Razmišljanja o ekonomiji u svjetlu svjedočenja dragoga Allaha (2 dio): Razmišljanje o čovjeku kao subjektu ekonomije i pokušaj njenog definisanja

 

Obzirom da ekonomija spada u društvene nauke, nauke čije zakonitosti su u ključnoj mjeri određene ponašanjem ljudi, svaki objektivni pokušaj njezinoga definisanja mora uzeti u obzir čovjeka koji je svojim ponašanjem gradi. Tu je ključni faktor kako sam čovjek vidi svrhu svoga bitisanja – šta on želi svojim životom ostvariti.

Klasična definicija ekonomije jeste da je ekonomija nauka o proizvodnji, raspodjeli, razmjeni i potrošnji – dakle nauka koja teži da nađe odgovor na pitanje kako ih međusobno uskladiti tako da proizvodnja, raspodjela, razmjena i potrošnja čine jedan sistem koji je u ravnoteži (stabilan) i koji se razvija uvijek uspostavljajući ravnotežu na višem nivou. Klasična definicija ekonomije polazi, kako vidimo, iz perspektive posmatranja zajednice tj. društva kao cjeline.

Međutim, kad se promatra sa stanovišta pojedinca dolazi se do još jedne moguće definicije ekonomije po kojoj je ekonomija nauka o ponašanju ljudi kao racionalnih donosilaca odluka, dakle onih koji odluke donose uvijek racionalno u težnji da sa minimalnim ulaganjem i trošenjem ostvare maksimalne prihode. Odatle imamo još jedno shvatanje ekonomije i njene svrhe po kom je ekonomija nauka koja nastoji dati odgovor na pitanje kako da se uz minimalna ulaganja i trošenja ostvare maksimalni prinosi.

Iz obje ove definicije ekonomije, odnosno iz oba ova shvatanja ekonomije, javlja se isti zaključak o svrsi ekonomije po kojem je svrha ekonomije povećanje individualnog bogatstva (bogatstva jednog preduzeća – mikroekonomija) i povećanje društvenog bogatstva (bogatstva društva – makroekonomija).

Ovo bi bio zaključak o svrsi iz perspektive onih koji ne razmišljaju i ne mare o dragome Allahu i svrsi postojanja i čovjeka i svega na ovome svijetu koju je On, hvaljen i slavljen neka je, odredio.

Ali iz perspektive svjedočenja dragoga Allaha ne može se nikako ostati samo na ovome. Naprotiv, mora se uzeti u obzir i veoma značajna i znakovita opominjujuća poruka koju nam donose uzvišene Riječi dragoga Allaha što su nam objavljene u 102. kur'anskoj suri Et Tekasur – Nadmetanje:

Zaokuplja vas nastojanje da što imućniji budete sve dok grobove ne naselite. A ne valja tako, saznaćete svakako! I još jednom, ne valja tako! Saznaćete sigurno! Ne valja tako, neka znate pouzdano, Džehennem ćete vidjeti jasno! I još jednom, doista ćete ga vidjeti očigledno! Zatim ćete toga dana za sladak život biti pitani sigurno! (102:1-8)

Dragi nas Allah upozorava na ljudsku težnju da na dunjaluku steknu što veći imetak i čak četiri puta ponavlja da je to za ljude veoma opasno jer ih približava džehennemskoj kazni.

A odmah nas nakon toga u ajetima naredne 103. kur'anske sure El-'Asr – Vrijeme upozorava da su proticanjem vremena svi ljudi na gubitku osim onih među njima koji iskreno vjeruju i ovosvjetski život posvete činjenju dobra:

Tako mi vremena - čovjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje. (103:1-3)

Mi obje navedene kur'anske sure shvatamo kao sasvim jasno upozorenje ljudima da nikako ne treba da u ovom životu budu zaokupljeni nastojanjem da uvećavaju imetak i kvalitet svog ovosvjetskog života, već treba da budu zaokupljeni nastojanjem da iskreno svjedoče svog Gospodara, dragoga Allaha i da Mu se umiljavaju i približavaju činjenjem dobrih djela, ali ne očekujući da nagradu dobiju ''ovdje i sada'', nego znajući da će im ona sigurno doći u vječnom i daleko kvalitetnijem životu koji slijedi i strpljivo čekajući da tako bude.

