Kategorija
Autor
3. O ADEM EF. IZ PERA POSLJEDNJEG MEVLEVIJSKOG ŠEJHA U BOSNI I HERCEGOVINI
Za četerestinu Adem ef. Karađozoviću u tekiji u Visokom, 22. februara 1981. godine, rah. šejh Abdullah Fočak održao je predavanje o njegovu životu i djelu. Predavanje nikada nije objavljeno, ali srećom rukopis njegov je sačuvan. Njegova obuhvatnost i ljepota nalaže nam da ga u cjelosti ovdje prenesemo.
Bismillāhi-r-rahmāni-r-rahīm!
Innā lillāhi we innā ileyhi rādž‘iūn ...
Kullu men ‘aleyhā fān ...
Buda gečer ja hu ...!
Kad je čovjek u tekiji, on je među dervišima. Među dervišima ne treba mnogo govoriti o prolaznosti kao što govore ovi ajeti i izreke, derviši su to naučili iz njih, derviši uzimaju pouku o prolaznosti i smrti kad se nadnesu nad otvoren mezar svog druga ili roda. Pouku o prolaznosti uzećemo iz jednog života koji je prošao, iz života Adema – čovjeka, kome je danas četrdeset dana boravka na boljem svijetu.
Jedanaestog januarskog dana 1981. godine, a uči samog hazreti Pejgamberovog dana rođenja, 12. rebī‘u-l-ewwela, u ikindijsko doba na rukama svojih najbližih ahbaba, predao je svoju dušu Adem ef. Karađozović. Bez značajnije bolesti u 90-toj godini života, ispračen kelime-šehadetom i zikrullahom, preselio je na bolji očekivani svijet, u priželjkivanje za obećanim susretima.
Adem ef. cilj na oba svijeta je bio susret sa njegovim mubareć Hadžefendijom, hazreti Pejgamberom, s.a.v.s., i Allahom, dž.š., kako bi to on reci. Na žilama mršavog isposničkog vrata, jasno su se vidjeli zadnji kucaji srca za koje je on govorio da je čovjeku bliži Allah, dž.š., nego ove žile. Blago, nečujno, muminski, bez jauka, podijelila se duša od tijela.
Rodio se u Baru u Crnoj Gori 1891., a sin je uvaženog crnogorskog muftije Murteza ef. koji je bio član crnogorskog Senata, savjetnik i prijetelj crnogorskog kralja Nikole.
Školovao se u Skadru, Istanbulu i Kairu. Poznavao je četiri jezika, svoj, turski, albanski i francuski. Tačno prije dvije godine dana u listu ‘’Preporod’’ br.3. iz 1979. Husejn ef. Džozo je napisao jako informativan članak o Adem ef. Karađozoviću. Oženio se u Sarajevu sa Šerifa-hanumom Uzunović koja im je rodila dvoje djece.[1]
Održavao je dugogodišnje sijelo u svojoj sobi, tradicionalni ponedjeljak, koji je jedno vrijeme bio jedini derviški skup u ono vrijeme kad sarajevske tekije nisu radile. Na ovim sijelima su se sastajali derviši, a dolazila je i ulema, da bi se kasnije svelo na najvjernije prijatelje. Jer, neshvaćen, bio je napušten od nekih prijatelja u Sarajevu. Na ovo se nije nikada požalio, nego je time učvršćivao svoj stav i pravac samujući. Izgubljene prijatelje je pretvorio u poznanike, a odmah poslije toga, Allah mu posla nove koji do kraja istrajaše u hizmetu, da bi na kraju svega spustili ga u mezar.
Veza za Visoko.
Svojevremeno, tj. prije susreta rah.Hadžefendije sa Adem ef., Adem ef. je bio protivnik tekija, tarikata i derviša. Nakon što se sprijateljio s Hadži-Ali efendijom Maišićem, ovaj preporuči da posjete Hadži-Husni efendiju u Visokom. Susret s Hadžefendijom je u Adem ef. napravio totalnu duhovnu preobrazbu. Sad je i on postao derviš, ali na sebi svojstven način. Jako i naglo je zavolio Hažefendiju i bez provjere ga prihvatio kao svog muršida, da ga nikad nije spomenuo što nije bar ovlažio oči suzama. Nezapamćeno je da se tako šejh može voliti i nije pretjerano ako uporedim Adem ef. sa Ašik Junuzom prema svome šejhu, ili kao ljubav Šemsa i Mevlane, i sl.
