Kategorija
Autor
Nakon što smo u prethodnom 4. dijelu ovih razmišljanja govorili o ekonomskim principima ekonomičnosti i rentabilnosti, sad imamo namjeru u nastavku, ako dragi Allah da, nešto više govoriti o značaju i potrebi primjene ekonomskog principa likvidnosti na mikroekonomskom nivou preduzeća.
4. Ekonomski princip likvidnosti
Likvidnost se u ekonomiji posmatra i definiše kao omjer i odnos između svih finansijskih obaveza preduzeća po osnovu njegovih dugova i svih njegovih raspoloživih finansijskih sredstava (i onih odmah raspoloživih po osnovu novca koje preduzeće ima na svojim bankovnim računima i onih očekivanih u izvjesnom vremenskom periodu po osnovu finansijskih potraživanja preduzeća).
U tome smislu ekonomski princip likvidnosti predstavlja nastojanje da preduzeće uvijek ima dovoljno novca da može izmiriti sve svoje finansijske obaveze po osnovu dugovanja i to:
i statički po iznosima tih dugova
i dinamički po datumima njihovih rokova dospjeća.
Ovdje se, u uslovima savremenog ekonomskog sistema koji danas preovladava u svijetu, kao dodatni i veoma veliki problem pojavljuje stalno i kontinuirano uvećavanje dugovanja ničim drugim do prostim protokom vremena zbog kamate (tako da ovdje jasno mogu osjetiti koliko je zlo u kamati čak i oni koji na svakodnevnu realnost ovoga svijeta, i ekonomsku i svaku drugu, ne gledaju u svjetlu svjedočenja njenog Gospodara, dragog Allaha i zato ne razmišljaju kako da na ovome svijetu djeluju onako kako je On, hvaljen neka je, zadovoljan).
Za uspješno i valjano poslovanje svakako je veoma značajno da se sva dugovanja mogu uredno i na vrijeme izmiriti. A u svjetlu svjedočenja dragoga Allaha i nastojanja da Mu se umiljavamo poštenjem i dobrim djelima značaj toga je kudikamo veći jer se odlično zna kolika je važnost valjanoga vođenja računa o svim našim obavezama i njihovog urednoga izmirenja. Ako nam neko da svoje vrijednosti i svoja sredstva da ih koristimo za naše potrebe, nama je velika obaveza da mu ih uredno vratimo i nikako ne smijemo namjerno to izbjegavati jer onda u stvari krademo njegovu imovinu.
Ove stvari su u Allahovom Zakonu (Šerijat) sasvim jasne – davanje vrijednosti u zajam i za dužnika i za povjerioca proizvodi značajne obaveze:
dužnik je obavezan da čitav svoj dug uredno i valjano u cijelosti izmiri čim to uzmogne uraditi i veliki mu je grijeh to tada namjerno izbjegavati (jer on tada u stvari krade od svog povjerioca njegove vrijednosti);
povjerilac opet ne treba vršiti prisilu nad dužnikom da mu dug vrati ako on to objektivno ne može učiniti (a veliko mu je dobročinstvo što mu je zajam uopće dao i još veće ako mu ga umanji ili oprosti ako ovaj objektivno nije u mogućnosti da mu ga vrati) - on na prisilnu naplatu (putem sudskih organa) ima puno pravo tek onda ako mu dužnik, koji je objektivno u mogućnosti to učiniti, svjesno izbjegava da ga isplati. Isto tako veliki je grijeh povjeriocu da povećava vrijednost duga – povećavanje duga (ribā - kamata ) je grijeh tolike veličine da uz ostalih šest (nevjerovanje u dragoga Allaha - kufr i pridruživanje njemu – širk, nepravedno ubijanje ljudi, otimanje imetka siročetu, bavljenje magijom – sihr, potvaranje čestite žene na blud i bijeg iz borbe na Allahovom putu) spada u sedam smrtnih grijeha, koji one što ih čine potpuno upropaštavaju i vode ih samo u Džehennem.
Iz svega navedenog vidi se da je značaj valjanog vođenja računa o svojim platnim mogućnostima radi isplate svih svojih dugovanja izuzetno velik i o tome će se ako dragi Allah da kasnije u ovom kazivanju još nešto kazati, ali prije toga da se malo dotaknemo pitanja kako se ovo shvata, razumijeva i doživljava u današnjem svijetu i u današnjoj kulturi poimanja i ponašanja većine ljudi.
