Muharremska predavanja '04. - prvi dan

Kategorija

 Bismillahir-Rahmanir-Rahim!

Elhamdu lillâhi, elhamdu lillâhi, elhamdu lillâhi Rabbil 'Âlemîn!

Allâhumme salli 'alâ Muhammedin ve 'alâ Âli Muhammed!

 

        Bogu jedinome hvala, evo dočekasmo i ovu hidžretsku godinu. Sa njom nam dolazi i, prvo, mubarek (blagoslovljeni) mjesec muharrem a zatim, ako Bog da, i mjesec ramazan i dva Bajrama.

        Allah, Jedni, odredio je da jedna godina ima dvanaest mjeseci. Od tih dvanaest četiri je uzvišeni Bog proglasio svetima. Još u vrijeme prije života Muhammeda, alejhisselam, i među tadašnjim Arapima bio je običaj da se ne ratuje u tim mjesecima, čak ni da se osvećuje. Ovakvu praksu islam je potvrdio kao valjanu.

“Broj mjeseci u Allaha je dvanaest, prema Allahovoj Knjizi, od dana kada je nebesa i Zemlju stvorio, a četiri su svètâ;”

 

        Kao što čovjek predstavlja jedan završen ciklus stvaranja tako i godina bîva zaokružena protokom dvanaest mjeseci koji ju čine. Svaki mjesec sastavni je dio godine, za svaki mjesec može se reći da je godina. Ipak, jedan mjesec, pa ni jedanaest mjeseci, ne čine cijelu godinu. Reći da li je godina bila, “dobra” ili “loša” (naprimjer plodna ili neplodna) znači uzeti u obzir svih dvanaest mjeseci. S druge strane, ukoliko jedan mjesec nije bio plodan ne može se reći i da je kompletna godina neplodna. Štaviše, ako jedanaest mjeseci nije pokazalo plodnost možda će onaj preostali jedan biti “dobar” pa time utjecati na bolji “kvalitet” kompletne godine.

        U godini ima četiri godišnja doba: proljeće, ljeto, jesen i zima. Proljeće znači nagovještaj buđenja, početka zrijenja. Ljeto predstavlja sjaj i toplinu. Tada su dani najduži. Jesen nagovještaj je smiraja. Manje je topline a hladnoća sve više vlada. Konačno, zima pokazuje smiraj, prestanak života; zamrzavanje. Sve je utihlo.

        U svome djelu "Tuhfa", šejh Selim Sami skreće pažnju na činjenicu da na čovječijemu tijelu ima dvanaest otvora: dva oka, dva uha, dvije nozdrve, usta, dvije bradavice, pupak i dva otvora na avretima (stidnim mjestima).

        Gledajući dijelove tijela, može se reći da ih je četiri: glava, trup, ruke i noge. Najbolje funkcioniraju zajedno. Dobar kvalitet jednoga dijela utječe na bolji kvalitet kompletnoga tijela. Isto vrijedi i za loš kvalitet, mahanu, s tim da nekada ono što se nama čini mahanom može ustvari dati prednost cijelome tijelu. Allah je mudar.

        Čovjek posjeduje dvanaest čulâ. Šest je vanjskih, pet plus jedan, a šest unutarnjih. To su: sluh, vid, okus, miris, dodir i misao; te simâ‘, besîra, zevk, rîh, marifet i kešf (otkrovenje).

        Sva čovjekova spoznaja, bilo da je riječ o pukome prepoznavanju okoline (percepcija) bilo da je riječ o višemu spoznavanju (umovanje), odvija se preko četiri komponente. Jedna je nestvorena, to je Duh (er-Rûh). Duša (en-Nefs) smo mi, razum (‘akl) nam služi kao priprema za daljnju, višu spoznaju sebe, okoline i našega Gospodara, a može se reći da se preko srca (kalb) duša tjesnije veže za Duh i viši svijet.

        Ovisno o kvalitetu svakoga čula, tj. ovisno o razvijenosti svakoga čula, za što je čovjek zadužen, mjeri se kvalitet pojedinca kao takvog. Što smo, naprimjer, više njegovali oči bolje ćemo vidjeti i tako prepoznati koja nam okolina ne odgovara a koja odgovara; njegujući besîru (unutranji ili srčani vid) bolje i lakše prepoznat ćemo stvari s kojima Jedini nije zadovoljan te tako sigurnije koračati duhovnim putom.

        Samo da napomenemo, ovisno od učenjaka do učenjaka, neki nazivaju fizički vid nazar a srčani besar. Ovaj slučaj je najčešći. Ipak, ima nekih pobožnjaka koji nazar i besar shvataju u obrnutome značenju pa kažu da je nazar unutarnji besar izvanjski vid. Svejedno, samo je bitno prilikom razgovora o tome istaći šta se pod kojim pojmom podrazumijeva.

        Po mišljenju većine učenjakâ tesavvufa (mutesavvifûna), ugrubo se može odrediti sedam duhovnih postaja (mekâma) kroz koje čovjek na svome duhovnome putu (sejrus-sulûk) prolazi. Unutar tih sedam, nalazi se veliki broj manjih postajâ te skoro beskonačan broj stanjâ (hâlova).

