Muharremska predavanja 2003. (Šesti dan)

Kategorija

 “Čovjek voli ovaj život a smrt je za njega bolja. I čovjek voli mnoštvo imetka a imetak je malehan za njegov račun (na Sudnjemu danu).”

(hadis, govor Muhammeda, alejhisselam, prenosi Zera ibn Abdillah el-Ensari, a bilježi Bejheki)

 

Citirani hadis hazreti pejgambera Muhammeda, alejhisselam, kao da nam govori da bez obzira na čovjekovu duhovnu i fizičku snagu, bez obzira na lijepe uvjete života, življenje na Ovome svijetu nije istinska blagodat za vjernika.

Stoga ne čudi da se svaki dan susrećemo sa osobama razočaranim u ljude, prijatelje, rodbinu... Malo ko se može pohvaliti da nikakve ozbiljne tegobe ne osjeća; naročito one duševne. Nekada se čini kao da je sve osuđeno “na propast” te da je najbolje “dići ruke od svega”. Nipošto! Upravo je u ovoj kušnji blagodat za vjernika. Kaže Uzvišeni:

 

“A onima koji se bore radi Nas podarit ćemo Puteve naše. A nema nikakve sumnje da je Allah s dobročiniteljima.”

(29:69)

            Dakle konstantna borba, naročito sa samim sobom, svojim negativnim prohtjevima, oholosti, sujetom, nehajom, uobraženosti, to je prava blagodat. Ipak, realno, čovjek osjeća potrebu imanja nekoga konstantnoga putokaza, konkretnoga spiska čije mu slijeđenje omogućuje duševni smiraj. Naravno, to ne znači da slijeđenjem tih savjeta čovjek bîva razriješen obaveza, a naročito osjećaja, konstantne borbe, već mu njegovanje preporukâ tih savjetâ smiruje srce u dovoljnoj mjeri da izađe iz depresije i očaja.

            Hazreti Abdul Kadir Gejlani, u svome djelu Futuhul gajb, veli:

“U svakome hâlu (stanju), vjernik mora imati tri svojstva:

- činjenje dobrih djelâ,

- klonjenje zabranjenoga, i

- zadovoljstvo kaderom (sudbinom).

I u najslabijemu stanju vjernika mora imati ova tri svojstva.”

            Tumačeći ove riječi, Ibn Tejmije, u svome komentaru na spomenuto djelo, navodi slijedeći hadis:

 

“Allah navodi primjer: Prav Put, a na stranama Puta dva zida a na njima pootvarana vrata  a na svakim vratima visi zavjesa. Na vratima Puta pozivač govori: ‘Ljudi, dođite na Put svi zajedno, i ne skrećite.’ A i na kraju puta je pozivač, pa kada čovjek želi otvoriti neka od tih vratâ ovaj kaže: ‘Pazi, ne otvaraj! Ako otvoriš moraš ući!’ E, Put predstavlja islam, zidovi predstavljaju Allahove granice, a otvorena vratâ Allahove zabrane. Pozivač na ulazu Puta jeste Knjiga Allahova, a pozivač na kraju puta jeste Allahov savjet koji se nalazi u srcu svakoga muslimana.’ 

(hadis, govor Muhammeda, alejhisselam, prenosi en-Nuvas, a bilježe Ahmed ibn Hanbel i Hakim; u drugoj verziji umjesto “u srcu svakoga muslimana”, stoji “u srcu svakoga vjernika”, ovu verziju također prenosi en-Nuvas, a bilježi je Tirmizi)

            Dakle, savjet šta da radimo u konkretnome trenutku nalazi se u našemu srcu. Ovo nije plod uobrazilje budući prethodno citirani hadis upravo to tvrdi. Ne zaboravimo, Allah dragi kaže:

 

“A On je s vama, ma gdje god vi bîli!”

(57:4)

Allahovu prisutnost (hadret) mora osjećati svaki vjernik, na specifičan način; kada se malo smirimo, sjetimo se Allaha, obratimo pažnju na naše zazivanje Boga dragoga, pokušajmo doslovno osjetiti trag koji naše zazivanje ostavi, koncentrirajmo se na to – e, ono što u grudima osjetimo, kao neku prijatnu bol, to je taj hadret Allaha. Samo, ovo je “tek” osjećaj, treba se s njime dalje upoznati a to nam omogućava samo vjerovanje u jedinost Allaha i Muhammedovo, alejhisselam, poslanstvo, redovan namaz (klanjanje), post mjeseca ramazana, dijeljenje zekata i, ako smo u mogućnosti, obavljanje hadža. Ovako ne samo da ćemo upoznati Allahov hadret već ćemo spoznati i kako se uvjeriti da ono što osjećamo u grudima nije djelo džina nemuslimana ili šejtanâ.

Ibn Tejmije dalje veli:

“Objašnjeno je da u srcu svakoga vjernika postoji ‘Allahov savjet’, savjet o dobru i savjet o zabranjenome, u smislu činjenja odnosno klonjenja, i tó viđenje ‘dobra’ i ‘zabrane’ u srcu vjernika upotpunosti odgovara kur’anskome viđenju ‘dobra’ i ‘zabranjenoga’. Tako jedno jača drugim, ili se robu podari jedno ali mu se ne dadne drugo. Kao što stoji u predaji koju prenosi Ebu Musa el-Ešari, a bilježe Buharija i Muslim:

 

‘Primjer vjernika koji uči (s pažnjom redovno čita i o tome razmišlja) Kur’an jeste poput primjera cedra – miris mu je lijep a i ukus mu je lijep. Primjer vjernika koji ne uči Kur’an jeste kao primjer hurme (datule) – nema mirisa ali joj je ukus lijep. Primjer licemjera koji uči Kur’an je poput primjera bosiljka – miris mu je lijep ali mu je okus gorak. A primjer licemjera koji ne uči Kur’an je kao primjer gorke tikvice – nema mirisa a okus joj je gorak.’ 