U savremenom ekonomskom sistemu koji danas preovladava u svijetu i onako kako ga poimaju i shvataju mnogi ljudi današnjice koji ne vode mnogo računa o svojoj vjeri i o obavezama prema svome Gospodaru, najveći motiv djelovanja preduzetnicima postaje novac i njegovo gomilanje. Zbog toga danas većina preduzetnika gubitak novca, uz još i nemogućnost da plate sva svoja dugovanja, smatraju i doživljavaju kao propast. U tom se smislu kao istinski i jako veliki strah kod većine ljudi koji kao preduzetnici upravljaju preduzećima pojavljuje strah od mogućeg bankrota.
Sistem i način poslovanja danas je takav da se u slučaju kada preduzeće nema dovoljno novca i raspoloživih finansijskih sredstava za isplatu svih svojih finansijskih dugovanja u zakonski propisanom roku, ozvaničava njegov bankrot, što podrazumijeva stečaj kao pravni postupak za konfiskaciju cjelokupne imovine preduzeća radi izmirenja svih potraživanja njegovih povjerilaca, te nakon toga i postupak konačne likvidacije tog preduzeća čime ono prestaje postojati kao ekonomski i pravni subjekt.
U ovom smislu se u savremenom ekonomskom sistemu kod svih preduzetnika, onih koji ne vode mnogo računa o svojoj vjeri, mogućnost bankrota javlja kao najveći strah i kao noćna mora i zbog toga pitanje osiguranja likvidnosti kroz uzimanje novca (putem naplate vlastitih potraživanja ili na bilo koji način) postaje pitanje od najvećeg značaja.
I ovdje se može govoriti o dvije ekstremne situacije, o prvoj koja se veže za savremeni ekonomski kapitalistički sistem i o drugoj koja se veže za raniji ekonomski sistem komunističkih zemalja gdje su sve i ekonomske i općenite državne i društvene odluke isključivo donosili vlastodršci iz redova vladajuće komunističke partije.
U kapitalizmu fokus je samo na novcu, tj. samo na pitanju da se ostvari što veći profit, a nema nikakve brige za ljude koji rade u preduzeću. Ako se pojave problemi u likvidnosti i ako preduzeće zbog toga dođe u situaciju da ne može plaćati sve svoje finansijske obaveze, onda se kod vlasnika preduzeća kao jedino pitanje, i pitanje od najvećeg značaja, javlja pitanje gdje će i kako osigurati novac da plati sve dugove i tako izbjegne bankrot. Pri tome se ljudi koji rade gledaju samo kao faktor proizvodnje i kad su oni i njihova primanja u pitanju, onda kapitalisti razmišljaju uglavnom samo o tome kako da osiguraju da ostanu oni od njih bez kojih se ne može valjano organizirati poslovanje. Samo takvi nisu direktno ugroženi, a za sve ostale niko ne razmišlja kakva će biti njihova situacija i kako će oni, i hoće li moći, prevazići probleme u koje će upasti ako se preduzeće zbog bankrota ugasi. Ovo je jedan ekstrem ekstrem kapitalizma.
A vezano za drugu ekstremnu situaciju po ovom pitanju, situaciju koja je vezana za raniji komunistički sistem, u ovom vremenu se nema šta, a ni ne treba, puno govoriti jer u našem dobu takav sistem više nigdje nije aktivan (to je slučaj čak i u Kini), već ovo pominjemo samo radi toga da bi se podsjetilo na ekonomski neispravno postupanje da se vještački održavaju preduzeća koja više nisu u stanju raditi ekonomski ispravno. Naime, u takvim sistemima sva su se preduzeća zvanično promatrala u smislu da su ona u vlasništvu radnika (radničke klase) koji u njima rade. Zato je vladajuća komunistička partija pazila da se uvijek izbjegne gašenje preduzeća i posljedično otpuštanje radnika. Kad bi se vidilo da su neka preduzeća prezadužena i nelikvidna, država (komunistička partija) im je, barem zvanično, nastojala pružati pomoć, pa čak i u slučaju kad bi ova preduzeća, očevidno, radila ekonomski pogrešno. Na ovaj način zaposleni ljudi u tim preduzećima nisu odmah osjećali velike probleme i u prvome vremenu bi bili pošteđeni gubitka zarade i gubitka posla, ali se time išlo u drugi problem jer se na taj način vještački održavalo preduzeće koje nije moglo poslovati ekonomski ispravno, tako da se problem samo stavljao pod tepih dok sve nije palo.
