Kategorija
Autor
2.2. “EVLIJA”
Slično prethodnom poglavlju, i sada bi bilo uputno navesti odmah na početku definiciju – šta znači pojam “evlija”. Ponovno ćemo se poslužiti rječnikom rahmetli hadži šejha Fejzulaha efendije Hadžibajrića.
“Evlija (mn. od veli), (jeste) Allahov dž.š. prijatelj, ljudi počašćeni nadahnućem, oni koji su odabrani između običnih ljudi – vjernika po svojoj vidovitosti; dobri čovjek, Bogougodnik čije eventualno vidljivo čudo nema veze sa nekakvim čarolijama, hipnozom ili sugestijom, već stvarni čin kao dar od Allaha dž.š., a zove se keramet.”[1]
Kao što vidimo, definicija evlija završava upotrebom pojma “keramet”, tesavvufskoga termina kojeg smo tretirali u prethodnim potpoglavljima. Pored toga, definicija nam dostatno kazuje šta to znači pojam “evlija”. Ipak, uslijed nekih specifičnosti, mislim da bi bilo dobro osvrnuti se, samo kratko, koliko to dozvoljava okvir ovog rada, na fenomene nadahnuća (Al-Ilhām) i hijerarhijskog duhovnog položaja evlije u odnosu na duhovni položaj nekog Božijeg poslanika, alejhimusselam.
2.2.1. ILHAM
Ponovno se pozivajući na autoritet rahmetli Fejzulaha efendije Hadžibajrića, ističemo definiciju pojma “ilham”. Fejzulah-efendija kaže:
“Ilham, nadahnuće, od Allaha unutrašnji osjećaj šta treba, a šta ne treba učiniti, šta je dobro, a šta ne. Ugodan govor koji dolazi od strane Hakka (na uho duše). Ilham se postiže u trećem stupnju seyri suluka (nefsi-mulhime).”[2]
Ovako ga shvatajući, možemo ustvrditi da i ilham spada u jednu vrstu kerameta, vanrednih moći kojima Uzvišeni dariva neke od Svojih iskrenih i bliskih robova. Govoreći o ovom, Ibn Taymiyya, u komentaru na djelo hazreti ‘Abd Al-Qādir Al-Ğīlānīja “Futūḥ Al-Ġayb”, kaže:
“Al-Ilhām (nadahnuće) u srcu nekada dolazi uslijed govora, znanja, razmišljanja i vjerovanja, a nekada, opet, zbog djelâ, ljubavi, želje i traganja. Srce te osobe govori da ta i ta stvar preteže, da je jasnija i ispravnija te mu se, na osnovu toga, srce priklanja jednoj u odnosu na drugu stranu. Kao što kaže Vjerovjesnik, alejhisselam:
‘U narodima koji bijahu prije vas postojaše govornici. A kada bi u mome ummetu bilo takvih tada bi Omer bio od njih.’[3]
Taj ‘govornik’ označava osobu koja govori po ilhamu.”[4]
U duhovnome hodu pojedinca (Sayr As-Sulūk) duša čovjeka koji se nalazi na trećem mekamu naziva se “nadahnuta duša” (An-Nafs Al-Mulhima). “Treći stepen duhovnog uzdizanja, tevhid uz-Zat. Nestajanje tvoga bića (ličnosti) u Božijem Biću.”[5]
Spominjući ovu dušu, Kur’an časni veli:
Tako mi Sunca i svjetla njegova,
i Mjeseca kada ga prati,
i dana kada ga vidljivim učini,
i noći kada ga zakloni,
i neba i Onoga koji ga sazda,
i Zemlje i Onoga koji je ravnom učini,
i duše i Onoga koji je stvori,
pa joj put dobra i put zla shvatljivim učini (Fa Alhamahā), -
uspjet će samo onaj ko je očisti,
a bit će izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi![6]
“Dao joj je da razumije Sunce Duha (Šams Ar-Rūh) i Mjesec srca (Qamar Al-Qalb), uz pomoć njih da osjeti sučeljavanje sa melekutskim svijetom, da se ustali u spoznaji koju njih dvoje omogućuju; da se ustali u bogobojaznosti (At-Taqwā), a da omrzne razvrat koji dolazi preko razuma kao propadajuće materije (Al-‘Aql Al-Hayūlānī).”[7]
2.2.2. POLOŽAJ EVLIJE U ODNOSU NA BOŽIJEGA POSLANIKA
Nakon smrti hazreti Muhammeda, alejhisselam, milodarja poslanstva više se ne crpe sa Vrela. Naravno, riječ je o zakonodavnome prestanku poslanstva, zato se i kaže:
“Ukoliko se povjerenje ukaže dvojici zastupnika, tad pogubite onog drugog”.[8]
Hazreti Ibn ‘Arabī kaže:
“Taj vid zastupništva zasniva se na poslanstvu ali na njegovu unutarnjemu obzorju. “
Pošto poslanstvo aktualno, jeste samo jedno, trenutno važeće a nakon odlaska Poslanika islama hvaljenoga iz Svijeta pojavnosti i konačno, zasnivanje zastupništva na njemu može biti samo jedno. Dakle, u spomenutoj predaji, samo jedan zastupnik ima pravo, samo jedan zastupnik jeste zastupnik. Inače:
‘Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se.’
