Misaq - prvotni zavjet ljudskoga roda

Kategorija

Autor

1. Prvi dio

Prema vjerodostojnoj Tradiciji islama, cjelokupan ljudski rod, nakon što je Adem, a.s., stvoren a prije konačnog uvođenja u egzistenciju u kojoj danas živimo na dunjaluku, dao je Allahu ''Zavjet Vjere'' (misaq, 'ahd). Na taj ''Zavjet'' se odnosi i qur'anski ajet: ''I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: 'Zar Ja nisam Gospodar vaš?', oni su odgovorili: 'Jesi, mi svjedočimo', i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: 'Mi o ovome nismo ništa znali.''' (El-A'raf, 172.).

Na samom početku bi uputno bilo istaći da su mu'teziliti (rani muslimanski racionalisti) negirali ovaj ''Zavjet'' tumačeći prvi dio gornjeg ajeta kao slijed generacija jedne za drugom sve do Sudnjeg dana, dok se pod Zavjetom u ajetu misli na poslanje poslanika od strane Allaha, dž.š. Ovakva interpretacija je u suprotnosti sa učenjem časnog ''selefa'' (prve generacije muslimana) i uopće pravovjernog naučavanja većine muslimana (kako sunnijskog tako i šiijskog toka) čemu svjedoče i mnogobrojni hadisi Allahova Poslanika, s.a.v.s.

         Postavlja se pitanje gdje se odigralo davanje tog ''Zavjeta''? Prema Ibn 'Abbasu, r.a., to se zbilo u dolini ''Nu'man'', kraj Arefata. Neki kažu da se to odigralo na ostrvu Cejlon (Šri Lanka) a to je mjesto gdje je spušten Adem, a.s., iz Dženneta. El-Kelbi veli da se davanje tog ''Zavjeta'' desilo negdje na putu između Mekke i Ta'ifa dok Alija, r.a., kaže da se ''Zavjet'' zbio još u Džennetu. Mjesto tog zavjeta, kako kaže Eš-Ša'rani, nije ni bitno, ukoliko se  vjeruje da se on zaista odigrao.

          Na koji način je Ademovo, a.s., potomstvo izvedeno iz njegove kičme? U jednom hadisu se veli: ''Allah je protrljao leđa Ademova i iz njih izveo svo Ademovo potomstvo u obliku sićušnih čestica (zerra, atoma).'' Riječi ''Allah je protrljao'' treba razumijevati u smislu da je Allah, dž.š., melekima naredio da to učine.

          Prema Tradiciji islama svo Ademovo, a.s., potomstvo je tada dalo ''Zavjet Vjere'' uzvišenom Allahu i već tada je bilo podijeljeno na dvije strane. Postavlja se pitanje: ''Ako su svi tada rekli ''bela'' (da, Ti si naš Gospodar), zašto je od nekih to bilo kabul (primljeno) a od drugih odbijeno?'' Čuveni sufija El-Hakim El-Tirmizi, k.s.,  kaže: ''Allah, dž.š., se ćafirima (nevjernicima) razotkrio u svojoj zastrašujućoj veličini pa oni rekoše bela (da, Ti si naš Gospodar) iz straha, te im takav njihov iman nije bio od koristi kao što je slučaj i sa munaficima (licemjerima) dok se mu'minima (vjernicima) Allah, dž.š., razotkrio svojim Rahmetom, te oni  istinski rekoše ''bela'' (da).''

Kaže se i to da su ''bela'' (da) ustvari rekli samo oni s desne strane (vjernici) dok su oni s lijeve strane (nevjernici i munafici) šutjeli sve dok do njih ne doprije glas onih s desne strane i među njima odzvoni poput eha koji se čuje u planinama. Eš-Ša’rani veli da je najispravnije mišljenje ono prema kojem su i nevjernici rekli ''bela'' (da, Ti si naš Gospodar) no to je bilo shodno pitanju u kojem ih Allah, dž.š., pita o njihovom Rabbu (Gospodaru) dočim ih nije pitao o njihovom božanstvu (ilah) i obožavanom (ma’bud) a oni tada nisu bili ni pod kakvim šerijatskim odredbama kojima bi se morali pokoravati (teklif) te je i njihov odgovor bio shodan onome što vide. No, kada su oni dospjeli u vrijeme u kojem je Allah, dž.š., propisao šerijatske obaveze, a to je naš ovdašnji život, neki su potvrdili svoju prvotnu Vjeru (fitret) a neki ne.

          Ako smo dali Allahu, dž.š, ‘’Zavjet’’ (‘ahd, misaq) zašto se toga danas ne sjećamo? Čovjek je po svojoj prirodi zaboravno biće. Kaže se da je riječ ‘’insan’’ (čovjek) derivirana iz riječi ‘’nisjan’’ (zaborav). Čovjek mnoge stvari iz ovog života zaboravlja pa kako ne bi zaboravio ‘’Zavjet’’ koji se desio tik nakon Ademova, a.s., stvaranja. Međutim, ima i onih koji se tog ‘’Zavjeta’’ sjećaju. Među takve se, primjerice, ubraja Alija b. Ebi Talib, r.a., koji kaže: ‘’Ja se zaista sjećam Zavjeta kojeg sam sa svojim Gospodarem sklopio, i znam ko mi je tada bio s desne strane a ko s lijeve strane.’’ Slično kazivanje se prenosi i od čuvenog sufije Sehl b. ‘Abdullah Et-Tusterija, k.s., koji je rekao: ‘’Poznajem svoje učenike još od dana kad je bilo rečeno: ‘’Zar Ja nisam Gospodar vaš?’, a moj ‘latifet’ (prefinjeni izraz) bio im je ‘terbijet’ (odgoj) još u kičmama, sve dok mi nisu stigli u ovom dunjalučkom vremenu.’’