Ali to, da još jednom ponovimo, nikako ne znači da ovaj život treba odbacivati, već naprotiv truditi se da ovu ahiretsku njivu što bolje obrađujemo. Jedan mudar islamski učenjak je jednom prilikom rekao da je dunjalučko bogatstvo jako dobar instrument za činjenje mnogih dobrih djela na zadovoljstvo dragog Allaha.

U tom smislu mi smo ubijeđeni da trebamo biti ekonomski aktivni (raditi ili obrtati svoj kapital ako ga posjedujemo) svakako vodeći računa o objektivnim ekonomskim zakonitostima, ali još i više o lijepom i efikasnom ekonomskom ponašanju uz poštenje i dobrotu u poslovanju u svrsi veće blizine i zadovoljstva dragoga Allaha kroz činjenje dobrih djela.

Prema tome, svakome od nas glavni cilj u ovome životu nikako ne treba biti samo uvećanje materijalnog bogatstva, snage i moći, vlasti, ugleda, jer nas istina o nama i našem životu od našeg Gospodara uči da iako povećanje bogatstva izgleda dobrim na ovome svijetu, cilj za svakog treba biti uvećanje zadovoljstva dragoga Allaha sobom. Ali bez sumnje je i to da se pravilnim korištenjem ovosvjetskog materijalnog bogatstva može postići velika blagodat na budućem svijetu.

U svakom ozbiljnom razmišljanju o ekonomiji moraju se, dakle, uz materijalna bogatstva uzeti u obzir i duhovna bogatstva, kao što su sreća, emocionalna smirenost, radost u korištenju slobodnoga vremena u stvari koje se vole. I to se sve mora uzeti u obzir jer ekonomija treba (ili bi trebala) da bude usmjerena na povećanje sreće i kvaliteta življenja i bitisanja ljudi na oba svijeta. Zato se u ekonomiji mora uzeti u obzir i sreća čovjeka na ovome svijetu, ali i njegov spas na budućem svijetu.

U tome se smislu mora dobro znati da se ne može biti Bogu predan i pokoran samo u slobodno vrijeme i samo u privatnosti. Naprotiv, dragome Allahu u svemu mi moramo biti predani i pokorni. Svakodnevno u ezanu i namazu izgovaramo ''Allahu ekber (Allah je najveći)'' i tako se moramo ponašati i u svemu.

Dragi Allah mora biti ekber (najveći) u svim našim i mislima i riječima i djelima. Njemu se mora biti pokorno uvijek i u svemu, pa i u radu (ekonomiji).

Odatle ekonomija ne treba biti ni shvatana ni definisana tako da joj je težnja primarno uvećanje materijalnoga bogatstva – ona mora biti shvatana i definisana tako da joj to može biti samo sekundarni cilj, tek kad se primarni cilj, spas čovjeka u Allahovoj milosti u vječnosti budućeg vječnoga svijeta, ispuni.

U tome smislu može se reći da ostvarenje sekundarnog cilja (uvećanje materijalnog bogatstva) nikako ne smije ugroziti ostvarenje primarnog cilja (umiljavanje dragom Allahu iskrenom vjerom, dobrotom i poštenjem). Dakle, u poslovanju se ne smije radi uvećanja profita (dobiti) umanjivati dobrota i poštenje. Slučaj propasti Šu'ajbovog, alejhisselam, naroda, a koji je detaljnije opisan u kazivanju o Šu'ajbu, alejhisselam, o tome nam od dragog Allaha donosi jasnu pouku.

Naime, u tome je kazivanju jasno rečeno da je u Šu'ajbovu, alejhisselam, narodu varanje na vazi i na litru, kao i drugi oblici prevare i zakidanja u trgovini, bilo rašireno do te mjere da je poštena trgovina bila sasvim zamrla na njihovim trgovištima, a laži su i prevare postali uobičajena trgovačka praksa. Kako namjerno zakidanje na vazi, odnosno njezino podešavanje tako da pogrešno vaga, remeti red, mjeru i ravnotežu koje je dragi Allah u svemu postavio, zato ono predstavlja jedan od onih izuzetno teških grijeha koji izazivaju srdžbu dragoga Allaha i upropaštavaju one koji ih čine.