U pogledu duhovnoga zastupništva ono se nastavlja i nakon odlaska Poslanika punine iz Pojavnoga svijeta. Poslanik islama, alejhisselam, umro je a da nije imenovao nasljednika, jer je znao da će neko primiti zastupništvo od njegova Gospodara i postati zastupnikom imenovanim od Boga, ali saglasno otkrivenom Vjerozakonu.
Prema tome, budući da je on to znao, nije želio nikakvo predupređenje u vezi s tim.”[9]
Kako Aš-Šayh Al-Akabar u svojoj knjizi objašnjava odnos duhovnoga nosioca prijateljevanja (Al-Wilāya) i i nosioca poslanstva (Ar-Risāla), a kroz idealnu narav Božijega poslanika hazreti Dāwūda, govor o nužnosti zahvalnosti na darivanoj egzistenciji ne podrazumijeva isključivo njen vanjski obzor već implicitno zahtijeva i unutarnje shvatanje.
Obaveza iskazivanja zahvalnosti Bogu na blagodati proističe iz blagodati koja je čovjeka učinila Božijim zastupnikom i to na način pukoga odabira, baš kao što je Božija Volja putem pukoga odabira neke odredila poslanicima (Ar-Rusul), a neke vjeronavjestiteljima (Al-Anbiyā’).
Hazreti Ibn ‘Arabī veli:
“Znaj da kao što se desilo izlijevanje Bitka na stvari putem odabira (ne putem zasluge) tako je i bivanje Božijim namjesnikom stvar odabira. I vjerovjesništvo (An-Nubuwwa) i poslanstvo (Ar-Risāla) i (uopće) namjesništvo uz učešće u vlasti, zahtijeva i potčinjavanje (At-Tashīr) određenoj dimenziji Božanstvenosti koja je izraz Prisustva (Al-Ḥaḍra) Imenâ ‘Velikodušni’ (Al-Ğawād) i ‘Darežljivi’ (Al-Wahhāb).”[10]
Prema tome, evlija je u izravnoj vezi sa hazreti Poslanikom islama, alejhisselam, pa je tako i “evlijaluk” (Al-Wilāya) izravno izljevanje stvarnosti poslanstva (Fuyūḍāt Haqā’iq Ar-Risāla).
Ipak, svi su velikani tesavvufa i pored ove činjenice apsolutnu prednost davali Božijim poslanicima i vjerovjesnicima, alejhimusselam. Tako Abdul Hossein, govoreći o prvome susretu hazreti Mawlāne Ğalāl Ad-Dīn Rūmīja i hazreti Šamsa Tabrīzīja, kaže:
“… kada se (hazreti Mevlana), zadovoljno i bezbrižno, putem koji vodi preko bazara, vraćao kući, nepoznati prolaznik nalik propalom trgovcu odjednom priđe iz gomile i drsko uhvati nakićene uzde konja nadmenog gradskog fakiha i muderisa. Zagleda se u njegove oči, čiji prodoran, zapaljivi sjaj nije smio otrpjeti niti jedan murid i učenik. Odjek njegova glasa ispuni visoki strop bazara. Taj nepoznati, drski glas postavi mu naizgled paradoksalno pitanje:
‘Da li je onaj što je ljudima približavao svijet čistog uma (sarraf-e‘‘ālam-ema’‘nī), Muhammed (s.a.v.s.), bio veći, ili Bajazid iz Bistama?’
Mevlana iz Ruma, koji je najviši mekam (maqām) evlija smatrao manje vrijednim i od najnižeg stepena poslanika, i činilo mu se da je oko toga saglasan sa svim evlijama i ranijim velikim šejhovima, odgovori tonom prepunim srdžbe:
‘Muhammed (s.a.v.s.) je posljednja karika u lancu poslanika, kakve veze s njim ima Bajazid iz Bistama?’
Međutim, derviš nalik trgovcu, koji ne bi zadovoljan ovim odgovorom, zagrmi:
‘A zašto je onda Muhammed rekao -Slavljen neka si, nismo Te spoznali-, a Bajazid: -Slavljen neka sam, kako sam uzvišen ja!-?’
