Riječ-dvije o Lejlei-Miradžu

Kategorija

 Ako Bog da, u srijedu, 31. augusta, u akšam, nastupa 27. dan mjeseca redžepa, noć koju muslimani tradicionalno obilježavaju kao Lejlei-Miradž.

Baš u toj noći, po mišljenju većine islamskih učenjaka, hazreti pejgamber Muhammed, alejhisselam, prebačen je u jednoj noći od Mekke do Jerusalema, od Haremi Šerifa – Kabe, časnoga Hrama (Mesdžidul Harām), do Kudsa, dalekoga Hrama (Mesdžidul Aksā), što se naziva isrā. U Kur’anu se veli:

Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali. On, uistinu, sve čuje i sve vidi.

 

(el-Isrā, 1.)

Tada je hazreti Muhammed, alejhisselam, bio imam (predvodnik) u namazu svim ostalim pejgamberima, alejhimusselam, koje je dragi Allah, džellešanuhu, na za nas začuđujući način okupio u džamiji. Nakon obavljenoga namaza, hazreti Ahmed Muhammed Mustafa, alejhisselam, na Buraku je prenesen sa Zemlje do najviših nematerijalnih sfera, što Kur’an oslovljava riječima:

zatim se približio, pa nadnio, - blizu koliko dva luka ili bliže -.

 

(en-Nedžm, 8., 9.)

Ovo Poslanikovo, alejhisselam, uspinjanje na najviše visine naziva se miradž.

         U Kur’anu je rečeno da je hazreti Muhammed, alejhisselam, preveden u Kuds. Također, u hadisu hazreti Pejgamber, alejhisselam, između ostaloga kaže:

‘Urridže bī (uznesen sam).

 

Oba, izuzetno bitna, događaja nisu se desila i nisu se mogla desiti Poslanikovim, alejhisselam, sposobnostima i moćima. Oba događaja desila su se izvan njegove moći i volje. Uzvišeni Allah prvo je “preveo” Muhammeda, alejhisselam, od Mekke do Jerusalema, a potom ga je “uznijeo”.

Po hazreti Muhammedovome, alejhisselam, hadisu, namaz je “mi‘rādžul mu’minīn” (miradž vjernikâ). Kao i Muhammed, alejhisselam, i naše je da budemo spremni, tjelesnom čistoćom, te čistotom srca i nijjeta (namjere), a naše duhovno uzdignuće dalje ovisi od Allahove naklonosti prema nama.

Hazreti Allahov Poslanik, alejhisselam, prvo je obavio namaz, a potom je izravno motrio duhovne ljepote. Prvo je prešao dug put, a tek se onda uspeo na neviđene visine.

U naše vrijeme, sve se odvija na jedan veoma ubrzan način, sve je ili “ekspresno” ili “instant”. Ipak, one trajne stvari uvijek zahtijevaju pažnju i strpljenje. Ne može se očekivati da se čovjek “preko noći” uspne do visokih stupnjeva. Niko to nikome ne može obećati jer:

Zar on nije obaviješten o onom što se nalazi u listovima Musaovim

 

i Ibrahimovim: - koji je obaveze potpuno ispunjavao –

 

da nijedan griješnik tuđe grijehe neće nositi,

 

i da je čovjekovo samo ono što sâm uradi,

 

i da će se trud njegov sigurno iskazati.

 

(en-Nedžm, 36.-40.)

 

         Kur’an nas na ovo često opominje:

A one koji se budu zbog Nas stalno borili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti; a Allah je zaista, na strani onih koji dobra djela čine!

 

(el-Ankebut, 69.)

 

Za dar bîvanja Božijim prijateljem, potrebni su napor i žrtva. Najisplatniji napor i najkorisnija žrtva jeste namaz, odvajanje vremena namijenjenoga isključivo dragome Allahu. Namaz ništa, na Ovome svijetu, ne može nadomjestiti. Namaz je za nas nužda, kako kaže Uzvišeni:

Ja sam, uistinu, Allah, drugog boga, osim Mene, nema; zato se samo Meni klānjaj i namaz obavljaj - da bi Me se sjetio!

 

(Taha, 14.)

 

         Pored obaveznih namaza, čovjek se treba truditi kad god može klanjati i dobrovoljni namaz (nafilu), koja nam, ako Bog da, može biti od dvostruke koristi.

Prvo, na Sudnjemu danu može nam uzvišeni Gospodar neki propušteni ili neispravan namaz nadomjestiti klanjanom nafilom. Drugo, koliko god da smo iskreni i duhovno jaki, svaka naredna nafila može nas još više osnažiti i još nam više mjesto kod uzvišenoga Allaha osigurati.

         U knjizi “Hazīnetul-esrār”, hazreti Muhammed Hakkī Nāzilī objašnjava jedan namaz, nafilu, koji je lijepo klanjati u noći kada obilježavamo Lejletul-miradž.

         Klanja se dvanaest rekata, a na svakome rekatu prouči se, nakon Fatihe, sura Ihlas (kulhu vallahu Ehad), i to jedan put. Selam se predaje nakon svaka dva rekata.

         Nakon posljednjega selama, dakle, kada sklanjamo svih dvanaest rekata, prouči se stotinu puta “Subhānallāhi vel hamdu lillāhi ve lā ilāhe illallāhu vallāhu ekber” (slavljen je Allah, hvala Allahu, i nema drugoga božanstva osim Allaha, Allah je najveći).

         Potom se stotinu puta prouči istigfar - “estagfirullāh”.

         Onda se stotinu puta donese salavat na hazreti pejgambera Muhammeda, alejhisselam – naprimjer “Allāhhumme salli ‘alā sejjidinā Muhammedin ve ‘alā Ālih”.

         Hazreti Nāzilī veli da se nakon toga može proučiti bilo koja dova, ako Bog da bit će kabul (uslišana). Dan koji slijedi, ko je to u mogućnosti, treba ispostiti.