Muharremska predavanja '04. - četvrti dan

Kategorija

 O zakrivenostima Drugoga svijeta

(po učenju imama Nablusija)

 

 

Bismillahir-Rahmanir-Rahim!

Elhamdu lillâhi, elhamdu lillâhi, elhamdu lillâhi Rabbil 'Âlemîn!

Allâhumme salli 'alâ Muhammedin ve 'alâ Âli Muhammed

 

        Četvrti je dan mâtema. Prethodna tri brzo su prošla. To nam nagovještava skori kraj prve trećine svètoga mjeseca muharrema i, ako Bog da, skori dolazak desetoga dana – ašûre.

        Jučer smo govorili o stanjima ili vrstama ovozemaljskih zakrivenosti od Istine. Da kratko ponovimo, neka stanja sama po sebi zakrivaju čovjeka od Izvora. Druga stanja, mada čovjek ima mogućnost spoznavanja višega svijeta, također djeluju kao zakrivenosti jer prebîvajući u njima čovjek je i dalje odvojen od svoga Gospodara.

        Bivajući u različitim stanjima kao i različito definirajući ono što vidi čovjek je mnoga pitanja koja se tiču sreće na Ovome i spasa na Drugome svijetu različito i definirao. Često pomislimo kako je uopće moguće da ljudi čiji je zajednički cilj dosezanje Allahove blizine imaju tako različita nekad čak i oprečna razmišljanja o duhovnome hodu, trenutnome mjestu na kojemu se pojedinci nalaze kao i mogućemu izlazu.

        Ništa nije čudno jer prebîvajući na različitim stupnjevima razdvoijenosti od Gospodara ljudi različito vide stvarnost, različito razumijevaju izlaz, put koji je pred njima. Apsolutna odvojenost od Gospodara neće se končati sve do smrti, kako se kaže u Kur’anu:

“Meni ćete se, poslije, svi povratiti, i Ja ću vam o onom u čemu se niste slagali presuditi.”

(Kur’an, sura Imranova porodica, ajet 55.)

        Naravno, moglo bi se, možda, govoriti o bliskosti s Gospodarom uz prebîvanje u stanjima zakrivenosti. Ukoliko se pod ovim misli na raznolike postaje čovjekova duhovnoga napredovanja onda je nužno poznavati zakonitosti, pravila, duhovnoga hoda (sejrus-sulûk) kao i neke opise tih staništâ kako bi osoba bila kadra prepoznati (makar približno) stanje u kojemu se nalazi, znati njegove opasnosti kao i izlaz odnosno “prolaz” ka narednome mekâmu.

        Zakrivenosti se dijele na zakrivenosti Ovoga svijeta i zakrivenosti Onoga svijeta, Drugoga svijeta.

        Rekli smo da je šest zakrivenosti Ovoga svijeta: djetinjstvo, pubertet, zrelost, san, nesvjestica i ludilo.

        Zakrivenosti Drugoga svijeta, Ahireta, ima također šest. To su: smrt, boravak u kaburu (grobu), proživljenje, okupljanje, patnja u Vatri i vječnost.

        U Kur’anu se ljudi često upozoravaju na smrt, na dan kada ćemo umrijeti. Naravno, taj dan nije za svakoga isti ali je sigurno da ćemo svi umrijeti, svaka duša da će smrt okusiti:

“Svaka duša smrt će okusiti.”

(Kur’an, sura Imranova porodica, ajet 185.)

 

        O sâmoj smrti, jednome od načinâ umiranja (preseljenja s Ovoga svijeta) u Kur’anu se kaže slijedeće:

“A da ti je vidjeti nevjernike u smrtnim mukama, kada meleki budu ispružili ruke svoje prema njima:

‘Spasite se ako možete! Od sada ćete neizdržljivom kaznom biti kažnjeni zato što ste na Allaha ono što nije istina iznosili i što ste se prema dokazima Njegovim oholo ponašali.’

 

A doći ćete Nam pojedinačno, onakvi kakve smo vas prvi put stvorili, napustivši dobra koja smo vam bili darovali. ‘Mi ne vidimo s vama božanstva vaša koja ste Njemu ravim smatrali, pokidane su veze među vama i nema vam onih koje ste posrednicima držali.’ ”

(Kur’an, sura Stoka, ajeti 93. i 94.)

 

        Kada nevjernik umre odmah mu se podiže koprena kojom bijaše zakriven od Drugoga svijeta. Budući da Drugi svijet sada jasno vidi, Ovaj svijet već je napustio, ono što mu je bilo nevidljivo postalo mu je sada jasno. No, sada mu taj nestanak koprene neće nimalo pomoći jer je uvjet bio da vjeruje u nevidljivo. Uzvišeni hvali vjernike pa kaže:

“Oni koji vjeruju u nevidljivo (gajb)…”

(Kur’an, sura Krava, ajet 3.)

 

        Vjerovanje u nevidljivo stvar je ličnoga izbora (ihtijârî) dočim je vjerovanje u ono što je očitovano nekako obavezno (idtirârî) jer svako vjeruje u ono što vidi.

        Oni ljudi, i džini, koji vjeruju u Boga na Ovome svijetu, gdje je Bog dragi skriven, imat će posebnu nagradu na Drugome svijetu, gdje je Jedini očitovan. Kaže se u Kur’anu:

“Isključivo ću Se posvetiti vama, o sekalân (o ljudi i džini).

(Kur’an, sura Svemilosni, ajet 31.)

