Kaže hazreti Mevlana:
Usred jedne noći, pr'je svanuća,
kad' Mjesec sebe htjede dati
spusti se sa Sfere, dolje pade,
i krenu nas iznenađene oštro gledati.
Ovisno od sna do sna, ali ukoliko čovjek na snu vidi Mjesec, Sunce ili zvijezde, sigurno je riječ o istinitome snu (ru’ji).
Kao soko pticu kad' lovi,
kad' mu ona k'o lovina dođe,
ugrabi me taj Mjesec sjajni
i prema Sferi mirno pođe.
Hazreti Mevlana veli:
Život bez aška koji prođe,
ne smatraj da je išta važno,
ašk je sâma voda života,
srcem i dušom prihvati ga snažno.
Čovjek se ne treba plašiti osjećaja koji su u njemu ukoliko su isti u skladu, u suglasju, sa Šerijatom. Negirati ljudske osjećaje, kao što neki preporučuju, znači ubijati specifičnost konkretne osobe i zatvaranje vrata koja vode ka većemu, snažnijemu osjećaju Božije blizine.
Osim ašikâ svi su drugi,
S Božijom pomoći, prije nekog vremena napisan je obiman rad pod naslovom “Fejzulah efendija Hadžibajrić – njegovi život i borba za povratak tekija u okrilje Islamske zajednice”. Kroz taj rad saznao sam mnogo više o Fejzulah-efendiji, hadži Šejhu, kako su ga zvali, nego što sam do tada znao. Mislio sam da, s obzirom na broj podataka iznesenih u tome djelu, o hadži Šejhu se nema puno šta više reći.
Svaki mu’min, vjernik osobno, apsolutno u cjelosti prihvata osnovni izvor svoje vjere, Božiju objavu Kur’an. U njegov Tekst ne sumnja se. Svaka njegova riječ onakva je kako ju je dragi Allah objavio posljednjem Allahovu Poslaniku, s.a.v.s.
I Mi pokazasmo Ibrahimu carstvo nebesa i Zemlje da bi čvrsto vjerovao. I kad nastupi noć, on ugleda zvijezdu i reče „Ovo je Gospodar moj!“ A pošto zađe, reče: „Ne volim one koji zalaze!“ A kad ugleda Mjesec kako izlazi, reče: „Ovo je Gospodar moj!“ A pošto zađe, on reče: „Ako me Gospodar moj na pravi put ne uputi, biću sigurno jedan od onih koji su zalutali.“ A kad ugleda Sunce kako se rađa, on uzviknu: „Ovo je Gospodar moj, ovo je najveće!“ A pošto zađe, on reče: „Narode moj, ja nemam ništa s tim što vi Njemu druge ravnim smatrate!
Hazreti Džunejd Bagdādī (u. 297. po Hidžri/909. po mīlādu), kadesallāhu sirrehū (Allah posvetio njegovu tajnu), pripovijeda:
Zikr i iršad su arapske riječi iz Kur'ana i dva su stuba tesawwuf-a i tariqat-a. Mali tesawwufsko-tariqatski rječnik koji slijedi, ovako nam ih predočava: Zikr - izgovaranje Božjih imena i razmišljanje o Njemu, prizivanje Allaha, slavljenje Božjeg imena. Zikr može biti zajednički i pojedinačni, no najčešći oblici su: zikr-i džehri (glasni zikr), zikr-i lisani (verbalni zikr), zikr-i qalbi (zikr samo srcem), zikr-i khafijj (skriveni zikr) i zikr-i dā'im (stalni zikr).
Djelo koje je pred nama predstavlja jedno od izuzetno bitnih tesavvufskih, i uopće, akaidskih djela. Riječ je o tumačenju duhovnoga uspona muslimana koji je stupio na tarikatski put. Poslanica se nalazila u rukopisu, tako da neki segmenti prijevoda iako znanstveno opravdani mogu kod čitaoca izazvati začudnost.
Hadži Omer Lutfi rodom je iz Prizrena. Pripadao je melâmijskome tarikatu. Između ostalih rukopisa, ostalim nesređenim iza njegove smrti, nalazi se i specifičan komentar na kasidu Abdullaha Bošnjaka u kojoj Bošnjakpjeva o poznatome djelu Ibn Arebîja “Fusûsul Hikem”[1]. Spomenuti rukopis pronašao je hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić u našoj Gazi Husrev-begovoj biblioteci.
Govoreći o derviškim redovima ili tarikatima, rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže da je tarikat:
“idejno-praktična metodologija tesavvufa. Idejni sistem načina života zasnovan na Šerijatu kako ga je shvatio i primjenjivao neki vjerski velikan. Takvi vjerski velikani bili su osnivači tarikata (pīr).