Za Adem ef., iako je prihvatio Hadžefendiju koji je bio nakšibendijski šejh, ne može se reći da je bio samo nakšibendija. On ga je zavolio kao muršida i dalje nije raspitivao, držeći da je ostalo formalnost, ali pošto je od Hadžefendije slušao Mesnevi-šerif on je donekle inklinirao mevlevijskom tarikatu. Možda je na njega izvršio uticaj druženje sa Hadži Mujagom Merhemićem i reisom h.Džemaluddin ef. Čauševićem.
Adem ef. postaje jedan od jačih faktora u Sarajevu na tarikatskom planu, on ga brani, reprezentuje, tumači i piše o tarikatu. Pokušava vratiti sarajevski hanikah dervišima, u tome se angažuje i vodi sporove. Od toga nikada nije odustao. Zalaže se za polaganje ispita i provjeru znanja za vekile i šejhove, itd. U to doba on počinje pisati u raznim listovima, i kako Muhamed Hadžijahić kaže ‘’obogaćuje našu prevodilačku literaturu’’. Plodan je rad Adem ef. kao žurnaliste za ono doba, kao i prevodilačka djelatnost. Vrlo često se pojavljivao u sarajevskom ‘’Islamskom svijetu’’ crticama, hikajama, odlomcima iz Mesnevije kao što su ‘’Uobraženi turkuša i dovitljivi terzija’’, ‘’Istiniti iman’’, ‘’Dragulji iz Mesnevije’’, ‘’Dunja kao stara ružna baba’’, ... Od Hafiza Širazija u listu ‘’Naša domovina’’ piše o gazelu ‘’El nimetu lillah’’, zatim članke pod naslovom ‘’Zikrullah’’, ‘’O Fadil Paši Šerifoviću’’, ‘’Dajte nam hanikah’’, ‘’Siromaštvo-fakr po islamu’’, ‘’Hazreti Mevlana Dželaludin Rumi’’, ‘’Izvodi iz Gjulzari hakikata’’.
Kao dobar poznavalac staroturskog jezika, prevodio je ilahije na bosanski, a mnoge od njih je i prepjevao, pa se i danas uče u prepjevu. Skoro svaka prevedena ilahija s turskog jezika je u Adem ef. prevodu i prepjevu, a to su:
- Zašto ječiš – Dolapničun.
- Očna zjenico – Kuretul ajni.
- Mest si pićem.
- Iz vječita mulka – Muli bekaden.
- Upoznat se ko je željan – Kimdilersen ašenaluk.
- Uvodnih 18 bjtova Mesnevije.
- Pustite me pod pragom - Kebenija naim.
- Ilhamom sam sinoć ja – Ilhamile ilhami.
- Gorite u ašku – Durmaja nalim.
- Kad ašici umiru – Vefat od Hazreti Mevlane.
- Bolesno je srce moje – Rahmejlebudil.
- Ne žrtvovah svog đana.
- Ja sam griješnik neposlušan.
U svom prevođenju nikada nije bio zadovoljan sobom, pa se stalno navraćao i dotjerivao svoje prevode. Svoje prevode je puštao nečujno na kruženje među derviše da se ne zna da je to njegovo djelo, a ako se negdje potpisao, onda je pod pseudonimom Ibni Adem ili Kitmir Husnijin (Kitmir – ime poslušnog, poniznog i vjernog cuke koji je sa ashabi-kehfom prespavao cijelo vrijeme pred pećinom. Ležao je držeći prste desne šape preko prsta lijeve šape. Iz ovog su derviši uzeli gest poniznosti, pa prilikom nijaza stavljaju palac desne noge preko palca lijeve noge. Prema Adem ef. Kitmir znači strogi čuvar tarikatskih tajni). Adem ef. se nije isticao svojim prevodima, pa se znao izvinjavati autoru spjeva svojim dodatnim bejtom kao što je ovaj u spjevu ‘’Kad ašici umiru’’, a bejt glasi:
Husnijin Kitmir Rumijin gazel
trznuo se prepjevati
misleć’ da vrabac može
Anka pticu opjevati.
U ovom bejtu on svoje prevodilačke sposobnosti upoređuje s veličinom vrapca, naspram Anka velike ptice pod kojom se misli na h.Mevlanata.
Mogo je držao do ehli-bejta, volio ga i često oplakivao, pa je neke ilahije prevodio i iz tog područja. Rahmetli hadži hafiz Fethi efendija iz Prizrena je imao način življenja sličan kao i Adem ef. Njih se dvojica nisu nikada u životi sreli. Zavolili su se preko priča drugih ljudi i na isti način su izručivali selame jedan drugom. Ovaj je fakir za Adem ef. rekao da je to jedini čovjek u Bosni ovog doba koji je pojeo baklavu sa ehli-bejtske sofre.
