Muharremska predavanja 2005. (Treći dan)

Kategorija

 Bismillahir-Rahmanir-Rahim!

Elhamdulillah, elhamdulillah, elhamdulillahi Rabbil 'ālemin!

Allahumme salli 'alā Muhammedin ve 'alā Āli Muhammed!

 

Elhamdulillah, jedinome dragom Bogu hvala, evo nas u trećemu danu mjeseca muharrema. Nastup ovoga mjeseca muharrema označio je početak nove 1426. hidžretske godine.

Kao što većina zna, računanje muslimanskoga kalendara odredio je naš veliki hazreti Omer, radijallahu anhu. No, hazreti Omer, "lav evlija", samo je uveo početak računanja muslimanskoga kalendara od vremena Hidžre (Hdžra je prva godina našega kalendara), ali mjeseci su i prije nazivani imenima kojima ih mi poznajemo: muharrem, safer, ševval, ramazan...

Imena mjeseci davana su shodno nekim događajima koji ih obilježavaju, naprimjer muharrem od riječi "harām", vrijeme kada je zabranjeno ratovati; rebīul-evvel, početak proljeća, zul-hidždže, mjesec u kojemu se obavlja hadž, i slično.

S druge strane, nazivi mjeseci koje mi koristimo - januar, februar, august..., davana su po imenima paganskih božanstava. Vrijeme i prostor u kome živimo nalaže nam da koristimo ove latinske nazive mjeseci, konačno, njihovo značenje određuje čovjek shodno svome odnosu prema njima, kao što kaže naš hazreti Pejgamber, alejhisselam, da čovjek ima od namaza onoliko koliko je koncentriran za vrijeme njegovoga obavljanja, ali je lijepo uporedo, za sebe, voditi računa i o hidžretskome kalendaru. Konačno, vrijeme nastupa Bajaramâ i mjeseca ramazana, te drugih mubarek (blagoslovljenih) dana i noći, moguće je odrediti samo pomoću hidžretskoga, lunarnoga, mjesečevoga, kalendara.

S Božijom pomoći, danas ćemo nastaviti druženje sa kur'anskom surom Tūr, i to, kako smo mi podijelili, njenom trećom cjelinom.

Treća cjelina govori o blagodatima džennetskim (rajskim), i nagradi koja čeka dobre, poslušne ljude, vjernike.

Spomenuta kur'anska rima sedž', ponovno se mijenja. U prethodnoj cjelini riječi su imale završetak na "ūn"; početak je obilježen sa "īn" - lil mukezzibīn, a potom su uslijedili spomenuti oblici - jel'abūn, potom ponovno prekid, jedna od karakteristika sedž'a, - de''ā, - tukezzibūn, tubsirūn, ta'melūn.

U govoru o blagodatima džennetskim, izmjenjuju se dva oblika kur'anskoga sedž'a - "īm" i "ūn".

A čestiti će biti u džennetskim baščama i blaženstvu

(ajet 17.)

 

Jučer smo rekli da nam Kur'an sada govori o hazreti Ebu Bekru i ashabima, prijateljima hazreti Muhammeda, alejhisselam. Nagrada ih čeka jer su vjerovali u dragoga Allaha, hazreti Pejgamberovo, alejhisselam, poslanstvo, u objavu Kur'ana; jer su činili dobra djela a odvraćali od loših, jer su drugima voljeli više nego sebi.

U ovome ajetu upotrebljena riječ blaženstvo "ne'īm", označava vječnost, stalnost, kako veli hazreti Ibn Abbas, radijallahu anhu. Kada čovjek pristupi kakvoj bašti, njivi, u nju mora uložiti trud kako bi uživao plodove koji niknu. Zato ovaj ajet, između ostaloga, ima posebu težinu.

Sav posao, obaveze i poteškoće u njihovome obavljanju završavaju na Ovome svijetu, dunjaluku. Ulaskom u Džennet, čovjek ulazi u jedinu bašču u koju više ne mora nikakav trud ulagati, u kojoj više ne treba strahovati od poplava, požara i suše. Na dunjaluku se "samo" trebao kloniti poređenja bilo koga i bilo čega sa dragim Bogom (širk), nevjerovanja u dragoga Boga i hazreti Pejgamberovo, alejhisselam, poslanstvo (kufr), i neposlušnosti odredbama Šerijata (ma'sijjet), i imao bi na ahiretu, Drugome svijetu, bašču u koju više ne teba ulagati, u kojoj više nema hama baš nikakvoga straha niti briga od bilo čega.

Plodove Džennete, njihov trag, čovjek može vidjeti i osjetiti i na Ovome svijetu.  Kloneći se širka, kufra i ma'sijjeta, činjenjem dobrih djela, zazivanjem i preporučivanjem mira (selām), čovjekova duša se rascvjeta poput najljepše bašče. Ubrzo da svoje plodove: dobrotu, blagost, veselje, raspoloženost i stalni tevedždžuh - okrenutost u svemu prema uzvišenome Allahu.

