Namaz i post Dana Arefata

1. Ajeti iz sure Zora

Tako Mi zore, tako Mi početka javljanja svjetlosti Duha unutar tjelesnoga oblika prilikom njihovoga prvoga povezivanja.

Kada padne noć sve se smiruje. Životinje ovisne o svjetlu dana odlaze na počinak, smjenjuju ih noćne, one koje love po noći. Njihov hod/let/puzanje tiho je što im omogućava prikradanje spavaču. I većina ljudi završava svoje radne obaveze i sprema se za spavanje.

Kada sve ovo gledamo sa strane čini se kao da se život ugasio, kao da je sve mrtvo. Svjesni smo da živa bića ustvari spavaju ali im nedostaje pokretljivost pa ih ne vidimo; znamo da su tu negdje ali ih, ipak, nema. Kada počinje svitati životinje i biljke polahko se bude a ljudi se spremaju za dnevne aktivnosti. Musliman se sprema za klanjanje sabaha. Sada vidimo te prve tragove života koji polahko smjenjuju noć.

 

Isto tako, kada je Jedini stvorio naše duše postali smo svjesni prvo sebe pa tek onda Njega (pogledaj tekst “Kazivanje o duhovnom odgajanju” http://www.znaci.com/osnovi_vjerovanja/tesavvuf/art110_0.html). Znali smo da postojimo, osjećali smo želju za kretanjem ali nemasmo života pa se ne mogasmo micati.

Tada Voljeni u tijela smjesti naše duše a potom u tijela udahnu i Duh od Sebe koji zasja u unutarnjosti neviđenim sjajem. Povezaše se naša duša i tijelo i mi oživjesmo.

I deset noći; tako Mi deset osjetilâ čovjeka – pet izvanjskih (zahirskih) i pet unutarnjih (batinskih).

 

Izvanjska osjetila su: osjetilo sluha (sem‘), vida (nezar), mirisa (šemm), okusa (tezevvuk), i dodira (lems).

Sve izvanjsko ima svoga para u unutarnjemu. Tako su unutarnja osjetila parnjaci izvanjskih: parnjak sluha je simâ‘; vida je svjetlost srca (besîra); mirisa je svježi povjetarac (rîh); okusa je kušanje (zevk) a dodira je spoznaja (marifa).

 

Nezar spominje se često u Kur'anu, npr.:

 

“Zašto ne pogledaju (jenzurűne) u deve – kako su to stvorene?!”

 

te ima značenje gledanja fizičkim okom, pogledom.

I besar spominje se u Kur'anu, npr.:

 

“Reci: 'Ovo je put moj, Njemu pozivam besirom.' “

 

Hazreti Jusuf (Josip) mnogo toga je doživjeo, kao i njegov otac hazreti Jakub (Jakov). No, sve vrijeme hazreti Jakub i hazreti Jusuf. No, sve vrijeme hazreti i hazreti bili su svjesni neobičnoga toka događaja te su skoro sve vrijeme davali znakove (išarete) ljudima koji su bili s njima u kontaktu. Neki su ih shvatili, neki nisu.

Čovjek treba biti stalno na oprezu. Može se desiti da nas Uzvišeni počasti blizinom vârisi pejgambera (istinskoga nasljednika Muhammeda, alejhisselam) te trebamo paziti na išarete koje nam on može uputiti. Nastojimo li slijediti put hazreti Jusufa, alejhisselam, Allaha dragoga moliti ćemo da nam ojača srčanu spoznaju (besiru). U protivnome, svu našu spoznaju svest ćemo isključivo na sposobnost percepcije naših očiju.

Lagahni povjetarac uvijek godi čovjeku: ako je bolestan godi mu kao osvježenje a ne plaši se da će mu pogoršati bolest; ako mu je hladno ovaj vjetarac ne dopire do kostiju, a ako mu je vruće osvježava ga.

Jačina i kvalitet mirisa, kao i svih drugih vanjskih čula, ovise o uvjetima u kojima se čovjek nalazi. Tako, ako smo udaljeni od parfimerije ne možemo osjetiti niti jedan miris ma koliko on jak bio.

