Kazivanje o Muhammedu, alejhisselam, (XVII dio): Iza džāe nasrullahi vel feth – Kad Allahova pomoć i pobjeda dođu

 

Pohod na Tebuk 

Stalna težnja za boljim, kvalitetnijim i većim, duboko je ukorijenjena u strukturi bića Ademovih, alejhisselam, potomaka i najjači je motiv svih njihovih napora na ovom svijetu. Tu, rekli bismo, gotovo da uopće nema izuzetaka, jer svako nastoji da ostvari ma kakav napredak u onome što mu je značajno. Od ovoga nisu izuzeti čak ni askete, jer i oni žude ka tome da ostvare napredak u kvalitetu njihova duhovnog iskustva i veći stepen bliskosti dragome Bogu. Kako je, opet, i ponašanje jedne države rezultanta zajedničkoga djelovanja svih njezinih stanovnika, to i države kontinuirano teže ka tome da ostvare što veću ekonomsku, političku i vojnu snagu, te što više prošire vlastitu teritoriju. Dakako, u svemu je tome veoma izražen rivalitet i upravo to je jedan od osnovnih uzroka činjenice da je cjelokupna historija čovječanstva u najvećoj mjeri u stvari hronika ratova i osvajanja. U tom smislu svako je vrijeme imalo ''svoje'' velike sile, imperije koje su ključno utjecale na sve političke i ekonomske tokove svoga okruženja, a međosobno su bile u neprekidnoj borbi za prevlast.

U doba Muhammeda, alejhisselam, takve imperijalne sile bijahu carstva Bizanta i Perzije, čiji je viševjekovni sukob tih godina kulminirao u bizantskim pobjedama koje su prisilile Perzijance na povlačenje o čemu smo već govorili. Tako se u Medini u vremenu nakon osvajanja Meke i pobjede na Hunejnu činilo kako muslimanima najveća prijetnja dolazi od strane moćnoga bizantskoga carstva, pogotovo zbog toga što se i na bizantskom dvoru već godinama dobro znalo za Muhammeda, alejhisselam, i za njegovu neprestano rastuću duhovnu, ekonomsku, vojnu i političku moć koja sve više ugrožava južne granice carstva. U tom smislu se već neko vrijeme očekivalo da će silni Bizant, u maniru svih velikih imperija koje nastoje da odmah u korjenu sasjeku snagu svakoga rivala koji se počne javljati na horizontu, uskoro krenuti u odlučujući napad protiv rađajuće arapske sile. Taj osjećaj o opasnosti sa sjevera kulminirao je 9. godine nakon Hidžre zahvaljujući uznemirujućim vijestima koje su sve češće počele dolaziti u Medinu, a govorile su kako se na sjevernim granicama Arabije okuplja velika carska vojska, da bi se počelo govoriti čak i o tome da su Bizantinci već upali na područja nekih arapskih plemena i pokorili ih.

Dakako, Muhammed, alejhisselam, je znao da mu je dragi Allah već otvorio puteve i ka Bizantu i ka Perziji i da će obje te imperije u skoroj budućnosti pasti pod vlast njegovih sljedbenika,[1] pa nije osjećao ni nervozu ni žurbu, ali mu je svakako bilo jasno da treba adekvatno reagovati na ono što je izgledalo kao otvorena prijetnja. No, izgleda da postoji mogućnost i da je Heraklije imao iste nagovijesti kroz snove koje je usnio (što nije nemoguće ako se uzme u obzir mogućnost da je on u svom srcu znao i možda čak i prihvatio istinu, o čemu smo takođe ranije govorili, a dragi Allah najbolje zna), a to se može vidjeti iz sljedećega citata:

... Medinom se širilo govorkanje da je Heraklije unaprijed isplatio godišnju plaću vojsci svojoj radi drugog pohoda vojnog protiv Jesriba. Govorahu, nadalje, da Bizantinci već idu prema jugu, te da su došli do Belkaa i sabrali arapska plemena Lahm, Džudham, Gassan i Amila. Ta izviješća bijahu djelimice uveličana, a djelimice suprotna istini. Arapska plemena u Siriji i njezinom susjedstvu nisu se pripremala da napadnu. Što se tiče Cara, njegovi pokreti prema jugu i, konačno, njegova obrana same Sirije bijahu zakočeni njegovim predviđanjem ''pobjedničkog kraljevstva čovjeka obrezanog'' i njegovim uvjerenjem da je taj čovjek zaista Poslanik Božiji. On nije dalje pokušavao pridobiti narod svoj da prihvati tu vjeru. Međutim, kad njegov povratak u Konstantinopolis posta neizbježan, osjećaj kraljevske odgovornosti nagna ga da predloži vojskovođama svojim da naprave ugovor s Vjerovjesnikom i predaju mu pokrajinu Sirije, pod uvjetom da ne bude daljih napredovanja prema sjeveru. Njihova začuđenost toj zamisli i njihova izuzetna odbojnost prema njoj natjeraše ga da je napusti, ali ni u kom pogledu on ne izmijeni uvjerenje svoje. A kad, na svom putu kući, dođe do prolaza poznatog kao Cilicijska vrata, on se osvrnu prema jugu pa reče: ''Zemljo sirijska, posljednji put opraštam se s tobom.''[2]

I Vjerovjesnik bi uvjeren da će Bog otvoriti Siriju njegovim vojskama islama. Da li zato što mišljaše da je tome došlo vrijeme, ili zato što željaše pripremiti čete svoje za neizbježni vojni pohod prema sjeveru – on tad obznani vojni pohod protiv Bizantinaca, pa poče okupljati dotad najveću i najbolje opremljenu vojsku koju je osobno predvodio. ...[3]

Vidimo kako je u jednoj takvoj atmosferi, između osjećaja neposredne prijetnje sa jedne strane i izvijesnosti da će dragi Allah otvoriti put islamu u pravcu Sirije sa druge strane, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, donio odluku da se direktno suprostavi silnom bizantskom carstvu, koje je u tim trenucima, ako se uzme u obzir njihova skora pobjeda nad Perzijancima, važilo za najjaču vojnu silu tog dijela svijeta. Dragi Allah najbolje zna, a Poslanik je vjerovatno time htio da osujeti prijetnju od Bizanta, koja ih je već neko vrijeme morila, a čini se mogućim i da je pomišljao kako bi to, ako bi se voljom dragoga Allaha otvorio put, mogao biti početak obećanoga osvajanja Sirije i zemalja Šama. No, kakvi god da su konkretni razlozi bili prisutni, Muhammed, alejhisselam, je uputio poziv svim muslimanima i svim savezničkim plemenima da što prije započnu pripreme za veliki ratni pohod i da se u zakazano vrijeme okupe u mobilizacionom logoru koji je bio postavljen kraj Medine. U ranijim ratnim pohodima Muhammed, alejhisselam, je običavao da cilj pohoda drži tajnom koliko god je to bilo moguće, a i običavao je izvesti vojsku iz Medine u sasvim drugom pravcu od željenog, ali ovoga puta takva taktika nije dolazila u obzir budući da je bilo riječ o izuzetno dalekom putovanju od nekih hiljadu kilometara u pravcu sjevera, pa je bilo neophodno da svi znaju kuda se ide kako bi se mogli adekvatno pripremiti za jedno tako zahtjevno putovanje. A koliko je to putovanje uistinu bilo zahtjevno, jasno se vidi iz činjenice da je upravo u tom periodu bila nastupila žestoka žega praćena velikom sušom, pa je takvim okolnostima trebalo pod žarkim pustinjskim suncem prevaliti rastojanje od nekih hiljadu kilometara, i nakon svega toga još i ratovati protiv vojske koja je općenito važila za najjaču vojnu silu tog vremena. Prema tome, logički gledano, sve je bilo protiv jednog tako iscrpljujućeg putovanja po žegi, pogotovo zbog toga što je upravo tada u Medini zrelog voća bilo u obilju i svima je bilo draže provoditi vrijeme u prijatnoj hladovini svojih bogatih voćnjaka i palminjaka.

