Putopis s hadža 2006.

 U Ime Allaha, Svemilosnog, Samilosnog!

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova! Neka je salavat i selam na Njegova miljenika,

hazreti Muhammeda, njegov Ehli-bejt i ashabe!

I ljudima oglasi hadž! Dolazit će ti pješke

i na kamilama iznurenim; dolazit će iz mjesta dalekih.

(Kur’an, el-Hadž, 217.)

Za primljen hadž nije nagrada doli Džennet, dok umra do umre

briše ono što je među njima od grijeha.

(Hadis bilježi Ibn Hibbān od Ebū Hurejre, r.a.)

***

Lebbejke Allahumme lebbejke, lebbejke la šerike leke lebbejk,

innel hamde ven-ni’mete leke vel mulk, la šerike lek!

Pripreme i odlazak

Već više od hiljadu godina među muslimanima širom svijeta tradicija je da se pišu zapisi s hadža, putopisi najvažnijeg putovanja u čovjekovu životu. Neki od njih su pripovjedačkog karaktera, neki u formi hadžskih propisa, neki duži, neki kraći, neki pisani vještijom rukom, neki tek toliko da se štogod zapiše. Išlo se na konjima, devama, brodom, čak i pješke.

Prvi putopis s hadža kojeg sam pročitao bio je putopis hadži hafiz Muhameda Krpe iz 1937. godine. Njegovi plastični opisi i doživljaji s puta u meni su tada prvi put rasplamsali želju za odlaskom na taj časni put. Tad je na hadžu bilo između 100.000 i 200.000 hadžija, a ove godine, prema zvaničnim podacima, 2.500.000.

Kao što to obično i biva, lijepe stvari otvaraju se neočekivano. Početkom mubarek mjeseca ramazana 2005. babo i ja donosimo odluku o odlasku na hadž. Kako kaže Šejhul-Ekber Muhjiddin ibn Arebi, čim se ostvare uvjeti, hadž treba obaviti ’alel-fevr, odmah.

Prvotno zamislismo da idemo autobusima, no zbog očevih godina i ograničenjâ uvjetovanih radnom obavezom, odlučujemo se za odlazak avionom, što je bilo planirano za 28. decembar 2005., dva aviona u jutarnjim sahatima a dva u večernjim. Mi bivamo određeni za drugi avion. Uplaćujemo potrebni iznos Islamskoj zajednici i pripreme počinju. Ove godine hadž je koštao 2110 eura. Hrana nije bila uračunata. Saznajemo i kako je vodič naše grupe, koju čini 45 hadžija, efendija iz Blagaja. I njemu je prvi put da ide na hadž. Inače, iz Bosne i Hercegovine ove godine na hadž ide 1279 hadžija i hadžinica. Poklopilo se da sa nama ide i babin prijatelj s posla Avdo Poplata zajedno sa svojom hanumom, jednom finom muminkom.

Dani do polaska brojali su se s nestrpljenjem. Kako je adet već stotinama godina da se prije odlaska na hadž uči ikrar-dova, poznata i kao hadžijska dova, odlučujemo da ikrar-dovu proučimo u subotu, 3. decembra u mahalskoj džamiji iza jacije namaza. Ove godine babo i ja bijasmo jedine hadžije iz naše mahale. Prisutne bijahu samo džematlije i uži krug prijatelja. Nakon namaza uvodni vaz održao je naš vrijedni mutevelija, nakon kojeg je riječ uzeo naš komšija, hatib džamije Jedileri. Dovu je proučio naš ahbab, jedan od urednika web-stranice Znaci. Hal je bio poseban. Među džematlijama je bilo i suza.

Vrijeme odlaska polahko se primiče. Prisjećamo se kako se nekada išlo na hadž. Moralo se poći najmanje nekoliko mjeseci prije Bajrama. Mati mi kazuje kako je njen djed, otac njena oca rahmetli Sulejmana, Atif-aga, išao na devama. Hadžije koje se vraćaju i koje odlaze sretale su se u Višegradu. Put dug i težak. Valjalo je materijalno obezbijediti porodicu za godinu dana. A na putu drumski razbojnici. No ljudi su išli jer dragi Allah zove. Nisu razmišljali o opasnostima puta.

Dolazi i dan našeg polaska. Na rani sabah 28. decembra odlazimo u džamiju kralja Fahda na Alipašinu-polju. Takav je plan organizatora, da se sve hadžije za prva dva aviona okupe u džamiji pred sabah a onda zajednički odu na aerodrom. Naš let planiran je za 7:45, avionima turske kompanije Pegasus. Međutim, kao i prošle godine, javljaju se problemi oko aviona, navodno zbog Turaka, ali se ispostavlja radi neažurnosti agencije preko koje su ugovoreni letovi. Avioni iz Istanbula nisu čak ni poletjeli za Sarajevo. Neizvjesno iščekivanje počinje. Opraštamo se s prijateljima i ostajemo u džamiji. Osluškujemo svaki haber. Tek predvečer stižu povoljne vijesti. Pred jacijski ezan ulazimo u autobuse i odlazimo na aerodrom. Avioni su bili spremni. Na njima naslikan krilati konj, pegaz. To me odmah podsjetilo na hazreti Aišu dok još bijaše djevojčica, kad se igrala s lutkama u formi krilatog konja, pa je Poslanik, a.s., upitao kakve su to lutke, na šta je ona rekla: „Pa zar i vjerovjesnik Sulejman nije imao krilate konje?!“ Na to se Alejhisselam nasmijao.

Konačno, naš avion polijeće u 21:45. Letimo ka najsvetijim mjestima. Neki vole prigovoriti kako „ići na hadž avionom nije baš fino, sad si tu sad tamo, pred Kabom, bez priprema za susret s njom. Nekako je 'prebegovski'. Put hadža treba da se osjeti. U Kur’anu se spominje samo kopneni i morski put, itd., itd.“ I mene je malo to kopkalo, dok mi nije naumpao hazreti Poslanikov mi’rādž. Koliko je prešao samo u jednoj noći, nošen kroz zrak! Iako nismo ni trunka prašine pod njegovim nogama pa da se sa njim poredimo, volio bih takav put uzeti kao Božiji dar, ako ništa onda bar kao pojavni odraz, manifestaciju istinskog hoda po zraku kojeg baštine hazreti Poslanikovi vārisi, istinski duhovni nasljednici.

U toku leta jednoj hadži-hanumi pozlilo je. Situacija je bila ozbiljna. Ljekar iz našeg aviona procjenjuje kako joj se hitno mora pružiti bolnička pomoć. Oko 2:30 po noći slijećemo u Izmir. Iz aviona na nosilima iznose bolesnu ženu. Zajedno sa njom izlazi i njen suprug. Učimo dove da se sve hajirli završi, dok se avion usput puni dodatnim kerozinom. Nakon sahat vremena pauze ponovo uzlijećemo, prema Gradu svjetlosti.

U Medini

 

Ko me posjeti nakon moje smrti, kao da me posjetio za moga života.

(Hadis bilježe et-Taberānī i ed-Dārekutnī od Ibn Omera, r.a.) 

29.12.2005.

U sabahski vakat slijećemo, dolazimo u mubarek Medinu. U Saudijskoj Arabiji vrijeme ide za dva sahata ispred vremena u Bosni. Sabahski namaz u zadnji trenutak klanjamo na aerodromu. Prvi pogled na pejsaž medinske periferije ostavlja dubok utisak. Puše prohladni vjetrić, no kao što kaže hadži Sulejman Kurtanović, osjećamo ga kao milovanje. Krajolik Arabijskog poluotoka uglavnom je pustinjski, sa svih strana opasan velikim morima, hiljadama godina bivajući izolovan od stranih utjecaja. Iz takve jedne sredine granuo je nur Allahova Miljenika, krune svih poslanika, hazreti Muhammeda, kao što i najvredniji dragulj uvijek je duboko skriven u masi običnog i grubog kamenja.

