Kategorija
Autor
Prije nego što smo se, putem rođenja, pojavili na dunjaluku, u ovosvjetskoj, dunjalučkoj, etapi našeg ukupnog egzistiranja, našeg ukupnog življenja, naši su duhovi (rūhovi) živjeli u ezelu, u ezelskoj etapi našeg ukupnog življenja.
Tada, u ezelu, kad nam se dragi Allah obratio riječima "Zar Ja nisam Gospodar vaš?" (Elestu bi Rabbikum), svi smo Mu odgovorili "Jesi, mi svjedočimo" (Belā šehidnā), i na taj način smo svi posvjedočili dragoga Allaha kao našeg Stvoritelja i Gospodara i tada smo Mu svi dali naše obećanje da ćemo našim cjelokupnim življenjem svjedočiti jedino Njega kao našeg Gospodara, odnosno pred Njim smo se svi obavezali da ćemo živjeti u skladu sa Njegovim redom, odnosno slijedeći Njegove zakone i propise.
Sjećanje na ovu našu ezelsku zakletvu, baš kao i kompletno sjećanje na naše ezelsko življenje, potpuno je izbrisano iz naše memorije i tako nam je jedini znak, jedini trag, koji nas obavještava o našoj ezelskoj zakletvi, o našoj ezelskoj obavezi, sadržan u Kur'anu (u ajetu 172 sure Al-A'raf – Bedemi):
I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: "Zar Ja nisam Gospodar vaš?" (Elestu bi Rabbikum) - oni su odgovarali: "Jesi, mi svjedočimo" (qalū Belā šehidnā) - i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: "Mi o ovome ništa nismo znali." (7:172)
Naredna etapa, odnosno možemo reći prva među-etapa, naše ukupne egzistencije (našeg ukupnog življenja) je devet mjeseci boravka u materici naše majke kada su nam voljom dragog Allaha stvorena ova naša dunjalučka tijela u koja su nam udahnuti naši duhovi (rūhovi) i kad nam je spušteno (kako nam to govore riječi Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, prenesene u vjerodostojnim hadisima) određenje naše ovosvjetske sudbine (kader).
Ova prva među-etapa našeg ukupnog življenja završena je našim rođenjem kada smo se pojavili na ovom svjetu (dunjaluku) i kad je započela ova sadašnja dunjalučka etapa našeg ukupnog življenja. Vjerodostojni hadisi nam prenose i riječi Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, da se svaka osoba rađa u islamu i da onda ta osoba pod uticajem djelovanja njene porodice i okruženja u kom boravi i odrasta postane jevrej, kršćanin, vatropoklonik ili mnogobožac (idolopoklonik).
Prema tome svi smo rođeni u našoj izvornoj prirodi (izvornom fitretu) islama, a onda nam sredina u kojoj odrastamo i živimo utiče na naš pogled na svijet i na prirodu našeg dunjalučkog življenja.
Življenjem na ovom svijetu i pod uticajem sredine u kojoj borave svim ljudima se javlja jak poticaj da u svom životu slijede takva pravila ponašanja koja im (kako to oni shvataju) omogućavaju da ostvare što veći stepen ovosvjetskih ljepota, ljepota koje mogu vidjeti i čuti. U takvom okruženju ljudima se, dakako pod uticajem šejtana i njegovih vojski, nameću samo takve životne želje i ciljevi da postignu što veći ovosvjetski imetak i što veći stepen ugleda u društvu.
Upravo na ovaj masovni ovosvjetski uticaj na svakodnevno ponašanje ljudi jasno nas upućuju riječi sure Kur'ana Nadmetanje (Et-Tekasur) - ''Zaokuplja vas nastojanje da sto imućniji budete''. Uz to Kur'an nas sve (ista ova sura Nadmetanje (Et-Tekasur)) upozorava da ljudima nikako nije dobro da se na dunjaluku posvete jedino željama da budu što imućniji:
Zaokuplja vas nastojanje da sto imućniji budete sve dok grobove ne naselite. A ne valja tako, saznaćete svakako! i još jednom, ne valja tako! Saznaćete sigurno! Ne valja tako, neka znate pouzdano, Džehennem ćete vidjeti jasno! I još jednom, doista ćete ga vidjeti očigledno! Zatim ćete toga dana za sladak život biti pitani sigurno! (102:1-8)
Prema tome, vidimo da svim ljudima, izvorno stvorenim i rođenim u islamu, njihovo okruženje i tradicija u kojoj odrastaju i žive nastoji nametnuti da zaborave na islamska pravila življenja (u kojima su rođeni) i da prihvate isključivo ovosvjetska pravila življenja kojima ih ''uči'' tradicija njihovog okruženja u kom odrastaju i žive.
Ovakav pogled na svijet i ovakva ''pravila'' življenja nastoje nas sve zavesti i navesti nas sve da zaboravimo na dragoga Allaha i na Njegove upute i propise, pa da tako u ovoj dunjalučkoj etapi našeg življenja ne živimo u poštovanju i slijeđenju Njegovog reda, Njegovih zakona i propisa, odnosno da na dunjaluku ne živimo u izvršenju i ispunjenju našeg ezelskog zavjeta.
A, budući da dragoga Allaha ne vidimo, jedino nas stalno svjedočenje Njega (kroz podsjećanje na Njega spominjanjem Njega – zikrullah), iskrena vjera i iskreno slijeđenje Kur'ana i Sunneta mogu dovesti do toga da nam naš pogled na svijet i priroda našega ovosvjetskoga življenja budu takvi da u ovoj dunjalučkoj etapi našega življenja živimo u poštovanju i slijeđenju Njegovog reda, Njegovih zakona i propisa, odnosno da na dunjaluku živimo u izvršenju i ispunjenju našega ezelskog zavjeta.
Bez ovog stalnoga sjećanja na dragoga Allaha, mi ne živimo u slijeđenju Njegova reda i Njegovih zakona, već živimo samo u slijeđenju tradicionalnih ovosvjetskih vrijednosti i pravila sredine u kojoj obitavamo. Prema tome, jedino i isključivo nas iskreno vjerovanje u dragoga Allaha i istinsko svjedočenje Njega kroz stalno sjećanje na Njega (zikrullah) i kroz slijeđenje Njegove objave, Kur'ana i Njegova poslanika Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, dovode do ispravnog življenja u istinskoj pokornosti Njemu i do valjanog ispunjenja našeg ezelskog zavjeta.
Po našem mišljenju dobar primjer svega navedenoga vidi se u životu hazreti Omera ibn Hattaba.
Hazreti Omer se u svome svakodnevnom tadašnjem življenju usmjeravao isključivo slijeđenjem ovosvjetskih vrijednosti koje je svjedočio u sredini u kojoj se kretao. Dakle, živio je prema ''zakonima'', vrijednostima i preporukama tradicije sredine u kojoj je odrastao i u kojoj je živio. I on je kao i svako dijete rođen u islamu, ali ga je onda porodica i okruženje u kom je živio ''učinila'' fanatičnim sljedbenikom idolopokloničke kurejšiske vjere i tradicije.
Takav je vjerovao da su Kurejšije narod posebnog duhovnog značaja i da je njihova vjera i njihova duhovna tradicija sa svim njihovim idolima predstavljala ''sveto'' jedinstvo u koje se nikako nije smjelo dirati.
U Resulullahu Muhammedu, alejhisselam, je vidio kurejšijsku izdajicu i otpadnika koji ruši to sveto duhovno jedinstvo i zato je krenuo čak i da ga, žrtvujući sebe, ubije.
Ali, onda je milošću dragoga Allaha, prvi put čuvši učenje kur'anske sure Ta-Ha u sobi svoje sestre osjetio i posvjedočio istinsku svetost i bereket Kur'ana i tako shvatio da to što čuje nikako nije milozvučna ljepota tradicionalne arapske poezije, već da je to ''nebeski'' prelijepi istinski Govor Stvoritelja i Gospodara svih svjetova.
Vidjevši, milošću i voljom dragog Allaha, u Kur'anu jasan znak hazreti Omer istinski je posvjedočio Stvoritelja, dragoga Allaha i Muhammeda, alejhisselam, kao Njegovog poslanika, Resulullaha i čitav je svoj daljnji ovosvjetski život živio u islamu, u istinskoj predanosti dragome Allahu, u ljubavi prema Njemu i Njegovom poslaniku Muhammedu, alejhisselam, u slijeđenju Kur'ana i Sunneta, u dobročinstvu i izrazitoj pravednosti zbog koje je i dobio svoj poznati nadimak ''El-Faruk'' – ''Pravedni''.
Prema tome, uputa nam je i plemenita pouka svima nama koji težimo biti mu'mini, koji težimo biti iskreni u svome islamu, da trebamo nastojati da živimo u stalnom Zikrullahu, u stalnom svjedočenju prisustva dragoga Allaha (vjerodostojni hadisi nam prenose pouku od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, da je najveći stepen vjerovanja koji mi možemo postići ''ihsan'' – da živimo i pokoravamo se dragome Allahu baš kao da Ga vidimo, jer ako mi ne vidimo Njega, On sigurno vidi nas) i u stalnom činjenju dobra, uz bježanje od svakog grijeha i zla.
Ovakvi trebamo svi biti u življenju dunjalučke, ovosvjetske etape našega cjelokupnog življenja.
Nakon ove, dunjalučke, etape našega cjelokupnog življenja svima nam slijedi druga među-etapa, naše ukupne egzistencije (našeg ukupnog življenja) – boravak u kaburu.
U momentu kada svakom od nas dođe naš Edžel – našim kaderom (sudbinom) nam određeni čas prestanka ove dunjalučke etape našeg življenja, prestaje naš ovosvjetski život i počinje druga među-etapa, naše ukupne egzistencije (našeg ukupnog življenja) – boravak u kaburu.
Iako tijela umrlih ljudi u grobovima (kaburima) uglavnom propadaju Kur'an nam kaže da umrli ljudi u kaburima ne nestaju, već da u njima samo neko vrijeme borave – to vidimo iz Allahovih riječi u ajetu kur'anske sure Nadmetanje (Et-Tekasur): ''sve dok grobove ne naselite'' , jer je njihov izraz da se grobovi (kaburi) naseljavaju, a ne da se u njima trajno propada.
Uz ovo Kur'an kaže da ljudima nikako nije dobro da se na dunjaluku posvete jedino željama da budu što imućniji:
Zaokuplja vas nastojanje da sto imućniji budete sve dok grobove ne naselite. A ne valja tako, saznaćete svakako! i još jednom, ne valja tako! Saznaćete sigurno! Ne valja tako, neka znate pouzdano, Džehennem ćete vidjeti jasno! I još jednom, doista ćete ga vidjeti očigledno! Zatim ćete toga dana za sladak život biti pitani sigurno! (102:1-8)
Isto nam tako i vjerodostojni hadisi prenose riječi Muhammeda, alejhisselam, da kad neko umre trajno mu nestane sav njegov imetak i sav njegov ugled, dok ga do kabura prate samo njegova porodica, prijatelji i njegova djela i kad se obavi ukop porodica mu i prijatelji svi odlaze i on u kaburu ostaje sam, a jedino su uz njega njegova djela, u vremenu dok čeka izlazak iz kabura na Sudnjem danu.
Prema tome Resulullah, Muhammed, alejhisselam, nam kaže da ljudi u kaburima ne propadaju, već da oni u kaburima samo čekaju proživljenje i izlazak, a u društvu jedino svojih dunjalučkih djela.
A proživljenje ljudi (ponovno stvaranje ljudskih umrlih tijela i ponovno udahnjivanje u njih duha (rūha) koji je sve do tada to življenjem u kaburu čekao) i njihov izlazak iz kabura je ulazak u konačnu etapu ljudskog življenja – etapu vječnog ahiretskog života kada ćemo svi živjeti u blagodati ili (ne dao dragi Allah) u kazni, saglasno našim dunjalučkim djelima.
Prema tome, u smislu svega ovoga što je navedeno svima nam ostaje preporuka da u ovoj dunjalučkoj etapi našeg življenja svi stalno i neprekidno (što više to možemo) nastojimo da:
Zikrullahom svjedočimo prisustvo dragoga Allaha;
Srcima našim Ga iskreno volimo i da u srcima našim trajno imamo isključivo dobre osjećaje kojima je On zadovoljan, a da se potpuno klonimo svih ružnih, zlih i nevaljalih osjećaja koje je On zabranio;
Za Njegovu ljubav mislimo isključivo dobro, mislimo isključivo dobre misli kojim je On zadovoljan i da se potpuno klonimo svih ružnih, zlih i nevaljalih misli koje je On zabranio;
Za Njegovu ljubav govorimo jedino i isključivo dobro, govorimo isključivo dobre riječi kojima je On zadovoljan i da se potpuno klonimo svih ružnih, zlih i nevaljalih riječi koje je On zabranio;
Za Njegovu ljubav činimo isključivo dobro, činimo isključivo dobra djela kojima je On zadovoljan i da se potpuno klonimo svih ružnih, zlih i nevaljalih djela koje je On zabranio.