Ljudska spoznaja vezana je većinom za vanjštinu. Ljudi mogu znati ono što vide, što čuju, što ostalim osjetilima dokuče i što na temelju toga daljim svojim razmišljanjem izvedu. Prema tome vidljive stvari igraju u ljudskom životu vrlo važnu ulogu, skoro najvažniju. Stoga je ljudstvo od vajkada stvorilo sebi pravilo, da za nevidljive stvari, apstraktne pojmove, postavi neke znakove, preko kojih će svojim osjetilima moći doći do spoznaje tih nevidljivih i apstraktnih pojmova. Prema tome vanjski znaci, iako ne ulaze u bitnost nevidljivih i apstraktnih pojmova, ipak u ljudskom životu imaju s njima vrlo usku vezu. Skoro se može reći, da te nevidljive stvari u ljudskoj sredini postoje samo po svojim vanjskim znacima.
Baš iz važnosti vanjskih znakova i prispodobe apstraktnoga konkretnome došlo je da svaki jezik ima svoje poslovice i izreke, u kojima nešto apstraktno predstavlja konkretnim. Nije bez razloga čovjek uzeo mjesto izraza “junak”, koji kao atribut ne postoji u vanjskom svijetu tako da ga možeš vidjeti, izraz “lav”, kojeg svak, pa i najmanje dijete, može vidjeti. Dakle, čovjek rado stavlja nešto konkretno mjesto apstraktnoga i to svaki čovjek, jer svi jezici imaju svoje poslovice i svoje izreke.
Arapski je narod čak i važnost vanjskih znakova predstavio u poslovici. Ta njihova poslovica glasi: “Svaka posuda rosi onim, što je u njoj.” Misle reći ono, što naš narod misli, kada kaže: “Ako je u ćupu med, i spolja lazni, znat ćeš, a ako je sirće, i spolja lazni, znat ćeš.” Dakle uvijek nevidljive i sakrivene stvari imaju svoje znakove, po kojima se u životu poznaju.
I uzvišeni Šerijat dao je vidno mjesto vanjskim znakovima. Jedno glavno pravilo je u Šerijatu: “Mi sudimo po vanjštini, a Bogu spadaju tajne”. Dakle, kada čovjeku nije moguće nevidljive stvari u bitnosti spoznati, onda naš sud u svemu treba da bude prema vanjštini, tj. prema onome, što mi možemo saznati. Prema tome velika je pogrješka, kada neko, kada mu se prigovori da ne vrši nekih vanjskih dužnosti, odgovori: “Srce je glavno”. Istina srce je glavno, ali i skrivene stvari imaju svoje vidne znakove, imaju svoj plod, imaju vanjska djela, koja i ljudi vide. Posuda će neminovno dati neki znak onoga, što je u njoj. Ljude, koji samo mogu suditi prema vanjštini, obraćati na srce, na ono što je tajno je zavaravanje, naročito ako druge okolnosti ne idu u prilog onome, koji se na svoje srce poziva.
Mnogi šerijatski propisi su po našem mišljenju samo prividni znakovi, koji su u nuždi stavljeni mjesto stvarnosti iz razloga da se red ne bi poremetio, a i iz drugih razloga. Tako je npr. mesh (potiranje) po mestvama (čistoj obući koja je iznad članaka i koja nije lahko vodopropustljiva) jedan prividni znak pranja nogu, koji je radi olakšice uzet mjesto samog pranja. Mesh se vrši da se ne bi red poremetio i pranje nogu bez ikakve makar formalne zamjene izostavilo. Tejemum (potiranje zemljom ili zemljanim predmetom u nedostatku vode prilikom uzimanja abdesta) u nuždi i nestašici vode je također jedna formalna zamjena abdestu i gusulu (obaveznome vjerskome pranju), a svrha mu je to da se ne bi bez ikakve spreme pristupilo namazu i da se ne bi pomislilo, da se čišćenje, koje je oličeno u abdestu i gusulu, može bez zamjene, makar ona bila i formalne naravi, ispustiti i izostaviti. Ovo nekoliko primjera neka nam posluže kao dokaz, da je i uzvišeni Zakonodavac često određivao u uzvišenom Šerijatu u izvjesnim prilikama vanjske znakove i zamjene formalnog karaktera za neke propise.