Oko 9 sahati već smo u hotelu, koji se od ulaza u Harem Poslanikove, a.s., džamije nalazi oko 200-300 metara, s njegove stražnje, desne strane. Zove se Merkez Il’jās. Samo što smo ostavili putne torbe u sobu, babo i ja samostalno se zapućujemo u džamiju, zijaret hazreti Poslaniku. Još smo kao u nevjerici da se nalazimo na jednom takvom mubarek mjestu.

Skidamo papuče, stavljamo ih pod ruku, i ulazimo na vrata bābus-Selām, koja vode do pred Alejhisselamovo turbe. Kako mu se sve više približavamo gužva je sve veća. Uključujemo se u jedan uski, zbijeni talas hadžija koji prolazi kroz Revdu, prostor između Poslanikova, a.s., kabura i njegove minbere, za kojeg je Alejhisselam rekao kako predstavlja dio, isječak Dženneta. Prepoznajem je sa slika. Iz Revde izlazimo tik uz desnu stranu Poslanikova, a.s., mubarek mihraba. Tjelesa su jedna uz drugo. Selamimo Alejhisselama a onda i njegova dva vjerna druga, hazreti Ebu Bekra i hazreti Omera, koji su ukopani pored Alejhisselama, nešto niže od njegove glave, te izlazimo na vrata bāb Džennetil-Bekī’ koja vode prema mezaristanu Bekī’, koji u tom trenutku bijaše zatvoren. Hal je poseban. Ponovo ulazimo u džamiju, na jedan od gornjih ulaza da klanjamo dva rekata namaza. U tom dijelu džamije skoro smo sami. Sretni smo što nas je dragi Allah počastio da zijaretimo Njegova Vjerovjesnika.

Prvi farz-namaz kojeg smo klanjali u Poslanikovoj, a.s., džamiji bijaše podne. Između ezana i ikameta pauza je od oko 15-20 minuta. Ta pauza vrijedi i za ostale namaze. I sami farz-namazi klanjaju se mnogo sporije nego kod nas. Na sedždi se može proučiti Subhāne Rabbijel-A’lā najmanje sedam puta, a nekad i više od deset, no iza namaza nema zajedničkog zikra. No lijepo je primijetiti kako su svugdje u džamiji postavljena mala burad iz kojih se može točiti i piti Zemzem-voda. Ona se mahsus za Pejgamberovu džamiju dovozi iz mekkanskog Harema. Na svakom od njih crnim slovima piše sukjā Zemzem, tj. Zemzem-piće. Uglavnom je to rashlađena voda, no ima burencadi i s toplom Zemzem-vodom. Na njima plavim slovima piše gajr muberred, „nerashlađena“.

Iza ikindije odlučujem da ponovo probam ući u Revdu. Uz Božiju pomoć uspijevam, iako gužva bijaše još veća nego jutros, no bilo mi je drago, tek doći u Medinu i dva puta biti u Revdi. U noj ćilimi imaju drugačiju boju od ćilima u ostatku džamije. U Revdi su oni sivkasto-zelenkasti, dok su u ostalim dijelovima crveni.

Iza jacije ne zadržavamo se dugo u džamiji. Malo smo i umorni. Prvi dan boravka u Alejhisselamovoj blizini je prošao. Imamo osjećaj kao da smo tu već dva-tri dana.

30.12.2005.

Ujutro se budimo oko 4:00. Petak je. Uzimamo abdest i odlazimo na sabah. Prohladno je. Uče se dva ezana, jedan pripremni, oko sahat vremena prije zore, i drugi u samu zoru. Klanjamo napolju, lijevo od Džibrilovih vrata, oko 30 metara lijevo od Poslanikova, a.s., kabura.

Hazreti Poslanikova džamija i njegovo turbe u sabahski vakat

Oko 8 sahati izjutra upućujem se ponovo probati ući u Revdu. Ponovo odlazim do kapije bābus-Selām, no ovaj put prolaz kojim smo jučer prošli bijaše zatvoren paravanom. Naime, cijela Revda uvijek je ograđena paravanom u visinu prsa. Razlog je vjerovatno velika navala hadžija koji žele ući i klanjati u tom mubarek prostoru. U jednom trenutku obično se otvori samo jedan ulaz u Revdu, u kojoj redovno dežuraju redari i nekoliko „šejhova“.

Skica Alejhisselamove džamije

 Nastavljam se kretati prema izlazu. Desno od mihraba, tačno na mjestu gdje smo jučer izlazili iz Revde, stoji policija, redari džamije. Taj otvor desno od mihraba, kao i isti lijevo od njega, uglavnom je predviđen za izlazak iz Revde, no policija katkad i propusti kojeg hadžiju da tuda uđe. I mene tad puštaju. Uspijevam naći slobodno mjesto oko četiri metra ispred Poslanikove, a.s., minbere, za koju Alejhisselam kaže kako stoji na njegovu Havdu, džennetskom Bazenu.

Džumu klanjamo desno od hazreti Osmanovih vrata koja se nalaze u unutrašnjosti džamije. Imam je držao hutbu na temu širka, u tom kontekstu osvrćući se na zijarete turbetima, nošenju hamajlija i slično, kao da je htjeo iskoristiti toliki broj džematlija kako bi im plasirao vlastito razumijevanje širka. U hutbi se obilato koristio hadisima selektivno probranim.

Poslije džume uzimamo donere u jednom turskom restoranu koji bijaše podaleko od hotela i jedemo ih u čajdžinici našeg hotela. Za hranu je inače bio mali problem jer se svakome valjalo snalaziti kako je znao i umio, što i ne bi bilo toliko zahmetli da nam nije oduzimalo dragocjeno vrijeme.

Između ikindije i akšama ostajemo u džamiji. Saznajemo kako je druga grupa hadžija, planiranih za treći i četvrti let, još uvijek u Sarajevu. Isti problemi. Sad je već izvjesno kako krivicu snosi agencija Avio express. Nakon jacije babo se vraća u hotel da se malo odmori a ja odlazim probati još jednom ući u Revdu. Kretavši se od vrata Selāma i stigavši do pred samu Revdu nailazim na postavljeni paravan. Hadžije se puštaju samo s donje strane, no pošto tamo bijaše ogromna gužva odlučujem malo sačekati nebili otvorili mjesto na kojem se nalazim. Najveća gužva je uvijek na prolazu kroz Revdu, dok je „najmirnije“ lijevo i desno krilo Revde, dijelovi koji nisu na putu. Tu su uvijek hadžije koje sjede, uče Kur’an i klanjaju. Njih redari nekako ponajmanje „diraju“ jer im nisu „na ruku“, tako da se tu mogu prilično dugo zadržati. Ja sam stajao upravo na kraju tog desnog krila, u neposrednoj blizini Alejhisselamova minbera. U tom dijelu je bilo čak i slobodnog prostora, no paravan nije dozvoljavao da se uđe. U tom trenutku pored sebe ugledam hafiza Sadudina koji redovno, skoro svake godine uz ramazan, uči u mukabelu u Čaršijskoj džamiji u Sarajevu. I on mene prepozna. Selamimo se i nastavljamo zajedno čekati. Odmah zamjećujem kako hafiz ima iskustva s ulaskom u Revdu. Njemu je ovo četvrti hadž. Prvi put je išao 1987. Na fin način ubjeđuje redare da otvore paravan, kojeg konačno i otvaraju. Ulazimo u Revdu. Poučen prethodnim iskustvom, izvlačim se u desnu stranu, tik pored minbera. Hafiz je pored mene. Držimo se zajedno. Čekamo da se ukaže slobodno mjesto. Džematlije ispred nas sjede jedan pored drugog zbijeni i uče Kur’an držeći mushafe u rukama. Tu sjede sigurno već dugo. Jednog crnca ispred nas pita da li uči hatmu? On se lagahno nasmijao i nastavio učiti. No vrlo brzo neko se digao da ode, vjerovatno uvaživši hafizove riječi. Ukazaše se dva slobodna mjesta za namaz. Hafiz i ja to iskoristismo. Poslanikov, a.s., minber bio nam je s desne strane. Dodirivali smo ga ramenima. Hal je opet poseban. Biti u dijelu Dženneta i dodirivati Alejhisselamov Havd! Kao što neko reče, u Džennetu se svaka želja ispunjava, a mi smo sada tu. Zahvaljujemo dragom Allahu što nas je time počastio.