Ali, upravo u tome i bi kušnja dragoga Allaha, kušnja koja je jasno razlučila istinske vjernike sa jedne strane od nedovoljno odanih i licemjera sa druge strane. Naime, dok su se prvi, i pored svega navedenoga što ih je odvraćalo od tog ''nepotrebnog'', ''izhitrenog'' i ''opasnog'' pohoda, odmah ozbiljno, predano i odgovorno posvetili tome da se što bolje pripreme, drugi su počeli dolaziti Muhammedu, alejhisselam, sa najrazličitijim opravdanjima tražeći od njega dopuštenje da izostanu iz pohoda. A, neki su se od njih između sebe čak upuštali u otvoreno protivljenje i kritike, jedni drugima govoreći kako nikako ne treba kretati u ratne pohode po takvoj žezi. Kur'an časni o toj skupini kaže:

Oni koji su izostali iza Allahova Poslanika veselili su se kod kuća svojih, mrsko im je bilo da se bore na Allahovu putu zalažući imetke svoje i živote svoje, i jedni drugima su govorili: "Ne krećite u boj po vrućini!" Reci: "Džehennemska vatra je još vruća!"; kad bi oni samo znali! Malo će se oni smijati, a dugo će plakati, biće to kazna za ono što su zaslužili. (9:81,82)

Kur'an časni govori i o nekom čovjeku iz plemena Benu Seleme koji se zvao Džedd ibn Kajs, kog je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, upitao hoće li se priključiti pohodu, a on, umjesto odgovora, od Poslanika zatražio da ga oslobodi te obaveze i ne dovodi ga u kušnju:[4]

Ima ih koji govore: "Oslobodi me (učešća u bici[5]) i ne dovedi me u iskušenje!" Eto, baš u iskušenje su pali! A nevjernici sigurno neće umaći Džehennemu. (9:49)

Dakako, primjeri istinskih vjernika sasvim su drugačiji. Oni su se, kako već rekosmo, odgovorno i krajnje ozbiljno posvetili pripremama i međusobno su se takmičili koji će od njih vlastitim imetkom opremiti veći broj boraca na putu dragoga Allaha. U tome se isticao hazreti Osman ibn Affan,[6] dok je hazreti Omer dao pola svog imetka, a hazreti Ebu Bekr čitav imetak.[7] I svi ostali mu'mini su se, svako prema svojim mogućnostima, naprezali da se lično što bolje pripreme za put i da što više odvoje od svojih usta za opremanje vojske. I oni siromašniji su u tome učestvovali, jer su i oni željeli, makar i sa simboličnim prilogom, pomoći ovaj mubarek pohod. A oni koji nisu mogli ni toliko, učestvovali su svojim srcima, pa je tako Objava sačuvala od zaborava suze jedne grupe iskrenih vjernika koji su bili do te mjere siromašni da nisu bili u mogućnosti čak ni sebi obezbijediti jahalicu, a Muhammed, alejhisselam, im u tome nije mogao pomoći:

Neće se ogriješiti nemoćni i bolesni, i oni koji ne mogu naći sredstva za borbu, samo ako su prema Allahu i Njegovu Poslaniku iskreni. Nema razloga da se išta prigovara onima koji čine dobra djela, a Allah prašta i samilostan je, ni onima kojima si rekao, kada su ti došli da im daš životinje za jahanje: "Ne mogu naći za vas životinje za jahanje"; pa su se vratili suznih očiju, tužni što ih ne mogu kupiti, a ima razloga da se prigovara onima koji od tebe traže dozvolu da izostanu, a imućni su. Zadovoljavaju se da ostanu sa onima koji ne idu u boj, Allah je njihova srca zapečatio, pa oni ne znaju. (9:91-93)

Kada su bile završene sve pripreme, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je izašao iz Medine na čelu vojske od trideset hiljada boraca i krenuo na sjever u pravcu Tebuka. Tebuk su odredili za cilj svojega pohoda, jer su očekivali da će baš tu biti bojno polje na kom će se suočiti sa carskom legijom Bizanta.

Vjerovjesnik je odlučio ostaviti hazreti Alija ibn Ebi Taliba da ga za vrijeme njegovog odsustva zamjenjuje u Medini. Hazreti Aliju, koji do tada, kako nam predanja kažu, nije propustio nijedan ratni pohod uz Muhammeda, alejhisselam, u prvi mah je teško palo što će on ''ostati među ženama i djecom'' dok ostali mu'mini odlaze da se sa Poslanikom bore na putu dragoga Allaha, pa je zamolio Muhammeda, alejhisselam, da i njega povede sa sobom. Ali, Vjerovjesnik ostade pri svom naumu, pa ostavi hazreti Alija u Medini, rekavši tom prilikom riječi kojima je ponovo potvrdio Alijeve iznimne kvalitete, posebnu deredžu i veliki stepen međusobne bliskosti njih dvojice: ''Zar nisi zadovoljan da budeš u odnosu na mene ono što je bio Harun prema Mūsāu, osim što nakon mene nema više vjerovjesnika!?'' Ovo nam prenosi Sa'd ibn Ebu Vekas u sljedećem hadisu koji bilježi Buhari:

Sa'd ibn Ebu Vekkas, r.a., priča da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., krenuo na Tebuk a ostavio Aliju da ga za to vrijeme zamjenjuje (u Medini), na što je on (Alija) rekao: ''Zar mene ostavljaš sa djecom i ženama?!'' Na to je on (Muhammed, alejhisselam) rekao: ''Zar nisi zadovoljan da kod mene imaš mjesto kakvo je Harun imao kod Mūsāa (alejhisselam), s tom razlikom što poslije mene više neće biti vjerovjesnika?!''

Ovo je ono što se, obzirom da mu je izvor hadis iz Buharijeve zbirke, može uzeti kao činjenica.

Međutim, što se tiče prirode hazreti Alijeve zadaće u Medini, većina nama dostupnih izvora navode kako je Muhammed, alejhisselam, htio ostaviti svoju porodicu pod Alijevim starateljstvom, pa mu je zbog toga rekao da ostane u Medini i preuzme tu obavezu. Po tim izvorima hazreti Ali je svoju zadaću krajnje odgovorno preuzeo i nastojao je što više boraviti u društvu porodice Muhammeda, alejhisselam i brinuti se za sve njihove potrebe. Ali, kad je čuo glasine koje su u vezi njegovoga ostanka licemjeri širili po Medini, odjahao je za vojskom i, stigavši ih, zamolio Poslanika da i njega povede sa sobom. Muhammed, alejhisselam, ga je umirio rekavši naprijed navedene znamenite riječi da je njegov odnos sa hazreti Alijem poput odnosa Mūsāa i Haruna, alejhimesselam, s tim da Ali nije i ne može biti Allahov vjerovjesnik, da bi ga potom vratio nazad u Medinu.

