Škorpion i udav

Kategorija

Napomena
Priredio S.B.

 Kada je sestra tvoja otišla i rekla:

“Hoćete li da vam ja pokažem onu koja će se o njemu brinuti?”

Mi smo te majci tvojoj povratili da se raduje i da više ne tuguje.

 

(Tā hā, 40.)

 

Poznato je kazivanje o hazreti Musau (Mojsiju), alejhisselam, kako ga je, još kao bebu, faraon htio ubiti, kao i ostalu mušku novorođenčad, kako je Uzvišeni objavio hazreti Musaovoj majci da položi hazreti Musaa u tabut (kolijevku), te da ga pusti u vodu dok vojnici faraonovi ne prođu. Kako neki kažu, jednom se uže kojim je tabut bio privezan za obalu odriješilo, i hazreti Musaov tabut krenu niz vodu.

Nizvodno ga pronađe žena faraona, izvadi iz tabuta i prisvoji. Tako ga je spasila faraonova progona.

No, dok je plovio u tabutu niz rijeku, mati mu se, mubarek, plaho sekirala: šta je s njim, hoće li preživjeti, da li je tabut dovoljno čvrst? Sestra je sve to vrijeme išla obalom i pratila tabut želeći spasiti svoga brata, pomoći mu. Tako je vidjela da ga uze faraonova žena.

Faraonovoj ženi se mali hazreti Musa, alejhisselam, odmah dopade, ali šta s njim: nijednu dojilju neće da prihvati, beba je svaku odbijala. Lutao je u tabutu, nosila ga voda, i eto, ona ga spasi ali sad će umrijeti od gladi.

I stvarno, bez dovoljno snage, beba je stavljena u tabut, uže se bez njene volje odriješilo, plovila je nemoćno vodom, izvukla je faraonova žena, a sada jednostavno ne može ništa da jede. Uistinu se radilo o životu. Kao da je izgubljena.

Upravo tada, kada je beba sâma, nema nikoga da joj pomaže, pojavljuje se hazreti Musaova, alejhisselam, mubarek sestra. Iskreno i brižno kaže:

“Hoćete li da vam ja pokažem onu koja će se o njemu brinuti?”

U takvoj teškoći, kada bijaše sâma, zalutala, u nevolji, Uzvišeni bebi posla nekoga bliskoga ko je, trenutno, u boljemu položaju od nje, ko nije krenuo nekim drugim putem, naprimjer da klanja dobrovoljne namaze u džamiji, već je svoje vrijeme posvetio nekome ko je u teškoj situaciji ne bi li pomogao da se situacija u kojoj se beba nalazi popravi.

Na ovome tragu, jedna veoma zanimljiva predaja veže se za hazreti hadži Kutbuddina. Prenosi se da je lično on ispričao:

“Stajao sam jednoga dana, zajedno sa Kadi Hamiduddinom Nigerijem, na obali rijeke. Najednom ugledasmo nevjerovatno veliku škorpiju kako kao sa nekim naročitim ciljem ide prema nekome, samo njoj znanome, odredištu i sve više ubrzava. Rekoh Kadi Hamiduddinu da mora da je riječ o nekoj ‘božanskoj tajni’, pa mu i predložih da pratimo škorpiju, da vidimo gdje to ide i šta to smijera.

Pratili smo ju jedno vrijeme. Nakon nekoliko minuta vidjesmo kako se doslovno obrušila na veliku zmiju-udav, koja puzaše pored jednoga stabla. Odmah, već nakon prvoga uboda, zmija se trznu i uginu. Škorpija se potom okrenu u drugome pravcu i ubrzo se izgubi među drvećem.

Zainteresirani za to što vidjesmo, počesmo polahko i oprezno obilaziti stablo oko kojega je zmija puzala. Ugledasmo nekoga čovjeka kako spava, naslonjen na deblo, sav bezbrižan. Zmija ga je ugledala i vjerovatno ga htjela progutati.

Shvatismo da je taj čovjek sigurno neki veliki Božiji prijatelj (evlija). Bili smo iznimno srećni što prisustvovasmo jednome takvome činu – svojim očima smo vidjeli kako je škorpija, iako ‘nerazumna’ životinja, krenula u odbranu ovoga pobožnjaka.

Osjećali smo strahopoštovanje prema tom čovjeku i nismo ga htjeli ničim uznemiriti. Ipak, željeli smo se  s njime upoznati pa odlučismo sačekati dok se probudi.

Lagahno mu se približismo, ali, na naše veliko zaprepaštenje, osjetismo silan zadah alkohola iz njegovih usta. Šokirali smo se. Kako je to moguće?!

Kako je moguće da jedan griješnik bude počašćen jednom takvom Allahovom pažnjom, jednom takvom Allahovom zaštitom? Uzvišeni Gospodar ga štiti, šalje škorpiju da ubije zmiju koja mu je htjela nauditi, a, s druge stane, on pijan leži, ni ne zna za sebe.

Najednom, čusmo tajanstveni i neopisivi glas (en-Nidā’). Sve je naokolo njime odjekivalo i nakostriješilo se:

‘Ako bi Mi čuvali Naše darove samo za pobožne ljude i dobre, ko bi se, onda, brinuo za griješnike?’       

Taj ‘glas’ probudio je i pijanoga čovjeka, koji se još više prestraši kada ugleda monstruoznoga udava kako mrtav leži pokraj njega. Ispričali smo mu šta se desilo.

Osjetio je iznenadan, snažan, stid. Sve to ga je, izgleda, tako pogodilo ali i dojmilo, da se, kako smo kasnije čuli, potpuno odrekao svih dobara Ovoga svijeta (dun’jaluka) i postao jedna od najpobožnijih osoba svoga vremena.

Kažu da je za svoga života, nakon toga događaja, čak sedamdeset puta otišao na hadž (hodočašće), i to svaki put – pješke.”

Vjerovatno nije svako od nas predodređen da bude evlija, ali je sigurno uzvišeni Allah svakome od nas dao pravo na pažnju, na brigu. Možda bi vrijedilo razmisliti:

“Da li mi je bolje nekoga griješnika na ulici pozdraviti i upitati ga treba li mu šta, kako je, ukazati mu pažnju, ili je ispravnije gordo proći pored njega, zadovoljan sâmim sobom?”

          Tražimo čuda oko nas, tragamo za evlijama na osnovu onoga kakvim ih mi zamišljamo, mislimo da će nas to uspokojiti i približiti uzvišenome Bogu. A ko zna, možda nas je Jedini stvorio upravo da se brinemo o drugome, da ukažemo pažnju i brigu i drugome, onome ko nije evlija. Čovjek ima tako mnogo da dá.

Logično, ako se o evlijidobrome, brine izravno uzvišeni Allah, ko se, onda, treba brinuti o griješniku? Možda upravo mi; možda nas je upravo zato Uzvišeni i stvorio, da, želeći nam na Sudnjemu danu dati nagradu, preko nas pomogne griješniku, i na taj način mu ukaže pažnju.

Konačno, ko to od nas može reći da nije griješnik, i ko to od nas ne bi poželio da drugi ljudi, makar za tren, skrenu svoju pažnju od nekoga evlije i posvete svoju ljubav i vrijeme baš nama?

Hazreti pejgamber Muhammed, alejhisselam, rekao je:

 

Svi su Ademovi sinovi griješnici, ali najbolji od griješnika jesu oni koji se kaju.

 

(hadis, govor hazreti Pejgambera, alejhisselam, bilježe Ahmed, Tirmizi i Ibn Madže, prenoseći ga od hazreti Enesa)