Shodno duhovnome napredovanju osoba postaje svjesna unutranje povezanosti svih stvarî u kosmosu. Sve što je oko nje ima svoj trag, svoj miris a stvari izravno s njom vezane imaju za tu osobu najjači i najfiniji miris. Takvu vezu, istinsku, imali su hazreti Jakub i hazreti Jusuf, alejhimesselam: i hazreti , alejhimesselam:

 

“I kada karavan ode, reče otac njihov:

'Ma stvarno, osjećam miris (rîh) Jusufov.' ”

 

 

Neko jelo možemo probati i iskazati naš osjećaj. Ali nije isto jelo samo probati (pomirisati i malo liznuti) i stvarno ga kušati (zevk). Rahmetli hadži Šejh, Fejzulah efendija Hadžibajrić, uporedbu bi izrazio slijedećim riječima:

“Nije isto kadaif vidjeti i pričati kako lijepo izgleda i miriše, i kadaif stvarno probati.”

Samo čitati i slušati o duhovnome putu (sejrus-sulûk) omogućit će nam neke doživljaje ali stvarno koračanje sjerus-sulûkom dat će nam mnoge darove: različita neopisiva stanja (hâlove) i raznolika sigurna prebivališta (mekâme).

Konačno, razliku između fizičkoga dodira (lems) i stvarne spoznaje objekta spoznavanja (marifa) jasno nam pokazuje priča iz “Mesnevije”, djela hazreti Mevlane Dželaluddina Rumija.

U prostoriji potpuno mračnoj stajao je slon. Ljudi su ulazili jedan po jedan želeći saznati šta je to slon. Jedni bi opipali (fizički dodirnuli - lems) njegov rep i poslije rekli kako je slon poput zmije. Drugi su opipali njegovu surlu i rekli da je slon poput kakve čvrste cijevi. Neki su dotakli slonove kljove i pomislili da je slon rog ili slično.

Samo osoba koja je u stanju nadvisiti fizički dodir, objekat promatranja vidjeti u njegovoj cjelini, samo se za nju može reći da je dosegla stupanj marife.

I parnih, onih koji dolaze u paru (šef‘), kao što se spare duša i tijelo pa tako čovjek može egzistirati na Ovome svijetu i doseći najviši stupanj (vuslet).

I neparnih. Onih koje su same, nemaju para, kao što čisti Duh para nema. Premda se nalazi u mnogim tijelima jedan je. Takva je Allahova moć!

I noći kada nestaje; čovjek je nemoćan, nema ga. Potom ga Jedini uvede u bivanje, dà mu egzistenciju, život. Želeći se približiti Voljenome, čovjek sve više prestaje misliti na ostalo. Zaboravlja na podarenu egzistenciju, kao takvu, a konačno, kada dosegne vuslet-stupanj, biva izložen svemilosnim osvježujućim zrakama, Dahovima Svemilosnoga i naposlijetku zaboravi i na sebe. Samo Njega svjedoči.

Uzvišeni Allah kune se zorom ali i noću; čovjek proslavlja zoru, početak egzistencije, Božijega dara svim živim bićima, ali i noć, smrt, prestanak Ovoga života i susret s voljenim Gospodarom.

 

Zar to pametnom zakletva nije?! Zar ne bi onda svako trebao ove fenomene (i jasne i skrivene) posebno cijeniti? Zar treba čovjek nešto drugo željeti?

Ovako nam hazreti Ibn Arebi objašnjava citirane ajete. Što se tiče tradicionalnih tefsira (djela koja tumače Kur'an), navode se različiti stavovi po pitanju značenja “deset noći”. Neki misle da je riječ o prvih deset dana mjeseca ramazana.

Većina mufesira (osoba koje su se bavile tumačenjem kur'anskih ajetâ) smatra da se pod izrazom “deset noći” misli na deset dana hidžretskoga mjeseca zul-hidždže, odnosno danâ hadža, a zaklinjanje zorom, početkom, dakle, znači ustvari isticanje važnosti desetoga dana toga mjeseca tj. Kurban-bajrama.

Kako je zora vrhunac noći i najava svjetla dana, tako je i Kurban-bajram vrhunac povećanoga ibadeta (bogoslužja) u toku deset prvih dana zul-hidždžeta i najava čovjekove spremnosti potpunoga otvaranja Bogu dragome, iskazanoga klanjem kurbana (žrtvene životinje).

U ovim danima desilo se mnogo izuzetno bitnih događaja:

 

 

• hazreti Adem (Adam), alejhisselam, spoznao je svoj grijeh, pokajao se Bogu dragome i Allah mu pokajanje prihvati;
  

   

• hazreti Ibrahim (Abraham), alejhisselam, osjetio je Dahove Milostivoga i tako je spasen od vatre u koju ga je bacio Nemrud;
  

   

• hazreti Ibrahim, alejhisselam, podigao je Kabu;
  

   

• hazreti Musa (Mojsije), alejhisselam, razgovarao je s Gospodarom;
  

   

• hazreti Davudu (Davidu), alejhisselam, dat je oprost;
  

   

• u ovim danima desilo se davanje prisege (bejata) tzv. Bej'atur-Ridvân; tada su ashabi (prijatelji hazreti Pejgambera, alejhisselam) Muhammedu, alejhisselam, dali prisegu na vjernost; time se nisu zakleli samo hazreti Muhammedu, alejhisselam, već i Allahu, o čemu Kur'an veli:

 

“Oni koji su ti se zakleli na vjernost – zakleli su se, doista, samome Allahu na vjernost – Allahova Ruka je iznad njihovih ruku.”

Otuda u tesavvufu običaj da osoba koja sazrije za murida (učenika) pred svojim učiteljem (muršidom, šejhom) daje prisegu (bejat); mada je kod nas u upotrebi izraz “dati bejat šejhu”, treba ga što je moguće više izbjegavati jer se bejat, shodno citiranome ajetu, daje ustvari Allahu, a šejh nije poslanik, on je samo duhovni nasljednik (vârisi-pejgamber) Muhammeda, alejhisselam; zato se ne može reći da je bejat dat njemu, on nije Muhammed, alejhisselam već “samo” njegov zastupnik, opunomoćenik.

•  

Deveti dan mjeseca zul-hidždžeta naziva se Dan Arefata jer tada hadžije izvršavaju obavezni sastavni dio hadža – stajanje na brdu Arefat. Za ovaj dan vezan je poseban namaz i dobrovoljni post o čemu i namjeravamo, s Božijom pomoći, nešto reći.

No, prije toga, malo ćemo se osvrnuti na način razumijevanja kur’ansko-sunnetskih porukâ.

Kur’an, sura Zora, ajet 1.

Kur’an, sura Zora, ajet 2.

, sura , ajet 2.

Kur’an, sura Teška nevolja, ajet 17.

, sura , ajet 17.

Kur’an, sura Jusuf, ajet 108.

, sura , ajet 108.

Kur’an, srua Jusuf, ajet 94.

, srua , ajet 94.

Kur’an, sura Zora, ajet 3.

, sura , ajet 3.

Kur’an, sura Zora, ajet 3.

, sura , ajet 3.

Kur’an, sura Zora, ajet 4.

, sura , ajet 4.

Kur’an, sura Zora, ajet 5.

, sura , ajet 5.

Ibn Arebi, Tefsir, Daru ihja'it-turasil 'Arebi, Bejrut, 2001., tom II, str. 429.

Ibn Arebi, , Daru ihja'it-turasil 'Arebi, Bejrut, 2001., tom II, str. 429.

Vidi npr.: Ibn Kesir, Tefsirul Kur'anil-'Azim, Mektebetu Daris-selam, Rijad, 1994., tom IV, str. 651., 652.

Vidi npr.: Ibn Kesir, , Mektebetu Daris-selam, Rijad, 1994., tom IV, str. 651., 652.

Ibid.

Ibid.

Vidi: Abdul Kadir Gejlani, Kitâbul Gunjâ, Darul kutubil 'ilmijja, Bejrut, 1997., tom II, str. 38.

Vidi: Abdul Kadir Gejlani, , Darul kutubil 'ilmijja, Bejrut, 1997., tom II, str. 38., sura , ajet 1., sura , ajet 2., sura , ajet 17., sura , ajet 108., srua , ajet 94., sura , ajet 3., sura , ajet 3., sura , ajet 4., sura , ajet 5.Ibn Arebi, , Daru ihja'it-turasil 'Arebi, Bejrut, 2001., tom II, str. 429.Vidi npr.: Ibn Kesir, , Mektebetu Daris-selam, Rijad, 1994., tom IV, str. 651., 652.Ibid.Vidi: Abdul Kadir Gejlani, , Darul kutubil 'ilmijja, Bejrut, 1997., tom II, str. 38.

Kur'an, sura Pobjeda, ajet 10.

, sura , ajet 10.

2. Usulul fikh (osnovi islamskog prava)

Prije negoli progovorimo nešto o tome specifičnome namazu i postu, probat ćemo istaći nešto veoma važno. Kao što ćemo, ako Bog da, vidjeti, premda postoji jasan hadis koji nam govori o tome namazu i postu, različiti islamski pravnici različito su shvatili tekst hadisa.

Često možemo čuti kako neko od džematlija, nekada slabo a često nikako obrazovanih na polju šerijatskoga prava, kritikuje stavove fekihâ (teoretičara islamskoga prava) a naročite velikana među njima – hazreti imami Džâferis-Sâdika (osnivač džâferijske pravne škole odnosno mezheba), hazreti (osnivač džâferijske pravne škole odnosno mezheba), hazreti Ebű Hanîfe (osnivač hanefijske pravne škole ili hanefijskoga mezheba), hazreti imami Ahmeda (osnivač hanbelijske pravne škole/mezheba), hazreti imami Mâlika (osnivač mâlikijske pravne škole ili mezheba) i hazreti imami Šâfije (osnivač šâfijske pravne škole odnosno mezheba).

Prigovor najčešće ide u vidu: “Kako je mogao donijeti takav stav a postoji slijedeći kur’anski ajet...”; “kako će to tvrditi a mi znamo za hadis koji kaže to i to” i sl.

Temljena islamska znanost, disciplina od koje ovisi naše sveukupno shvatanje i prepoznavanje kur’ansko-sunnetskih porukâ, naziva se usűlul fikh. Ova znanost nije neophodna, dakle, samo za bavljenje fikhom već i akaidom (islamskim vjerovanjem) i svakom drugom islamskom disciplinom. A upravo ona najčešće se zanemaruje.

Dakako, jedna je stvar kada osoba nije u mogućnosti saznati pravni (a i svaki drugi) tretman konkretne kur’ansko-sunnetske poruke pa je prinuđena sama odrediti pristup toj poruci. No, to rješenje mora biti samo privremenoga karaktera, dakle, dok ne bude u mogućnosti pitati stvarnoga učenjaka, osobu koja je veliki dio svoga života posvetila izučavanju te islamske discipline.

U svome djelu “Osnovi islamskog prava (usulul-fikh)” naš profesor rahmetli dr. Ibrahim Džananović o disciplini usűlul fikh i bavljenju njome, između ostaloga kaže:

“Usuli-fikh je nauka koja se bavi proučavanjem temeljnih islamskih izvora i načina donošenja zakona i propisa zasnovanih na tim izvorima.

Fikh učenjaci definišu kao nauku o islamskim propisima koja je utemeljena na glavnim islamskim izvorima. Iz ove dvije definicije može se zaključiti slijedeće:

 

1. Usuli-fikh pomaže boljem razumijevanju fikha, načinu nastanka izvjesnih fikhskih propisa, mogućnostima nove razrade i načinu njihove primjene u praksi.
   

    

2. Fikh je skup pravila koja podstiču ili zabranjuju vršenje nekih djela, dok usuli-fikh omogućava potpuno razumijevanje propisa, svejedno da li se on odnosi na naredbe ili zabrane.
   

    

3. Fikh se oslanja na Kur’an, sunnet (tradiciju Muhammeda a.s.), idžma’ itd, dok usuli-fikh u sebi mora objediniti i:
   

    

   • potpuno poznavanje arapskog jezika, jer su i Kur’an i hadis na arapskom jeziku;
     

      

   • iskrenu vjeru u Allaha dž.š. i Njegovu Objavu. U protivnom ne može se osloniti na glavne fikhske izvore;
     

      

   • potpuno poznavanje nekog fikhskog propisa, vrijeme i uslove pod kojima je nastao, postoji li mogućnost derogacije ili ne, te šta je svrha dotičnog propisa.
     

      

     1. Glavni cilj fikha je usrećenje ljudskog roda, podsticanje na koristan rad koji donosi mir i blagostanje na ovom i nadu u spas na Vječnom svijetu. Cilj usuli-fikha je analiziranje svakog propisa, analiziranje mišljenja islamskih pravnika po tom pitanju i odabiranje onog mišljenja koje je najprihvatljivije i najbliže islamskim izvorima. Isto tako cilj usuli-fikha je razraditi teoretska pitanja, objasniti i pretvoriti u praksu.
        

         

S pravom se kaže da je usuli-fikh filter kroz koji mora proći svaki fikhski propis.”

Kada znamo ovo ne bi nas trebalo čuditi različito postupanje sljedbenikâ različitih pravnih školâ oko istih stvarî. Štaviše, svjesnost da je potpuno i konačno razumijevanje svih kur’ansko-sunnetskih porukâ nemoguće doseći preko samo jednoga velikana (a pogotovo samo preko sebe) znak je naše duhovne zrelosti i šerijatske ozbiljnosti.

Ibn Arebi, Tefsir, Daru ihja'it-turasil 'Arebi, Bejrut, 2001., tom II, str. 429.

Ibn Arebi, , Daru ihja'it-turasil 'Arebi, Bejrut, 2001., tom II, str. 429.

3. Poseban namaz uoči Dana Arefata i post na Dan Arefata

U spomenutome djelu, hazreti pîr Abdul Kâdir Gejlânî navodi hadis u kojemu Muhammed, alejhisselam, kaže:

 

“Kada nastupi deset dana zul-hidždžeta pojačajte pokornost (Allahu). Jer to su dani kojima je Allah dao posebnu vrijednost i učinio noći tih dana svetim kao i sâme dâne. Pa ko klanja u jednoj od tih noći,(Naravno, Noć Arefata nastupa nakon akšama prije dana Arefata, znači ako je Dan Arefata subota, noć u kojoj treba klanjati je petak nakon akšama, odnosno u posljednjoj trećini noći a to je prije nastupa sabahskoga vremena za subotu po vaktiji) u posljednjoj trećini, četiri rekata, učeći na jednome rekatu Fatihu, Kul e‘ûzu bi Rabbil felek i Kul e‘ûzu bi Rabbin-nâs, suru Ihlâs (Kul Huvallâhu Ehad) tri puta i Ajetul Kursiju (Allâhu lâ ilâhe illâ Hûvel Hajjul Kajjûm), i tako i na ostala tri rekata; potom, kada preda selam, podigne ruke i prouči:

سُبْحَانَ ذِي الْعِزَّةِ وَ الْجَبَرُوتِ, سُبْحَانَ ذِي الْقُدْرَةِ وَ الْمَلَكُوتِ, سُبْحَانَ اللَّهِ الْحَيِّ الَّذِي لآ يَمُوتُ, لآ إلآهَ إلآّ هُوَ يُحْيِي وَ يُمِيتُ, سُبْحَانَ أللَّهِ رَبِّ الْعِبَادِ وَ الْبِلآدِ, وَ الْحَمْدُ لِلَّهِ حَمْدًا كَثِيرًا طَيِّبًا مُبَارَكًا عليَ كُلِّ حَالٍ, اللهُ أَكْبَرُ كَبِيرًا, رَبَّنَا جَلَّ جَلآلُهُ وَ قُدْرَتُهُ بِكُلِّ مَكَانٍ

 

 

Subhâne zil ‘izzeti vel džeberût, subhâne zil kudreti vel melekût, subhânallâhil Hajjil-lezî lâ jemûtu, lâ ilâhe illâ Hû juhjî ve jumîtu, ve Huve hajjun lâ jemûtu, subhânallâhi Rabbil ‘ibâdi vel bilâd, vel hamdulillâhi hamden kesîren tajjiben mubâreken ‘alâ kulli hâlin, Allâhu ekberu kebîren, Rabbenâ dželle dželâluHû ve kudretuHû bi kulli mekânin

 

(Slavljen je Vlasnik časti i sile, slavljen je Vlasnik snage i melekutskoga svijeta, slavljen je Allah, Živi, Onaj Koji ne umire, nema božanstva osim Njega koji oživljava i usmrćuje, a On je Živi, ne umire, slavljen je Allah, Gospodar robova i gradova, i hvala Allahu, mnogo hvala, puno, blagoslovljeno, na svakome stanju, Allah je najveća veličina, Gospodar naš, silna je Njegova veličanstvenost i Njegova snaga, bilo gdje)

 

a potom zatraži (od Allaha) šta god hoće, imat će nagradu vrijednu kao da je obavio hadž, hodočastio Allahovu časnu Kuću, i zijaretio (posjetio) kabur (grob) Vjesnika (Muhammeda), alejhisselam, i kao da se borio na Allahovu putu.

Ništa neće Allaha upitati a da mu On to ne podari.

A ako bude ovaj namaz klanjao svake noći u toku deset dana zul-hidždžeta, Allah će mu dozvoliti Najveći Džennet - Firdevs (najviši stupanj Raja), s njega će izbrisati svako zlo, i reći će mu se:

‘Prednjači s djelima!’

A kada nastupi Dan Arefata, i on isposti taj dan i klanja tu noć i prouči ovu dovu, i bude još pokorniji Allahu, Allah kaže:

 

‘Meleki Moji! Svedočite da sam mu oprostio i uračunao ga među hadžije koji hodočaste Kuću Moju!’

Meleki se tada obraduju što je Allah sve to podario tome robu a zbog njegovih namaza i dove.”

 

 

Abdul Kadir Gejlani, Kitâbul Gunjâ, tom II, str. 40., 41.

Hadis, govor Muhammeda, alejhisselam, prenosi hazreti Husejin od hazreti Alije, a bilježi ga Dârakutnî, 4/278., 4/278.

Abdul Kadir Gejlani, , tom II, str. 40., 41., 4/278.

4. Različit tretman dobrovoljnoga posta na Dan Arefata

Prije svega, napomenimo da je preporučeno, po hanefijskoj pravnoj školi, prije svakoga djela donijeti nijet, odluku, i to srcem ali i jezikom.

Po hanefijskoj pravnoj školi dozvoljeno je nijet za dobrovoljni (nafila) post donijeti naknadno, tj., ukoliko želimo postiti naprimjer sutrašnji dan ali se probudimo tek nakon nastupa sabahskoga namaza (od toga vremena treba već početi s postom) dozvoljeno je i tada nijet donijeti.

Hanefijska pravna škola ovo zaključuje na osnovu hadisa koji prenosi hazreti Aiša, gdje se kaže:

“Nekada bi Vjesnik, alejhisselam, nakon nastupa vremena sabahskoga namaza ušao svojim ženama i upitao ih:

‘Imate li kakvu zamjerku?’

 

Ako bi odgovorile: ‘Ne’, on, alejhisselam, rekao bi:

‘E, onda ja (danas) postim.’ ”

Što se tiče posta Dana Arefata, kao što smo rekli, različite islamske pravne škole različito ga tretiraju.

• džâferijska pravna škola: mustehab je (lijepo je) postiti Dan Arefata onoj osobi koju post neće oslabiti i time je sputati u činjenju dovi i zikra (jer je to naređeno činiti u prvih deset danâ mjeseca zul-hidždžeta); 
• hanefijska pravna škola: mekruh je (pokuđeno) postiti ovaj dan osobi koja obavlja hadž ako će je post oslabiti; isto se odnosi i na Dan tervijje a to je osmi dan mjeseca zul-hidždžeta;  
• hanbelijska pravna škola: mendub je (preporučeno je) da osoba na hadžu posti Dan Arefata ukoliko je na Arefat došao noću (tj. uoči Dana Arefata); ukoliko je, pak, na Arefat došao danju tada mu je mekruh (pokuđeno) postiti Dan Arefata;  
• mâlikijska pravna škola: mekruh je osobi koja obavlja hadž postiti Dan Arefata kao i Dan tervijje;
• šâfijska pravna škola: ako osoba koja obavlja hadž stanuje u Mekki (gradu u kojemu se nalazi Kaba) i na Arefat dođe po danu onda mu je mekruh postiti Dan Arefata; ukoliko na Arefat stigne po noći (dakle uoči dana Arefata) dozvoljeno mu je postiti; a ako je osoba koja obavlja hadž musâfir (putnik, tj. ne stanuje u Mekki ili njenoj bližoj okolini) tada joj je sunnet da mrsi (tj. da ne posti).

Šejh Mahmûd Ebû Dekîka, el-Ihtijâr, el-Mektebetul islâmijja, Istanbul, 1951., tom I, str. 127.

Abdur-Rahmân el-Džezîrî, Kitâbul fikhi ‘alel mezâhibil erbe‘a ve mezhebi Ehlil Bejt, Dârus-sekalejn, Bejrut, 1998., tom I, str. 722., Dârus-sekalejn, Bejrut, 1998., tom I, str. 722.

Šejh Mahmûd Ebû Dekîka, , el-Mektebetul islâmijja, Istanbul, 1951., tom I, str. 127., Dârus-sekalejn, Bejrut, 1998., tom I, str. 722.