Međutim, dakako nimalo ne dovodeći u sumnju vjerodostojnost izvora u kojima nalazimo prethodno navedeno, mi ipak želimo na ovome mjestu navesti naše mišljenje da je sasvim logično pretpostaviti da je hazreti Ali ibn Ebi Talib imao ovlaštenje da zamjenjuje Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, za vrijeme njegovoga odsustva iz Medine u svim stvarima, a ne samo u stvarima vezanim za potrebe Poslanikove porodice. Naime, na to, po nama, jasno upućuje tekst naprijed citiranog hadisa: ''Sa'd ibn Ebu Vekkas, r.a., priča da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., krenuo na Tebuk a ostavio Aliju da ga za to vrijeme zamjenjuje (u Medini), na što je on rekao ...''; uz napomenu da je ovo doslovno preuzeto iz prevoda sažetka Buharijeve zbirke hadisa na bosanski.[8]

Osim toga, stav, u koji niko ne sumnja, da je hazreti Ali u odnosu na Muhammeda, alejhisselam, baš poput Haruna, alejhisselam, u odnosu na Mūsāa, alejhisselam, (dakako osim što hazreti Ali nije vjerovjesnik), navodi nas na logičan zaključak da nema niko drugi ko bi bio preči od Alija ibn Ebi Taliba da zamjeni Muhammeda, alejhisselam, u svim njegovim obavezama prema narodu, budući da je i Harun, alejhisselam, u svemu zamjenjivao Mūsāa, alejhisselam, kada bi on bio odsutan. Kur'an časni nam daje konkretan primjer u slučaju kada je Harun, alejhisselam, mijenjao Mūsāa, alejhisselam, dok je ovaj boravio na Sinajskoj gori da bi tamo primio Tevrat.

Ovo bi bili razlozi našeg mišljenja, a naravno istinu o svemu dragi Allah najbolje zna.

Hazreti Ali ibn Ebi Talib ne bijaše jedini od iskrenih vjernika koji ostade u Medini, no svakako bijaše jedini koji izostade iz pohoda na Tebuk sa opravdanim razlogom. Naime, još se četverica iskrenih vjernika: Ka'b ibn Malik, Murare ibn Rebi', Hilal ibn Umejje i Ebu Hajsema[9] nisu priključili vojsci, ali u njihovome slučaju nije bilo riječ o Muhammedovoj, alejhisselam, odluci, već su oni sebi dopustili da ih savladaju lijenost i letargija pa se nisu mogli natjerati da započnu pripreme na vrijeme. Tako im je vrijeme prolazilo sve dok nije postalo prekasno da se priključe svojim drugovima.

Ali, jedan od njih četverice, Ebu Hajsema, ipak je blagovremeno došao sebi, doduše prekasno da pođe zajedno sa ostalima, ali ipak na vrijeme da mogne sam ići za vojskom prateći njihov trag. Naime, Ebu Hajsema je, desetak dana nakon odlaska vojske, upravo bio pošao da pronađe spas od velike žege u hladovini koliba od granja[10] što biše podignute u njegovoj bašči, gdje ga čekahu njegove dvije lijepe supruge sa ukusnim jelima i rashlađenom vodom, kad mu se najednom otvoriše oči, pa reče: ''Božiji poslanik je tamo na usijanom suncu i vrelom vjetru, a Ebu Hajsema ovdje u ugodnom hladu sa pripremljenom hranom i lijepim ženama boravi na svome imanju!'' Potom se okrenu ženama i nastavi: ''Allaha mi, neću ući u kolibe nijedne od vas prije no što se priključim Božijem poslaniku! Spremite mi što treba za put!''[11] Tako je Ebu Hajsema, stojeći na suncu, sačekao da mu se u najkraćem mogućem roku pripremi deva, oružje i sva potrebna oprema za put i odmah se zaputio za Muhammedovom, alejhisselam, vojskom krećući se po tragu koji su oni za sobom ostavili.

Za vrijeme putovanja prema Tebuku zbilo se nekoliko interesantnih događaja o kojima, ako dragi Allah da, u nastavku želimo reći nekoliko riječi.

Prvo da pomenemo da se desilo to da je na jednom namazu Resulullah, Muhammed, alejhisselam, klanjao kao džematlija, tj. iza drugog čovjeka koji je imamio:

... U toku pohoda na sjever, desilo se da je jednoga dana u zoru Poslanik kasnio sa uzimanjem abdesta. Ljudi su u safovima stajali i čekali ga u strahu da će sunce izaći prije nego što klanjaju. Onda se dogovoriše da Abdurrahman ibn Auf klanja ispred njih, a Poslanik se pojavi tek kada su otklanjali jedan ili dva rekata. Abdurrahman se htjede povući, ali mu Poslanik dade znak da ostane gdje je, pa se i sam pridruži džematu. Pošto izgovoriše pozdrav mira, čime se namaz završava, Poslanik ustade i otklanja rekate koje je propustio. Kad je završio reče: ''Dobro ste učinili, jer, zaista, nijedan poslanik ne umire dok ne klanja za nekim od pobožnih ljudi iz svog naroda.''[12] ...[13]

Naredni od interesantnih događaja vezani su za njihov bliski kontakt sa još uvijek prisutnim posljedicama i refleksijama davnoga uništenja prokletih naroda. Naime, prolazeći kroz područje El Hidžr naišli su na mjesto gdje je nekada obitavao davno uništeni narod Semud. Još uvijek su bili vidljivi ostaci njihovih kuća isklesanih u kamenu,[14] a i u njihovim bunarevima se još uvijek moglo naći vode. Međutim, mada im je svježa voda itekako bila potrebna, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je zabranio muslimanima da koriste tu vodu bilo za piće, bilo za spravljanje hrane, pa čak ni za abdest:

... Muslimanska vojska je prošla na svom putu za Tebuk pokraj El-Hidžra, domovine izumrloga naroda Semud, koji je stijene u dolini Vadi-l-Kura klesao. Vojska je na svom putu pila vodu iz devinih grbača,[15] pa kad ugledaše dolinu u kojoj ima vode obradovaše se ljudi, ali im Resulullah, a.s., reče: ''Ne pijte vodu iz ovih bunareva, i ne uzimajte tom vodom abdest za namaz. Ako ste tom vodom zamjesili hranu, dajte je devama i ne jedite ništa od toga.'' A naredi im da se napiju vodom iz bunara na kom se povremeno napajala deva Saliha Pejgambera, a.s..

Buharija i Muslim navode u hadisu Ibnu Omera da je rekao: ''Kada je Resulullah, a.s., prolazio pokraj El-Hidžra upozorio je muslimane riječima: 'Ne ulazite u naselje onih koji su sebe upropastili, da vas ne snađe ono što je njih zadesilo. A ako uđete zažalićete.' Resulullah, a.s., uzdignu glavu i pretrča ovu dolinu na svojoj jahalici.[16] Žeđ za vodom je sve jača. Put je bio dug i iscrpljujući. Vojska se požali Resulullahu, a.s., a on zamoli Allaha, dž.š., pa On posla kišu. Vojska se napi, rashladi i opskrbi za put. ...[17]

Vrlo interesantna i značajna pouka za sve muslimane, pa i za sve ostale ljude. Razni zločini, grijesi i opačine koje su činili ti iskvareni ljudi bili su uzrok ne samo njihovog uništenja, već i toga da čitavo područje u kom su živjeli postane nekom vrstom prokletoga mjesta gdje više niko ne živi, niko unutra ne ulazi, niti jede voće ili pije vodu iz tamošnjih bunareva. To prokletstvo kao da bdije nad čitavim tim krajem, pa je Muhammed, alejhisselam, prošao dolinu Semuda što god je brže mogao, maltene u galopu.

