O dovi koja se uči koncem mjeseca redžepa

Kategorija

Napomena
Autor: hazreti Abdulkadir Gejlani; riječ je o jednome poglavlju iz knjige "Kitabul-Gun'ja";preveo i priredio S.B

 Naš mubarek hazreti Husejn, ljepota oba svijeta, jedan od prvaka džennetskih mladića, jedna od najdražih osoba hazreti pejgambera Muhammeda, alejhi ve ala Alihis-selam, kazuje nam slijedeći događaj.

Činili smo jedne prilike tavaf (obilazili Kabu), kad čusmo neki glas, koji kazivaše u stihovima:

 

يا من يجيب دعاء المضطر فى الظلم            يا كاشف الكرب و البلوى مع السقم

قد بات وفدك حول البيت و الحرم            و نحن ندعو و عين الله لم تنم

هب لى بجودك ما أخطأت من جرم             يا من أشار إليه الخلق بالكرم

إن كان عفوك لم يسبق لمجترم                  فمن يجود على العاصين بالنعم

 

Ti, što odgovaraš na molbu siromaha u tami,

koji otklanjaš tugu i nevolju onom’ u bolesti što devami.

 

U Kabi i Haremi Šerifu, Izaslanika Tvoga više nema,

no, mi opet činimo dovu, jer Božije oko nikada ne drijema.

 

Dobrotu Svoju, mjest’ grijeha moga, Ti mi podari,

o Ti, o kom’ kazuju stvorenja samo plemenite stvari.

 

Ak’ samilost Tvoja za griješnicima više nić’ ne haje –

pa ko će, onda, griješnicima pravim svaku milost dalje da daje?!

 

          Tada mi hazreti Alija, kerremellahu vedžhehu, reče:

“Husejine, čuješ li griješnika što se za svoj grijeh kaje, i prigovora Gospodaru? Hajde, ne bi li ga sustigao i pozvao ovamo!”

Požurio sam pa ga sustigoh. Bio je to lijep čovjek, zdravoga tijela, čiste odjeće, i lijepoga mirisa, ali desna strana bila mu je oduzeta. Rekoh mu:

“Odazovi se pozivu zapovjednika vjernih (emīrul-mu’minīn) hazreti Aliji, kerremellahu vedžhehu!”

Čovjek ustade, vukući jednu stranu, i dođe do hazreti Alije. Hazreti Alija ga upita:

“Ko si, i šta ti je?”

Čovjek odgovori:

“Zapovjedniče vjernih, šta je čovjeku koga je zadesila kazna, i kome su oduzeta prava?!”

Hazreti Alija upita:

“Kako se zoveš?”

Čovjek odgovori:

“Menāzil ibn Lāhik.”

Hazreti Alija ponovno upita:

“Kakva ti je priča?”

Odgovori:

“Bijah poznat među Arapima po zabavi i veselju. Djetinjasto se ponašah, i nikako da dođem pameti, vezano za moj gaflet (nemar). Da se pokajah, pokajanje mi ne bi bilo prihvaćeno. Konstantno sam griješio i mjesecu redžepu i mjesecu šabanu.

Imao sam oca, dobroga, iskrenoga. Upozoravao me na pogubnosti džahilijeta (neznanja), i nesreće griješenja. Govorio bi mi:

‘Sinčiću moj, Allahu pripadaju sve moći, i sve kazne, pa ne suprotstavljaj se Onome ko vatrom kažnjava. Koliko ih samo od straha kriči zbog tvojih nasilništva, a plemeniti meleki (anđeli), sveti mjeseci, noći i dani.”

Kada bi mi prigovorao, uzvratio bih mu udarcem.

Dođoh, tako, jednoga dana do njega, a on mi reče:

‘Allaha mi, sigurno ću postiti, neću se mrsiti, i sigurno ću klanjati, neću spavati!’

I tako isposti cijelu sedmicu. Nakon toga zajaha devu, i otputova na hadž, a bijaše hadži-ekber (“veliki hadž”, kada se podudare stajanje na Arefatu i petak, Džuma). Reče mi:

‘Otići ću do svete Božije kuće, i proučit ću Mu dovu protiv tebe (proklet ću te).’

