv ideje u kojoj je bilo elemenata humanizma i brige o svim ljudima je u stvari bio bolji od osnovnog motiva u kapitalističkim državama koji je bio ništa više do stalna želja za sve većim bogaćenjem jakih pojedinaca. Ali, problem je bio u tome što je sama ta ideja bila pogrešna jer su komunisti zvanično odbacivali od dragog Allaha istinski objavljenju vjeru (islam) i umjesto nje su željeli razvijati svoj pogled na svijet zasnovan na Marksovom učenju (marksizam) onako kako su ga oni shvatali.
A praktično su uspostavili države u kojima se zvanično u svemu sprovodio program komunističke partije i koji je zvanično propovijedao skromnost, ali i pored toga se njihovi rukovodioci nisu libili uživati u dunjalučkim ljepotama koje su oduzeli od svrgnutih bogataša. To je svakako bio nedostatak, ali je ipak pozitivna strana tih sistema bio u brizi o svim članovima društva, pa su široke narodne mase imale mnoge pogodnosti u tim državama.
Zbog toga je pogrešno vjerovati da je između komunizma i kapitalizma jedno samo pozitivno a drugo samo negativno. Po našem mišljenju treba tražiti sredinu između tih ekstrema (a ona se ne može naći bez iskrene vjere i istinske pune predanosti dragome Allahu) koja će prihvatiti sve ono što je u njima pozitivno, a odbaciti sve ono što je u njima negativno.
A, ono što je uz zvanično odbacivanje Vjere kao primarnu bila sekundarna negativnost u komunističkim državama jeste to što su sposobni pojedinci u ekonomiji teško mogli doći do bilo kakvog značajnog izražaja. Oni su bili zvani tehnomenadžerima i tehnokratijom i bili su smatrani društvenim neprijateljima. A sa druge su strane ljudi koji su se zvanično retorički predstavljali vjernim komunistima i srčanim pregaocima izgradnje države radnika i seljaka su bili društveno favorizirani bez obzira na to koliko su oni zaista bili dobri i sposobni.
Kada se još ovome doda i uobičajeno ljudsko shvatanje da nisu motivirani da paze na nešto za što ne vide da im zaista i pripada (ono što se u našem narodu obično imenuje izrazom ''alajbegova slama''), sasvim je jasno zašto su komunističke države u takozvanom hladnom ratu između njih i kapitalističkih država doživjele ekonomski poraz.
Sa druge strane u kapitalističkim zemljama (za koje su komunisti govorili da su već u fazi truhljenja, odnosno raspadanja) sistem je bio takav da su sposobnim pojedincima, privatnim preduzetnicima sva vrata bila širom otvorena i sistem je bio tako postavljen da im omogući da se nesmetano bogate i tako ujedno razvijaju i društvenu ekonomiju (jedino čime su oni tamo zaista bili pažljivo kontrolirani je njihova obaveza plaćanja poreza).
Isto tako, za problem padanja u ciklične krize hiperprodukcije u kapitalističkim državama pronađeno je rješenje (što je, interesantno, bilo u skladu sa Marksovom teorijom) u teoriji poznatog britanskog ekonomskog učenjaka Kejnsa (John Maynard Keynes) o nužnosti državnog intervecionizma u ekonomiji da bi se podigla kupovna moć tražnje. Naime, Kejns se odlučno suprostavio tada važećoj teoriji Miltona Fridmana (Milton Friedman) da tržište samo sebe automatski dovodi u ravnotežu i da ga treba ostaviti da se samoregulira bez ikakvog intervencionizma. Naprotiv, on je, kao i Marks, vidio da je problem u tome što su narodne mase osiromašene stalnim smanjivanjem njihovih plaća (koje su kapitalisti u želji za povećanjem profita kontinuirano činili) i govorio je da je nužno da država intervenira u ekonomiji u pravcu podizanja kupovne moći većine stanovnika koja na tržištu predstavlja tražnju. Država je tako počela da na različite načine intervenira kako bi široke narodne mase dobivale što više novaca, ali i da ih motivira da ih ne čuvaju kod sebe, nego da ih troše. I to je bilo u skladu sa Kejnsovom terijom koja je zahtijevala da se nakon davanja novca i psihološki utiče na ljude da ga što više troše.
Na taj način su u kapitalističkim državama pronađena efikasna rješenja da ekonomija više ciklično ne zapada u krize. I široke narodne mase u tim zemljama su od toga imale koristi jer je kod svih onih koji su donosili sve bitne ekonomske i društvene odluke prevladalo mišljenje i uvjerenje da društvo mora imati jaku srednju klasu da bi ona mogla kupovati sve ono što proizvodnja proizvede. Na taj način je u kapitalističkim zemljama nastala zajednica koja se definirala kao potrošačko društvo, dakle kao društvo sa imućnom srednjom klasom i društvo u kome se institucionalno i psihološki kontinuirano uticalo na ljude da što više troše. Dunjalučki gledano ovo je bilo veoma efikasno i stvaralo je jaki dojam kod ljudi da je u tim zemljama ekonomski raj i blagostanje sa svake strane.