Po nekim predanjima na koje nailazimo u knjigama tefsira časnoga Kur'ana sličan je slučaj i sa mjestom gdje se nalaze ostaci Sodome, grada u kom je nekada obitavao narod Lūta, alejhisselam.[18] Prema časnome Kur'anu[19] ostaci ovoga grada se nalaze pored puta, pa su tako vidljivi ljudima kako bi oni mogli izvući pouku iz stradanja njegovih stanovnika zbog njihovih nagomilanih grijeha, ali naprijed pomenute predaje u tefsirima kažu da se ne smije ulaziti u taj grad, već je dovoljno samo ga vidjeti i izvući pouku. Ne samo da se ne smije ulaziti unutra, već je navedeno i to da se na tom mjestu ne klanja namaz, čak i u slučaju da će isteći njegovo vrijeme prije nego što se napusti to prokleto područje. I, na kraju, da stvar bude upečatljivija, rečeno je da se pokraj grada Lūtova, alejhisselam, naroda, ima proći što je moguće brže, baš onako kako je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, uradio prolazeći pored ruševina naselja Semuda. Bilo kako bilo, danas je svakome vidljiva činjenica da je u moru, na čijim su obalama nekada davno stajali gradovi Sodoma i Gomora, radi izuzetno visokoga učešća soli u vodi apsolutno nemoguć bilo kakav život, pa je ono zato i adekvatno nazvano imenom Mrtvo more. Dragi Allah najbolje zna, ali nije nemoguće čak ni to da je zbog ljudskih grijeha čitavo more postalo mrtvo i sterilno, da i na taj način budućim generacijama bude ostavljeno očevidno znamenje i jasna pouka.

Možda je, a dragi Allah najbolje zna, sa ovim povezan i još jedan začudan i poučan događaj koji se desio u području El Hidžra za vrijeme putovanja na Tebuk, a opisan je u narednom citatu koji prenosimo od Ibn Ishaka, odnosno od Ibn Hišama koji je preradio njegov životopis Muhammeda, alejhisselam:

... Prolazeći kroz El-Hidžr,[20] Božiji Poslanik se tu zaustavio i ljudi su iz tamošnjih bunareva bili sebi natočili vode, a kad su se vratili, Poslanik je rekao: ''Nemojte da biste pili tu vodu, niti da biste je koristili za abdest! Tijesto koje ste s njom zamijesili dajte devama i nemojte ga vi jesti! I neka niko od vas noćas nipošto ne izlazi sam!''

I ljudi su postupili po riječima Božijeg Poslanika, izuzev dvojice iz Benu Sa'ide: jedan je izašao zarad fiziološke potrebe, a drugi da potraži devu. Prvoga je tamo u zahodu zahvatilo gušenje, dok je drugoga ponio vjetar i bacio ga na brda plemena Tajji'. Kad je saznao za to, Božiji Poslanik je rekao: ''Zar vam nisam zabranio da izlazite sami?!'' Zatim je za onog kojeg je u zahodu zahvatilo gušenje uputio dovu, te ga je to prošlo, dok je onog drugog, koji je pao na brda Tajji'a, pleme Tajji' poklonilo Božijem Poslaniku nakon njegova povratka u Medinu.

Ujutro sljedećeg dana ljudi uza se nisu imali nimalo vode, pa su se na to požalili Poslaniku i on je odmah Allahu uputio dovu te je On poslao oblak iz kojeg se prosula kiša. Tako su utolili žeđ i još sa sobom ponijeli potrebnu količinu vode. ...[21]

Da li se ono što se desilo dvojici koji nisu poslušali Muhammeda, alejhisselam, može vezati za svu tu tegobnu i negativnu atmosferu koja vlada nad tim područjima, dragi Allah najbolje zna. Vidimo kako je i ovdje, baš kao i u prethodnom citatu, navedena mu'džiza plemenitog Vjerovjesnika da mu je dragi Allah na dovu poslao kišu sa neba iako je to bilo vrijeme velike suše i mjesto gdje inače kiša rijetko pada.

Na kraju bismo željeli ovu listu začudnih, poučnih i interesantnih događaja koji su se desili tokom pohoda na Tebuk završiti sa još jednim plemenitim primjerom čuda, mu'džize Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam.

Negdje kada su bili u blizini Tebuka, Poslanik je svima obznanio da će sutradan doći do izvora i upozorio ih da niko ne prilazi vodi prije nego što on dođe. Međutim, ipak su se dvojica ljudi, koji su prvi došli do izvora, napili vode i desilo se da je, kada je glavnina vojske stigla, izvor bio haman potpuno presušio. Čim je to vidio Muhammed, alejhisselam, je odmah zatražio da od preostale vode sakupe što je moguće više u jednu mješinu. Kada dovoljno napuniše mješinu, Vjerovjesnik tom vodom prvo opra svoje mubarek ruke i lice, da bi potom poprskao stijenu ispod koje ona izviraše, prelazeći rukama preko nje i učeći neke dove i zikrove. Začuo se gromoglasan huk i voda poteče izuzetnom snagom, tako da se čitava vojska mogla napiti i napuniti mješine. No, i nakon toga voda nastavi teći nesmanjenom snagom, pa bi očigledno da je dragi Allah ovo čudo ostavio kao jasno znamenje budućim generacijama. To je potvrdio i Resulullah, Muhammed, alejhisselam, kad se okrenuo Muazu ibn Džebelu, koji stajaše kraj njega, i rekao mu: ''Ubrzo ćeš, o Muaze, ako poživiš, ovuda gledati plodne vrtove.'' [22] Dakako, tako se i zbilo – to mjesto je kao milost dragoga Allaha i pouka ljudima postalo plodnom oazom.[23]

Nakon nekog vremena Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je sa vojskom stigao u područje Tebuka. Samo nekoliko dana kasnije ugledali su na horizontu usamljenog jahača koji im se približavao:

... Poslanika je tištio i žalostio izostanak četverice vjernika koji ne pođoše s vojskom. To nije ublažio ni dolazak Ebu Hajseme nekoliko dana nakon što stigoše do Tebuka. Kad su ugledali usamljenog jahača kako se približava, Poslanik je, prije nego što su ga prepoznali, rekao, kao da upućuje dovu: ''Daj Bože da to bude Ebu Hajsema!'' A onda, kad je čovjek dojahao i pozdravio se s njima, rekao mu je: ''Teško tebi, Ebu Hajsema!'' Ali kad je čuo šta se desilo, blagoslovio ga je. ...[24]

Na Tebuku su ostali dvadesetak dana, ali se Bizantinci ne pojaviše. Dragi Allah najbolje zna a izgleda da su sve one glasine o silnoj carskoj legiji na sjevernim granicama Arabije koje su kružile Medinom bile preuveličane, dok se ono bizantske vojske, bilo carske bilo vojske lokalnih carskih vazala, što se zaista bilo okupilo na tom području, brže-bolje povuklo dublje u unutrašnjost svojih teritorija čim saznaše za dolazak Muhammeda, alejhisselam, sa vojskom na Tebuk. I Poslanik je sa svoje strane osjetio da još nije došlo vrijeme za osvajanje Sirije i Šama koje mu bi obećano kroz viziju koju je imao prilikom kopanja hendeka, pa je odustao od toga da Bizantince napada unutar njihovih teritorija. Tako je dragi Allah vjernike poštedio borbe, dok im je ujedno bilo omogućeno da učvrste sjeverne granice svojih zemalja, budući da je Muhammed, alejhisselam, za vrijeme svoga boravka na Tebuku potpisao sporazume sa kršćanima i jevrejima koji su živjeli u vrhu zaljeva Akabe i duž njegove istočne obale:

... Vojska zatim krenu u pravcu Tebuka. Vijesti o njezinom približavanju već bijahu stigle do Bizantinaca, koji se odmah povukoše u sigurnost unutrašnjosti zemlje. Kad je Muhammed (alejhisselam) čuo za njihov strah i povlačenje, nije vidio razloga da ih nastavi goniti unutar njihova teritorija. Umjesto toga, on je prepješačio granicu pozivajući sviju da se ili bore ili mu iskažu prijateljstvo. Cilj mu je bio da osigura granice Arabije. Juhanna ibn Ru'be, vladar Ajle, primio je takav poziv. On lično dođe noseći zlatni križ, darova poklone, izjavi svoju pokornost i predade ključeve svog otoka Poslaniku. Isto učini narod El-Džerbae i Ezruha, i svi platiše džizju. Poslanik svakom od njih dade ugovor koji bi identičan dokumentu koji je dobio Juhanna, a koji je glasio:

''U ime Boga, Milostivog, Samilosnog. Ovo je ugovor o sigurnosti Ajle. Njihovi brodovi, vozila i putevi na kopnu i moru su sigurni uz jamstvo Božije i Muhammedovo (alejhisselam). A, sigurni su i svi oni što ih prate bilo da pripadaju narodu Šama, Jemena ili nekom s druge strane mora. Ko god od njih počini zločin lično će snositi odgovornost a Muhammed (alejhisselam) ima pravo da konfiskuje imovinu takvih. Neće biti pravovaljano sprečavati bilo koga da se koristi bunarom ili putem na kopnu ili moru koji su po običaju ranije korišćeni.''

Kada je Poslanik stavio svoj pečat na dokument, darivao je Juhannu ogrtačem otkanim u Jemenu i iskazao mu susretljivost, poštovanje i prijateljstvo. Dalje je dogovoreno da će Ajla slati godišnje džizju u iznosu od tri stotine dinara. ...[25]

U želji da što je moguće više učvrsti sjeverne granice Arabije, Muhammed, alejhisselam, je, prije nego što će krenuti nazad za Medinu, poslao Halida ibn Velida na čelu četiri stotine dvadeset konjanika u Dumetul-Džendel. Poslanik je dobro znao koliki je značaj ove oaze koja se nalazi na strateški veoma značajnom mjestu budući da baš kroz nju prolazi trgovački put između Hidžaza i Sirije, a i dobro se sjećao ranijih problema sa beduinima koji su živjeli na tom području zbog čega su protiv njih morali organizirati ratni pohod.[26] Uz sve to, Ukejdir ibn Abdulmelik el Kindi, vladar Dumetul-Džendela bijaše kršćanin i kao takav je imao bliske odnose sa Bizantom, pa je prijetila opasnost da se on s njima udruži protiv muslimana čim oni napuste područje Tebuka i vrate se nazad u Medinu. Iz svih ovih razloga Vjerovjesnik je odlučio da iskoristi priliku i suzbije svaku mogućnost budućeg ugrožavanja muslimana i njihovih saveznika sa tog područja, pa je tamo poslao Halida sa zadaćom da zarobi Ukejdira i dovede ga njemu. Tom prilikom je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, pokazao još jednu od svojih mu'džiza, budući da je Halidu unaprijed rekao da će Ukejdira zateći izvan svoga utvrđenja kako lovi divlja goveda. Tako se doista i zbilo - Halid je iznenadio Ukejdira dok je ovaj bio u lovu, zarobio ga i odveo pred Poslanika. Muhammed, alejhisselam, je lijepo primio Ukejdira i pozvao ga da se odazove pozivu dragoga Allaha. Ukejdir se odazvao i izgovorivši šehadet primio islam, a Vjerovjesnik ga je postavio kao namjesnika za područje Dumetul-Džendela.[27]

Tako je pohod na Tebuk, i pored toga što nije došlo ni do kakve bitke, čega je dragi Allah poštedio Muhammeda, alejhisselam, i vjernike, bio veoma uspješan. Sjeverne granice su bile učvršćene i sva lokalna arapska plemena, ranije tako sklona sklapanju saveza sa Bizantom, sada počeše prihvatati islam i sklapati saveze sa Vjerovjesnikom.

Po povratku u Medinu, Muhammedu, alejhisselam, zaredaše dolaziti licemjeri i slabovjerni koji neopravdano izostaše sa pohoda na Tebuk, svaki od njih sa svojim ''razlozima'' kojima su se Poslaniku pokušavali opravdati. Vjerovjesnik je prihvatio sva njihova opravdanja i nije ništa protiv njih poduzeo. Samo ih je još jedanput upozorio da niko ništa ne može sakriti od dragoga Allaha, Čijem ih je sudu on prepustio.

Međutim, kad su bila u pitanju ona trojica iskrenih vjernika koji su sebi dopustili da izostanu sa pohoda na Tebuk, dragi Allah se sa njima, iz Svoje beskrajne milosti, odlučio obračunati još na ovom svijetu kako bi bili sačuvani od daleko težeg obračuna na ahiretu. U tom smislu je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, bio nadahnut da obznani svim muslimanima kako moraju prekinuti sve veze sa ovom trojicom sve dotle dok dragi Allah o njima ne donese Svoju odluku. Tako njih trojica narednih pedesetak dana življahu kao izopćenici, poniženi i odbačeni od svih. Dakako, za svo to vrijeme oni su prolili silne suze i duboko se i iskreno kajali, potpuno svjesni težine grijeha kog na srcima svojim nosiše. Taj im teret vremenom bijaše sve teži i sve više im stiskaše dušu. To trajaše sve dotle dok im zemlja, ma koliko da je prostrana, ne postade tijesnom i dok se sasvim ne uvjeriše kako ne mogu naći nikakva utočišta od dragoga Allaha, osim u Njegovoj beskrajnoj milosti. Kad se oni u toj spoznaji učvrstiše i kroz iskrene pokajničke suze oplemeniše, od Allaha dragoga dođe im milost neizmjerna i oprost kroz ajete plemenitoga Kur'ana, koji se Poslaniku spustiše[28] donijevši svim muslimanima pouku jasnu o ozbiljnosti, značaju i važnosti iskrenoga i potpunoga slijeđenja Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam:

Allah je oprostio vjerovjesniku, i muhadžirima i ensarijama, koji su ga u teškom času slijedili, u vrijeme kada se srca nekih od njih zamalo nisu pokolebala: On je poslije i njima oprostio, jer je On prema njima blag i milostiv, a i onoj trojici koja su bila izostala, i to tek onda kad im je zemlja, koliko god da je bila prostrana, postala tijesna, i kad im se bilo stisnulo u dušama njihovim i kada su uvidjeli da nema utočišta od Allaha nego samo u Njega. On je poslije i njima oprostio da bi se i ubuduće kajali, jer Allah, uistinu, prima pokajanje i milostiv je. O vjernici, bojte se Allaha i budite s onima koji su iskreni! Nije trebalo da stanovnici Medine ni beduini u njenoj blizini iza Allahova Poslanika izostanu i da svoj život njegovu životu pretpostave jer njih neće zadesiti ni žeđ, ni umor, ni glad na Allahovu putu, niti će stupiti na neko mjesto koje će nevjernike naljutiti, niti će ikakvu nevolju od neprijatelja pretrpjeti, a da im to sve neće kao dobro djelo upisano biti, Allah zaista neće dopustiti da propadne nagrada onima koji čine dobro, i neće dati nikakav prilog, ni mali ni veliki, niti će ikakvu dolinu prevaliti, a da im to neće zapisano biti, da bi ih Allah nagradio za djela njihova nagradom ljepšom od one koju su zaslužili. Svi vjernici ne trebaju ići u boj. Neka se po nekoliko njih iz svake zajednice njihove potrudi da se upuste u vjerske nauke i neka opominju narod svoj kad mu se vrate, da bi se Allaha pobojali. (9:117-122)[29]