    

        Vjera u Allaha omogućuje osjećaj hadreta a učenje Njegovih Riječi tome osjećaju daje i specifičan miris. Vjernik koji razmišlja steći će osnovnu spoznaju o Allahovome prisustvu, a ako o tome još pročita i u Kur’anu ili Sunnetu (govor, postupci i prećutna slaganja Muhammeda, alejhisselam), tada je svoju spoznaju ojačao i još više osvijetlio.

U komentaru na spomenuto hazreti Abdul Kadirovo djelo, Ibn Tejmija kaže:

“Jedan dio ashaba kaže za Njegove Riječi:

 

‘Svjetlo na svjetlo.’

(24:35)

 

da je to je vjernik koji kazuje mudrost a nije čuo Predaju (Kur’an ili Sunnet), a kada čuje Predaju tada je to ‘svjetlo na svjetlo’ – svjetlo vjerovanja u njegovome srcu upotpunosti odgovara svjetlosti Kur’ana, kao što terezija (vaga) razuma odgovara stvarima spuštenim u Kur’anu. A Allah je spustio:

 

‘Knjigu i tereziju kako bi ljudima pravedno sudio’ ”

(57:25)

 

            Allahov savjet stalno prisutan u srcu vjernika nazivamo ilham (nadahnuće). Snaga ilhama ovisi o snazi osjećaja Allahova hadreta. Neke osobe imaju tako snažan osjećaj hadreta da im tajne iz Alemul gajba (Svijeta skrivenoga) dolaze veoma rijetko; dakle, ne zbog njihove slabosti već zbog jačine Allahova dara položenoga u njihovim srcima.

Kako kaže Ibn Tejmija:

“Ilham (nadahnuće) u srcu nekada dolazi uslijed govora, znanja, razmišljanja i vjerovanja, a nekada uslijed djelanja, ljubavi, želje i traganja, pa mu srce govori da ta i ta stvar preteže, da je jasnija i ispravnija te mu se, na osnovu toga, srce priklanja jednoj u odnosu na drugu stranu. Kao što kaže Vjeronavjestitelj:

 

‘U narodima koji bijahu prije vas postojaše govornici. A kada bi u mome ummetu (zajednici) bilo takvih tada bi Omer bio od njih.’ ”

(za ovu verziju Ibn Tejmija ne navodi prenosioce, samo veli da je bilježe Buharija i Muslim; postoje dvije slične verzije, jednu prenose Ebu Hurejre, bilježe Buharija i Ahmed ibn Hanbel, odnosno hazreti Aiša, a bilježe Ahmed ibn Hanbel, Muslim, Tirmizi i Nesai, a drugu verziju prenosi hazreti Aiša, a bilježe Muslim, Tirmizi, Nesai, Ebu Davud i Ibn Madže)

Taj ‘govornik’ označava osobu koja govori po ilhamu.”

            Srce puno ilhama prava je ugoda za sve nas. Nađemoli se u nečijemu durštvu, a znamo da je ta osoba pokorna dragome Bogu, i osjetimo li neku slatkoću u srcu, to je znak da nas je Uzvišeni počastio da bar za tren osjetimo ono što osjeća i ta osoba, ljepotu i slatkoću Allahova hadreta. Jer kako kaže Poslanik, alejhisselam:

 

“Srce vjernika je slatko, i voli slatko.”

(hadis, govor Muhammeda, alejhisselam, prenosi Ebu Umame a bilježi Bejheki, odnosno Ebu Musa, a bilježi el-Hatib)

           

Srce, i tjelesno i duhovno, odgovara stanju osobe koja ga nosi. Tako je srce vjernika slatko, srce nevjernika grubo, srce licemjera izokrenuto a srce nesigurne osobe spljošteno. Slatkoća odgovara slatkoći vjere, grubost ukočenosti spoznaje, izokrenutost gledanju stvari u odnosu na sebe a ne u odnosu na dragoga Boga, a spljoštenost istanjenost i oslabljenost duha uslijed bîvanja pod stalnim borbama dvije snaže sile – sile vjerovanja i sile licemjerja. Kako kaže hazreti Muhammed, alejhisselam:

 

“Postoje četiri vrste srca: uglačano srce, u njemu sjaji nešto poput svjetiljke; okorjelo srce, vezano za svoju košuljicu; prevrnuto srce; i pljosnato srce. Uglačano srce je srce vjernika, njegova svjetiljka u kojoj je Njegovo svjetlo. Okorjelo srce je srce nevjernika (onoga koji prikriva istinu). Prevrnuto srce je srce licemjera – spozna potom negira. A pljosnato srce je srce u kojemu je i iman (vjerovanje) a i nifak (licemjerstvo). Iman u njemu je poput zelenila, dobra voda ga povećava, a licemjerstvo u njemu je poput čira, povećava ga gnoj i krv, pa koji uzročnik nadvlada (dobra voda ili gnoj i krv) to svojstvo će i prevladati.”

(hadis, govor Muhammeda, alejhisselam, prenosi Ebu Seid, a bilježe Ahmed ibn Hanbel i Taberani, odnosno Huzejfe a bilježi Ibn Ebi Šejba, odnosno Selman, a bilježi Ibn Ebi Hatim)

Da nam dragi Allah podari da čistim srcem okusimo slatkoću Njegova hadreta! Amin!