Ukoliko je bijeg od širka, kufra i ma'sijjeta praćen dovom da Jedini podari da taj bijeg bude iskren i potpun, onda rascvjetala bašča duše nikada neće prestati davati plodove:

U plodnom predjelu raste bilje voljom Gospodara njegova, a u neplodnom tek s mukom. Eto, tako Mi, na razne načine, ponavljamo dokaze ljudima koji zahvaljuju.

(el-A'rāf, 58.)

 

Plodovi vjernikove duše i džennetski plodovi nisu doslovno isti ali nam mogu poslužiti u osvjedočenju, odnosno u boljemu razumijevanju džennetskih blagodati.

i u onom što im je Gospodar njihov dao će uživati - njih će Gospodar njihov patnje u ognju sačuvati.

(ajet 18.)

 

Riječ "uživati" (fākihīn) naš hazreti Ibn Abbas, Allah dragi s njime zadovoljan bio, tumači kao "iščuđivati se" (mu'džibīn) jer ono što će džennetlije vidjeti u Džennetu nemoguće je zamisliti, samo se može pretpostaviti. U Džennetu su stvari, kako kaže naš hazreti Pejgamber, alejhisselam, "koje nijedno oko vidjelo nije, koje nijedno uho čulo nije".

A ne samo da će se čuditi džennetskim ljepotama, već će se, na tragu onoga što smo prethodno rekli, nevjerovatno mnogo Uzvišenome zahvaljivati, iako u Džennetu nema obaveza, što ne samo da uživaju te ljepote već se i ne plaše da će te ljepote nestati.

Jedini ih vječno njima opskrbljuje i nema ni govora o džehennemskim patanjama kojima će biti izloženi nevjernici, neposlušnici, tvrdoglavci, da nas Jedini sačuva. Amin!

Uzvišeni se obraća džennetlijama:

"Jedite i pijte i neka vam je prijatno, to je za ono što ste radili!"

(ajet 19.)

 

"Jedite džennetske plodove koji su pred vama", veli hazreti Ibn Abbas, "i pijte izravno iz džennetskih rijeka". Bit će im prijatno jer od toga jela i pića neće biti nikakve bolesti (nadutosti stomaka, reagiranja čira, straha od dobivanja ameba i drugih bolesti našega doba), niti će okus biti neugodan ili gorak, niti će čovjek umrijeti.

U Kur'anu se kaže:

O sinovi Ademovi, lijepo se obucite kad hoćete da molitvu obavite! I jedite i pijte, samo ne pretjerujte; On ne voli one koji pretjeruju.

(el-A'rāf, 31.)

 

I na Ovome svijetu čovjek može jesti i piti. Ako je zdrav i ako ima novca može se prejedati do mile volje. Ali naš uzvišeni Gospodar to ne voli, upozorava čovjeka da nije lijepo prejedati se i previše napitaka piti. Naš narod kaže: Ne valja ništa što je previše.

Jedini, Allah, Tvorac i Gospodar svih svjetova, ne voli čovjeka koji pretjeruje, koji rasipa, na bilo koji način. Ako je osoba dobra, pobožna, ako ima lijepo vladanje i mogućnost i želju da pomaže drugima, ponovno ne smije pretjerivati. Koristeći opet poređenje između biljaka na livadi i plodova ihsana (robovanja jedinome Gospodaru kao da Ga vidimo jer ako mi Njega ne vidimo On nas sigurno vidi) u duši, poznato je da se ne smije nikada baš sve, i plodovi i stabljike, pobrati jer neće biti više ničega za naredni put.

Tako se može desiti da isključivo našom krivnjom naredna berba prestane. Isto je i u trgovini, nikada ne treba svu robu prodati a istodobno i svu zaradu uložiti jer čovjeku u tome slučaju ne ostane ništa.

Njega plodova ihsana u duši zahtijeva da i pored sve čovjekove požrtvovanosti, osoba uvijek ostavi i dovoljno vremena za munadžat ("šaputanje") s dragim Bogom, odnosno s onom dodatnom pokornošću (nafila) s kojom je te plodove i stekao.

On je Taj koji stvara vinograde, poduprte i nepoduprte, i palme i usjeve različita okusa, i masline i šipke, slične i različite, - jedite plodove njihove kad plod dadu, i podajte na dan žetve i berbe ono na što drugi pravo imaju, i ne rasipajte, jer On ne voli rasipnike.

(el-En'ām, 141.)

 

Nekada čovjek ne može odrediti količinu koju treba zadržati i onu koju treba drugome dati, zato je, između ostaloga, Jedini i obavezao muslimane propisima Šerijata; između ostaloga i zekatom.