Otišao je u Mekku, dok bijaše hadži-ekber, priđe Kabi i prokle me:

يا من إليه أتى الحجاج من بعد            يرجون لطف عزيز واحد صمد

هذا منازل لا يرتد عن عققى              فخذ بحقى يا رحمن من ولدى

و شل منه بجود منك جانبه               يا من تقدس لم يولد و لم يلد

 

O Ti, kome hadžije dolaze stalno izdaleka,

očekujuć’ dobrotu Silnoga (Aziz), Jedinog (Vahid), Onog kod kog’ svakog utočište čeka (Samed).

 

Ovaj Menāzil ne prestaje mi neposlušan biti,

Svemilosni (Rahman), zbog moga prava, od sina Ti me sad’ zaštiti.

 

Davanja Ti, oduzmi mu stranu nek’ ne može da ju svije

o Ti, Sveti, Koji nikog’ i ništa nikad ne rodi, i koji rođen nije.

 

Tako mi Onoga koji je uzdigao nebesa, i dao vode da provru, nije ni završio svoje riječi kad’ mi se oduze desna strana tijela. Postah kao stablo, kojomeu je dragi Bog oduzeo kretanje. Ljudi su mi dolazili i odlazili, govoreći mi:

‘Ovo je uzvišeni Allah prihvatio dovu (molbu) tvoga oca.’ ”

Hazreti Alija upita ga:

“Pa šta uradi tvoj otac?”

Čovjek odgovori:

“Zapovjedniče vjernih, zamolio sam ga da uputi sada dovu Allahu za mene, na mjestima gdje je proučio Allahu prokletstvo za mene, nakon što posta sa mnom zadovoljan. Udovoljio mi je želji, pa ga povedoh na kamili, i putovasmo dok ne stigosmo u dolinu koju zovu Vādul Erāk (Dolina misvak-drveća). Na jednome drvetu bijaše ptica koja se uplaši, pa se uplaši i kamila, a moj otac pade sa nje i tako umrije na putu.”

Hazreti Alija ga upita:

“Želiš li da te poučim dovama koje sam čuo od hazreti Resuli ekrema, Muhammeda, alejhisselam, koji reče:

Ako ih prouči onaj koga su ophrvale brige (mehmūm), Allah uzvišeni razgalit će mu brigu, ako ih prouči onaj koji se utopi u tuzi (mekrūb), Allah uzvišeni će mu razgaliti tugu. 

 

Čovjek odgovori:

“Želim!”

Hazreti Alija, kerremellahu vedžhehu, pouči ga toj dovi. Čovjek ju prouči, oslobodi se bolesti, i dođe nam ujutro zdrav i prav. Upitah ga:

          “Kako si postupio?”

          Reče:

“Kada svi zaspaše, proučih dovu jednom, pa dva puta, pa tri puta. Bîh dozvan:

‘Allah ti je dovoljan! Dozivao si s Allahovim Najvećim Imenom (Ismullahil A‘zam), onim koji, kada se njime Allah doziva, Allah usliša, kada se njime nešto moli, Allah to podâ!’

Tada me oči prenesoše pa zaspah. Vidjeh u snu Allahova Poslanika, alejhisselam, i rekoh mu za dovu. Hazreti Pejgamber, alejhisselam, odgovori:

Istinu je rekao hazreti Alija, sin moga amidže. U toj dovi nalazi se Allahovo Najveće Ime, kojim, ako se zazove, Allah odgovori, kojim, ako se šta zaišće, Allah podari.

Oči me prenesoše drugi put, vidjeh hazreti Pejgambera, alejhisselam, i rekoh mu:

“Allahov Poslaniče, alejhisselam, Želio bih tu dovu čuti od tebe.”