Prema tome, ne treba se štititi bolesno preduzeće da ono ostane bolesno, već ga na vrijeme treba liječiti. U tome smislu, u ovim komunističkim sistemima nije se trebalo prozivati ''tehnomenadžere'' (što se znalo zbivati u privredi SFRJ u kojoj se deklarativno promoviralo samoupravljanje i gdje je zakonski bilo regulirano da sve bitne upravljačke odluke u preduzeću donosi radnički savjet, a rukovodioci su se, bez obzira na to koliko sposobni bili, znali nazivati ''tehnokratijom'' i tako se znali smatrati čak i protivnicima socijalizma), već je trebalo davati mogućnost sposobnim rukovodiocima u preduzećima da ih liječe i pomoći ih u tome.
Kako bi se valjano održavala likvidnost nekog preduzeća svakako je potrebno da se dizajnira, uspostavi i održava sistem koji osigurava usklađenost (što je moguće trajniju) između:
vlastitih prihoda (potraživanja, odnosno očekivanog priliva novca po naplati prihoda prema rokovima dospijeća),
finansijskih obaveza (dugovanja, odnosno očekivanog odliva novca radi isplate dugova prema rokovima dospijeća),
vlastitih postojećih novčanih sredstava na računima preduzeća (žiro-račun, sredstva amortizacije, sredstva tekućeg i investicionog održavanja i konačno rezervni fond).
sve ovo (postojeća vlastita finansijska sredstva, očekivane buduće finasijske prihode i obaveze) treba uskladiti
o i statički po iznosima
o i dinamički po datumima rokova dospijeća
Prema tome, sve to treba biti usklađeno kako bi se sve finansijske obaveze mogle na vrijeme i potpuno izvršavati iz vlastitih sredstava i ako to ustreba iz pozajmljenih sredstava.
Ovdje je od velikog značaja da se uspostavi valjan sistem korištenja podataka koji se dobivaju iz računovodstva zato što se u preduzeću putem računovodstva (odnosno putem podataka stanja sintetičkih i analitičkih konta preduzeća) može uspostaviti dobra baza relevantnih podataka o poslovanju tog preduzeća. Iz ove valjane baze podataka o poslovanju preduzeća mogu se i trebaju se uspostaviti i razvijati kvalitetne analitičke procedure putem kojih se onda mogu i derivirati osnove za donošenje pravovremenih i valjanih poslovnih odluka kako bi se osiguralo da preduzeće ima dovoljno finansijskih sredstava da može uredno izmirivati sve svoje finansijske obaveze i statički po iznosima i dinamički rokovima dospijeća.
Međutim, dodatno je ovdje veliki problem uvećanje duga protokom vremena zbog kamate. Tako, i oni koji ne gledaju svijet u svjetlosti upute islama mogu osjetiti i vidjeti nedostatak i zlo kamate budući da ona utiče na rast finansijskih dugova zbog toga što kamatari kontiunirano uvećavaju taj dug.
U slučaju da se sve ovo ne uspije osigurati i tako očuvati likvidnost u savremenoj ekonomiji (koja ne misli o dobroti i moralnosti već samo u rastu profita) uobičajeno ide prisilna naplata dugovanja kroz uzimanje imovine preduzeća putem stečaja, bankrota, što u konačnici izaziva likvidaciju preduzeća.
Zbog svega toga ovaj sistem svakako treba valjano napraviti i održavati, a prema našem mišljenju najbolje se pri tome držati sljedećeg:
Orjentacija na samofinansiranje,
Eliminacija harama kamate.