Jedan od pokajnika, Ka'b ibn Malik prenosi nam kako se Muhammed, alejhisselam, obradovao ajetima koji obznaniše da je njima trojici oprošteno do te mjere da mu je od velike sreće mubarek lice blistalo poput punoga mjeseca u mrkloj noći:

... ''Kada sam uputio selam Poslaniku'', pričao je, ''lice mu je blistalo od sreće, dok mi je govorio: 'Raduj se ovom najboljem danu koji ti je svanuo otkad te je majka rodila.' Upitao sam ga: 'Je li ovo od tebe, Vjerovjesniče Božiji, ili je od Boga?' 'Od Boga je', odgovorio je. Kad god bi se Božiji Vjerovjesnik radovao lijepim vijestima lice mu je sijalo poput mjeseca.''[30] ...[31]

 

Roditeljske suze

 

Jedan biser iz neiscrpnoga okeana islamske mudrosti kazuje nam pouku o tome da dragi Allah Svoje robove kuša kušnjama srazmjernim njihovom stepenu koji oni kod Njega uživaju. U tom smislu su najozbiljnijim kušnjama kušani Allahovi poslanici i vjerovjesnici, nešto lakšim Njegovi miljenici (evlije), pa još lakšim iskreni vjernici (mu'mini) i tako redom. A, jedna od najtežih kušnji roditeljima, barem kako to ljudi doživljavaju, je da dožive smrt svojega djeteta. U sličnom smislu je i Allahov prijatelj, Ibrahim, alejhisselam, bio iskušan u pogledu njegova mubarek prvorođenoga sina, Ismaila, alejhisselam.[32]

I sudbina Muhammeda, alejhisselam, bila je da na dunjaluku bude iskušavan smrću svoje mubarek djece. U Meki su mu, još u najranijem djetinjstvu, preselili sinovi Kasim i Abdullah, Rukajja je preselila za vrijeme prvoga pohoda na Bedr, a nedavno prije pohoda na Tebuk mu je preselila i najstarija kći Zejneba. I povratak sa Tebuka, poput povratka sa Bedra, bio je popraćen Poslanikovom roditeljskom tugom, jer mu je za njegova odsustva ponovo preselila još jedna kći, Ummu Kulsum.

Hazreti Ummu Kulsum bijaše treća hazreti Hatidžina kći, rođena nakon starijih sestara hazreti Zejnebe i hazreti Rukajje. Dakako, poput sve Poslanikove mubarek djece i hazreti Ummu Kulsum je bila iznimno lijepa, čedna i čestita djevojka najljepše ćudi. Bila je samo malo mlađa od Rukajje, pa je izgledalo kao da su njih dvije bliznakinje.[33] Zajedno sa Rukajjom je i trebala otići u kuću Muhammedovoga, alejhisselam, amidže Ebu Leheba, jer je bila vjerena ili udata za njegova sina Utejbu, ali je iz razloga suprostavljanja islamu i želje da osramoti mubarek kćerke Muhammeda, alejhisselam, o čemu je već bilo govora, Ebu Leheb naredio svojim sinovima da ih ostave. Tako je Ummu Kulsum ostala uz svoga mubarek oca i svoju majku, a nakon smrti hazreti Hatidže na nju je pala glavnina ženskih obaveza u domaćinstvu budući da su Zejneba i Rukajja već bile udate i živjele su sa svojim muževima, a Fatima je bila isuviše mlada.[34] Hazreti Ummu Kulsum je tako obavljala sve ženske poslove u domaćinstvu, a hazreti Fatima joj je, dakako, u tome pomagala najbolje što je mogla i to je još više produbilo i oplemenilo njihovu sestrinsku ljubav. Skupa sa pomajkom Sevdom i Fatimom se preselila u Medinu, kada je, nedugo nakon Hidžre, po njih došao Zejd i odveo ih tamo. Nepunu godinu dana nakon što joj je, za vrijeme bitke na Bedru, na ahiret preselila sestra hazreti Rukajja, Muhammed, alejhisselam, se obratio hazreti Ummi Kulsum i izrazio joj svoju želju da je uda za hazreti Osmana. Kao istinska mu'minka i kao čestita kćerka ona, dakako, nije ni pomislila da se suprostavi želji svoga mubarek oca, a uopće nemamo razloga da sumnjamo u to da je i ona sama bila radosna zbog toga.

Tako se hazreti Ummu Kulsum udala za hazreti Osmana ibn Affana u godini između Bedra i Uhuda, u istoj godini kada je njen mubarek otac oženio hazreti Omerovu kći Hafsu i hazreti Fatima se udala za hazreti Aliju.[35] Brak im je bio veoma sretan i prožet velikom međusobnom ljubavlju i poštovanjem, ali su bili iskušani time što nisu imali djece. Poput većine supružnika osjećali su želju za potomstvom, ali su, kao istinski mu'mini, strpljivo podnosili činjenicu da im ono bi uskraćeno jer su znali da je to odredba dragoga Allaha.

Hazreti Ummu Kulsum je preselila na ahiret 9. godine po Hidžri, u vrijeme kada su njezin mubarek otac i hazreti Osman bili na Tebuku. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, joj je, čim se vratio sa Tebuka, klanjao još jednu dženazu[36] i dugo je, srca ispunjenoga brižnim roditeljskim osjećajima, ostao kraj njezinoga mezara u Džennetul-bekiji. Hazreti Osmanu je rekao da bi mu, kad bi imao još jednu neudatu kćer, i nju dao za ženu.

Ali, preseljenje hazreti Ummu Kulsum ne bijaše kraj iskušenja za Muhammeda, alejhisselam, jer je nedugo nakon toga stigao još jedan bolni udarac. Poslanikova nada da će iza sebe na dunjaluku ostaviti muškoga nasljednika,[37] po treći put je utihnula kad mu je postalo jasno da njegov sin hazreti Ibrahim neće preživjeti bolest koja ga je nešto ranije bila obuzela. Mnogo je vremena provodio kraj bolesnoga dojenčeta i u svome mubarek naručju ga je držao u trenucima kad je ono ispustilo svoju mubarek dušu da se čista, ničim neokaljana, vrati svome Gospodaru. U času rastanka sa svojim najmlađim djetetom Muhammed, alejhisselam, je zaplakao:

... U času Ibrahimova rastavljanja s dušom, uzeo ga je u naručje i zaplakao. Zabrana glasnog naricanja, koju je baš Poslanik uveo, dovela je do općeg mišljenja da bilo kakvo izražavanje tuge za umrlim nije prihvatljivo, te se ta pogrešna predstava kod mnogih još uvijek zadržala. ''Božiji Vjerovjesniče'', rekao je Abdurrahman ibn Auf koji se tu našao, ''ti si ovo zabranio. Kada muslimani vide da plačeš i oni će plakati.'' Poslanik je nastavio da plače, pa kad je smogao snage da progovori, reče: ''Nisam ovo zabranio. Na ovo me tjera nježnost i milostivost. A onome ko nije milostiv, milost neće biti ukazana. Ibrahime, da nam nije sa sigurnošću obećan ponovni susret, a da ovo nije put kojim svi moramo proći, tako da će posljednji od nas sustići onog prvog, žalili bismo za tobom još i više. Oči plaču, srce tuguje, mada ne govorimo ništa što bi uvrijedilo našeg Gospodara.'' [38]

