Kategorija
Autor
Ru’ja
Kaže hazreti Mevlana:
Usred jedne noći, pr'je svanuća,
kad' Mjesec sebe htjede dati
spusti se sa Sfere, dolje pade,
i krenu nas iznenađene oštro gledati.
Ovisno od sna do sna, ali ukoliko čovjek na snu vidi Mjesec, Sunce ili zvijezde, sigurno je riječ o istinitome snu (ru’ji).
Kao soko pticu kad' lovi,
kad' mu ona k'o lovina dođe,
ugrabi me taj Mjesec sjajni
i prema Sferi mirno pođe.
Mjesec, barem u ovome kontekstu, predstavlja osobu koja svjetlost uzima od Sunca, od Božijega prijatelja (evlija) najvišega ranga (kutba), i dalje je distribuira onima koji su u potrebi za svjetlošću. Dok je hazreti Pejgamber, alejhisselam, bio živ, ili bilo koji drugi poslanik ili vjesnik u vremenu svoga poslanstva, oni su predstavljani kroz san Suncem. Stoga, ovisno i od sâme osobe koja sanja i od njenoga općeg, duhovno-životnog, konteksta, Sunce može predstavljati i te spomenute, najveće, Božije odabranike.
Onoga trena kad' pogleda me,
k'o zarobljenik bijah, koji sve sluša,
s Mjesecom tim moje tijelo posta,
od prefinjenosti njegove sâma čista duša.
Dok s ruhom putovah tako,
Mjesec vidjeh, nikakva druga stanja,
sve dok srčike ne postaše moje,
tajne Predbivajućeg manifestiranja.
Upoznavši istinskoga muršida, sâlik se nastoji što više približiti svijetu u kojemu su date stvarnosti (hakâik) svih stvari. Velike visine čovjekova duhovnoga uspeća naročito se mogu odrediti snagom i jasnoćom kojom se pojedinac sjeća predbivstvujućega Ugovora (mîsâk).
Ne, ta se sad' Sfera,
zaroni u dubinu mjesečeva dvora,
i sva se lađa bitka moga,
sakri skroz, do na dno mora.
Riječ je o stanju utapljanja sâlikovih osobina u osobine muršidi-kâmila (fenâ fiš-šejh) jer je istinski šejhPoslanikov, alejhisselam, zastupnik pa, samim time, u tome vremenu i najviše sliči hazreti Muhammedu, alejhisselam, po ponašanju.
Uzburka se more, razum drugi mi dođe,
k'o čovjek što ne ide domu svome,
eto tako, baš tako sve se desi,
i završi se tu, na tome.
Zapjeni se, još, more,
i u svakoj njegove kapi pjene,
pokaza se oblik "ovog",
i oblik "onoga" sjene.
Svaka je pjena tijela, vidjeh,
samo znak mora svoga,
odmah ostavi me tude,
i osta k'o dio mora toga.
Ne mora značiti da je osoba koja sniva konkretan san zaista i na tome duhovnome stupnju (mekâm) koji se na ru’ji pokazuje. Moguće je, ponovno ovisno od osobe i samoga konteksta, da joj se pokazuju “viši svjetovi” ne bi li se osoba tako nagnala na još veći trud na javi. Konkretno ovdje, riječ je o pokazanju stanja skupa (mekâmi-džem‘).
Bez zemlje mog dragog Šemsa,
sunca Istine i Tabriza, koji mi je mio,
Mjesec se vidjet' ne bi mog'o,
nit' otkinut mora makar jedan dio.[1]
Uvođenje u tarikat
Godine 1939., tri godine nakon dobijanja virda[2] od hadži šejha Selima Samija, Fejzulah-efendija usnio je san na kojemu je vidio, pored sebe, još hadži Saliha efendiju Bulgurdžića, nakšibendijskoga šejha, i hadži Mujagu Merhemića. San je ispričao hadži šejhu Selimu, koji je tu ru’ju protumačio kao znak (išaret) da ga treba uvesti u tarikat. Uveo ga je isti dan.[3]
Hadži Šejhova radost bila je pregolema. No, ovoga puta bio je još ozbiljniji i još svjesniji značaja čina uvođenja u tarikat. Još svjesniji šta tarikat stvarno jeste.