31.12.2005.

Sabahski namaz ponovo klanjamo napolju, lijevo od Džibrilovih vrata. Nakon namaza primjetismo kako su mezaristan Džennetul-Bekī’ otvorili. Puhao je hladan vjetar zapadnjak. Iako nebijasmo adekvatno obučeni, babo i ja odlučujemo ga zijaretiti. Kad se uđe u mezaristan, neposredno s desne strane, u prostoru opasanom debelim zidom, nalaze se ehli-bejtski kaburovi. Nekada je tu stajalo i prelijepo turbe, pod kojim bijahu mezarovi Alejhisselamove kćeri hazreti Fatime, unuka Hasana, hazreti Husejnova sina Zejnul-Abidina, njegova sina Dža’fera Sadika, sina Dža’ferova Muhammeda Bakira, te Pejgamberova amidže hazreti Abbasa. Srušio ga je vehabijski režim 1925. godine, godinu dana nakon što nasilno ulaze u Mekku i Medinu. U tom dijelu mezaristana uvijek je najviše svijeta, uglavnom Iranaca. Istovremeno, po tom kružnom zidu uvijek hoda i nekoliko vehabijskih „šejhova“ koji s visine opominju hadžije da se ne zadržavaju, da ne rade to i to, kako je sve to haram i širk što rade, itd. I mi smo se malo tu zadržali i onda nastavili dalje. Primjetili smo i nekoliko friško iskopanih raka, što bijaše znak da se u tom mezaristanu još uvijek ukopava. Nema nikakvih obilježja. Sve je samo pijesak i nasumice poredano kamenje kao neka vrsta nišana, znak da je to greblje.

Iza posjete Džennetul-Bekī’i u kojem je ukopana i većina Alejhisselamovih supruga, njegov sin Ibrahim i mnogi ashabi, pošto bijaše subota imali smo nijet otići u mjesto Kubā nedaleko od Medine kojeg je i hazreti Pejgamber imao običaj zijaretiti subotom. Međutim, nismo uspjeli „uhvatiti“ taksi te tu posjetu odgađamo za neki drugi dan.

U 10:00 organizirana je zajednička posjeta Poslanikovu, a.s., kaburu. Nadajući se da je za bosanke hadžije osiguran poseban termin i mi polazimo s ostalima, no samo prolazimo širokim hodnikom koji vodi od vrataSelāma i izlazi na vrata Bekī’e. Babo predlaže da se vratimo i samostalno pokušamo ući i u samu Revdu. Bila je otvorena. Babo je išao iza mene, ali baš u strujnom toku on zastaje kako bi klanjao. Mene struja nastavlja vući dalje. Uspijevam se malko izvući ulijevo. Slobodno mjesto se ukazalo i klanjam dva rekata. Babo mi je kasnije pričao kako mu je jedan crnac svojim tijelom i rukama osiguravao da završi namaz, dok su ljudi iza njega navaljivali. Zagrlio ga je poslije namaza.

Do podne ostajemo u džamiji. Klanjamo oko 30 metara iza Revde. Iščekujući podne-namaz upoznajem se s jednim Iračaninom, uljudnim čovjekom iz Bagdada. Razgovor je bio izuzetno prijatan.

Nakon ikindije ponovo sam u Revdi. Babo je za to vrijeme otišao da pronađe svoga prijatelja Avdu. Nakon puno peripetija danas stižu i preostala dva aviona. Saznajemo kako u jednom od njih dolazi i hanuma koja je bila hospitalizirana u Izmiru. Želja za hadžom bila je veća od bolesti.

1.1.2006.

Ušli smo u novu mīlādsku godinu, no tamo je to bio uobičajen dan, kao i svaki drugi. Niko od nas nije to čak ni zamijetio. Eto, danas me Jedini počastio da klanjam podne-namaz u Revdi, u prvom safu, oko tri metra lijevo od hazreti Poslanikova mihraba. Njegov mihrab iz turskog je vakta, tačno na mjestu gdje je Alejhisselam predvodio namaz. Mjesto gdje je činio sedždu pod samim je mihrabom. Današnje mjesto za sedždu ustvari je otprilike na mjestu gdje stajaše njegove mubarek noge. Pazili su Turci na te stvari. Lijevo od mene Turčin a desno Egipćanin. Na svakom namazu u džamiji je najmanje 200.000 klanjača, prema babinoj procjeni i mnogo više, a u Revdu može stati oko 200, tako da je baš velika čast biti u njoj.

Kada ste u njoj, Poslanikovo turbe vam je s lijeve strane, ograđeno dodatnim željeznim rešetkama, gustom gvozdenom zavjesom koja idu do samog plafona. Obojene su kao da predstavljaju zasukane zelene zavjese. Hal je ponovo poseban. Iako je uvijek velika stiska, to mjesto duboko odiše božanskim sekīnetom, smirajem. Po izlasku na kapiju Dženetul-Bekī’e osjećam Kabūl, vjetar istočnjak, što me malo iznenadilo jer otkako smo došli non-stop puhao je Debūr, vjetar zapadnjak.

2.1.2006.

Danas samostalno odlazimo u zijaret Uhudu, Hendeku i Kubā’u, mjestima koja je lijepo posjetiti za boravka u Medini. Na Uhudu se odigrala poznata bitka u kojoj je poginuo Poslanikov, a.s., amidža hazreti Hamza. Na Hendeku se također odigrala odsudna bitka za odbranu Medine. Poznata je po rovovima koje su muslimani na prijedlog Selmana Farisija kopali oko Medine kako bi spriječili armiju mušrika od njihova ulaska u grad. I sam Alejhisselam kopao je rovove, hendeke. Sve donedavno ti hendeci mogli su se vidjeti, no danas su u potpunosti zasuti i zatrt im je svaki trag. Na brdu iznad Hendeka još uvijek stoji tvrđava iz turskog vakta. Naš taksista pokazao nam je još nekoliko takvih tvrđava na brdima oko Medine.

Džamija na Hendeku

Konačno, u Kubā’u je prva džamiju koju je Alejhisselam sagradio, čineći Hidžru iz Mekke u Medinu. Na putu od Hendeka do Kubā’a prođe se i pored jedne džamije u turskom stilu, lijevo od puta. Desno do nje taksista nam pokazuje kameni zid koji se proteže pored tračnica koje su nekada povezivale Damask i Medinu. I one su ostavština Turaka. Eh, tad pomislimo kako su nekada Medina i Sarajevo bile u istoj državi, Osmanskom carstvu, na čelu sa halifom. Onda se sjetim kako su upravo na toj tračnici, u prvim godinama XX stoljeća, vehabijski beduini presretali vozove i ubijali tursku posadu. Tobože, sve bijaše u interesu arapske slobode. Ustvari bijahu samo marionete u rukama engleskih interesa.

Džamija u Kubau

U Kubā vrlo brzo stižemo. Subotom, danom odmora, Alejhisselam je imao običaj otići u Kubā i tamo provesti određeno vrijeme. Obišli smo džamiju i u njoj klanjali dva rekata. Za namaz obavljen u Kubā’u Alejhisselam veli kako ima vrijednost umre.