Iman ili vjerovanje, koje ima šest glavnih tačaka (vjerovanje u Boga, meleke/anđele, objavljene Knjige, poslanike, Sudnji dan i Božije određenje), je stvar srca. Njegovi vanjski znaci su islamski propisi ili, kako mi kažemo, islamski šartovi, u koje na prvom mjestu spada kelimei-šehâdet (islamsko očitovanje). Ovom vanjskom znaku vjerovanja neki su islamski učenjaci dali toliku važnost, da ga smatraju sastavnim dijelom vjerovanja, bez kojeg vjerovanje ne može biti valjano, nego u krajnjoj nuždi, kao što je nijemost. Prema njihovu mišljenju nije vjernik onaj, koji se hotimično (namjerno) ustegne i ne izgovori kelimei-šehâdet. Drugi pak islamski učenjaci, koji su u ovom pogledu malo blaži, smatraju, da vjerovanje bez spomenutog vanjskog znaka može biti valjano, ali mi dotičnog, koji ga ispusti ne možemo smatrati vjernikom. Iza kelimei-šehâdeta dolazi namaz o kojem islamski učenjaci imaju vrlo slična mišljenja kao ona o kelimei-šehâdetu. To je stoga, što se namaz u islamu smatra najvažnijom tjelesnom dužnošću, koja se ne može nikada ispustiti ni izostaviti. Iza namaza dolazi post, zekat i hadž. To su najvažniji vanjski znakovi, kojima čovjek može dokazati da ima vjerovanje, koje je stvar srca.
Islam neke svoje propise naziva i imenom “vidnih znakova” (šeâiri dinijje ili mešâir) i traži da se oni poštuju. Kur’an to naglašava na nekoliko mjesta. Tako je sa’j (ophodnja između dva brda na hadžu Merve i Safe) između Safe i Merve kao hadžski obred jedan od “šeâira”. Kako islam tako i druge vjere imaju svoje vidne znakove. Od tih su znakova razne vjerske proslave i ceremonije. Stoga se muslimanima najstrožije zabranjuje sudjelovanje u ovakvim proslavama i ceremonijama. O tome vrlo lijepo na dugo i široko raspravlja glasoviti islamski učenjak Ibn Tejmije u svom djelu Iktidâus-sirâtil-mustekim muhâlefete ehlil-Džehîm. Na jednom mjestu on ovako rezonira:
“Svaka vjera ima svoje vidne znakove, svoje obrede, u koje spada molitva, post, razne proslave i ceremonije. Prema tome sudjelovati u kakvim nemuslimanskim obredima, ceremonijama i proslavama znači sudjelovati djelomično usvojiti vjeru, koja je za nas kufr i bezvjerstvo. Štaviše razne proslave i vjerske svetkovine su najvidniji znaci vjere i prema tome onaj, koji sudjeluje u njima, sudjeluje u najvidnijim znacima kufra. Upotrebu zunnara okarakterizirali su islamski učenjaci kao znak kufra, iako je taj znak kasnije postavljen samo u svrhu razlikovanja pripadnika vjere od drugih. Svetkovine i proslave su kudikamo vidniji vjerski znaci i prema tome se tim prije gornji sud za njih može izreći.”