Hazreti Sujuti ističe jednu zanimljivost. Namaz je nešto što se vidi, što svako vidi kako radimo, pa veliki broj licemjera klanja, jer ih drugi vide. S druge strane, zekat i sadaku niko od ljudi ne vidi kada dajemo, pa licemjeri ne daju zekat i sadaku. Tako licemjeri plijene riječima a ustvari nikada nikome konkretno ne pomognu.

Slično je s prorocima, gatarima i gatarama, uvijek čovjeka oraspolože "proročanstvom" ali kada vrijeme protekne osoba se razočara jer se uglavnom ništa posebno zanimljivo nije dogodilo. Međutim, nekada je ljudima dovoljna i utjeha, makar znali da je slušaju iz usta licemjera, pa ponovno odlaze gatarima.

Koliko je to njihov grijeh toliko je i naš. Kada bismo bili doslijedni u svemu, pa prvo pokušali, s Božijom pomoći, slijediti hazreti Pejgambera, alejhisselam, u bitnim, osnovnim, stvarima, među njima - da odvojimo vrijeme za druge, da ih saslušamo i pomognemo koliko mognemo, ti ljudi ne bi imali toliku potrebu da odu nekome. Kakav je trend, plaćaju se velike pare i psihijatrima, samo radi seanse za vrijeme koje, ustvari, psihijatar samo sluša pacijenta; i dadne mu tabletu za smirenje.

I osobe koje "liječe" od svega i svačega, uglavnom igraju na ovu kartu: ljudi im često dolaze pod stresom i brigama, otvore im se, a ovi im nešto zapišu i, naravno, naplate, sa uobičajenim komentarom: Nema cijene, možeš ostaviti samo hediju (dar). A zna se da taj "dar" ne može biti ispod dvadeset maraka.

Naravno, Jedinome hvala, nisu svi takvi.

Nagrada za čovjekov trud na Ovome svijetu, kako se tumači, odrazit će se na čovjekovu deredžu u Raju, a sâm ulazak u Raj ne ovisi samo od čovjekova truda već prije svega od Božije milosti (rahmet).

Bit će naslonjeni na divanima poređanim, a vjenčat ćemo im hurije džennetske.

(ajet 20.)

 

Blagodati Džennetske su neopisive. Uglavnom se riječ "naslonjeni" (mutteki'īn) tumači kao "sjede" (džālisīn). Međutim, hazreti Ismail Hakki navodi predaju u kojoj se kaže da će stanovnici Dženneta lebdjeti u zraku. Kretat će se, ići jedni drugima u posjetu a kada god zažele, samo će stati u zraku i zrak će im djelovati kao divan, nalsonjač i podupirač.

U Džennetu nema šerijatske obaveze (teklīf), pa tumači Kur'ana kazuju da nije riječ o stvarnome vjenčanju (nikāh) već o zbližavanju (tekārun) poslušnika s hurijama koje najviše odgovaraju njihovim karakterima.

Onima koji su vjerovali i za kojima su se djeca njihova u vjerovanju povela priključit ćemo djecu njihovu, a djela njihova nećemo nimalo umanjiti - svaki čovjek je odgovoran za ono što sâm čini -

(ajet 21.)

 

Uzvišeni ponovno ističe da koliko god velike džennetske blagodati bile, uvijek će dobrima uzvišeni Gospodar dati i više, sve dok čovjekovo zadovoljstvo ne bude potpuno. Hazreti Pejgamber, alejhisselam, rekao je da čovjeku najveću nadu budi ajet:

a Gospodar tvoj će tebi sigurno dati, pa ćeš zadovoljan biti!

(ed-Duhā, 5.)

 

Ukoliko roditelji budu u Džennetu na višemu stupnju od svoje djece, uzvišeni Gospodar će i tu djecu popeti na stupanj njihovih roditelja. Kako veli hazreti Pejgamber, alejhisselam:

Svako će na Drugome svijetu biti s onim koga voli.

 

Nije riječ o tome da neko vjeruje kako neki ljudi imaju neku moć, pa će zbog toga omogućiti drugima da više napreduju. Ne, riječ je, ukoliko se radi o napretku, uvijek o Božijoj milosti prema Njegovim robovima. Kada Uzvišeni nekoga zavoli omogući mu sve, pa čak i da za sobom u visine povuče još nekoga. Stoga je bitno barem kod naših najbližih probuditi vjerovanje u imansko-islamske šarte.