Iza jacije ponovo sam u Revdi. Kao i uvijek redari i policija skoro su na svakom mjestu gdje se hadžije duže zadržavaju. Čak i policajci vole da provaze hadžijama o nekoj vjerskoj temi, naravno u vehabijskom stilu, skoro redovno oštrim tonom. Ne daju čak ni da se dignu ruke prema mubarek kaburu i prouči Fatiha. Uvijek ih možete vidjeti kako stoje tik pored Alejhisselamova turbeta i glasno viču, iako se zna kako pred Poslanikom, a.s., nema podizanja glasa. To je taj edeb, tj. njegov nedostatak, kroz kojeg se sve ogleda.

Pa ipak, iako je u današnje vrijeme u Medini vrlo malo starosjedilaca, ensarijski duh može se osjetiti. To svi kažu, pogotovo kad se usporedi s Mekkom. Jednom smo se vraćali iz džamije u hotel, i prolazeći pored jedne prodavnice hurmama, babo zaželje da kupi pola kile svježih hurmi, eto da i to proba. Nakon što je sve pažljivo izvagano, stavljeno u kesu i plaćeno, prodavač zgrabi još nekoliko hurmi i stavi ih u babinu kesu. Odmah se sjetih prvih ajeta iz sura er-Rahmān i el-Mutaffifīn u kojima se govori o pravednu vaganju i zakidanju na tereziji.

3.1.2006.

Boravak u mubarek Medini primakao se svome kraju. Oko 10:30 ponovo s babom idem u Revdu. Klanjamo nafilu. Večeras u Revdi klanjam i vitr-namaz. Već sam primjetio kako je između 20:30 i 21:00 ustaljeni termin kada otvaraju paravan kod Poslanikove, a.s., minbere. Treba samo biti strpljiv. Hadžija Haris Čengić kasnije mi je pričao kako tih paravana nije bilo kad je on išao na hadž 1999.

Ove noći vidim nova lica među osiguranjem Revde, nekako mekša i pitomija, ensarijska. To me prijatno iznenadilo. A već sutradan treba da idemo za Mekku. Iako idemo za taj najsvetiji grad, opet nam se nekako teško rastati od Alejhisselamova grada.

Dok još bijasmo u Medini pokušao sam posjetiti i napiti se bar iz jednog bunara kojeg je koristio i Poslanik, a.s., u koje je radi bereketa i pljucnuo iz svojih mubarek usta. Gazali u svom Ihjā’u poimence navodi sedam takvih bunareva. Jedan od njih je i Gars, za kojeg Ibn Mādže navodi hadis u kojem stoji kako je Poslanik, a.s., naredio da se nakon svoga preseljenja na ahiret ogasuli vodom iz bunara Gars. Jednog prodavača, koji bijaše rodom iz Medine, zamolio sam da me uputi na taj bunar, no on mi je rekao kako i taj i ostali bunarevi danas nisu više u funkciji, jednostavno ih nema.

U Medini, kao i u Mekki, ima i prosjaka. No koliko sam primijetio, svi su došljaci. Uglavnom su to crnci, tj. crnkinje, ali i oni koji dok prose kažu kako su npr. iz Kašmira, ovdje rade sezonski a trenutno su bez posla, ili su studenti a nemaju sredstava. Crnkinje dok prose obično pokažu na malo dijete u naručju i kažu: Miskīn,... Sadeka! Stekao sam osjećaj da vlasti ne pokazuju puno interesovanja za njih. Mnogo je i onih koji na pokretnim kolicima prodaju „na crno“ raznorazne hedije hadžijama. Uglavnom su to žene, po pravilu obučene u crno. Samo im se oči vide, a nekada ni one. Rade samo kad nema policije. Jednom je tako bahnula policija i sve im zaplijenila. Bilo je riječ uglavnom o mahramama. Sve su skupili na gomilu. Jedan od policajaca stao je pred tu gomilu i u pola cijene počeo da prodaje mahrame, viče kao kakav iskusni prodavač. Naravno da novac ne bi išao u njegov džep, već u Bejtul-māl, državnu blagajnu. Jednostavno i brzo rješavalo se zaplijenjene robe. Babo je bio svjedok te neobične scene, no iz sažaljenja prema prodavačicama koje ostadoše kratkih rukava, nije prilazio da bagatela pazari, iako su mnoge naše hadžinice nahrlile da to iskoriste.

4.1.2006.

Sabahski namaz kojeg tog dana klanjasmo je naš posljednji namaz u Poslanikovoj, a.s., džamiji. Tako smo u njoj klanjali ukupno 30 farz-namaza. Upućujem dovu dragom Allahu da nam On upotpuni na 40, upiše sevap 40 namaza, o čijoj posebnoj vrijednosti obavještava nas Alejhisselam. Organizacija je takva da se nijedne godine u Medini ne uspije klanjati 40 namaza. Nekada se stigne 35, nekada čak i 39, ali nikada ili skoro nikada 40. To je jedan od velikih propusta Organizatora.

Vrijeme u Medini brzo je prošlo. Čovjek iz nje ne bi odlazio. Boravak je bio izuzetno prijatan. Jedini nas je počastio i zdravljem i snagom da mognemo što više uživati u plodovima Medine. Osjećao sam učinke Poslanikove, a.s., dove kad je molio za prijatnost Medine nakon što su se muhadžiri iz Mekke požalili na promjenu klime koja im nije odgovarala. U dovi je otprilike molio da svaku tešku bolest i neprijatnost otkloni sve do mjesta Džuhfe, i da im je učini dragom, čak i dražom od Mekke, iako je Alejhisselam mnogo volio svoj rodni grad.

Za Mekku polazimo tek u 11:00 iako je polazak bio planiran za 7:00. Ihrame smo već obukli a nijet za umru ostavljamo za Zul-Hulejfu, mīkāt ili mjesto koje se ne smije prijeći bez nijeta za umru ili hadž, mjesto koje se nalazi na izlazu iz Medine a poznato je i kao Ebjār Alī (Hazreti Alijini bunarevi). Vozač našeg autobusa bijaše jedan neiskusni Egipćanin koji nije dobro poznavao ni puteve. U vrijeme hadža u Medini i Mekki mnogo je stranih radnika koji popunjavaju nedostatak u domaćoj radnoj snazi, koji usput time i nešto zarade. Tražeći neko mjesto gdje se ovjerava naš izlazak iz Medine čak je prešao i mīkāt, jer sam prepoznao džamiju u kojoj se donosi nijet za umru ili hadž. Na našu intervenciju on se vratio. Morao je naći mjesto ovjere naših dokumenata. U tom lutanju načinio je i sudar. Hadžijama iz autobusa to je bila kap koja je prelila čašu. Kidisali su na njega, a on jadničak samo šuti. Vidjelo se kako je bio mnogo izmoren. Ipak mi ga je bilo nekako žao. Konačno smo se vratili i do Zul-Hulejfe, tu klanjali podne i ikindiju, te dva rekata namaza nanijetivši obavljanje umre. Naš nijet je bio obaviti prvo umru, osloboditi se ihrama, te ih ponovo obući u Mekki i obaviti hadž. Taj način obavljanja hadža i umre poznat je kao temettu’.

No samo što smo nastavili put zastajemo na jednoj kontrolnoj tačci. O udesu autobusa je već javljeno, naši su prijavili vozača, i policija ne dozvoljava da se nastavi u istom autobusu koji i nije bio toliko oštećen. Odvode čak i našeg vozača. Sjećam se da je plakao. Mijenjamo autobus i nastavljamo dalje, s novim vozačem i u tješnjem autobusu. Kasnije u Mekki čuo sam kako su Saudijci rigorozni prema strancima koji učestvuju u kakvu saobraćajnom udesu, makar i ne bili krivi, „ko ih je zvao da dolaze u njihovu zemlju?!“. Kažu i kako je jedna naša žena već godinu dana u nekom zatvoru u Mekku, nikako ne mogu da je izvuku.