Osim vjere gotovo sve ljudske uže i šire jedinice dale su vanjskim znakovima vrlo važno mjesto. Sve države imaju svoje zastave, grbove i druge znakove, društva imaju svoje značke, vojska ima svoju uniformu, stepeni časti imaju također vidne znakove, znavstvene i druge ustanove, imaju svoje simbole, staleži imaju svoju uniformu. Za sve to postoji jaka potreba u životu i ljudi, da bi udovoljili toj potrebi, postavili su spomenute vanjske znakove. U početku islama nisu se muslimani u nošnji razlikovali. Svak, bio obrazovan ili ne, pripadao vojsci ili ostalom građanstvu nosio je jednako odijelo. Kada se islamska država raširila i za vrijeme halife Haruni Rešida dostigla vrlo visok stepen, osjetila se potreba za razlikovanjem pripadnika pojedinih staleža i u odijelu. Na inicijativu glavnog kadije (sudije), koji je tada vršio dužnost ministra pravde i prosvjete, imama Ebu Jusufa, određeni su za stalež ilmijje (učenjaka) posebni vanjski znaci. Ilmijjja je dobila svoju posebnu uniformu, koja je s malim izmjenama prema potrebama mjesta i vremena i do danas u životu sačuvana. I ovo sve pokazuje važnost vanjskih znakova u ljudskom životu.
Kako smo i ranije spomenuli, neki islamski učenjaci smatrali su “zunnar” znakom kufra, te se smatrao onaj, koji posegne za njim, da je posegao za kufrom i s njim zadovoljan postao. Iz nekoliko hadisa (govora Muhammeda, alejhisselam) se vidi, da je sam Alejhisselam zahtijevao, da se muslimani u samoj nošnji razlikuju od nemuslimana. Od tih hadisa su neki i u Buharijinu Sahihu. Neki hadisi baš zahtijevaju da ta razlika bude na glavi. Jedan hadis u Ebû Dâvûdovu Sunenu i Tirmizijinu Džâmiu glasi: “Razlika između nas i nevjernika je saruk na kapi.” To je prema tadašnjem običaju. Svako mjesto i svako vrijeme imaju svoje posebne običaje. Kod nas je mnogo spominjan onaj hadis, u kom se kaže: “Ko se prispodablja nekoj grupi ljudi, on i jest od njih.” Na temelju ovog hadisa i mnogo drugih i na temelju svega izloženog nikle su one teške fetve, koje osuđuju nošenje šešira i označavaju to kao znak kufra (nevjerovanja), oslanjajući se na običaj, koji postoji u našim zemljama.
Čitajući povijest muslimana u Španiji i Siciliji zapazio sam, da su neprijatelji od ostatka muslimana u tim zemljama zahtijevali na prvom mjestu, da odbace razlikovanje u nošnji i u nadijevanju imena.
Ko ovo pomno pročita i kako treba promotri, vidjet će, koliko kod nas griješe oni, koji uklanjaju razlikovanje muslimana u nošnji od drugih tvrdeći da islam nije vezan za neku uniformu, niti on ovisi o “komadiću krpe”. Takvi ljudi uistinu ne poznaju dubljeg prozrijevanja stvari, niti paze na ružne posljedice, koje njihova djela mogu imati. Po mom mišljenju njihova su djela vrlo krupne pogrješke, kako sa vjerske, tako i sa svih drugih strana. Oni žele da omalovaže vanjske znakove, a čitav ljudski život u prošlosti i sadašnjosti daje vidno mjesto vanjskim znakovima. I dokle ovakvi ljudi između nas tumače da vanjski znakovi nisu ništa i da ih treba ukloniti, dotle drugi utvrđuju svoje vanjske znakove i za njih vode jaku borbu i propagandu. Oni ih ne utvrđuju samo kod svojih, nego ih i drugima naprosto nameću.
Kolika je glupa naprimjer rečenica: “Fes koči naš naprdak”, koju na svakom koraku možemo čuti, pa i napisanu vidjeti! Kada bi slučajno papir imao život i on bi porumenio stideći se, šta se sve po njemu piše. Napredak je u složnom prijegornom radu za zajednicu i upotrebi svih mogućih sredstava napretka. Nedostatak sloge, prijegora, nesebičnog rada, odricanja osobnih koristi na račun cijele zajednice, nedostatak vještine u upotrebi sredstva napretka i sličnih stvari – je ono, što koči naš napredak, a ne fes i vršenje vjerskih propisa i odredaba.