 

        Stanje boravka u kaburu (grobu) ima različite manifestacije. Za nevjernika ono predstavlja patnju ali bitno drugačiju od džehennemske (paklene) patnje. Razlog ovome je što je dunjaluk (Ovaj svijet) najtješniji od svih svjetova. To je svijet principa koji nastaje boravkom u majčinoj maternjici. Pa kako je djetetu teško izaći iz majčne utrobe koja je fizički neuporedivo tjesnija od svijeta na koji dijete dolazi, tako će i nevjernik osjetiti svu težinu prelaska iz Ovoga svijeta u svijet berzaha, međusvijet. Od četiri temeljna principa od kojih je sazdan čovjek, dva otpadaju, vatra i zrak, a dva ostaju, voda i zemlja.

        Potom dolaze dva meleka, Munkir i Nekîr, pa nevjernika kažnjavaju bolom koji je veći od svakoga bola na Ovome svijetu, shodno razlici u prostranosti berzaha i dunjaluka. Tako kazna traje sve do Dana uspravljanja.

        Dan proživljenja treća je zakrivenost Onoga svijeta. Kada se desi Dan uspravljanja (Kijametski dan, Jevmul kijâme), osoba zakrivena od Istine (nevjernik, kâfir), uspravit će se, ustati iz zemlje i otresti prašinu sa glave. Od njega će otpasti i ona dva preostala elementa, voda i zemlja. Kako bismo danas rekli, zakrivena osoba više nije u nadležnosti Munkira i Nekîra već Gospodara, Slavljenog. Stoga je rečeno:

“I puhnut će se u rog, pa će oni iz grobova prema Gospodaru svome pohrliti.”

(Kur’an, sura Jasin, ajet 51.)

 

        Sada se stupa u još prostraniji svijet. Nad čovjekom odluke sprovodi Allahova vojska – meleci (anđeli). Izlazak iz kabura jeste kao prelazak iz svijeta maternjice u beskrajnu bijelu zemlju, a kazna melekâ neuporedivo je teža i žešća od kazne Munkira i Nekîra.

        Četvrta zakrivenost od Istine jeste okupljanje (hašr). Čovjek stoji na samome koncu svijeta logičkoga sklada, jedan korak je kao njih četrdeset. Opet, kada hoda put se najednom prekida jer više nema uzrokâ koji bi doveli do posljedice. Jer ništa više nije važno. Zakon logičnosti treba nam dok smo živi kako bismo učinili što više dobrih djelâ i time osigurali spas. Sada, čovjek izravno gleda kraj: vidi šta je učinio, vidi sva svoja dobra djela, loša djela…

        Zna da će uskoro vidjeti Gospodara pa se od silnoga stida počinje znojiti. Zakrivena osoba koja na Ovome svijetu bijaše nevjernik doslovno potone u znoju stida a patnja joj se još više pojača jer svijet u kojemu je sada neizmjerno je prostranstvo.

        Iz toga “položaja” željela bi krenuti ka “mjestu” naslade ali se penjati ne može. Svaki put je zadesi ili strahovita vatra ili probijajuća zima. Dolaskom u Džehennem (Pakao), da nas dragi Allah sve od njega sačuva, staranje o kazni preuzimaju devetnaestorica – meleci Vatre:

“Nad njim su devetnaestorica.”

(Kur’an, sura Pokriveni, ajet 30.)

 

        Šesta zakrivenost Onoga svijeta jeste vječnost. Kada se nevjernici ustale u Vatri, izgube svaku nadu za spas, Dan uspravljanja bit će završen naredbom da stanovnici Dženneta (Raja) uđu u Džennet a stanovnici Vatre u Vatru. Tada počinje Dan vječnosti. U Kur’anu čitamo:

“Uđite u njega sa selâmom (mirom). Ovo je Dan vječnosti.”

(Kur’an, sura Kâf, ajet 34.)

 

        Tada ništa neće ostati, samo vatra i svjetlost – vatra za Džehennem a svjetlost za Džennet. Svjetlost je viša od vatre. Svjetlost je porijekom iz vatre. Svjetlost je nematerijalna a vatra je materijalna.

        Stanovnici Dženneta stvoreni su od džennetskoga materijala, a stanovnici Vatre stvoreni su od Vatre. Sve ide svome izvornome materijalu.

        Neki su mišljenja da određeni broj džehennemlija nikada neće izaći iz Džehennema, shodno kur’anskim ajetima koji to izričito i govore.

        No, postoje i ajeti koji govore da Allahova milost sve nadvisuje pa ih neki mutesavvifuni (učenjaci tesavvufa, sufizma) tretiraju u općemu značenju (‘âm) pa misle da stvarno postoji nešto što se zove “vječnost”. Njegovo trajanje je toliko da se ni ne može reći da traje, a slast odnosno patnja na Drugome svijetu toliko su silni da niko ne bi poželio niti jedan sekund kušanja kazne, odnosno niko ne bi htjeo napustiti niti jedan sekund kušanja naslade.

        I naš imam Nâblusi, smatra da će doći kraj i vječnosti, zatvorit će se krug kojega tvore oduvječnost (ezel) i zauvječnost (ebed). Tada će na horizontu bljesnuti neopisiva ljepota Božijega Lica.

        Njena silina je tolika da će sve na sebe zaboraviti i biti njome opijeno. Džennetlije zaboravit će na nevjerovatne naslade a džehennemlije zaboravit će na neopisive strahote. Svi će sve zaboraviti i početi uživati u neopisivoj i neiskazivoj ljepoti našeg dragog i milog Allaha.

        No, ne treba zaboraviti da će zaborav džennetlija doći nakon neiskazivoga naslađivanja a zaborav džehennemlija nakon nevjerovatnih mukâ. Na ovo nikada ne treba zaboraviti.