O prevedenoj brošuri Zbirki savjeta od Zarifi-babe da i ne govorimo. To je bio veliki Adem ef. životni posao. Mnogo je proveo ihtijarskog vremena i dao dosta truda dok ga je preveo. Zato, što ništa nije prevodio dok sam nije ušao i preživio hal materije koje prevodi. Zarifi-baba je doživio i drugo izdanje čiji su reci jasne, praktične i konkretne upute u tesavuf, a djeluju u neku ruku kao tesavufski bukvar, dok čitan između redaka i bejtova predstavlja more od tesavufa. Ovaj prevod je Adem ef. posvetio svom mubarek Azizu Hadžefendiji.
Vedar, pristupačan, pošten i duhovot. Volio je šalu i govorio da je to miraz od h.Alije, ali je i šalu skretao u korisno i poučno. Bio je vrlo skriven ibadetdžija. Dok je bio u snazi, namaz je obavljao u prvi vakat ali obično skriveno. Vird posljednjih dana mu je bio zikri daim.
Dobar dio svog vijeka, a posebno zadnje doba, je proveo u samoči i govorio da je samo velika kušnja, a teška je ako je čovjek ne upotpuni zikrom, fikrom i saburom. Ako se tim upotpuni onda se to više ne zove samoća.
U vidu nehja, kao da se zavjetovao, u zadnjih pa skoro godinu dana nije izašao iz kuće, čime je najavio svoj postepeni rastanak sa ovim svijetom. U toj godini dana je napravio jedini i posljednji izlazak, a to mu je bilo samo da zijareti kabur svoga Hadžefendije Mubarek. U grad Visoko nije ni svratio. Uz ovo je vezana i njegova posljednja želja, da se ukopa što bliže Hadžefendiji. Tu smo mu želju ispunili, pa su u neposrednoj blizini. Na putu iz Sarajeva u Visoko sa dženazom i pratnjom smo se zaustavili pred samim Hadžefendijinim mubarek zijaretom i učinili posljednji nijaz.
Adem ef. je tijelom pripadao Sarajevu, a dušom Visokom. Naime, cio svoj život je bio duhovno vezan za Hadžefendiju, a sada ako duša obilazi svoje tijelo u kaburu i ako se srodne duše sastaju, onda je i sad dušom tu uz vas u Visokom. Govorio je: ‘’Meni će i na son nefesu pokazati se prvo Hadžefendija ispred Azraila.’’
Adem ef. je branio tarikat svojim specifičnim gledanjem, ali ustrajan i definitivan, često se mimoilazio s ljudima, ali se nije zamjerao niti ih osuđivao, nego bi njihova djela osuđuj. Ako je nekoga odabrao, taj je zaista bio na svom mjestu. Tako je sa našim h.Kjamil Silajdžićem često raspravljao. I njemu je govorio za sebe kako je on veliki griješnik ali da će se naći za njega izlaz u ajeti kerimima koji obečavaju rahmet. Takav je ‘’lā taqneţū min raĥmetillāh...’’ Poslije Adem ef. preseljenja, h.Kjamil se sjećao Adem ef. i čestih razgovora s njim, pa mu je i ovo aje naumpalo. Malo se više zadubio u njega jer ga je Adem ef. opetovao. Odjednum mu je blicnulo u pogledao u ebdžed haseb – brojčanu vrijednost harfova ovog ajeta. Izašlo mu 1401, tj. hidžretska godina u kojoj je Adem ef. preselio. Aje se nalazi u 24, džuzu, sure Zumer, br. ajeta 53. Isto ovo aje Selim Sami efendija spominje u svojoj ilahiji ‘’La taknetu su riječi Tvoje, ne gub te nadu milosti Moje’’. Adem ef. je često spominjao i nastavak ovog ajeta pomno ga prateći kad bi ga muezin Begove džamije učio prilikom dženaze, a to je ‘’innellāhe yaġfiru-d-dunūbe džemī‘ā, innehū huwe-l-ġafūru-r-raĥīm’’.
Poodavno se izgubio smisao i ljudi u Sarajevu koji su bili u stanju nekome spjevati tarih za nišane na ovaj način, koji je vrlo rijedak i težak. Za ovako nešto čovjek mora biti ilumli, kalemli, a uz to posebno darovit od Allaha. Takav je u Sarajevu posljednji bio hadži Mujaga Merhemić.
Želim mu, da kao što je Adem pejgamber bio čovjek na svijetu, da Adem ef. bude u društvu prvaka kod Allaha dž.š.
Allah rahmet ejle – rahmeten vasia.
Abdullah Fočak
Fotografija zadnje stranice originalnog teksta Šejh Abdullaha Fočaka sa njegovim vlastoručnim potpisom:
[1] U Sarajevo je Adem ef. doselio iz Bara u toku Prvog svjetskog rata.