S obzirom da u velikom broju naših porodica ima nekoliko članova, ili čak svi, koji nisu pokorni Šerijatu, treba Jedinoga moliti da ih uputi i nastojati ih ponukati barem na prihvatanje, ne i pokorovanje, imansko-islamskim šartima. Naravno, idealno bi bilo da se i pokore imansko-islamskim šartima ali tada ne bi bilo problema. Govorima o slučajevima kada ljudi ni ne vjeruju u imansko-islamske šarte a nama se čini da ih možda nikada neće ni prihvatiti. Tada je prioritet raditi, pored stalnoga upućivanje dove Jedinome da ih uputi, na barem prihvatanju imansko-islamskih šarta. I tada moliti Jedinoga da nas učvrsti, da nas zavoli ne bi li nam, ako Bog da, dozvolio da se za njih zauzmemo.

i još ćemo ih darovati voćem i mesom kakvo budu željeli

 

jedni drugima će, u njemu, pune čaše dodavati - zbog njih neće biti praznih besjeda i pobuda na grijeh -,

(ajeti 22., 23.)

 

Blagodati se nastavljaju smjenjivati i povećavati užitak vjernicima, džennetlijama. I kada pomislimo da im je kraj, shvatimo da je daleko od okončanja. Ne samo da će, kako veli hazreti Ibn Abbas, džennetlije uživati u džennetskome voću i ptičijemu mesu, već, kako objašnjava hazreti Ismail Hakki, riječi "voćem" (fākihetin) i "mesom" (lahmin), izražene su bez određenoga člana, što ukazuje na njihovo mnoštvo, ne samo jednu vrstu.

Također, iako u Džennetu, najvećoj počasti, najvećoj tituli koju bilo koje stvorenje može imati - džennetlija, iako, dakle, na tako visokome i moćnome položaju, neuporedivo moćnijem od bilo kojega položaja koji bilo ko od nas zauzima sada, vjernici ne prestaju jedni druge hizmetiti (služiti) - dodaju jedni drugim čaše.

Štaviše, čaše nisu prazne već pune, jer arapski izraz "ke's" označava punu čašu, kao što izraz "mā'ida" označava pun stol, trpezu, objašnjava hazreti Ismail Hakki.

Iako je u čašama vino, kako kaže hazreti Ibn Abbas, to vino nije kao ovo na Ovome svijetu, koje čovjeka nagoni na traženje nevolja, na psovke, nasrtanje na druge i na vlastiti život, odvratno ponašanje. Ne, to je vino poslije kojega neće biti praznih besjeda i pobuda na grijeh.

Sjetio sam se da mi je prijatelj pričao da je čuo na predavanjima profesora Dževada Karahasana da on misli kako izraz "neće biti praznih besjeda, ružnih riječi, u Džennetu", u stvari znači da neće biti uoće govora kakvog mi sada poznajemo.

Pojam "prazne besjede" na arapskome jeziku glasi "lagv". Istoga korijena je i riječ "jezik" (l-g-w; l-g-'). Kako kaže Jedini:

U njima neće slušati prazne besjede ni govor griješni,

 

nego samo riječi: "Mir, mir (selām, selām)!"

(el-Vāki'a, 25., 26.)

 

Nema grijeha jer vino koje piju džennetlije nagoni ih na razmišljanje o uzvišenome Gospodaru, na uživanje uzikru (zazivanju Njegovih lijepih Imena), a sve kao nagrada jer su poštivali Šerijat na Ovome svijetu jer im se možda, između ostaloga, i sviđao ukus vina na Ovome svijetu ali su se odrekli pijenja želeći se pokoriti Šerijatu i približiti uzvišenome Allahu, dželle šanuhu.

Nećete zaslužiti nagradu sve dok ne udijelite dio od onoga što vam je najdraže; a bilo šta vi udijelili, Allah će, sigurno, za to znati.

(Ālu 'Imrān, 92.)

 

Bitno je dati sadaku, ali je njena vrijednost veća ako damo a i sami smo u potrebi. Među najboljim ljudima u Allahovim očima jesu oni koji drugima daju, a i sami su u potrebi:

i onima koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave vjere još prije njih je učinili; oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. A oni koji se uščuvaju lakomosti, oni će sigurno uspjeti.

(el-Hašr, 9.)

 

a služit će ih posluga njihova nalik na biser skriveni,

(ajet 24.)

 

Posluga, meleci (anđeli), stajat će u safovima (redovima) kao što u safovima poravnatim stoje vjernici dok zajedno obavljaju namaz. Kao da nam se ponovno skreće pažnja na zajedništvo, na jači, ljepši i precizniji doživljaj Božije blizine ako smo zajedno i složni.

Takvi meleci, istinski neviđeni biseri o kojima se samo može pričati, nagađati, "skriveni su". U sebi sažimaju i toplotu, i vlagu i stid. Niko takvo nešto nikada nije vidio.

i obraćat će se jedni drugima i jedni druge će pitati:

(ajet 25.)

 

Da završimo u stilu hafiza Begića - šta će to oni jedni druge pitati, reći ćemo, ako Bog da, sutradan.