Mjesec ramazan

Kako je već nastupila posljednja trećina mjeseca ramazana, i kako se polahko rastajemo s našim najodabranijim mjesecom ramazanom, lijepo bi bilo još tjesnije se družiti s hazreti Pejgamberom, Muhammedom, alejhisselam.

Iz toga razloga, ne bi bilo loše podijeliti jedno iskustvo, jedno kazivanje, ponovno hazreti pira Abdul Kadira Gejlanija, u kojemu središnje mjesto zauzima želja jednoga iskrenoga Allahovoga roba za viđenjem hazreti Muhammeda, alejhisselam.

Hazreti Mevlana dalje nastavlja:

A sa istoka to Sunce nema ništa osim čistoga Ruha, kod njega kad sija razlike nema između noći i dana.

 Kada izađe nastane dan, a noć ne ostaje biti noć kad ono bljesne.

Kako može praška biti imam (predvodnik) Suncu? Tako je (manevijsko) Sunce (imam onih) razumom obdarenih (ulul-elbāb).

Kada Sunce tako jako sija, oko (bitak) pred njim je nemoćno, zbunjeno.

Kaže hazreti Mevlana, Dželaluddin Rumi:

Dar Belkise bio je četrdeset devâ, svaka davaše mlijeko od zlata.

Pa kada stigoše do pustinje Sulejmanove, vidješe da je sva prostra čistim zlatom.

Nastaviše putovati prođivši četrdeset nastambi na zlatnoj zemlji, dok im to zlato vid nije zamutilo.

Pa rekoše, i to nekoliko puta: “Da vratimo zlato u njegovu haznu (trezor). Kakva je ovo samo bruka, i djelo beskorisno.

Belkisa, mudra kraljica od Sābe, duhovno je zavoljela hazreti Sulejman-pejgambera, alejhisselam. Ali mudre riječi koje izviraše iz samoga središta njenoga srca koje govoriše o predaji pred Božijom milosti koja joj se odasla, Božijom moći koja pred njom najednom bljesnu i Božijom ljubavi spuštenom na nježnim krilima hudhuda, podanici nisu prepoznali.

Kada čovjek voli ženu, i obratno, iako se već uvjerio u njenu ljubav, iako je osjeća, želi i svoje srce smiriti jer čovjek je takav, nekada riječi nisu dovoljne, srce ište i da vidi predivne darove oko sebe.

Ponovno smo se zadržali malo duže. S Božijom pomoći vratimo se nastavku kur’anskoga kazivanja o hazreti Sulejman-pejgamberu i Belkisi, kraljici od Sābe.

“O velikaši”, - reče ona – “savjetujte mi šta treba u ovom slučaju da uradim, ja bez vas ništa neću da odlučim!”

(ajet 32.)

Doslovan prijevod početka ovoga ajeta glasio bi: “ ‘O velikaši’, - reče ona – ‘izdajte mi fetvu o ovome slučaju, ja bez vas ništa neću da odlučim!’ ”

Od Ikrime se prenosi da je rekao:

“Prvo šta je Allah stvorio jeste Levha (Ploča) i Kalem (Pero). Allah uzvišeni naredio je Kalemu pa on (zapisa) na Levhi ono šta će biti sve do Sudnjega dana.

Prvo što je zapisano na Levhi jeste: ‘Bismillahir-Rahmanir-Rahim’ (U ime Allaha, Milostivoga, Samilosnog).” Ovaj ajet Allah dragi je učinio sigurnošću za Svoja stvorenja sve dok ga čitaju.

Taj ajet uče stanovnici sedam nebesa, stanovnici uzvišenih stranâ, stanovnici veličanstvenih šatora, kerubijuni, oni čisti i oni koji Allaha stalno slave.

Kada je objavljeno Bismillahir-Rahmanir-Rahim (U ime Allaha, Svemilosnoga, Samilosnog) oblak koji se navukao uteče na istok, vjetar utihnu, more se uzburka; životinje poslušaše ušima svojim a šejtani se protjeraše s neba. A Allah, silan i uzvišen, zakle se silinom Svojom:

“Ničemu se neće proučiti ime Njegovo a da On neće izliječiti, i ničemu se neće proučiti ime Njegovo a da On to neće blagosloviti.”

Ko prouči: “Bismillahir-Rahmanir-Rahim” ući će u Džennet (Raj).

(predaja se veže za hazreti Džabira ibn Abdullaha, a bilježi je Ibn Mirdevejh)

Allah, džellešanuhu, naređuje da se Objava zapiše na Levhi-mahfūzu (Ploči pomno čuvanoj):

A on je Kur’an veličanstveni,

Na Ploči pomno čuvanoj.

(Kur’an, Sazviježđa, 21., 22.)

Potom melek (anđeo) hazreti Džibril (Gabrijel), alejhisselam, u pratnji i pod zaštitom drugih meleka silazi na zemaljsko nebo kako bi Objavu dostavio Božijemu poslaniku:

Kako se prenosi, u pismu je stajalo:

“Od Allahovoga roba Sulejmana, sina Davudova, kraljici od Sābe, Belkīsi,

Bismillahir-Rahmanir-Rahim (U ime Allaha, Svemilosnoga, Samilosnog)!

Neka je mir na onoga ko Uputu slijedi,

Ne pravite se većim od mene i dođite da mi se pokorite!”

Potom je pismo hazreti Sulejman-pejgamber namazao miskom, zapečatio prstenom na kome je stajalo ugravirano Allahovo najveće Ime (Ismullāhi el-A‘zam). Privezao ga je hudhudu ili za kljun ili za konac koji mu je objesio oko vrata.

U jednoj predaji koju bilježi Sulemī u djelu “Sunenus-sūfijja”, hazreti Pejgamber, alejhisselam, veli:

Kada uzvišeni Allah želi sprovesti neku odredbu, ljudima oduzme razum dok ne sprovede Svoju odredbu. A kada je sprovede vrati im razum i tada nastaje kajanje (nedāma).

(hadis prenosi Džafer ibn Muhammed)