Kur'an nam o tome kaže da je niko drugi do dragi Allah odredio tačnu vagu kao mjeru opće ravnoteže koju je On, hvaljen i slavljen neka je, u svemu uspostavio.

... a nebo je (Allah) digao. I postavio je terezije, da ne prelazite granice u mjerenju, i pravo mjerite i na tereziji ne zakidajte! (55:7-9)

Odatle se i vidi, kako je u tom kazivanju jasno rečeno, da tačna vaga odražava ovaj opći princip reda i ravnoteže u domenu trgovačkih veza među ljudima. Ona je odraz i poštenja, odnosno povjerenja, na čemu se temelje svi zdravi i prosperitetni (berićetni) odnosi među ljudima.¹ Tačna vaga, također, odražava i pravednu raspodjelu dobara, pa je zbog toga varanje na vazi u stvari oblik krađe kojom se čini nasilje i nepravedno otima tuđi hakk.²

Zbog svega toga namjerno zakidanje na vazi, odnosno njezino podešavanje tako da pogrešno vaga, predstavlja jedan od izuzetno teških grijeha koji izazivaju srdžbu dragoga Allaha i upropaštavaju one koji ih čine.

Teško onima koji pri mjerenju zakidaju, koji punu mjeru uzimaju kada od drugih kupuju, a kada drugima mjere na litar ili na kantar - zakidaju. Kako oni ne pomisle da će oživljeni biti na Dan veliki, na Dan kada će se svi ljudi zbog Gospodara svjetova dići! (83:1-6)

Ali, ljudi su, nažalost, i kad je u pitanju tačno vaganje³ uglavnom skloni neredu. To je zato što ih veliki broj slijedi poziv svoje niske duše koja teži ka sve većem užitku i ne može da se zadovolji samo sa vlastitom mjerom. Ne, ona hoće uvijek više, i još više, pa tako kad potroši svoj hakk - ono što po Allahovoj mjeri njoj pripada, okreće lice ka tuđem hakku. Tako se javljaju pohlepa, zavist, krađa, nasilna otimačina i prevara kao sredstva kojima se želi i otima tuđe.

Očuvanje pomenute opće ravnoteže koju je dragi Allah u svemu uspostavio, a o čemu će se ako On da kasnije više govoriti, isto tako zahtijeva da se ne smije trgovati novcem niti mu se određivati neka tržišna vrijednost, jer novac mora imati isti fiksan iznos svoje vrijednosti koji jednako važi za sve. To je zbog toga što je novac opšti ekvivalent, koji je ujedno i mjerilo cijena, pa to mjerilo mora biti isto za sve (šta bi na primjer bilo kad bi jedni koristili metar od 100 centimetara a za druge da je metar 90 cm!?) i zato je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, kako nam to vjerodostojni hadisi od njega prenose, jednome arapskom plemenu koje je na svojim trgovištima kao opšti ekvivalent i mjerilo cijena koristilo hurme zabranio da njima određuju različitu cijenu (bez obzira na eventualno različitu sortu, zrelost i kvalitet) uz jasno upozorenje da je u tome kamata.

Prema tome, u kontekstu onog o čemu ovdje govorimo, upozorenje Muhammeda, alejhisselam, je svima onima koji hoće da drže do njegovih riječi više nego jasno – novac koji je opšti ekvivalent i mjerilo cijena na tržištu mora imati istu mjeru za sve i da je haram kamata ako se manipuliše vrijednošću novca.

Jasna pouka propasti Šuajbovog, alejisselam, naroda je, prema tome, da dobrota i poštenje u poslovanju i trgovini moraju stalno biti prisutni i da se to nikako ne smije zanemarivati zbog želje da se više zaradi, isto tako ne smije se zanemarivati ni iz želje da se uveća tržišno učešće.