U Mekki

Zaista si ti najbolje mjesto na zemlji Allahovoj, i meni najdraže

mjesto na zemlji Allahovoj, i da nisam bio prisiljen

da te napustim, nikada te ne bih napustio!

(Hadis bilježe et-Tirmizī, en-Nesā’ī, Ibn Mādže i Ibn Hibbān) 

5.1.2006.

U Mekkei-mukerremu stižemo oko 1:00 iza pola noći, no i po Mekki se vrtimo oko sahat vremena dok vozač nije pronašao ured u koji se moramo javiti po dolasku a prije smještanja u hotel. No i to se konačno sve završava i mi se smještamo u naš hotel, Dārur-rahme u kvartu Azīzijji, oko tri kilometra zapadno od Harema, nedaleko od Mine.

Ja odlučujem odmah otići do Harema i obaviti umru. U babe prilično otekla stopala. Savjetujem mu da ostane i odmori se dok mu otok ne opadne, pa da sutra obavi umru, no na njegovo insistiranje i on ide sa mnom. Između Azizijje i Harema kroz jedno brdo prokopani su dugački tuneli, svojevrsna prečica do Mesdžidul-Harama. Pješke od hotela potrebno je oko 45 minuta da se dođe do Harema. No kroz te pješačke tunele vidimo kako su uvedeni besplatni autobusi za hadžije, da im se olakša odlazak u Harem. I mi to iskorištavamo. Izlazimo pred Harem, ispred Safe i Merve. Jedan od ulaza na toj dionici dugoj 375 metara zove se bāb Benī Šejbe. Prema hanefijskom fikhu, mendub (preporučeno) je po prvom dolasku u Harem ući upravo na ta vrata. Na njih i mi ulazimo. Do samog Harema odveo nas je jedan od naših studenata koji studiraju u Medini.

Ulazimo u Harem. Pogled ostaje prikovan uz prizor koji se otvara pred nama, gledamo u Kabu. Na umor odmah zaboravljamo. Otac kvasi natekla stopala Zemzem-vodom i od strane Hadžerul-Esveda uključujemo se u tavafoko tog najsvetijega Hrama. Već nakon prvog obilaska otok mu opada. Oko Kabe se bez problema moglo tavafiti na udaljenosti od 15 metara. Nakon sedam obilazaka klanjamo dva rekata namaza iza Mekāmi-Ibrāhīma i pijemo Zemzem-vodu koja je razvedena svuda naokolo po Haremu. Izlazimo na Safu i započinjemosa’j, sedam obilazaka između brežuljaka Safe i Merve, između kojih je trčala i naša mati hazreti Hadžera u potrazi za vodom. Silazimo s Merve, šišamo se i vraćamo prema hotelu, skidamo ihrame i oblačimo civilnu odjeću. Time obredi umre bivaju završeni. Vraćajući se u hotel primjećujem kako prolazimo pored kuće u kojoj je rođen Alejhisselam, a koja se nalazi nedaleko od Merve. Prepoznao sam je s fotografija. To nam posebno biva drago.

Mesdžidul-haram

Sabahski namaz klanjamo u hotelu i liježemo da se odmorimo. U Harem odlazimo tek na podne-namaz. Iako smo pred Haremom oko sahat vremena prije vakta, u prizemlje se nije dalo ući. Jedva smo našli mjesto na prvom spratu. Klanjali smo na ulazu za Safu. Bili smo isuviše umorni da idemo na ikindiju u Harem a i gužva je već bila ogromna. Odlazim tek na akšam. Uspijevam klanjati na krovu, tačno prema Hadžerul-Esvedu. Ostajem do jacije. Klanjam je na kraju metāfa (otkrivenog prizemnog prostora oko Kabe u kojem se čini tavaf), izaMekāmi-Ibrāhīma.

Farz-namazi u Mekki se mnogo brže klanjaju nego u Medini. Čak je i razmak između ezana i ikameta mnogo kraći. Na jaciji se jedva stignu klanjati dva rekata sunneta.

Danas u Mekki desio se i jedan tragičan događaj. Nedaleko od Harema urušila se jedna zgrada, navodno zbog eksplozije plina. Poginulo je više od 70 hadžija. Vidjeli smo helikoptere, ambulantna kola i buldožere kako negdje hitaju, ali tek navečer saznajemo o čemu bijaše riječ. Jedan naš hadžija bio je i očevidac događaja.

6.1.2006.

Petak je. Na džumu polazimo tri sahata ranije, no opet je velika stiska. Ipak uspijevamo naći slobodno mjesto u prizemlju, pod trijemom, na prolazu od hazreti Ismailovih vrata. Imam je na džumi u prvom dijelu hutbe govorio o tevhidu, a u drugom ukratko o propisima hadža.

Još jučer primijetili smo kako su iznad Harema, od strane Jemenskog ćošeta, u izgradnji gorostasni neboderi. Dosad već imaju najmanje 50 katova. Djeluju zgoropadno. Gledajući od Kabe dobrano nadvisuju haremske munare iako se nalaze iza njih. Slično je i s kraljevskom rezidencijom od strane Hadžerul-Esveda. Ruši se haremska mirnoća i intima. Za izgradnju novih zgrada prije nekoliko godina Saudijske vlasti skoro u potpunosti su sravnile brdo Edžjād u neposrednoj blizini Harema a na čijem vrhu je stajala stara turska tvrđava. U planu je uklanjanje još jednog brda u okolici Harema. Te stvari nas bole.

Danas iza džume ukidaju autobuse kroz pješačke tunele, tako da ostaje ići pješke ili hvatati taxi, a taxi je ustvari svako vozilo koje vam stane i s kojim se dogovorite o cijeni. Taksimetra nema nijedno taxi-vozilo. Obavezno pitanje kada hoćete ući u kola koja vam stanu jeste: Kem nefer?, što znači: „Koliko vas ima?“, jer što vas je više, to mu se više isplati. Svako ponaosob plaća prijevoz. Ako ima improvizirani krov, možete i gore. To vas dođe nešto jeftinije.

7.1.2006.

U jutarnjim sahatima odlazim u zijaret starom mekkanskom greblju Mu’alli, u kojem su sahranjeni Poslanikova, a.s., supruga hazreti Hatidža, njegova majka hazreti Amina, njegov djed Abdul-Muttalib i amidža Ebū Tālib. Mezarje se nalazi oko kilometar i pol sjeverno od Harema. Podijeljeno je u dva dijela, odijeljena jednom širokom saobraćajnicom. Hazreti Hatidžin kabur nalazi se u vrhu gornjeg dijela, no dio greblja u kojem se on nalazi opasan je jednim zidom a zelena kapija stalno je pod ključem. To je jedino mezarje u Mekki koje je i prirodno tačno okrenuto prema Kibli, tj. još od predislamskog perioda.

Snimak Harema iz svemira

Kao i u Džennetul-Bekī’i policija patrolira mezaristanom, opominje i tjera hadžije koji se iole duže zadržavaju, iako je posjetilaca vrlo malo u usporedbi s Džennetul-Bekī’om u Medini. Primjetio sam kako je jedna grupa Turaka ostala pred mezaristanom. Jedan od njih uzeo je megafon u ruke i glasno učio Jasini-šerif. Ostali su ga slušali. To im u samom greblju nikako ne bi dopustili. „E kad nedate, onda ćemo odavde s megafonom!“ Iako sam se i ja htjeo zadržati kod hazreti Hatidžina kabura, to mi nisu dopustili. Kažu: „Nazovi selam i idi!“ Sve ostalo je haram i širk.