Međutim kad se pogleda iz ugla vjere, dakle iz ahiretske perspektive, vidi se da je to u suštini za ljude bilo veoma negativno jer je kod njih djelovalo u pravcu razvijanja hedonizma, a odvraćalo ih od ozbiljnijih umnih promišljanja koja su ih trebala uputiti da spoznaju svog istinskog Gospodara, dragoga Allaha.
A i dunjalučki gledano zbog pohlepe kapitalista koji ne razmišljaju o svojim višim vjerskim i duhovnim obavezama i u ovome, kako bi ga neko smatrao ekonomskom raju u kome su kapitalističke zemlje decenijama živjele u 20. vijeku po Isāu, alejhisselam, pojavljuju se faktori koji ga mogu uništiti.
Naime, dokle god su kapitalisti shvatali da moraju u društvu imati jaku srednju klasu koja bi im kupovala proizvode, ovo je efikasno funkcioniralo. Međutim, u uslovima dejstva informatičke revolucije koja je čitavu planetu svela na elektronsko selo, bogati su kapitalisti sve više počeli uviđati da svoje proizvode putem elektronske prodaje i elektronskog plaćanja ne moraju prodavati u svojoj zemlji, već ih mogu prodavati širom svijeta. Tako se među njima počelo javljati shvatanje da u njihovoj zemlji više ne mora biti finansijski jaka srednja klasa koja bi kupovala njihove proizvode, jer ih sada mogu prodavati ako treba na drugom kraju svjeta. Kada se tome doda i njihovo uvjerenje da u siromašnim zemljama mogu zapošljavati mnoge da im rade u tvornicama za daleko manju plaću od one koju moraju plaćati radnicima u svojoj zemlji, jasno je zašto se u zadnje vrijeme dešava, naprimjer u SAD, da, kada vlasnici odluče da čitavu tvornicu presele u neku siromašnu zemlju gdje imaju mase ljudi spremnih da u njoj rade za nadnicu daleko manju od one koju bi plaćali američkim radnicima i time bez posla ostave veliki broj Amerikanaca, čitavi manji gradovi u SAD znaju ostati pusti kao neki grad duhova (ghost town).
Zbog svega ovoga se, kada se uzme u obzir suština ljudskoga života na ovome svijetu, jasno vidi da je, kako je već kazano, najbolje tražiti sredinu između ekstrema predatorskog kapitalizma i komunizma, a koja se samo može pronaći kroz iskrenu vjeru i istinski punu predanost dragome Allahu i koja će prihvatiti sve ono što je objektivno pozitivno u njima, a odbaciti sve ono što je u njima objektivno negativno.
Tako se jasno vidi da ekonomski sistem zasnovan na istinskoj predanosti dragome Allahu treba biti tako organiziran da sa svih strana stimulira individualne preduzetnike da rade i ekonomišu, te da im uklanja sve barijere koje se pred njima pojave, jer oni tim poslovanjem, uz lično bogaćenje, osiguravaju posao i plate za sve one što za njih rade i osiguravaju priliv sredstava u društveni budžet kroz plaćanje svojih poreskih obaveza.
A ono na što ih se svakako treba zakonski prisiljavati bilo bi sljedeće:
-
mora im se zabraniti obavljanje haram poslova jer je sasvim jasno da vlast koja se hoće istinski umiliti dragome Allahu nikako ne smije dozvoljavati ono što On zabranjuje, niti zabranjivati ono što On dozvoljava ili naređuje;
-
mora ih se obavezivati i u tome nadzirati da plaćaju prvo vjerom propisani zekat ako su muslimani ili džizju ako su sljedbenici Knjige, a nakon toga i porez za popunu društvenog budžeta;
-
treba im se propisati minimalan dnevni odmor koji moraju osigurati svojim radnicima (da bi oni mogli obavljati propisane dnevne namaze i da ih ne bi preopteretili poslom) i minimalan sedmični i godišnji odmor koji moraju svim radnicima osigurati (da bi ih se zakonski natjeralo da radnicima daju dovoljno vremena za brigu o porodici i za obavljanje ostalih neophodnih, pogotovu vjerskih, aktivnosti);
-
treba im se propisati i minimalna plaća koju moraju isplatiti svim svojim radnicima (kako bi ih se spriječavalo da se pretvore u one koji ih bezočno eksploatišu);
-
trebaju im se propisati i minimalni uslovi zaštite na radu koje moraju osigurati svojim radnicima (kako bi ih se spriječavalo da se pretvore u one koji im ugrožavaju zdravlje i život u cilju smanjenja svojih troškova).
A sve one preduzetnike koji sve ovo ispoštuju vlast i država trebaju sa svih strana podržavati i sve im barijere uklanjati u trudu da se čestito svojim radom bogate.
Ovakav bi po našem uvjerenju trebao biti ekonomski sistem koji bi trebali razvijati oni što žele da se kao iskreni vjernici istinski umiljavaju dragome Allahu.
O svemu ovome će se, ako dragi Allah da, detaljnije kasnije govoriti, a počevši sa razmišljanjem o čovjeku kao subjektu ekonomije i razmišljanjem o njenom definisanju.