Sistem tržišne ekonomije u kojoj se jedino gleda i vrijednuje veličina bogatstva (kapitalizam) uči i podstiče čovjeka da kroz stalnu težnju ka bogaćenjem u stvari čini zikr novcu (profitu, interesima), tj. da je njima stalno zaokupljen (lično smo svojevremeno čuli jednog čovjeka kako je govorio da ljudi, po njemu, trebaju biti svjesni da je novac stalno oko njih i da samo treba biti vješt da ga se pokupi i stalno razmišljati o tome kako da ga se pokupi – zato smo takvo razmišljanje ovdje i nazvali stalno razmišljanje, odnosno zikr, o novcu), dok Kur'an i Sunnet uče čovjeka da čini zikrullah - da stalno bude svjestan da je prisutan dragi Allah, Koji nam je bliži od vratne žile kucavice (Kur'an, 50:16) i da stalno trebamo nastojati da Mu se umilimo dobrim mislima, dobrim riječima i dobrim djelima.

Druga velika negativnost koja se javlja u društvu i ekonomskom sistemu u kome ljudi koji gledaju samo novac jeste u tome da oni svijet shvataju kao džunglu u kojoj se bore kandža i očnjak, a to ih uči i podstiče da misle samo na sebe (da zgrću što mogu više za sebe) dok druge vide kao svoje protivnike koji se moraju eliminisati. Obično takvi normalno privredno poslovanje zovu tržišnom utakmicom koja podrazumijeva takmičenje između učesnika ko će zgrnuti više novca i ostvariti veće tržišno učešće.

Vjerovatno sama ideja takmičanja nije problematična zato što i Kur'an (5:48, 23:61, 83:26) pominje da se vjernici, ako već hoće da se u nečemu takmiče, mogu natjecati u činjenju dobrih djela za zadovoljstvo i nagradu dragoga Allaha. Ali, problem se, nažalost, često može javiti u tome što se od dobrih pravila toga takmičenja (fair play) na tržištu zna odustati kad su u igri veliki iznosi potencijalne zarade i zna se dešavati da se koriste mnoga nepoštena i nemoralna sredstva samo da se uspije.

A islam opet čovjeka uči, kako smo vidjeli, da dobrotu i poštenje mora u svemu sačuvati, u poslovanju pogotovo, i da ne smije težiti da što više zgrne za sebe, pogotovo ne na nemoralan i nepošten način, već naprotiv da za ljubav dragoga Allaha daje od sebe.

U kontekstu pomenutog dobro je ovdje podsjetiti na veoma upečatljivu i korisnu pouku koju smo jede prilike čuli u džumu'anskoj hutbi u jednoj džamiji u Sarajevu. Hatib je tom prilikom između ostalog naveo primjer iz davnih vremena kada je neka mušterija ušla u dućan jednog sarajevskog trgovca i zatražila da kupi petrolej. Trgovac je, kako je to hatib dalje naveo, malo razmislio i mirno mušteriju uputio da petrolej kupi u drugom dućanu, kod Mehage. Hatib je dalje objasnio da je ovaj trgovac i sam ispod pulta imao petroleja, ali ga nije prodao jer je smatrao da je za taj dan već dovoljno zaradio, pa je mušteriju poslao Mehagi jer se bojao da je on toga dana možda manje zaradio.

Svaki daljnji komentar je po nama suvišan. Dovoljno je da razmislimo i da vidimo kako se u moderno doba preferira mišljenje po kome bi ovaj trgovac trebao da razmišlja kako bi trebao svoju trgovinu što bolje razviti pa čak i otkupiti od Mehage njegov dućan, jer po takvoj logici ne treba pomagati drugim dućandžijama koji su njemu ništa drugo do konkurencija koju treba na tržištu sebi potčiniti.

Vidimo kako je ovdje naveden jedan veoma lijep primjer pravilnog postupka trgovca vjernika koji je zadovoljan na onome što mu je dragi Allah dao da toga dana već zaradi, pa želi da i njegove komšije sa čaršije takođe zarade.

Islam nas prema tome uči da nam u ekonomiji i poslovanju cilj treba biti Allahovo zadovoljstvo (a koje se ne može steći bez iskrene vjere, dobrote i poštenja u poslovanju) a nikako ne samo profit (zarada) - to je ključni motiv koji mora biti osnov svakog našega angažmana u poslovanju i u ekonomiji uopće.

