Kategorija
Zato podaj bližnjemu pravo njegovo, i siromahu i putniku-namjerniku! To je bolje za one koji nastoje da se Allahu umile; ti će postići šta žele.
(Kur’an, sura er-Rūm, 38.)
Prije neki dan razgovarao sam s jednim prijateljem. Njegov mu se poznanik požalio. Dobar dio života, svoje ključne godine, mladost, proveo je uz jednu grupu vjernika. Imali su svoje autoritete, svoje učenjake. U početku je sve bilo idealno, ali, kako je vrijeme proticalo, počeo se osjećati nekako praznim, a kasnije i, na neki način, iznevjerenim.
Nije mu bilo jasno šta se dešava. Ipak, odlučio je i dalje nastaviti kretati se u toj grupi. Kako su se dani smjenjivali, odlazak do tih prijatelja i do tih učenjaka bio je sve manje draži, sve mu je teže bilo nakanjivati se. Štaviše, polahko je počeo izostajati i u džamiji.
Sve je kulminiralo neki dan, sreli su ga na ulici i, čuvši da ne zna kada će i uopće da li će im ponovno doći, promijenili su svoje ponašanje. Umalo da izbije velika svađa, ako ne i tuča.
Neise, čudi se sebi, kako je moguće da se sâm toliko promijenio, kako mu više ne pruža zadovoljstvo slušati predavanja i savjete nesumnjivo učenih autoriteta. Stvarno, dosta toga znaju, dosta su toga naučili i napamet, dosta vrijednih stvari imaju u svome posjedstvu, ali njemu, jednostavno, sve to počinje polahko smetati; druženje s njima počinje ga polahko “ubijati”.
Stvar je u tome da nakon vremena i vremena provedenoga u učenju od njih i pred njima, nakon dijela života provedenoga u slušanju njihovih savjeta, bilans njegove duše je skoro poguban, u odnosu na početak: nekada je redovno odlazio na sabah u džamiju, sada ga kući često prespava; prije je nastojao svaki vakat klanjati u džamiji, u džematu, sada ga najrađe kući “smlati”; prije je o svima mislio sve najljepše, a o sebi sve najgore, a sada, o drugima misli sve najgore, a u sebe bezgranično sumnja.
Sve ovo me začudilo, želio sam sebi pronaći odgovor, objašnjenje šta se desilo sa njim, odnosno, šta se dešava s još jednim brojem ljudi skoro identičnoga iskustva dosadašnjega življenja vjere.
Što bi naš narod rekao: “ko će kao dragi Allah”; otvori mi se pa čuh jednu zanimljivu priču koja mi stvar uveliko pojasni.
Jednom je jedan prosjak došao kod pekara:
“Želio bih malo hljeba, molim vas.”
“Kako si samo mudar”, reče pekar, “upravo je hljeb ono što ti treba. I došao si u pravu pekaru.”
Pekar je izvadio knjigu-kuhar iz ladice i počeo prosjaku govoriti o hljebu. Govorio je o brašnu i ječmu, pšenici i mekinjama. Pekarovo znanje začudilo je i sâmog pekara. Kada je podigao glavu, začudio se – nakon prvoga traga veselja na licu, prosjek se više nije smiješio:
“Samo bih želio hleba.”
“Ah, ah”, ponovo reče pekar, “stvarno si mudar. Pođi za mnom, pokazat ću ti ovu pekaru.”
Vodio ga je kroz mnoge hodnike, izvlačio posude iz raznih soba, gdje se spremalo tijesto, i plehove, na kojima se hljeb pekao. Svaka posuda bila je velika, svaki pleh izglačan do perfekcije.
“Niko nema ovakav kapacitet. Imamo hljeba za svačiji ukus. Ali, najbolji dio tek slijedi.”
Pekar izgovori te riječi otvarajući impozantna staklena vrata.
“Ovo je naša soba za inspiraciju.”
Pekar je “osjećao” da je na prosjaka ostavio jak dojam. Zakoračili su u sobu koju okruživaše stakleni prozori.
Prosjak nije ništa govorio. Pekar je “razumjeo” njegovu šutnju. Zagrlivši ga, kao da se dugo znaju, kao da su braća, reče mu:
“I mene ovo oduševljava, kao i tebe.”
Pekar stade na sredinu sobe, ogrnu se posebnom keceljom, i namjesti svoju najdražu pozu. Ta poza značila je da želi reći nešto krupno.
“Ljudi, udaljeni stotinama kilometara, i hiljadama, dolaze do mene, da čuju šta ću im reći. Jednom sedmično, moji radnici okupe se oko mene, a ja im čitam recepte iz jedne stare, neprocjenjivo vrijedne, knjige recepata života.”
Prosjak, hud, sjede u prvi red, nemajući izbora.
“Znam šta sada želiš”, reče pekar, “želiš da me čuješ?!”
“Ma”, reče prosjak snebivajući se, “samo bih želio makar malo hljeba.”
“Aa”, odgovori pekar, “kolika je samo tvoja mudrost.” Ponovno zagrli prosjaka i odvede ga u predvorje pekare.
“Ono što ću ti sada reći, veoma je bitno. Vidiš, uz ovu ulicu, i niz ovu ulicu, ima mnogo pekara. Ali budi oprezan – one ne služe pravi hljeb.
Znam jednog, koji stavlja u tijesto dvije kašike soli, umjesto jedne. Drugi, opet, pećnicu zagrijava za čak tri stepena više nego što je uobičajeno. Mogu oni to zvati hljebom” , upozori ga pekar na kraju, “ali to nije pravi hljeb.”
Prosjak se, tužan i slomljen, okrenu i krenu ulicom.
“Ali, zar ne želiš hljeba?”, upita pekar.
Prosjak se zaustavi, pogleda ga, i bezvoljno sleže ramenima:
“Ma, izgubio sam apetit.”
“E, šteta”, reče pekar, “čini se da ljudi jednostavno više nisu željni pravoga hljeba.”
Možda nekada stvarno i želimo nekome pomoći, ali je poenta osobi dati ono što joj treba, a ne ono što nama treba. Jedna od osnovnih prefinjenosti svake osobe jeste njeno srce. Ono što čovjek govori, to mu srce nalaže; ono za čim čovjek tuguje, to mu srce plače; ono za čim čovjek traga, za tim mu ustvari srce žudi.
Srce svakoga čovjeka je posuda. Rijetko je kada ta posuda puna. Kada neko stane želeći s nama popričati, srce mu traži razgovor, ne valja ga odbiti; kada nas neko nazove ili nas makar na ulici pogleda, treba mu na odgovarajući način odgovoriti.
Nije uvijek bitno da kazujemo mnogo, da kazujemo dugo, da kazujemo sve što znamo. Ono što je potrebno jeste ljubavlju i pažnjom napuniti srce drugoga.
A takvim sadržajem drugoga može ispuniti samo ono srce koje je nježno, pažljivo i čisto. Samo takvo srce zna da je ustvari svaki čovjekov korak, svaka čovjekova suza, ustvari želja za čistotom, i žal uslijed daljine s voljenim Gospodarom. Jer jedino onaj ko je s Njim, ne treba utjehu i pažnju drugoga.
* * *
Rekao je hazreti Pejgamber, Muhammed, alejhisselam:
Uistinu, uzvišeni Allah ima Svoje posude na Zemlji. Te posude su srca, a najdraže posude uzvišenoga Allaha jesu one najčišće, najpostojanije i najtanahnije.
(hadis, govor hazreti Muhammeda, a.s., bilježi Taberani, prenoseći ga od Ebu Utbe el-Havelānīja)