Hazreti Pejgamber, alejhisselam, odgovori:

Reci:

اللَّهُمَّ إنّىِ أَسْأَلُكَ يَا عَالِمَ الْخَفِيَّةِ وَ يَا مَنِ السَّمَاءُ بِقُدْرَتِهِ مَبْنِيَّةٌ وَ يَا مَنِ الأَرْضُ بِعِزَّتِهِ مَدْحِيَّةٌ وَ يَا مَنِ الشَّمْسُ وَ الْقَمَرُ بِنُورِ جَلاَلِهِ مُشْرِقَةٌ وَ مُضِيَّةٌ وَ يَا مُقْبِلاً عَلَى كُلِّ نَفْسٍ مُؤْمِنَةٍ زَكِيَّةٍ وَ يَا مُسَكِّنَ رُعْبِ الْخَائِفِينَ وَ أَهْلِ التَّقِيَّةِ يَا مَنْ حَوَائِجُ الْخَلْقِ عِنْدَهُ مَقْضِيَّةٌ وَ يَا مَنْ نَجَى يُوسُفَ مِنْ رِقِّ الْعُبُودِيَّةِ يَا مَنْ لَيْسَ لَهُ بَوَّابٌ يُنَادِى وَ لاَ صَاحِبٌ يُغْشِى وَ لاَ وَزِيرٌ يُؤْتِى وَ لاَ غَيْرُهُ رَبٌّ يُدْعَى وَ لاَ يَزْدَادُ عَلَى كَثْرَةِ الْحَوَائِجِ إلاَّ كَرَمًا وَ جُودًا وَ صَلَّى اللَّهُ عَلَى مُحَمَّدٍ وَ آلِهِ وَ أَعْطِنِى سُؤَالِى (فليقل أيّ شيء يريد)إِنَّكَ عَلَى كُلِّ شَيْءٍ قَدِيرٌ.

 

Allāhumme innī eseluke jā ‘Ālimel hafijjeti, ve jā menis-semāu bi kudretihī mebnijjetun, ve jā menil erdu bi izzetihī medhijjetun, ve jā meniš-šemsu vel kameru bi nūri dželālihī mušrikatun ve mudijjetun, ve jā mukbilen ‘alā kulli nefsin mu’minetin zekijjetin, ve jā musekkine ru‘bil hā’ifīne ve ehlit-tekijjeti, jā men havā’idžul halki ‘indehū makdijjetun, ve jā men nedžā Jūsufe min rikkil ‘ubūdijjeti, jā men lejse lehū bevvābun junādī ve lā sāhibun jugšī ve lā vezīrun ju’tī ve lā gajruhū rabbun jud‘ā, ve lā jezdādu ‘alā kesretil havā’idži illā keremen ve džūden, ve sallallāhu ‘alā Muhammedin ve Ālihī, ve a‘tinī suālī (reći potrebu, želju, koja se ima), inneke ‘alā kulli šej’in kadīr.

 

(Allahu moj, od Tebe tražim, Poznavaoče skrivenoga, o Ti zbog čije moći nebo je sazdano, o Ti zbog čije je siline Zemlja zaobljena, o Ti zbog svijetla čije veličanstvenosti su Sunce i Mjesec osvijetljeni i obasjani, o Ti koji prihvataš svaku dušu vjernu, čistu, o Ti smiraju straha onih koji pred Tobom strijepe i onih pobožnih, o Ti kod koga potrebe (želje) stvorenja ispunjene bîvaju, o Ti koji si spasio hazreti Jusuf-pejgambera od ropstvo sužanjstva, o Ti koji nemaš vratara da odgovara, niti druga da prekrije, niti posrednika da dadne, niti drugoga gospodara da bude zazivan, i koji na mnoštvo potreba (željâ) povećavaš plemenitost i dobro, i neka Allah spasi hazreti Muhammeda-pejgambera, i njegov Ehli-Bejt, podari mi ono što tražim, ti, uistinu, nad svime moć imaš).

 

“Probudih se i ozdravih.”

          Hazreti Alija reče:

“Držite se ove dove, ona je blago iz riznice Arša (Allahova Prijestolja).”

* * *

 

Ovako se prenosilo u vremenu hazreti Omera, radijallahu anhu, i drugih. Ukratko, onaj ko ima pameti ne bi trebao smatrati nebintim neposluh, griješenje, i dovu mazluma (onoga kome je nepravda učinjena).

Hazreti Muhammed, alejhisselam, rekao je:

Nasilje (zulm) znači tame (zulumāt) na Sudnjemu danu.

 

(hadis bilježe Buharija, Muslim i Tirmizi)

 

Također je rekao:

Uistinu se Allah stidi kada rob ispruži svoje dlanove, da mu ih vrati prazne, pa mu usliša odmah na Ovome svijetu, ili mu odgodi do Sudnjega dana.

 

(hadis bilježi Ahmed)