Ali nas, isto tako, uzvišene Riječi dragoga Allaha kroz ajete Kur'ana upozoravaju da čovjek mora dobro paziti i na imetak koji mu je dat upravo zato što mu je to dragi Allah dao – da mora o njemu voditi brigu da ga koliko može sačuva i unaprijedi i da nikako ne treba dopustiti sebi da bude rasipnik koji ga rasipa jer dragi Allah, kako jedan hadis kaže, voli da vidi trag Svoga dobročinstva na Svom robu, dok neki ajeti Kur'ana jasno kažu i to da rasipništvo nije dobro i da se tu u stvari ogleda nezahvalnost prema dragome Allahu.

Daj bližnjemu svome pravo njegovo i siromahu i putniku, ali ne rasipaj mnogo jer su rasipnici braća šejtanova, a šejtan je nezahvalan Gospodaru svome. A ako moraš od njih glavu okrenuti, jer i sam od Gospodara svoga milost tražiš i njoj se nadaš, onda im barem koju lijepu riječ reci. Ne drži ruku svoju stisnutu, a ni posve otvorenu - da ne bi prijekor zaslužio i bez ičega ostao, Gospodar tvoj pruža obilnu opskrbu onome kome hoće, a i ograničava je, jer zna i vidi robove Svoje. (17:26 – 30)

On je taj koji stvara vinograde, poduprte i nepoduprte, i palme i usjeve različita okusa, i masline i šipke, slične i različite - jedite plodove njihove kad plod dadu, i podajte na dan žetve i berbe ono na šta drugi pravo imaju, i ne rasipajte, jer On ne voli rasipnike (6:141)

Isto tako nas više ajeta uzvišenog Kur'ana (vidjeti npr 2:282,283 i 4:5,6) upozorava na obavezu da se vodi briga o imetku siročadi sve dotle dok se ne vidi da su oni postali zreli i da nisu rasipnici, kao i na obavezu da se ne treba imetak davati rasipniku, već da se o njemu drugi treba brinuti sve dok se ne uvjeri da je postao zreo i odgovoran tako da više nije rasipnik već da može valjano voditi brigu o svom imetku. Ovo nam, kako mi to shvatamo, donosi poruku da je vođenje valjane brige o svome imetku lijepo svojstvo dobrih i odgovornih vjernika predanih dragome Allahu, dok suprotno ponašanje od toga može biti i rasipništvo koje nimalo nije pohvalno.

Dakle treba nastojati da ekonomija i na nivou preduzeća (mikroekonomija) i na nivou društva u cjelini (makroekonomija) treba biti organizirana tako da osigurava da imetak bude sačuvan od gubitka i rasipanja, a i po mogućnosti uvećavan. Ali, još i više se mora nastojati da i u ekonomiji Allahova riječ bude gornja, pa da se u njoj sačuvaju, njeguju i umnožavaju poštenje i dobrota.

Imati savjestan domaćinski kvalitetan i odgovoran pristup prema svom imetku i poslovanju je, zaključujemo, i po vjerskim mjerilima bitno, ali od najvećeg značaja je u svemu tome očuvati dobrotu i poštenje. To je naročito u ekonomiji bitno radi toga što materijalna baza ipak ima uticaja na duhovnu nadgradnju. Naime, samo su rijetki pojedinci (poslanici i evlije najvećeg ranga) mogli, ako im je to istinski bilo propisano, da minimiziraju (ali nikako ne i da ga eliminiraju) kod sebe porodični život (koji donosi materijalne obaveze opskrbe djece, žena, roditelja, rođaka) i društveni život (obaveza učešća u društvenom radu) zato što se bez rada ubiru plodovi samo u Džennetu. Dok na dunjaluku sve što čovjeku treba ili mora sam zaraditi ili mu neko mora dati.

Na teretu drugih (budžet) mogu opravdano biti samo:

• oni koje Kur'an (2:273) jasno prepoznaje kao one što su istinski zauzeti na Allahovom putu pa nemaju vremena da sami zarađuju (ali, i ti koji su istinski zauzeti na Allahovom putu trebaju biti društveno angažirani i zajednici od sebe nešto za Allahovu ljubav dati – moraju sve ljude upućivati na pravi put);

• oni koji rade poslove od općeg društvenog interesa (obrazovanje i školovanje, sigurnost i odbrana, upravni poslovi i njihovo servisiranje itd);

• oni koji ne mogu raditi (bolest, starost, mladost (djeca)).