Jedan od tih „šejhova“ u službi neke vrste vjerske kontrole u grebljima, gledajući u jednog Sirijca koji je pred hazreti Hatidžinim kaburom učio Fatihu, ogorčeno mi je rekao kako su muslimani u svijetu nazadovali zbog obožavanja kaburova. Onda je naišao jedan Iranac, na šta ge je on oštro pozvao da mu priđe i pokaže lične dokumente. Kad je u njegovim dokumentima vidio kako je on sunnija a ne ši’ija, sav ozaren počeo je da doziva svoje radne kolege i pokazuje im kako u Iranu „još uvijek ima naših“. Uslijedila su pitanja o tome koliko ihši’ije zlostavljaju i slično. U međuvremenu, onom Sirijcu, inače skoro tri puta starijem od njega, održao je podužu lekciju o „pravom islamu“, kako se u dovi treba obraćati dragom Allahu a ne kaburovima, itd., itd. No stari Sirijac iz svoga lijepog edeba samo je tiho govorio ejvala.

Po odlasku vidim kako su zatvorili glavni ulaz. Objašnjavaju okupljenim hadžijama kako će ponovo otvoriti tek iza ikindije. Tako isto je i s mezarjem u Medini. Silazim u Harem i klanjam nafilu. Bio sam isuviše umoran da ostanem do podneva. Još jučer malo me uhvatila grlobolja. Taj i današnji dan najtopliji su do sada, 40 stepeni.

8.1.2006.

U Mekki je mnogo veća koncentracija hadžija nego u Medini. Ove godine registriranih hadžija ima dva i pol miliona, a pretpostavlja se da ih je još bar jedan milion neregistriranih. Svake godine broj hadžija povećava se za 3-4 %. Najviše ih je iz azijskih i afričkih zemalja, posebno Indonezije, Pakistana, Irana, Turske i Egipta. Iranci i Turci najbolje su organizovani. Oni nam i po kulturi nekako najviše sliče.

Zbog tolikog broja hadžija i smještaj je skučen. U Medini svaki hadžija ima pravo na četiri kvadratna metra prostora u sobi, dok u Mekki ima pravo samo na dva i pol metra. U našoj sobi u Mekki bilo nas je devetero, između ostalih i jedan naš komšija čijim dvjema kćerkama predajem u svojoj školi, Nedim Milanović.

Navečer, iza ikindije, s Nedimom odlazim u Harem. Već smo obukli ihrame i donijeli nijet za hadž. Nije gužva kao prošlih dana. Tavafimo nafilu, klanjamo akšam i ostajemo do iza jacije. Vidimo kako pripremaju skele za promjenu kisve, kabenskog prekrivača. Već su je razrezali po rubovima, sve do vrha. Nadali smo se da će je noćas promijeniti, što bi i sačekali da vidimo. Međutim, jedan haremski redar kaže nam kako će je mijenjati tek sutra. Iako je sutradan dan Arefata i mnoge hadžije već hrle na tu visoravan dvadeset kilometara zapadno od Mekke, gužva u Haremu sve se više povećavala. Oko 21:30 krećemo nazad u hotel. Polazak za Arefat planiran je iza pola noći, ali kao i obično kasni. Naš autobus polazi tek u 7:00. To vrijeme proveli smo u čekanju pred hotelom.

9.1.2006.

Na Arefat stižemo za pola sahata. Smještamo se na kapiji br. 32., nedaleko od ulaza na Arefat. Jedan od naših autobusa je punih šest sahati kružio po Arefatu dok vozač nije našao pravo mjesto.

Nakon kraćeg odmora babo i ja odlučujemo otići do Džebelur-rahmeta, Brda milosti na Arefatu, za kojeg se kaže kako su se na njemu našli naš otac Adem i majka Hava nakon silaska iz Dženneta. Iako smo imali kišobrane u funkciji suncobrana, vrućina je bila ogromna a Brdo milosti prilično daleko, tako da se odlučujemo ipak vratiti. Tu na Arefatu proučio sam arefatsku dovu hazreti Zejnul-Abidina, Alejhisselamova praunuka, sina hazreti Husejnova. Podne i ikindiju klanjali smo skraćeno, u podnevskom vaktu.

Alejhisselam kaže: el-Hadždžu Arefe – „Hadž je Arefat“, tj. njegov najvažniji obred. Obaveza je na njemu boraviti makar jedan časak iza podneva na dan pred Kurban-bajram. U jednom drugom hadisu stoji kako dragi Allah ni u jednom danu ne oprosti toliko grijeha koliko na dan Arefata.

Čitav Arefat danas je zasađen drvećem koje liči našem bagremu, kako bi hadžije imale što više hladovine. Na jednom mjestu sastane se preko tri miliona hadžija. Jedini veći problem na Arefatu jesu toaleti. S obzirom na toliki broj hadžija, njih je malo, iako su prilično čisti. U redu se zna čekati i po sahat vremena. To je jedna od stvari o kojoj bi u budućnosti trebalo više povesti računa.

Sa Arefata polazimo iza 21:00. Nakon par minuta vožnje autobusom izlazimo na Muzdelifi, jednoj okretaljci oko koje kruži more autobusa. Na tom pjeskovitom otočiću skupljamo kamenčiće za obred bacanja kamenčića na Mini i ostajemo do daljnjeg. Akšam i jaciju klanjamo u jacijskom vremenu, odmah po dolasku. Boravak na Muzdelifi prilično je neorganiziran. Koliko sam primijetio, to vrijedi i za većinu ostalih hadžija. Mnogi od njih šćućureni sjede na ćošku neke stijene, na vjetru ćekajući da se razvidni.

Rukovodstvo odlučuje da krenemo netom iza ponoći, pješke do Mine, i od Mine pješke do hotela. Na Muzdelifi je vadžib, obaveza boraviti bar jedan trenutak do iza ponoći, iako je sunnet tu ostati do sabaha. Do Mine bez odmora pješačimo puna tri sahata. Imao sam osjećaj da nismo išli najkraćim putem. Tu na Mini nalaze se tridžemreta, malo, srednje i veliko, mjesta na kojima se Ibrahimu, a.s., ukazao šejtan kada je dobio naredbu da žrtvuje svoga sina hazreti Ismaila. Ovog, prvog dana, obaveza je baciti sedam kamenčića na Veliko džemre, što naš narod još zove i „tašlaisavanje šejtana“. Najefdalnije vrijeme za bacanje kamenčića prvi dan je od izlaska sunca do podneva, no mi smo to, zbog sticaja okolnosti, uradili još prije zore. Bitno je to ne uraditi prije imama, tako da sam baš zbog toga dobro pazio da naše vođe prve priđu džemretima i prve počnu s bacanjem kamenčića.

Još oko sahat vremena pješačenja trebalo nam je da stignemo do hotela. U hotelu se šišamo i oslobađamo ihrama. Kako kaže Gazali u svom Ihjā’u: „...ihrama se oslobađa nakon bacanje kamenčića, brijanja glave i obaveznog hadžskog tavafa. Kada hadžija obavi bilo koje dvije radnje od ove četiri, oslobodio se ihrama. Da li se oslobodio ihrama s ove tri radnje prije ili poslije klanja kurbana, nije važno,...“

Klanjajući sabahski namaz umorni liježemo u krevet. Glavno rukovodstvo je sa bolesnim i nemoćnim ostalo na Arefatu do iza ponoći, te onda autobusima preko Muzdelife vratilo se u hotel.

10.1.2006.