4.1. Orjentacija na samofinansiranje (kreditiranje samog sebe) kao faktor likvidnosti
Ovaj princip je očevidno jasan jer je svakome jasno da će finansijska dugovanja i pitanja njihove veličine i rokova u kojima se moraju vraćati biti utoliko manje prisutno što se je više u orjenirano finansiranju poslovanja vlastitim finansijskim sredstvima. Uz to, izbjegavanjem finasiranja poslovanja putem dugova neće biti prisutno ni uvećavanje dugovanja kroz kamate. Odatle ovaj faktor likvidnosti nikako ne bi trebalo ni pominjati da nema pitanja visine raspoloživih vlastitih finansijskih sredstava i pitanja njihovoga osiguranja u potrebnom vremenu.
Dakle, ako se u sadašnjem vremenu ne raspolaže vlastitim finansijskim sredstvima u potrebnom iznosu postavlja se pitanje mogućnosti sticanja tih finasijskih sredstava.
Jedna je mogućnost da se uzme kredit i tako osiguraju sva potrebna finansijska sredstva putem njihovog pozajmljivanja. Ali, to su tuđa pozajmljena sredstva koja se moraju vraćati i na njih povjerioci u sadašnjim ekonomsko finansijskim sistemima traže isplatu kamate što dužniku izaziva uvećanje duga.
Druga je mogućnost, o kojoj sada želimo više govoriti, da se potrebna finansijska sredstva obezbjede putem samokreditiranja, odnosno putem redovnog izdvajanja dijela postojećih vlastitih novčanih sredstava u štednju u onim iznosima koji bi se ionako morali plaćati bankama u slučaju uzimanja kredita. Dakle riječ je o tome da se ne uzima kredit i tako plaća rata i kamata banci, već da se umjesto toga isti taj iznos, koliko bi iznosio mjesečni anuitet (mjesečna rata glavnice kredita i kamata) za plaćanje banci, svakog mjeseca štedi iz vlastitog novca. Ovo je kreditiranje samog sebe iz svog novca (samofinansiranje kroz izdvajanje pravovremenih rata u štednju). Jasno je da tad nema ni duga ni njegovog uvećanja kroz kamatu, te da tako likvidnost nikako ne može ni biti ugrožena.
Ovdje se samo može postaviti pitanje vremena, odnosno pitanje da li je i koliko je preduzeće u mogućnosti vremenski čekati da dobije potrebna finansijska sredstva za poslovanje. Dilema je, dakle, da li je bolje čekati izvijestan broj mjeseci da se koristi vlastiti potrebni novac za željene investicije bez dugovanja i plaćanja kamate, ili da se odmah kroz kredit pozajmi novac od banke i tako uđe u dugovanje koje se mora uredno i redovno vraćati i koje će se uz to i povećavati zbog kamata koje će se banci morati uredno i redovno plaćati.
Danas kod mnogih investitora, onih koji vode računa samo o svojim ovosvjetskim poslovnim interesima, ovdje nema nikakve dileme. Njima kamata nije ništa drugo do cijena kapitala (cijena koju dužnik treba platiti pozajmljivaču da bi on dozvolio da se u nekom ograničenom vremenu njegov novac koristi kao kapital, odnosno obrće u svrhu sticanja profita).
Ali kod onih investitora koji hoće da vode računa o zadovoljstvu dragoga Allaha i o Njegovim propisima, jasno je da će se truditi da potpuno isključe svaku mogućnost da im obračunavanje kamate bude uključeno u poslovanje budući da je njima jasno da je dragi Allah apsolutno zabranio svaki kamatni posao i da u grijehu uz onoga koji uzima kamatu učestvuju i onaj koji mu je daje, pa čak i onaj koji to zapisuje i koji tako zapisivanjem i svjedočenjem sve to podržava.
Sve ovo nas dovodi do govora o eliminaciji harama kamate kao faktoru likvidnosti.
4.2. Eliminacija harama kamate kao faktor likvidnosti
Kur'an nas sve upozorava da se nikako ne smiju izjednačavati trgovina (trgovački poslovi) koju je dragi Allah dozvolio sa kamatom (poslovi bazirani na uzimanju zarade na uvećavanju dugovanja) koju je On zabranio:
Oni koji se kamatom bave dići će se kao što će se dići onaj koga je dodirom šejtan izbezumio, zato što su govorili: "Kamata je isto što i trgovina." A Allah je dozvolio trgovinu, a zabranio kamatu. Onome do koga dopre pouka Gospodara njegova - pa se okani, njegovo je ono što je prije stekao, njegov slučaj će Allah rješavati; a oni koji to opet učine - biće stanovnici Džehennema, u njemu će vječno ostati. (2:275);
te nas onda, odmah u nastavku ovog ajeta, upozorava i da je Njegova odredba da nema apsolutno nikakvog bereketa u zabranjenim (haram) kamatonosnim poslovima i da će dragi Allah uništiti sve ono što se time želi sticati:
Allah uništava kamatu, a unaprjeđuje milosrđa. Allah ne voli nijednog nevjernika, grješnika. (2:276).
