Ponašanje na ovome svijetu

„Sve što je na Zemlji Mi smo kao ukras njoj stvorili da iskušamo ljude ko će se od njih ljepše vladati, a Mi ćemo nju i golom ledinom učiniti.“

(Kur'an, sura Kehf/Pećina, ajeti 7., 8.)

Svaki dom ima svoj pravila ponašanja, a gost toga doma sve dok poštuje pravila bit će u milosti i zadovoljstvu njegovoga istinskog vlasnika. Također, sve dok prihvata ta pravila, siguran je da će mu boravak u tome domu biti ugodan te da će ga sretan napustiti.

Pravila podučavaju, na neki način nude suštinske karakteristike doma jer svako pravilo, kojim se nešto dozvoljava ili, pak, zabranjuje, ujedno otkriva šta je blisko gostu, a šta je suprotno njegovoj prirodi.

I ovaj svijet je dom, te ima vlastita pravila, a njegovi stanovnici dijele se na one koji su vjerni dragome Bogu i one koji su Mu neposlušni. Ta podjela, bez obzira na sve moduse, načine na koji je pravljena tokom ljudske historije, samo je načelnoga, uslovljenog karaktera. Pitanje nevjerstva i neposlušnosti, pitanje je ljudskoga srca a njegove tajne zna samo njegov tvorac, uzvišeni Allah.

Život na ovome svijetu ima svoja pravila, i svako od njih u velikoj mjeri može definirati prirodu i smisao ljudskoga života. Pravila daju odgovore na pitanja: Šta je ovaj svijet, ko je na njemu najbolji saputnik, te kako se na njemu treba ponašati?

Prenosi se da je neko od Israelićana sakupio osamdeset sanduka znanja (znanstvenih djela) a nije se okoristio tim svojim znanjem. Tada je uzvišeni Allah objavio njihovom vjesniku:

قُلْ لِهَذَا الْجَامِعِ لَوْ جَمَعْتَ كَثِيرًا مِنَ الْعِلْمِ لَمْ يَنْفَعْكَ إِلاَّ أَنْ تَعْمَلَ بِثَلاَثَةِ أَشْيَاءَ: لاَ تُحِبِ الدُّنْيَا فَلَيْسَتْ بِدَارِ لِلْمُؤْمِنِينَ، وَلاَ تُصَاحِبِ الشَّيْطَانَ فَلَيْسَ بِرَفِيقِ الْمُؤْمِنِينَ، وَلاَ تُؤْذِ أَحَدًا فَلَيْسَ بِحِرْفَةِ الْمُؤْمِنِينَ.

„Reci tome sakupljaču, kada bi sakupio mnoštvo znanja, ne bi ti koristilo sve dok ne postupaš po ovim trima stvarima: nemoj voljeti ovaj svijet jer on nije dom za vjernike, nemoj drugovati sa đavolom jer on nije prijatelj vjernika, nemoj uznemiravati drugoga jer to nije poziv vjernika.“

(predaju bilježi hazreti hafiz Ibn Hadžer Askalânî)

Nekada čovjek nešto želi, a nešto drugo, opet, ne želi, a uzvišeni Gospodar nekada čovjeku daje pa mu oduzima, dočim mu nekada oduzima pa mu, potom, daje. Kao jedini istinski vlasnik svega, pa tako i ovoga svijeta, dragi Gospodar najbolje poznaje šta je za koga dobro, a šta je za nekoga loše, i šta je u nekome trenu za nekoga najpreče.

Oduzimanje i dobivanje zna često boljeti, zna u velikoj mjeri poremetiti plan koji je čovjek osmislio za sebe, udobnost i ljepotu u kojoj je uživao, međutim, svrha oduzimanja i dobivanja nije vidljiva na ovome svijetu već na drugome, jer je ovaj svijet tek prolazna stanica.

Ono što je čovjeku oduzeto, a bilo mu je drago, čuva se za njega na drugome svijetu, kao što će mu i ono što mu je dato, a njemu je to neugodno, biti od njega uzeto na vječnome svijetu. Gospodar, Jedini, ne nanosi nikome zlo, to rade samo ljudi jedni drugima, već dragi Bog čovjeka odgaja, priprema za uživanje kojemu kraja neće biti.

Korijeni i izvori ljudske patnje i muke na ovome svijetu, nisu Božije zadovoljstvo već posljedica ljubavi čovjeka, bića stvorenoga za vječnost, prema ovome svijetu, stvorenju kreiranome za prolaznost i propadanje. Posljedice te ljubavi, suprotne čovjekovoj prirodi, prepoznaju se u bolestima srca i grubostima duše, od kojih polazi svako zlo na ovome svijetu.

Kao najiskreniji odgajatelj, kao najbolji prijatelj, uzvišeni Allah čovjeku daje samo ono što je za tu osobu u tome trenu najbolje, makar to nekada znalo čovjeka silno zaboljeti. No, šta god mu drago oduzme, zapravo to uzme kod Sebe i čuva ga na najljepši način da bi ga ponovno, u pravome trenu, osobi od koje ga je uzeo, vratio.

U jednoj predaji, blagoslovljeni poslanik Muhammed rekao je:

إِنَّ اللّهَ تَعَالىَ لَيَحْمِي عَبْدَهُ الْمُؤْمِنَ مِنَ الدُّنْيَا وَهُوَ يَحْمِيهِ كَمَا تَحْمُونَ مَريِضَكُمْ مِنَ الطَّعَامِ وَالشَّرَابِ تَخَافُونَ عَلَيْهِ.

„Uzvišeni Allah Svome robu vjernome zabranjuje od ovoga svijeta, On njega štiti, kao što vi zabranjujete vašemu bolesniku određeno jelo i piće strahujući za njega.“

(hadis, govor Muhammeda, alejhisselam, bilježe imami Ahmed, Bejhekî, Ebu Nu'ajm i Ibn Asâkir, prenoseći od časnoga Mahmuda ibn Lebîda)