A svi ostali trebaju da rade tj. da učestvuju u društvenoj ekonomiji.

Zato je i iz islamske perspektive važno govoriti o ekonomiji – kako je organizirati i obavljati da dragi Allah bude u tome sa nama zadovoljan. Ovo je ključno pitanje, naročito danas u moderno post tradicijsko doba posljednjeg vremena ahiri-zeman u kome ljudi žive u ogromnom broju na asfaltu u gradovima gdje nemaju svog topraka, svoje njive, pašnjaka i bašče gdje bi mogli sami sebi proizvesti hranu i osnovne potrepštine; gdje se zaboravljaju klasični zanati i vještine da se samom sebi nešto napravi već se ovisi o kupovini za koju treba novac; gdje je porodica u krizi jer poslodavci (oni koji ne vode računa o tome da im je dragi Allah naredio da prema onima nad kojima vladaju moraju biti dobri i pravedni) traže da i muško i žensko koje kod njih rade poput robova (a oni to u stvari u suštini izgleda da i jesu) budu predani poslu i nimalo ih ne interesuje šta je sa njihovom kućom i porodicom.

Kada dođe smak svijeta onda je sve gotovo i tada će sve biti onako kako dragi Allah hoće, ali sada, dok toga još nema, mi moramo da gledamo kako da Božije propise koji su objavljeni u doba tradicionalnog načina života primijenimo u današnjem post tradicijskom modernom dobu koje je haman sve izokretalo. Sve do samog Smaka svijeta mi se moramo truditi da iznalazimo ove odgovore.

A, iskustvo pokazuje da su ljudi ponajviše skloni griješenju, ponajviše skloni kršenju Božijega Zakona i vlastitih ranije zadatih moralnih principa onda kad njihov materijalni interes dođe sa time u sukob. Odatle mi zaključujemo da je, ne jedini, ali vjerujemo najvažniji, temelj mogućnosti da našim životom svjedočimo da nam je doista Allah ekber i da je Njegova Riječ doista gornja u našim životima jeste da to postignemo u ekonomiji.

Dakle ekonomija (kao nauka koja istražuje kako povećati bogatstvo) mora uzeti u obzir sve: prvo Božije Zakone, pa tek onda uz njih (dakako neizostavno) i naša znanja i iskustva. Pri tome se nikako više ne može uzimati da je osnovni individualni, temeljni, subjekt ekonomije samo čovjek kao racionalni donosilac odluka (koji nastoji samo sebi što više grabiti). Naprotiv, to mora biti čovjek koji voli prvo dragog Allaha, potom za Njegovu ljubav Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, pa onda i druge (pri čemu sebe vidi tek kao jednoga od svih njih) i čovjek koji nastoji nikako ne biti onaj što grabi za sebe, već onaj što za ljubav dragoga Allaha od sebe daje. Takav se s pravom može nadati Allahovoj milosti, opskrbi i pomoći na ovome svijetu, te milosti i spasenju na budućem svijetu.

Zaključak ovog razmišljanja bi, prema tome, bio da čovjek u svemu što posjeduje treba prepoznati dar dragog Allaha u kome mu je svakako blagodat, ali i kušnja i da se nikako on ne treba u pogledu toga ponašati rasipnički. Nikako se ne treba, dakle, to rasipati već sa tim treba ekonomisati.

Ako dragi Allah da, u nastavku će se pokušati navesti neka razmišljanja o tome kako se čovjek (ali gledano samo iz perspektive onog koji neće da grabi sebi, već za ljubav Božiju hoće da daje od sebe) ne smije u pogledu dunjalučkog imetka koji mu je dragi Allah podario ponašati rasipnički (da ga troši ne vodeći računa o ekonomisanju čime ga u stvari rasipa), već se u radu nad njime treba ponašati ekonomski, dakle voditi računa o osnovnim principima ekonomije koji se u radu sa imetkom koji mu je dragi Allah dao trebaju primijenjivati.

 

Napomene: