Vjerovijesništvo (Nubuvvet) i Poslanstvo (Risalet) u svjetlu Allahove Knjige

 Bismillahir-Rahmanir-Rahim

U ime Allaha, Sveopćeg Milosnika, Milostivog

 

Vjera u Boga, u svome najopćenitijem smislu uvijek je i neizostavno bila i ostala vezana za dva fenomena i to fenomen gajba (nevidljivog) i fenomen kušnje (testiranja). Ta dva fenomena direktno određuju i samu Vjeru kao pojam jer, sa jedne strane da je Allah, Uzvišeni svima vidljiv onda vjerovanje ne bi imalo nikakvog smisla; a sa druge strane, bit cjelokupnog vjerskog ovosvjetskoga iskustva čovjekova jeste da kroz vjeru budeiskušavan, odnosno da kroz sistematsko iskušavanje od strane svoga Gospodara na ovome svijetu svojim djelima pokaže da li je zaista predan i pokoran Allahu, Uzvišenom ili nije i, u krajnjoj liniji, da li je zaslužio spas ili propast na onome svijetu a što sve isključivo ovisi o njegovim djelima.

Međutim, fenomeni kušnje i gajba su, rekli bismo, po svojoj prirodi suprotnog značenja i time nespojivi, jer kako neko može biti iskušavan nečim što mu je potpuno nevidljivo i nepoznato.

Ovaj paradoks ''rješava'' treći, veoma značajan fenomen, vezan za Vjeru a to je Objava Allaha, dragog Boga, Svemilosnog, Samilosnog. Objava nije sasvim opipljiva (kao naprimjer sunčeva svjetlost što svojom očevidnošću nikome ne dopušta da ju negira), i time nikoga ne prisiljava da vjeruje, ali ipak svijetli u dovoljnoj mjeri da ju od Allaha upućeno i osvijetljeno ljudsko srce svojim razumom lahko uoči i prihvata.

Ovim slijedom razmišljanja dolazimo do fenomena Allahovih glasnika na Zemlji, do stvorenja Njegovih što ih On, Uzvišeni odabire među njihovom vrstom i odašilja ostalima da im vjerno i potpuno prenesu Njegovu poruku. U tom smislu uzvišeni Allah je ljudima uvijek kao glasnike Svoje slao također ljude, Ademove, alejhisselam, sinove, dakle pripadnike njihove vrste. Štaviše, dragi Allah je svakom narodu kao Svoga vjerovijesnika ili poslanika odašiljao jednoga od njih koji govori njihovim jezikom.[1] Ti odabrani ljudi su u historiji ljudske civilizacije znani kao Allahovi vjerovijesnici (nebijji) odnosno Njegovi poslanici (resuli). Vjerovijesništvo nije isto što i poslanstvo. Koliko je nama poznato ovi pojmovi se, između ostalog, diferenciraju i po tome što su svi poslanici (resuli) ujedno i vjerovijesnici (nebijji), ali svi vjerovijesnici nisu ujedno i poslanici. Odnosno, smatra se da su poslanici (resuli) oni među vjerovijesnicima (nebijjima) kojima je dragi Allah objavio Zakoncjelokupnoga čovjekova življenja, a samo Sveznajući punu istinu zna.

Shodno prethodno rečenom uočavamo da svi vjerovijesnici i poslanici kod uzvišenog Allaha nisu na istoj razini (deredži). U tom smislu se u islamskoj tradiciji izdvajaju sedmerica među poslanicima kao dragom Allahu najbliži i najdraži, a to su: Adem (Adam), Nuh (Noa), Ibrahim (Abraham), Musa (Mojsije), Davud (David), Isa (Isus) i Muhammed, alejhimesselam.

Međutim, bez obzira na ove razlike među njima svi vjerovijesnici kod dragog Allaha, Gospodara svih svjetova uživaju poseban status, znatno, znatno veći od ostalih stvorenja. Odnosno, može se reći da vjerovijesništvo i poslanstvo kod uzvišenog Allaha ima izvijestan stepen svetosti.

Dakle, svi vjerovijesnici i poslanici su sveti ljudi, ali pri čemu se pojam svetosti shvata samo i isključivo kao posjedovanje Allahove ljubavi, blizine, prijateljstva, posebnih darova i blagoslova, i to u onoj mjeri koju ne mogu uživati ostali vjernici, a nikako ne kao posredništvo između Boga i ljudi. Islam tu ostaje jasan do kraja: samo je Allah, dragi Bog Onaj kome se Bogoslužje (ibadet) čini, samo se Allahu uzvišenom žrtva prinosi, samo se Njemu molbe (dove) upućuju i samo se Njega Jednog, Jedinog smatra zaštitnikom koji štiti od svakog zla i daje svako dobro, a niko osim Njega ne može nikoga sačuvati niti od najmanjeg zla, niti nikome dati ni najmanje dobro.

Ovo insistiranje Allahove Knjige na tevhidu (monoteizmu) naročito se vidi u ličnostima Resulullaha Muhammeda i Isaâ alejhimesselam.