        Ipak, kod džilevtijskoga tarikata (derviškoga reda) tih mekâma je dvanaest. Kako kaže šejh Selim Sami, džilvetije uče da ima sedam mekâma nestajanja (fenâ) a pet povraćanja u svijest o postojanju (bekâ). Naime, približivši se Gospodaru, osoba zaboravlja na sebe, sva loša svojstva joj nestaju a kiti se svojstvima koja je Gospodar pohvalio (sifa memdûha). Nakon toga stanja, osoba se “vraća” u stanje svjesnosti o sebi te oplemenjena dobija zadatak, u nekome obliku, da pomaže drugim ljudima. Naravno, ponovno je čekaju iskušenja kao i druge ljude samo sada “mutirana”, mnogo jača i složenija nego prijašnja. Premda je bio namiradžu i razgovarao sa Allahom, Muhammed, alejhisselam, do svoje smrti morao je raditi sve što i mi: činiti dobro, kloniti se lošega, svjedočiti Božiju vjeru, klanjati, postiti… Nema odriješenja obavezâ koje je Allah propisao. Kako se kaže u Kur’anu:

“Hattâ etânel jekîn.”

 

Sve dok nam ne dođe ubjeđenje, tj. sve do smrti.

        Prva četiri mekama predstavljaju obavezna staništa, obavezno približavanje Bogu kako bi se zadobio spas na Drugome svijetu (kurb ferâid). Može se reći da, gledajući sve ljude generalno, prolaz kroz ova četiri mekama jeste središnji događaj.

        Njegovanje, vježbanje, razvijanje svih elemenata u nama uvjet je napretka našega bića kao cjeline. Naravno, shodno posebnostima svake osobe, neki ljudi moraju neke elemente razvijati više od drugih.

        Obraćanje pažnje mora biti usmjereno na sve dijelove čovjeka, na sve strane, na sva godišnja doba: djetinjstvo, mladost, muževnost i starost (šejh Selim Sami). To je teško stalno činiti.

        Da bi se pomogli možemo učiniti dvoje. Prvo, učiti (čitati) Kur'an i o njegovim porukama razmišljati. I samo učenje Kur'ana (bez razmišljanja o proučenome) može biti dovoljna zaštita na početku.

        Tako je Muhammed, alejhisselam, poručio da treba na šest stranâ proučiti po suru Ihlâs (Kul Huvellâhu Ehad): ispred sebe, iza sebe, desno od sebe, lijevo od sebe, iznad sebe i ispod sebe. Ovu predaju bilježe Ibn S‘ad i Hâkim a prenosi je hazreti Enes.

        Drugo, možemo, shodno našemu zdravstvenome stanju, pored propisanoga posta mjeseca ramazana (što je obaveza) postiti i dobrovoljno (nafile). U početku bitno je ispoštovati sva fikhska (izvanjsko-pravna) pravila a poslije trebamo obratiti pažnju i na sam doživljaj.

        Svèti (harâm) mjesec muharrem izvrsna je prilika za prakticiranje dobrovoljnoga posta. Ovo naročito vrijedi za njegovih prvih deset dana.

        Po ovome pitanju postoje neka razilaženja među islamskim pravnicima. Općenit je stav da je mendûb (praksa koju bi Muhammed, alejhisselam, obavljao ali ne redovno) postiti mjesec muharrem a da je najefdalnije (najkorisnije) postiti deveti i deset dan.

        Kod učenjaka hanefijske pravne škole (hanefijskoga mezheba) ovaj post nije mendûb već sunnet. Hanefije prave strogu razliku između mendûba i sunneta, kao pravne kategorije (Poslanikova, alejhisselam, praksa koja nije obavezna ali ju je Muhammed, alejhisselam, redovno prakticirao).

        Kod šâfija i hanbelija nema razlike između mendûba i sunneta tako da oni za ovaj post stavljaju kvalifikativ mendûb.

        Kod mâlikija, kao i kod hanefija, postoji razlika između sunneta i mendûba pa i oni za ovaj post ne kažu da je mendûb već sunnet.

        Džaferijska pravna škola (džaferijski mezheb), naučava da je mustehab (lijepo) postiti prvi, treći i sedmi dan mjeseca muharrema, kako saznajemo iz djela “Minhâdžus-sâlihîn”.

        Što se tiče posta devetoga dana (tâsû‘â’) i desetoga dana (‘âšûrâ’) ova pravna škola to ne odobrava jer je u tim danim zvjerski ubijen naš šehid hazreti Husejin, unuk hazreti Pejgambera, alejhisselam.

        U djelu “Vesâ’iluš-šî’a”, donose se dvije preporuke:

a)    zabranjeno je postiti dane ašure (prvih deset danâ mjeseca muharrema), naročito deveti i deseti dan; posti se iz ibadeta, radosti, iščekivanja veselja i sreće a dani ašure su dani podsjećanja na maltretiranje i masakriranje hazreti Husejina i drugih članova Ehli Bejta (porodice Muhammeda, alejhisselam);

b)    neka mišljenja su da se treba ustezati od hrane i pića (ne postiti, već samo ne jesti i piti) iz tuge sve do sahat nakon ikindije devetoga (tâsû‘â’) i desetoga (‘âšûrâ’) dana.

        U tesavvufu, po učenju kaderijskoga derviškoga reda, post prvih deset danâ mjeseca muharremapredstavlja tarikatski (dakle ne šerijatski) vâdžib (obavezu). Pored posta, u ovim danima kaderije jednom dnevno donose poseban salavat na Muhammeda, alejhisselam, i njegovu porodicu (Ehli Bejt, Âlû Muhammed, Âlû Abâ). Taj salavat naziva se matemski salavat (salavat žâla) a dani u kojima se uči dani mâtema ili samomâtem.

        Mâtem dolazi od arapske riječi “mevt” (me’tem) što znači “smrt”. I za kaderije prvih deset dan svètoga mjeseca muharrema jesu dani tugovanja za hazreti Husejinom i Poslanikovim Ehl Bejtom, alejhimusselâm.