Prema tome, sigurno je da je dragi Allah apsolutno zabranio svaki kamatni posao i da ako se neko pokuša time baviti u tome apsolutno neće imati nimalo bereketa i da će u svemu onom što time eventualno stekne na koncu imati samo štetu i propast.
Zbog toga, kako smo već rekli, svi preduzetnici koji vode računa o zadovoljstvu dragoga Allaha i o Njegovim propisima trude se da potpuno isključe svaku mogućnost da im obračunavanje kamate bude uključeno u poslovanje.
Međutim, kao što smo i to već rekli, u naše doba veliki broj investitora jedino vode računa o ovosvjetskim poslovnim interesima i oni u kamati neće, i ne žele, da vide bilo kakvu zabranu. Za njih je kamata samo cijena koju dužnik treba platiti pozajmljivaču da bi mu on dozvolio da u nekom ograničenom vremenu pozajmljeni novac obrće u svrhu sticanja profita, odnosno da ga koristi kao kapital. Odatle se u modernoj ekonomiji našeg vremena kamata definiše i posmatra jedino kao cijena kapitala.
Ovako moderni ekonomisti uglavnom kamatni posao gledaju kao trgovinu i kamatu tretiraju kao plaćanje usluge prava korištenja novca. Oni pojam kapitala razumjevaju, shvataju i definišu kao novac koji je nužno namijenjen obrtanju za zaradu. Smatraju da je svaki novac u stvari i namijenjen ulaganju u neki obrt da bi se zaradila neka dobit (profit) i da je to vrijednost koja će se ionako obrtati, tako da se onda treba i ''naplatiti usluga'' da se omogući da se taj novac može u izvijesnom roku tako i koristiti.
Ali oni de facto ne daju taj novac (kapital), već ga samo pozajmljuju i očekuju da im se taj iznos koji su dali (glavnica) kad istekne dogovoreni rok vrati. Ovo je, dakle, dužničko povjerilački odnos, odnos gdje povjerioci zarađuju kroz vremensko uvećavanje duga (a upravo je uvećavanje duga ono što je dragi Allah apsolutno zabranio). Ovakvo pozajmljivanje ne može se smatrati ni kao zakupljivanje jer se kod zakupa u startu ne daje vrijednost u vlasništvo (jer je to realna imovina, odnosno realna nekretnina). U poslu zakupa vlasnik u startu po ugovoru daje samo pravo korištenja nekretnine (a ne i nju samu) u dogovorenom roku i zato uzima dogovorenu naknadu.
Prema tome, ovakvo pozajmljivanje novca u startu se po dokumentima (ugovor, svjedoci i ostalo) pravno definiše kao dužničko povjerilački odnos u kom povjerilac daje dužniku novac u vlasništvo u dogovorenom roku i obavezuje ga da mu sve to (glavnicu) po isteku tog roka vrati – ali i da mu vrati više nego što mu je u startu dao.
Sve ovo je upravo ono što je haram bez obzira na to što oni koji ovo rade sve to ''drugačuje upakiraju'' i nazivaju ''naplaćivanjem usluge korištenja kapitala (prava da se taj novac obrće)'' i onda tu kamatu zovu ''cijenom kapitala''. Korisno je ovdje se sjetiti vjerodostojnih hadisa u kojim se prenose riječi Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, da će u vremenima prije Sudnjeg dana kamata biti svuda mnogo raširena ali će se zvati drugim imenom.
Na sve ovo smo željeli na ovom mjestu upozoriti sve one preduzetnike i investitore koji hoće da vode računa o zadovoljstvu dragog Allaha i o Njegovim propisima i u ovom smislu smo i govorili o nužnosti eliminisanja harama kamate kao faktoru likvidnosti i faktoru očuvanju zdravog i valjanog poslovanja preduzeća.