Naime, Resulullah Muhammed, alejhisselam, je u Allahovoj Knjizi, časnom Kur'anu sa jedne strane prikazan kaoveliki svetac pred kojim se nipošto ne smije ni glas povisiti:

O vjernici, ne dižite glasove svoje iznad Vjerovijesnikova glasa i ne razgovarajte s njim glasno, kao što glasno jedan s drugim razgovarate, da ne bi bila poništena vaša djela, a da vi i ne primijetite (Kur'an, 49:2);

čija se žena, poslije njega, nipošto ne smije oženiti:

... vama nije dopušteno da Allahova Poslanika uznemirujete niti da se ženama njegovim poslije smrti njegove ikada oženite. To bi, uistinu, kod Allaha, bio veliki grijeh (33:53);

kome se mora pokoriti na takav način da se niti u srcu ne osjeti gorčina ili protest zbog onoga što on u ime Allaha kaziva i naređuje:

I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore (4:65);

dok se sa druge strane ističe da je on stvorenje potpuno ovisno o svome Stvoritelju i da ne može pomoći niti sam sebi niti bilo kome drugome:

Reci: Ja se samo Gospodaru svome klanjam i nikoga Njemu ravnim ne smatram. Reci: Ja nisam u stanju da od vas kakvu štetu otklonim niti da nekom od vas neku korist pribavim. Reci: Mene niko od Allahove kazne ne može u zaštitu uzeti; samo u Njega ja mogu utočište naći; samo mogu da oglasim ono što je od Allaha i Poslanice Njegove ... (72:20-23).

Nužnost da se nijedan vjerovijesnik, ni jedan poslanik ne smije smatrati ravnim svome Gospodaru jasno se vidi u Ajetima Kur'ana vezanim za ličnost Isaâ, alejhisselam, za kojega se ističe da, iako je Allahova Riječ i Duh, ipak je samo jedan od Allahovih stvorenja i miljenika:

O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u svom vjerovanju i o Allahu govorite samo istinu! Mesih Isa sin Merjemin samo je Allahov poslanik, i Riječ Njegova koju je Merjemi dostavio, i Duh od Njega; zato vjerujte u Allaha i Njegove poslanike i ne govorite: Trojica su! Prestanite, bolje vam je! Allah je samo jedan Bog, hvaljen neka je On! Zar On da ima dijete?! Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji, i Allah je dovoljan kao zaštitnik. Mesihu neće biti zazorno da prizna da je Allahov rob, pa ni melekima, Njemu najbližim ... (4:171,172);

da, iako je stvoren direktnom Allahovom Voljom bez oca samo od majke, ipak u tom smislu nije ništa drugačiji od Adema, alejhisselam, koji je stvoren direktnom Allahovom Voljom i bez oca i bez majke:

 

Isaov slučaj je u Allaha isti kao i slučaj Ademov: od zemlje ga je stvorio, a zatim rekao: Budi! – i on bi(3:59).

Značaj očuvanja Božije Jednoće i pravilnog shvaćanja prirode ovog plemenitog poslanika i vjerovijesnika je na jedan izuzetno dramatičan način prikazan u sljedećim Ajetima:

Gotovo da se nebesa raspadnu, a zemlja provali i planine zdrobe što Milostivom pripisuju dijete(19:90,91).

Prema tome, vidimo kako su vjerovijesnici (nebijji) i poslanici (resuli) mubarek osobe čiju svetost svakako treba poštovati tako što će im se od sveg srca dati njihova prava, ali se ta svetost mora shvatati na ispravan način, u duhu islama odnosno tevhida (čistog monoteizma) gdje se pojam svetosti nekoga i nečega definira isključivo kao posebna Allahova ljubav, pažnja i darovani stepen (deredža) tome što je sveto, pri čemu ono, naravno, nema nimalo učešća u Božijoj biti. U islamu se sveto priznaje, ali se jasno ističe da ono ne može biti Bog niti posrednik između Boga i stvorenog.

Čovječanstvo je svim vjerovijesnicima i poslanicima, što ih je Bog, dragi Allah njemu kroz historiju odaslavao, dužno dati njihova prava i na taj način odgovoriti njihovoj izaslaničkoj misiji i napose, kako maločas napomenusmo, time priznati njihovu svetost na ispravan način. Ovom prilikom samo ćemo ukratko napomenuti da su, po našem mišljenju, ta prava sljedeća četiri:

1.             Priznati tj. svjedočiti istinitost njihova poslanstva kao i Knjige koje donose (šehadet);

2.             Njihove riječi i postupke (propise) prihvatati kao zakon nužnog ponašanja (sunnet);

3.             Voljeti ih više nego li bilo koja druga stvorenja (samo se dragog Boga može i, naravno, mora voljeti više od njih); i

4.             Što više moliti dragog Boga da ih obaspe milošću i najvećim blagodatima (donositi salavate na njih).

Ovo su prava koja, po nama, svaka generacija ljudi na Zemlji duguje svome poslaniku, tj. onome od Allahovih vjerovijesnika i poslanika koji je njima konkretno odaslan.

U ovom smislu danas je čovječanstvo, kako mi to vidimo i svjedočimo, od strane dragog Boga zaduženo da između pomenutih prava Muhammedu, alejhisselam, dadne sva četiri, a svim ostalim vjerovijesnicima i poslanicima dadne tri (svjedočenje, ljubav i salavate) jer je pravilo da novi Vjerozakon dezaktivira prethodne.

Ovo je istina koju će, inša'Allah kada ponovo dođe, čovječanstvu jasno potvrditi Mesih Isa, sin Merjemin, alejhisselam, i dati punu istinu o sebi i svome odnosu sa Ahmedom, Muhammedom, alejhisselam, što je, vjerujemo, jedan od temeljnih razloga njegova povratka na Zemlju, a samo dragi Allah istinu zna. O ovome smo nešto više govorili u kazivanjima o Mesihu Isau, alejhisselam, koja se nalaze na ovoj istoj web stranici u okviru rubrike ''Povijest islama'', pa na ovom mjestu to nećemo ponavljati, a zainteresirane čitaoce upućujemo na pomenute tekstove.

Međutim, s obzirom da je Allahova volja da svi ljudi na Zemlji nikada neće biti iste vjere:

A da je Gospodar tvoj htio, sve bi ljude sljedbenicima jedne vjere učinio. Međutim, oni će se uvijek u vjerovanju razilaziti, osim onih kojima se Gospodar tvoj smiluje. A zato ih je i stvorio. I ispuniće se riječ Gospodara tvoga: "Napuniću, zaista, Džehennem džinima i ljudima - zajedno!" (11:118,119);

Svemilosni (Rahman) je, kako mi to shvatamo, izuzetno veliku milost i razumijevanje pokazao prema sljedbenicima prethodnih objavljenih Knjiga, tolerišući do izvjesne mjere koju je odredio da oni ne prihvate Vjerozakon Muhammeda, alejhisselam, (Sunnet) već nastave slijediti njima objavljene Vjerozakone, ali uz uslov da ostanu čvrsti u monoteizmu i iskreni u vjeri:

Reci: "O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!" Pa ako oni ne pristanu, vi recite: "Budite svjedoci da smo mi muslimani!" (3:64)

Mi smo objavili Tevrat, u kome je uputstvo i svjetlo. Po njemu su jevrejima sudili vjerovjesnici, koji su bili Allahu poslušni i čestiti ljudi, i učeni, od kojih je traženo da čuvaju Allahovu knjigu, i oni su nad njom bdjeli. Zato se, kada budete sudili, ne bojte ljudi, već se bojte Mene, i ne zamjenjujte riječi Moje za nešto što malo vrijedi! A oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici. Mi smo im u njemu propisali: glava za glavu, i oko za oko, i nos za nos, i uho za uho, i zub za zub, a da rane treba uzvratiti. A onome ko od odmazde odustane, biće mu to od grijeha iskupljenje. Oni koji ne sude prema onom što je Allah objavio pravi su nasilnici.

Poslije njih poslali smo Isaâ, sina Merjemina, koji je priznavao Tevrat prije njega objavljen, a njemu smo dali Indžil, u kome je bilo uputstvo i svjetlo, i da potvrdi Tevrat, prije njega objavljen, u kome je također bilo uputstvo i pouka onima koji su se Allaha bojali, i sljedbenicima Indžila smo bili naredili da sude prema onome što je Allah objavio u njemu. Oni koji nisu sudili prema onome što je Allah objavio pravi su grješnici.

A tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da potvrdi Knjige prije nje objavljene i da nad njima bdi. I ti im sudi prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i ne odstupaj od Istine koja ti dolazi.

Svima vama smo zakon i pravac propisali. A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali, On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje, zato se natječite ko će više dobra učiniti; Allahu ćete se svi vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti. (5:44-48)

Ovo je bio jedan pokušaj da se fenomeni vjerovijesništva i poslanstva prikažu sa njihove vanjske (egzegetske) strane i to u svijetlu Allahove Knjige, dakle onako kako se ti fenomeni mogu vidjeti i shvatiti kroz plemenite Ajete Kur'ana Časnoga.

Sve ono što je u ovom pokušaju dobro i plemenito od Allaha je a sve ono što to nije rezultat je slabosti samog autora.     



[1] Izuzetak je Resulullah Muhammed s.a.v.s. koji je kao posljednji Allahov glasnik, ''pečat vjerovijesništva i poslanstva'' odaslan svim svjetovima. Djelimičan izuzetak je i Isa a.s. (Isus) koji je, s jedne strane poslat Sinovima Israilovim (Izraelćanima), ali je, sa druge strane, zajedno sa svojom plemenitom majkom, Allahovo Znamenje svim svjetovima (vidi Kur'an, Sura 21, Ajet 91)