Tarikat (je) idejno, praktična metodologija tesavvufa. Idejni sistem načina života zasnovan na Šerijatu, kako ga je shvatio i primjenjivao neki vjerski velikan. Takvi vjerski velikani bili su osnivači tarikata (pir). Tarikat je plan i program, te metoda i režim nekog sufijskog reda. Postoji dvanaest glavnih tarikatskih redova. Oni se u svom cilju ujedinjuju, jedino se kod primjene u usulima (osnovama, pravilima) donekle razlikuju.[4]
Davanje bej’ata, prisege, pred šejhom, prilikom stupanja u tarikat predstavlja ustvari obnovu onoga predegzistirajućega Ugovora (mîsâk), slično dodirivanju i ljubljenju Crnoga kamena (hadžerul-esved) smještenoga u jednome ćošetu Kabe. Šejh je tu samo svjedok.
“Oni koji su ti se zakleli na vjernost – zakleli su se, doista, na vjernost samom Allahu” (Suretul-Feth, 10.)
Bej’at je zakletva ili prisega koja se daje nekome radi obećanja. U ovom slučaju je davanje bej’ata šejhu, derviši ga primjenjuju u tu svrhu. Datira još od hazreti Pejgambera, a on je bej’at primao od ashaba. Bej’at se čini rukovanjem uz iskreni stisak ruke. Šeste godine po Hidžri, hazreti Pejgamber je sa oko 1500 ashaba pošao iz Medine u Mekku da izvrše umru. Krenuli su bez oružja. Sa sobom su poveli sedamdeset nakićenih deva za kurbane. Odsjeli su u mjestu Zul-Hulejfa. Izvidnice su otišle u Mekku da obavijeste mušrike (politeiste) o svojoj namjeri da obave umru, kako bi je obavili neometano, te da radi toga idu bez oružja. Ovaj kurir se nije vratio, zadržali su ga mušrici, pa je hazreti Pejgamber poslao hazreti Osmana. Ni on se nije vratio. Sada su donijeli novu odluku, da krenu u Mekku ali sa oružjem i da će se boriti ako budu napadnuti. Bej’at su učinili hazreti Pejgamberu da će se boriti junački i pošteno. Pošto je hazreti Osman bio zadržan, hazreti Pejgamber je ispred njega bej’at učinio pred svima, uzevši svoju lijevu ruku u desnu. Ovo je ujedno išaret (znak), da je hazreti Osman živ u Mekki među mušricima. Ali, uslijedio je ugovor sa mušricima, i to pod vrlo nepovoljnim uslovima za muslimane. Između ostalog, rečeno je da ako neki mušrik pobjegne iz Mekke u Medinu među muslimane, u namjeri da primi Islam, da se ima isporučiti nazad u Mekku.
Zakletva je bila uobičajena a i danas je među vojnicima, među višim činovnicima i oficirima. Pošto se u tarikatu upotrebljava zakletva, to su joj sufije dale značenje. Bej’at se čini šejhu na vjernost u tarikatu. Bej’at čini muhibb koji do sada nije bio provjereni derviš, jer je do tada mogao i ne prihvatiti ovaj put. Ali sada, kad izvrši bej’at i dade obećanje šejhu da će ići tim putem, sada više nema nazad. Ukoliko bi neki derviš napustio i iznevjerio svoju datu riječ, ako je bio teslim (predan) pravom šejhu, može se nadati kazni iz manevijata (nematerijalnoga svijeta)... Prilikom davanja bej’ata šejhu on se povezao sa hazreti Pejgamberom: “Allahova ruka je iznad ruku njihovih” (Feth, 10.).[5]
Koliko god je mogao, koliko god su to uvjeti dozvoljavali, hadži Šejh je provodio dane sa šejhom Selimom. Vremena su bila teška, ubrzo je izbio i Drugi svjetski rat. U toku toga rata Fejzulah-efendija je uspio dobiti samo jedno pismo od hadži šejha Selima. Po okončanju rata, kada je god mogao odlazio bi u posjetu u Vučitrn.[6]
Šejh Selim Sami obolio je od Parkinsonove bolesti. Nije više mogao obavljati ni zajednički zikr. Ležao je u krevetu a u vođenju zajedničkoga zikra zamjenjivao ga je hafiz Sabit efendija Zaim.