2. Drugi dio

Postavlja se pitanje kada su duše – ‘’ruhovi’’ (erwah) pripojene tim zerrama (sićušnim individuama

ljudskoga roda

); prije njihova izvođenja iz kičme Ademove, a.s., ili nakon tog čina? Prema Eš-Ša’raniju, Ademovo, a.s., potomstvo izvedeno je iz njegove kičme s dahom života u sebi jer je ono u ajetu oslovljeno terminom ‘’zurrijet’’ a ‘’zurrijet’’ se može odnositi samo na nešto što je živo. Iz toga se nadaje da je Allah, dž.š., pojedinačne duše (ruh – erwah) Ademova, a.s., potomstva stvorio još dok su bili u tminama svoga praoca. Nakon što je Uzvišeni, Allah vratio te pojedinačne ‘’praslike’’

ljudskoga roda

u kičmu Ademovu, a.s., njihove duše, ‘’ruhove’’, je odvojio i zadržao od njih. On će ih ponovo stvoriti dok budu u tminama majčinih materica, a po treći put će ih stvoriti dok budu u tminama Zemljine utrobe. Gdje su se vratile te duše, ‘’ruhovi’’, nakon što je Allah, dž.š., vratio ‘’zerre’’ (sićušne praiskonske ljudske pojedinačnosti) u kičmu Ademovu, a.s.? Eš-Ša’rani veli da je to pitanje maglovito. O njemu nam ništa ne saopćava niti razum niti vjerodostojna Tradicija.

          U čemu leži mudrost ‘’Zavjeta’’? Mudrost ‘’Zavjeta’’ je u tome da Allah, dž.š., ima ‘’hudždžet’’ (dokaz, ‘’opravdanje’’) nad onim svojim robovima koji nisu ispunili dati Zavjet. Upravo zato nas Allah, dž.š., na njega upozorava i podsjeća.

          U jednoj od Predaja se veli da je ćitab (knjiga, pismo, dokumenat) o ‘’Zavjetu’’ položen u Hadžeru-l-Eswed (Crni kamen Kabe) a da sam Hadžeru-l-Eswed ima oči, usta i jezik! Toj Predaji se spočitava da je u suprotnosti s raciom. Eš-Ša’rani veli da u ovom, i sličnim slučajevima, značenje Predaje s ‘’maglovitim’’ smislom treba prepustiti uzvišenom Allahu a u nju kao takvu vjerovati s punim ‘’teslimom’’ (predajom). Kao potporu tome navode se mnoge druge Predaje poput sljedeće: naime, prenosi se kako je Pejgamber, s.a.v.s., izašao jedne prilike među svijet noseći čvrsto u ruci dva ispisana smotka. Ashabi ga upitaše šta predstavljaju ta dva smotka a on reče: ‘’Što se tiče smotka (knjige, spisa) u mojoj desnoj ruci, na njemu su imena stanovnika Dženneta, imena njihovih očeva, njihovih plemena (zajednica) i njihovih porodica, od prvog čovjeka kojeg je Allah stvorio pa sve do Kijametskog dana a što se tiče smotka u mojoj lijevoj ruci, na njemu su imena stanovnika Vatre, imena njihovih očeva, njihovih plemena (zajednica) i njihovih porodica, od prvog čovjeka kojeg je Allah stvorio pa sve do Kijametskog dana.’’ 

Eš-Šejhu-l-Ekber Ibn ‘Arebi, k.s., veli da kada bi čovjek pisao ova imena onako kako se to obično piše trebalo bi mu za svaki smotak papira kolika je površina Zemlje. Odatle spoznajemo da se Allahovo, dž.š., pisanje razlikuje od onog Njegovih stvorenja. U jednoj vjerodostojnoj predaji se bilježi kako je neki Allahov rob čineći tavaf oko Kabe molio Allaha, dž.š., da mu  spusti papir (dokumenat) kojim ga se oslobađa od Vatre pa mu se od strane ‘’mizaba’’ (krovni žlijeb Kabe) spusti papir na kojem bi ispisano njegovo oslobađanje od Vatre te se čovjek tome veoma obradova a i svijet se skupi da vidi taj događaj. Od karakteristika tog papira je bilo to da se njegov tekst sa svih strana jednako čitao tj. kada bi se papir okrenuo ne bi se i okrenuo i sam tekst na njemu (tj. nije se mogao čitati naopako). Na osnovu toga svijet zaključi da je taj papir zaista od Allaha, dž.š. Sam Eš-Šejhu-l-Ekber Ibn ‘Arebi, k.s., u 315. ‘’babu’’ (poglavlju) svog kolosalnog djela ‘’El-Futuhatu-l-Mekkije’’  svjedoči kako je on lično vidio taj papir navodeći uz to i slične hićaje (pripovjesti, događaje) iz vlastitog iskustva.