Budimo se oko 10:30, nakon dva-tri sahata spavanja, nakon dva dana i dvije noći nespavanja. Jedni drugima čestitamo Bajram, no previše smo umorni da odmah idem u Harem. Na akšam odlazim u obližnju džamiju Bin Bāz, s nijetom da iza namaza odem u Harem i obavim glavni tavaf, poznat kao tavāful-ifāda ili tavāfuz-zijārete sa’j između Safe i Merve. To je sunnet obaviti još u danima Bajrama. Babo se već dogovorio s nekim prijateljima iz sobe da grupno odu iza ponoći, pretpostavljajući da će tada gužva biti najmanja.

U Harem dolazim oko 20 minuta prije jacije. Pod trijemovima ima dosta slobodnog mjesta za klanjanje, ali prvi put vidim toliko ljudi u tavafu. Čitav otkriveni dio oko Kabe gusto je ispunjen hadžijama koji tavafe. Toliku masu u jednom tavafu dosad nisam vidio. Prizor je bio veličanstven. Nakon jacije uključujem se u taj kružni toktavafa. Već u drugom krugu, nenadano zbog tolike stiske, već se nalazim pokraj same Kabe. Dodirujem Jemensko ćoše, kojeg je i Alejhisselam dodirivao. To činim i u sedmom obilasku. Skoro uvijek najlakše je prići strani između Sirijskog i Jemenskog ćošeta. Tu je redovito najmanja stiska. Oko Hadžerul-Esveda, Crnog Kamena u kojem su položeni naši šehādeti iz Bezmi-elesta, kad naše duše još u praiskonu posvjedočiše svoga Gospodara, uvijek je nesnošljiva stiska, nekoliko snagatora vičnih hrvačkim zahvatima. Naime, mnogo je onih koji po svaku cijenu žele prići, dodirnuti i poljubiti Hadžerul-Esved. Kao što reče jedan naš hadžija, poljubitiHadžerul-Esved je sunnet a ljudima ezijet nenanositi farz.

Tavaf sam obavio za 40 minuta. No na dionici između Safe i Merve gužva kao da je još veća. Odlučujem se popeti na prvi spart i odatle započeti sa’j. Dva i pol puta više trebalo mi je da obavim i taj ibadet. Zbog velike gužve u gradu i totalnog zastoja u saobraćaju, u hotel sam se vratio kasno. Babo je po planu, zajedno s drugovima iz sobe, tavaf i sa’j obavio u sitne sahate. U Haremu je klanjao i sabah.

11.1.2006.

Podnevski namaz klanjam u obližnjoj džamiji i upućujem se na Minu. Danas i sutra obaveza je baciti kamenčiće na sva tri džemreta. Propis je da se drugi i treći dan bacaju iza podneva, iako ima mišljenja da to može i prije podne, što su mnoge naše hadžije i iskoristile.

Gužva je ogromna. Mnoge hadžije pod šatorima organizirano noće na Mini sva tri, odnosno četiri dana Bajrama. Mina je jedna uska dolina na putu za Arefat, tako da se velika zbijena masa hadžija ponajbolje baš na njoj osjeti. Kamenčiće bacam za sebe ali i za babu.

Taj dan akšam i jaciju klanjam u Haremu. Između akšama i jacije obavljam tavaf nanijećen za majku. Svaki odlazak u Harem iskoristi se i za pojenje Zemzem-vodom. To je jedini stalni izvor vode u Mekki. Nikada ne presahnjuje. Svojom vodom opskrbljuje milione hadžija a ustvari ima izgled jednog bunara. To mubarek vrelo nalazi se u neposrednoj blizini Kabe, lijevo od Mekāmi-Ibrāhīma, ali je danas pokriveno te mu tako ne može svatko prići.

12.1.2006.

Ovog, 12. januara, ranije sam otišao na podne-namaz u Harem. Relativno lahko mogu se zaustaviti kola do Harema, ali veliki problem je nazad. Jedino rješenje je ići pješke. Nakon namaza odlučujem odmah otići na Minu i obaviti remj, bacanje kamenčića. Upadam u jedna kola ali gužva je kao nikad. Skoro dva sahata vozimo se mic po mic. Od tolikog broja vozila, od kojih su mnoga prilično stara, zrak u Mekki je prezasićen izduvnim gasovima. Mnoge hadžije, pa čak i lokalni policajci, nose zaštitne maske. Izlazim iz kola i nastavljam pješke. Nakon sahat vremena hoda stižem do džemreta. Gužva na Mini veća je nego jučer. Ipak bez problema obavljam remj i pješke se vraćam u hotel. Odmah saznajem kako je netom iza podneva, oko dva sahata prije moga dolaska na Minu, na džemretima poginulo 362 hadžija. Nažalost, žrtve na Mini postale su uobičajena stvar svake godine. U izvješću se obično kaže kako je uzrok stampedo hadžija.

Tijela hadžija više su zbijena u tavafu oko Kabe ali tamo skoro nikada niko ne nastrada, ali na Mini uvijek velike žrtve. U tavafu se svi kreću u jednom smijeru, tako i u sa’ju, ali na Mini se prilazi i udaljava od džemretasa skoro svih strana, kako ko hoće. Ova tragedija desila se na tzv. mostu, tj. gornjem nivou džemreta, od ukupno dva. Ja sam remj uvijek obavljao u prizemlju, koje nije pod suncem a ima i više izlaza.

Poseban problem je što se određene grupe hadžija, obično između pedeset i stotinu, svi zajedno uhvate čvrsto, i doslovno zalete prema džemretima, obave remj, te na isti način, trčeći i negledajući ko je pred njima, udalje od džemreta. U takvim grupama obavljaju i tavaf. Muškarci svojim tijelima naprave jak prsten unutar kojeg su njihove žene. Taj način organizacije obavljanja obreda posebno vrijedi za Indonežane i Malezijce. Kako mi reče jedan prijatelj, oni sve to dobro izvježbaju još prije polaska na hadž, na maketi Kabe koju imaju u domovini. To vjerovatno jeste dobro za njih ali je veliki ezijet za ostale.

Odmah po tragediji na Mini bageri i buldožeri počeli su da ruše njezinu platformu. U planu je izgradnja novog kompleksa, s četiri nivoa i dodatnim ulazima i izlazima. U drugoj fazi čitav kompleks trebao bi da ima deset nivoa. Navodno, plan je da se mogne primiti pet miliona hadžija.

13.1.2006.

Ovo je drugi petak kojeg dočekujemo u Časnoj Mekki. Kao i prošli put, na džumu smo krenuli ranije. Bilo je oblačno i vrućine su opale. Čak je i kišica počela da pada. Pružio sam ruku da je osjetim, no brzo je prestala.

Hadžije hrle na džumu

Otišli smo na krov i klanjali pod otvorenim nebom. Ovog petka imam je na džumi govorio o kraju hadža i njegovim plodovima. Na prvom rekatu učio je suru el-A’lā a na drugom el-Gāšijeh, iako je nije dovršio do kraja. U hotel smo se vratili pješke, usput uzevši nešto i za ručak.

Pred akšam primjećujemo kako se gužva uvećava. Hadžije silaze sa Mine. Saobraćajnice su u totalnom zastoju. U Harem idem pješke kroz tunel. S obzirom da kroz njihove tunele, radi ventilacije, propuhuju snažni avionski motori, uvijek smo stavljali sedžade preko glave i ramena, pogotovo kad bijasmo oznojeni. Kroz jedan takav dugački tunel smo prolazili i između Muzdelife i Mine kad smo se vraćali s Arefata, ali pošto bijasmo u ihramima, glave nismo smjeli ničim pokrivati. U Haremu i oko njega gužva je kao na džumi. Ljudi hrle da obave oproštajni tavaf, tavāful-vedā’, posljednji obavezni obred hadža, koji se obavlja pred sam odlazak. Metāf je do kraja ispunjen. Ljudi se miču mic po mic.