Godine 1951., hadži šejh Selim Sami Jašar preselio je na ahiret. Ukopan je u gradskom muslimanskom groblju u Vučitrnu.
Prije preseljenja, šejh Selim Sami poručio je hadži Šejhu da treba ostati u kontaktu s hafizom Fahri Iljazijem, drugim šejh Selimovim muridom, jednim od, kako je rahmetli Fejzulah-efendija rekao, najboljih poznavalaca tesavvufa na prostoru tadašnje Jugoslavije.[7]
Daljnjim duhovnim naporom, Fejzulah-efendija je, po Božijoj odredbi, sve više i više jačao. Smjenjivala su se različita duhovna stanja (hâlovi), hadži Šejh je s Božijom pomoći, a uz podršku hazreti Pejgambera, alejhisselam, upoznavao nove i nove dionice duhovnoga puta.
U tome slijedu, Fejzulah-efendiju je čekalo jedno neuobičajeno i nevjerovatno iskustvo. Stanje, ali s daljnjim duhovnim posljedicama, u kojemu sâlika dočekuju i smjenjuju se nevjerovatna viđenja, izravna viđenja nekihzbiljâ (hakâik), praćena velikim psihičkim ali i fizičkim promjenama.
Potpuno Jedinstvo (Vahdet) – takav je ovaj mekam,
ko je u njemu ne veže se za nikakvo mnoštvo (Kesret).
Ali ovo je mekam pun nepredvidljivih opasnosti,
zato se u njemu prvaci tarikata ne zadržavaju dugo.
Uz sposobnost i odvažnog muršida ovaj se mekam brzo napušta
a kroz njega se prolazi munjevitom brzinom.
Idris-pejgamberove osobine kite ljude na ovom mekamu,
i oni su sigurno zaslužili obećani Džennet.
Kao što je sedžda četvrti dio rekata,
tako je i ovo četvrti stupanj u Šuhudu.
Glavni stub u namazu je sedžda,
a cilj sedžde je džezba.
Kaže se da je džezba sedžda srca,
pa pogni pokorno glavu i učini tu sedždu.
Ovdje čovjek postaje okružen snagom koja privlači Hakku,
Ovdje mu se otkrivaju skrivene osobine duše.
Ako ti se samo jednom pojavi nesavladiva snaga privlačenja Hakku (Džezba),
vidjet ćeš jasno da su i čovjek i džin potčinjeni samo Allahu.
Ovdje se salik (derviš) potpuno utapa i nestaje ga,
svoj konačni cilj ovdje nalazi.[8]
Nastavit će se, ako dragi Allah da ...
[1] Mawlānā Ğalāl Ad-Dīn Ar-Rūmī, Dīvān Šams ad-Dīn Tabrīzī, “Ru’ja”, tom I, str. 54.
[2] Vird, svakodnevni zadatak u obliku zikra koji, prema naročitim uputuma šejha (muršida), preuzima murid prilikom pristupa tarikatu. Vird nije isti za sve muride jedne tarikatske grupe, niti je stalne prirode, nego se mijenja sa stepenom napredovanja murida i sa potrebama koje su prouzrokovane njegovim karakternim i drugim osobinama. (Fejzulah Hadžibajrić, Mali tesavvufsko tarikatski rječnik, str. 47.)
[3] Pismo hadži Šejha Ivanu Hojaniću, datirano 22. 2. 1975. godine, str. 2.
[4] Fejzulah Hadžibajrić, Mali tesavvufsko tarikatski rječnik, str. 42.
[5] Fejzulah Hadžibajrić, Komentar 1918. bejta “Mesnevije”, u djelu Dželaluddin Rumi, Mesnevija, Tekijski odbor nakšibendijsko-mevlevijske tekije na Mlinima u Sarajevu (Katedra Mesnevije), Sarajevo, 1987., tom II, str. 280., 281.
[6] S. Beglerović, Fejzulah efendija Hadžibajrić – njegovi život i borba za povratak tekija u okrilje Islamske zajednice, str. 118.
[7] Ibid, str. 123.
[8] Selim Sami Jašar, Tuhfa – Dar, Tekijski odbor Hadži Sinanove tekije u Sarajevu, Sarajevo, 1984., str. 5.