Propovjednik i fakih iz Konje, upoznat sa svijetom evlija iz onog što je bio pročitao i čuo, na Bajazida je gledao isključivo s poštovanjem. Zasigurno nije mogao, poput nekog običnog fakiha i propovjednika, ostrašćeno poricati pira iz Bistama i proglasiti ga nevjernikom. Znao je da se tvrdnja pira tarikata ne kosi sa onim što se prenosi od donosioca Šerijata, te da svako od njih ima drugačiji hal i mekam. Na trenutak je razmislio a zatim odgovorio:
‘Bajazid bijaše nestrpljiv i kriknu nakon jednog gutljaja. Muhammed je ispijao more, jednom čašom, ne izgubi razum i spokoj!’ ”[11]
3. PREDAJE O EVLIJAMA U STAROM SARAJEVU
U ovom poglavlju namjeravam kazati par riječi o samim predajama o evlijama do kojih sam došao i koje sam spomenuo u ovome radu. Najprije valja kazati da su predaje koje je zabilježila Esma Smailbegović u svojoj knjizi, a što inače važi i općenito za sve predaje, po svojim osnovnim karakteristikama bitno određene od strane osobe koja tu predaju kazuje. Posebna vrijednost predaja donesenih u knjizi Esme Smailbegović je ta da su sve zabilježene predaje zapisane tačno onako kako su izrečene, u originalnom obliku. Jezik je često arhaičan, riječi koje se upotrebljavaju u predajama često bi valjalo razumijevati onako kako su se shvaćale i upotrebljavale u vremenu u kojem su izrečene. Pa ipak, jezik je i danas razumljiv tako da smatram da nije potrebno dodatno ga tumačiti. Sve predaje sam naveo u obliku u kakvom je i zabilježena, bez lektorskih intervencija i dodatnih pojašnjenja. Ličnosti o kojima je riječ su također, manje ili više poznate što u krajnjoj liniji za razumijevanje konkretnog događaja nije ni važno. Uglavnom su to evlije o kojima se je već čulo i o kojima se zna.
3.1. IZVORI PREDAJA O EVLIJAMA
Predaje o evlijama čije ću tekstove navesti u ovome radu uglavnom sam preuzeo iz nekoliko djela. Na prvome mjestu, kao osnovni izvor iz kojeg sam preuzeo najveći broj predaja je knjiga Esme Smailbegović pod nazivom "Priče o starom Sarajevu". U tom sam djelu pronašao najviše građe koja se odnosi na teorijska razjašnjenja pojma predaje, kao i najviše zapisanih predaja o evlijama.
Nekoliko predaja, njih svega dvije koje se odnose na Turbe sedmorice (Jedileri) i Koštrino turbe, naveo sam iz djela Vlajka Palavestre "Legende iz starog Sarajeva", ostale predaje koje ovaj autor navodi u ovome djelu nisam naveo, jer su skoro u istoj verziji već spomenute kod Esme Smailbegović.
Tekst Alije Bejtića "Jedno viđenje sarajevskih evlija i njihovih grobova kao kultnih mjesta" bio mi je također od velike koristi, osobito zbog imeničkog popisa imena sarajevskih evlija koje sam naveo u cjelosti.
Nastavit će se, ako dragi Allah da ...
[1] Fejzullah Hadžibajrić, Tesavvufsko-tarikatski rječnik, str. 14.
[2] Fejzullah Hadžibajrić, Tesavvufsko-tarikatski rječnik, str. 21.
[3] Za ovu verziju Ibn Taymiyya ne navodi prenosioce, samo kaže da je bilježe Al-Buhārī i Muslim.
[4] Ibn Taymiyya, Šarḥ 'Alā Futūḥ Al-Ġayb, Dār Al-Qādiriyy, Bejrut, 1994., str. 18.
[5] Fejzullah Hadžibajrić, Tesavvufsko-tarikatski rječnik, str. 34.
[6] Aš-Šams, 8.
[7] Ibn ‘Arabī, Tafsīr, Dār Iḥyā’ At-Turāt Al-‘Arabī, Bejrut, 2001., str. 435.
[8] Ibn Arabi, Dragulji poslaničke mudrosti, Bemust, Sarajevo, 1995., str. 225.
[9] Ibn Arabi, Dragulji poslaničke mudrosti, str. 225.
[10] Al-Kāšānī, Šarḥ ‘Alā Fuṣūṣ Al-Ḥikam, Šaraka Maktaba Wa Maṭba‘a Muṣṭafā Al-Bābī Al-Ḥalabī Wa Awlādih, Kairo, 1987., str. 245.
[11] Abdul Hossein Z., “Izlazak sunca”, Znakovi vremena, ljeto 2003, br. 20, str. 185.