Po povratku se uspijevam ubaciti u jedna kola koja do Azīzijje idu obilaznim putem. Gledam kroz prozor i na jednoj zgradi vidim natpis kako prolazimo kroz ulicu koja se zove Ši’b Benī Āmir, a to je mahala u kojoj su hazreti Poslanik i njegovi ashabi tri godine bili izolovani od strane mušrika, mnogobožaca Mekke.

14.1.2006.

Subota je. Danas u Haremu klanjam dva namaza koja dotad nisam tamo klanjao, sabah i ikindiju. Na sabahu je stiska kao i jučer. Jedva nalazim slobodno mjesto na krovu. Naglo je zahladnjelo. Iako nisam bio adekvatno obučen, odlučujem odmah iza sabaha još jednom zijaretiti mezaristan Mu’allu. Idem pješke pravo uz ulicu od kuće Alejhisselamova rođenja. Putem se prođe pored dvije-tri manje džamije koje dođu s lijeve strane. I mezaristan se nalazi s lijeve strane. Ovaj put, poučen prethodnim iskustvom, ne ulazim u mezarje, već ostajem na ulici, prislonjen uz zid do visine prsa, kojim je mezarje opasano. Hazreti Hatidžin kabur je oko 70 metara ispred mene a Haremi-šerif iza mojih leđa oko kilometar i pol. Učim Jasini-šerif nanijećen za hazreti Hatidžu, Alejhisselamovu majku hazreti Aminu i čitav Ehli-bejt. Osjećaji su bili posebni.

Na ikindiji stiska popušta. Uspijevam klanjati na oko 15 metara od Kabe, između Sirijskog i Jemenskog ćošeta. Na jaciju u Harem odlazim s babom. Gužva se ponovo uvećala.

15.1.2006.

Nešto malo prije 8:00 odlazim s babom u Harem da obavimo tavaf. Za njega to treba da bude oproštajni tavaf. Večeras se ide u Džeddu na aerodrom. Opet je bila stiska ali smo ga relativno lahko obavili. Svoj tavaf nijetim za mlađeg brata. Većina naših hadžija oproštajni tavaf već je obavila još sinoć. Ja se u Harem ponovo vraćam na ikindiju. To mi je posljednji namaz kojeg sam tamo klanjao.

Iza namaza uključujem se u metāf da obavim svoj oproštajni tavaf. Dragi Allah počastio me da uspijem prići svim stranama Kabe. Priljubljujem se uz stranu između Jemenskog ćošeta i Hadžerul-Esveda, dlanovima i licem uz Kabu. Učim dove ali osjećaji nadvladavaju. Posljednje riječi bijahu mi:

el-vedā’, el-vedā’, el-vedā’ 

Klanjao sma dva rekata namaza pri kraju metāfa, iza Mekāmi-Ibrāhīma, mjesta na kojem je stajao i klanjao hazreti Ibrahim, napio se Zemzem-vode i krenuo nazad. Trudio sam se da ne skidam pogled s Kabe dok je ne izgubim iz vida. Izašao sam na hazreti Abbasova vrata. Još jednom sam zastao pored kuće u kojoj je rođen Alejhisselam. Oko nje uvijek je mnogo sirotinje, koja tu i spava. I Pejgamberova mahala Benū Hāšim, koja se nalazi iznad nje, jedini je kvart oko Harema u kojem su kuće toliko stare i trošne. Djetinstvo i život proveo je u materijalnoj oskudici, skromno. Saudijski režim preinačio je naziv mahale u Sūkul-lejl, u prijevodu „Noćna pijaca“, iako je više od hiljadu godina bila poznata kao mahala Alejhisselamove porodice Benū Hāšim. Na mjestu gdje se Alejhisselam rodio, abbasijski halifa Hārūn er-Rešīd u 9. stoljeću sagradio je džamiju. Godine 1950. gradske vlasti srušile su džamiju i sagradile biblioteku koja danas očito nije u funkciji.

Povratak

U hotelu pripreme za odlazak u punom jeku. Svi iz naše sobe složili su se kako bi više nego idelano bilo ponovo vratiti se u Medinu, bar na dva dana, te odatle nazad u domovinu. E to bi bio „šlag na kolač“.

Iako je polazak planiran za 20:00, autobusi polaze tek iza 22:00. Na putu prema Džeddi zastajemo na nekoliko kontrolnih tačaka. Na jednoj od njih svaki hadžija kao hediju dobiva litar i pol Zemzem-vode. Na aerodrom stižemo oko 23:30. Naš let planiran je za 5:00, međutim, po običaju javljaju se problemi. Let se odgađa do daljnjeg. Avioni iz Turske nisu čak ni poletjeli za Džeddu. Noć je bila izuzetno hladna a mi lagahno obučeni, što i ne bi bio toliki problem da je aerodrom praktički na otvorenom. Sjedimo na betonu pod otvorenim nebom, ustvari velikim poluotvorenim šatorima koji dominiraju tamošnjim aerodromom. S obzirom da već bijasmo nahlađeni, tu se skoro sve hadžije još dodatno porazboljevaše. No vjerovatno krajevi moraju ličiti počecima. Kao što smo u Sarajevu čekali na avion oko 15 sahati, toliko isto čekali smo i u Džeddi. Ipak je valjalo saburiti iako se mnogim hadžijama već odavno skoro smučila traljavost naših organizatora. Nažalost, izgleda da je to postala redovnost svake godine.

Aerodrom u Džeddi

Mnogo je stvari koje bi se tu mogle kazati. Pored traljavosti, tu je i činjenica kako svako ko ima udjela u organiziranju hažda pokušava na njemu zaraditi, što je uglavnom formulisano kojekakvim dadžbinama. Naš hadž, s obzirom na uslugu i udaljenost od Mekke i Medine, među najskupljim je u svijetu. Ustvari, svake godine je sve skuplji i skuplji, a usluga sve lošija i lošija, ili barem ono ista.

Kao što stoji u Ihjā’u, ako je u pitanju dobrovoljni hadž, bolje bi bilo vratiti se nego pomagati zulumćarima. Mi smo išli obaviti peti islamski šart, na jedini mogući način, iako monopolistički, moleći dragog Allaha da se što prije dovede u red u korist muslimana. Tačno je kako nije lahko uklapati se u tri miliona hadžija koji dolaze iz čitavog svijeta, i to onda porediti s organizacijom nekih drugih putovanja, ali što se ne mora, ne mora se. Nije lijepo zloupotrebljavati vjerske istine tipa „dužnost je hadžije maksimalno saburiti“, i tako se ograđivati pred hadžijama za vlastite propuste. Kao što je hazreti Alija rekao haridžijama kad su mu oni, vidjevši kako gube bitku, rekli da sud pripada samo Allahu (lā hukme illā lillāh): Kelimetu hakkin jurādu bihel-bātil – „Istinit iskaz ali kojim se želi samo laž!“

Konačno, naš avion poletio je u 14:30. Kao i u polasku, opet smo slijetali u našu lijepu Tursku, ovaj put u grad Antaliju. Mijenjala se posada i avion punio dodatnim kerozinom. U Sarajevo hajirli stižemo u večernjim sahatima, jacijsko vrijeme, baš kao i u polasku. Još jednom zahvaljujemo dragom Allahu što nam je omogućio da zijaretimo Njegova Poslanika i Njegovu Kuću, Bejtullāh. Nijedno putovanje nije nam tako brzo prošlo kao ovo, kad da jučer krenusmo. Mekku i Medinu osjećali smo svojom domovinom.

Allāhumme-dž’alhu hadždžen mebrūren ve sa’jen meškuren

ve zenben magfūren ve tidžareten len tebūre

bi-avfike ve keremike ja Azīzu ja Gafūr!