On Mariji i Sirin uputi utješne riječi, uvjeravajući ih da je Ibrahim u Džennetu. Onda, napustivši ih nakratko, on se vrati sa Abbasom i Fadlom. Mladić opra tijelo i spremi ga, a dva starija čovjeka su sjedila i posmatrala ga. Potom su ga odnijeli na mezarje u maloj nosilji. Poslanik je klanjao dženazu i učio na mezaru svojega sina, nakon što su Usama i Fadl položili u njega tijelo. On osta tu i nakon što je zemlja bila nasuta, tražeći da se donese mješina s vodom i da se njom poprska mezar. Na zemlji je bilo neravnina, pa kad to primijeti reče: ''Kad neko od vas radi nešto, neka to uradi savršeno.'' On zemlju poravna rukom, proprativši to riječima: ''Ovim se ne čini ni dobro ni zlo, ali duši ožalošćenoj od toga je lakše.'' [39] On je mnogo puta naglašavao potrebu kako savršenstvo mora biti cilj u svakome zemaljskom činu, a u mnogim svojim hadisima je ukazivao da taj cilj mora biti duhovno usmjeren i poseban. Za Alija se kaže da je Poslanikove upute u ovom smislu sažeo na ovaj način: ''Radi za ovaj svijet kao da ćeš živjeti vječno, a za budući radi kao da ćeš umrijeti sutra.'' Biti uvijek spreman da odeš, znači biti poseban. ''Budi na ovome svijetu poput stranca ili poput prolaznika,'' [40] govorio je Poslanik.

Na dan Ibrahimove smrti, nedugo nakon ukopa, došlo je do pomračenja Sunca; kad su to ljudi pripisali Poslanikovoj žalosti, on je rekao: ''Sunce i Mjesec su dva znaka Božija. Njihova svjetlost ne smanjuje se smrću niti ijednog čovjeka. Ako vidite da su pomračeni, učite sve dok ponovo na zasjaje.'' [41] ...[42]

Ukopati vlastito dijete svakome je roditelju izuzetno teško, a dočekati smrt sve svoje djece, osim jednog, zaista je kušnja tako golema da roditeljske suze poteknu čak i iz srca jednoga Allahovoga vjerovjesnika. Ali je i u ovoj boli Muhammedovoj, alejhisselam, za sve nas utkana plemenita pouka da onome ko sâm nije milostiv milost neće biti ni ukazana, kako poručuju Poslanikove riječi navedene u prethodnom citatu, kao i o tome da se zabrana naricanja i glasnih žalopojki za umrlima ne odnosi na suze što tiho iz srca teku kao odraz milosti dragoga Allaha koju je On, hvaljen neka je, usadio u srca svih stvorenja što ih je stvorio.[43] I konačno, dolazi nam i pouka o tome da samo izvijesnost ponovnoga susreta na ahiretu sa voljenim koji su umrli, može da pruži istinsko olakšanje ožalošćenome srcu. A, to, dakako, može osjetiti samo ono srce koje iskreno vjeruje u dragoga Allaha i u ponovno proživljenje na drugome svijetu.

 

Kada ljude vidiš kako u skupinama u Allahovu vjeru ulaze

 

Nepunih mjesec dana po povratku sa Tebuka u Medinu je stigla delegacija Sekifija iz Taifa. Oni su, i pored toga što je Muhammed, alejhisselam, odustao od opsade njihovoga grada, budući da su bili okruženi muslimanskim plemenima ostali u blokadi cijelo vrijeme nakon okončanja bitke na Hunejnu. A, njihova situacija postade sasvim neizdrživom zahvaljujući djelovanju mladoga i sposobnog starješine Hevazina Malika ibn Aufa koji je blokadu doveo haman do kapija utvrđenoga Taifa. Sekifije više nisu mogli čak niti stoku da izvedu na ispašu izvan gradskih zidina bez straha da će biti napadnuti od Malikovih ljudi, a o slanju trgovačkih karavana mogli su samo sanjati. Malik je itekako bio svjestan da ih je satjerao u škripac, pa je tako obznanio da nijedan Sekifija koji odbija da prihvati islam od njega neće biti siguran ni za svoj život ni za svoj imetak. Vidjevši da više nemaju izlaza, Benu Sekif odlučiše da pošalju delegaciju Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, u Medinu koja bi izrazila spremnost čitavog plemena da primi islam, ali bi se ujedno i pokušala, što mogne više, izboriti da dobiju olakšice i izuzetke od redovnih vjerskih obaveza. Vjerovjesnik ih je veoma srdačno primio, ali je pokazao čvrstoću i nepopustljivost kada su oni od njega tražili ustupke u vjerskim obavezama. Tražili su tako da budu oslobođeni od obaveze klanjanja namaza, kao i to da taifski hram i idol božice El Lat budu izvjesno vrijeme pošteđeni uništenja. Muhammed, alejhisselam, im odgovori da nikakva dobra nema u vjeri ako u njoj nema namaza (molitve dragome Bogu), upućujući tako, po našem shvatanju, i na činjenicu da je suština islama upravo u predanosti i potpunoj pokornosti Bogu, Allahu dragome i da samo On može određivati i mijenjati vjerske propise kako hoće, dok se sva stvorenja, uključujući i meleke, i vjerovjesnike, i poslanike, i evlije, imaju sa zadovoljstvom i radošću bezuslovno pokoravati Njegovoj volji ako žele biti istinski vjernici. U tom smislu niko osim dragoga Boga nema pravo dati dozvolu da se ne klanja namaz, ili da se on klanja drugačije nego je Kur'anom i Sunnetom propisano, i niko nema pravo tolerisati mnogoboštvo u bilo kom pojavnom obliku u situaciji kada je dragi Allah propisao da ono ima biti sasvim iskorjenjeno. Tako su sve molbe Sekifija u navedenom smislu bile bez imalo dvojbe odbijene, osim one da ih se ne tjera da hram i idola ruše vlastitim rukama, koju je Vjerovjesnik prihvatio. Pošto je bio u toku mjesec ramazan sekifijski izaslanici su ostali u Medini da ga isposte do kraja i potom su krenuli nazad u Taif. Muhammed, alejhisselam, je s njima poslao Mugiru ibn Šu'beta i poručio da im se u Meki pridruži još i Ebu Sufjan ibn Harb. Tako su Mugira i Ebu Sufjan otišli sa delegacijom Sekifa u Taif sa zadaćom da poruše idol El Lat i hram posvećen toj božici. To je, dakako, temeljito učinjeno tako da je idol razbijen u komade, a njegov hram do temelja porušen. Prenosi se da je Mugira bio taj koji je polomio idola, dok je Ebu Sufjan izgleda tu bio više da mu se nađe u pomoći i svojim autoritetom ga zaštiti od onih koji bi, eventualno, htjeli da mu se osvete radi oskrnavljenja ''gospe'' i uništenja njezina hrama. Iz istih razloga je i rod Mugirin poduzeo određene zaštitničke mjere. No, za tim nije bilo apsolutno nikakve potrebe, jer niko od Sekifa nije ni pokušao osvetiti božicu El Lat, u početku moguće i iz straha od snage muslimana, ali sigurno, kako vrijeme odmicaše, i zbog toga što im srca osvijetljena nurom islama prepoznaše istinu da je riječ samo o praznome imenu, čistoj fikciji koja postojaše samo u njihovoj mašti a bez ikakve stvarne egzistencije i koju sasvim neosnovano smatraše, neuzubillah, jednom od tri kćeri dragoga Allaha:

Šta kažete o Latu i Uzzau i Menatu, trećoj, najmanje cijenjenoj? Zar su za vas sinovi, a za Njega kćeri?! To bi tada bila podjela nepravedna. To su samo imena koja ste im vi i preci vaši nadjenuli, Allah o njima nikakav dokaz nije poslao; oni se povode samo za pretpostavkama i onim za čim duše žude, a već im dolazi od Gospodara njihova prava uputa. (53:19-23)

Ali, ako Sekifije ne bijahu nimalo zabrinuti zbog predaje njihova grada, dvojica ljudi u Taifu padoše u veliki strah. Riječ je o kopljaniku Vahšiju koji je na Uhudu ubio hazreti Hamzu ibn Abdulmuttaliba, i o samozvanome sljedbeniku Ibrahimove, alejhisselam, vjere, Ebu Amiru. Njih dvojica su boravili u Meki sve do njenog osvajanja od strane muslimana kada su pobjegli u Taif. Ali, sa predajom i ovoga grada više nisu imali gdje da se sklone. Ebu Amir pobježe u Siriju da bi tamo proveo ostatak života i umro kao ''usamljeni izopćenik u izgnanstvu'', čime je ispunio kletvu koju je sam na sebe nehotice bacio.[44] Vahši je znatno mudrije postupio odlučivši da prihvati savjet nekog Sekifije da ode u Medinu i pred Muhammedom, alejhisselam, prihvati islam. Kad je Vahši stao pred Vjerovjesnika, izgovorio šehadet i zakleo se na pokornost dragome Allahu i Njegovom poslaniku (bejat), neko od prisutnih ga je prepoznao i upozorio Muhammeda, alejhisselam, da je riječ o hazreti Hamzinom ubici. No, budući da milostivi i mudri Poslanik dobro zna kako je mnogo važnije da jedan od potomaka Ademovih, alejhisselam, nađe svoj spas kroz prihvatanje islama, nego li da se izvrši kazna za ubistvo jednoga plemenitog šehida kojemu ionako, budući da bez imalo sumnje uživa u najvećemu blaženstvu kod dragoga Allaha, uopće nije stalo do osvete za vlastitu pogibiju,[45] on je prihvatio Vahšijev bejat i nije htio ništa poduzeti protiv njega. Samo ga je, nakon što ga je upitao da mu ispriča kako je na Uhudu ubio Hamzu i ovaj mu to ispričao, upozorio da mu se ne pojavljuje pred očima. No, čak ni ovim Vahši uopće nije ostao uskraćen blagodati boravka u blizini mubarek Poslanika i slušanja njegovih riječi i mudrih pouka. Kako je sâm, prema predanjima, izjavljivao, samo je pazio na to da uvijek bude iza Vjerovjesnikovih leđa, kako mu nebi bio u vidokrugu. Dragi Allah najbolje zna, ali je, s obzirom na općepoznatu dobrotu Muhammeda, alejhisselam, i njegovo veliko milosrđe, vjerovatno moguće i to da je pomenuto ograničenje za Vahšija bilo samo privremeno.

A, velika milost, blagost i poštovanje koje je Vjerovjesnik osjećao prema ljudima koji su, makar i samo formalno, prihvatili islam, lijepo se može vidjeti na primjeru Abdullaha ibn Ubejja. Brojni su slučajevi kada je Ibn Ubejj pokazivao svoje licemjerstvo, zavist i manje-više otvoreno neprijateljstvo prema Muhammedu, alejhisselam, o čemu smo ranije opširnije govorili. Međutim, i pored svega toga Vjerovjesnik nije propuštao da bude blag i milostiv prema njemu i ukaže mu daleko veće poštovanje nego li je on to zaslužio. Pa čak je Abdullahu ibn Ubejju i klanjao dženazu kad je on, kratko nakon Vjerovjesnikova povratka sa Tebuka, umro:

... Ebu Amirov rođak Ibn Ubejj ozbiljno se razbolio odmah nakon Tebuka i nakon nekoliko sedmica postalo je jasno da će uskoro umrijeti. Tradicionalni izvori različito govore o stanju njegove duše u trenutku smrti, ali svi navode kako mu je Poslanik klanjao dženazu i učio pored njegovoga mezara. Prema predanju, Poslanik je već bio spreman započeti sa namazom kad mu je prišao Omer i pobunio se protiv ukazivanja tolike milosti jednome licemjeru. Na to mu je Poslanik, uz osmjeh, odgovorio: ''Stani iza mene. Meni je data mogućnost izbora i ja sam izabrao. Rečeno mi je: 'Da li ti oprosta za njih tražio, ili oprosta za njih ne tražio, ili pak za njih i sedamdeset puta oprosta tražio, Allah im sigurno oprostiti neće, jer oni ne vjeruju u Allaha i Njegova Poslanika! A Allah na Pravu Stazu neće uputiti narod nevjernički.' [46] A, kad bih znao da će mu Bog oprostiti ako mu proučim više od sedamdeset dova, proučio bi ih čak i više.'' [47] Potom je klanjao dženazu, išao za tabutom do groblja i stajao pored njegovoga mezara.

Nedugo potom objavljen je ajet koji se odnosio na licemjere:

Ti nikada nemoj niti jednome od njih kad umre molitvu obaviti ni dženazu klanjati, niti mu sahrani njegovoj prisustvovati! Takvi ljudi u Allaha i Njegova Poslanika nisu vjerovali i umrli su, a nevjernici su bili![48]

Međutim, prema drugim izvorima,[49] ova poruka časnoga Kur'ana već je bila objavljena kao dio Objave koja je poslana neposredno nakon povratka sa Tebuka. Ali to se više nije odnosilo na Ibn Ubejja, s obzirom da ga je Poslanik posjetio dok je bilo bolestan i ustanovio je da ga je blizina smrti promijenila. On je tada zamolio Poslanika da mu pokloni jedan od svojih ogrtača da ga u njega umotaju, te da isprati njegovo tijelo do mezara, našta je Poslanik pristao. Potom je rekao: ''Vjerovjesniče Božiji, nadam se da ćeš učiti kraj moga tijela i zamoliti Boga da mi oprosti moje grijehe.'' Poslanik je i na to pristao i nakon njegove smrti ispunio svoje obećanje. Abdullah, sin umrlog, prisustvovao je svemu ovom. ...[50]

Eto, toliko je milostiv, blag i obziran plemeniti Vjerovjesnik da, bez ikakve sujete, bi spreman klanjati dženazu čovjeku koji je svojim ponašanjem godinama pokazivao toliko nepokornosti, drskosti i osornosti da je postao simbolom licemjerstva, pa čak i moliti dragoga Allaha za njega, a sve u nadi da se on, makar i na samrtnoj postelji, iole promijenio u pravcu iskrenoga vjerovanja. Neka je beskrajna milost dragoga Allaha nad miljenikom Njegovim, Resulullahom, Muhammedom, alejhisselam – Allahumme salli ala Muhammedin ve ala ali Muhammed.

No, da li je Abdullah ibn Ubejj u svome kaburu imao koristi od te iznimne Poslanikove milosti, izgleda da ovisi između ostaloga i o tome u kojoj se mjeri naprijed citirani ajeti časnoga Kur'ana (9:84) koji Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, preporučuju da nikako ne ide na dženazu dokazanim licemjerima, doista odnose na njegov slučaj. Dragi Allah najbolje zna.

Pad Taifa, posljednjega velikog uporišta mnogoboštva i idolopoklonstva u Arabiji, bi jedan od znakova konačne pobjede svjetlosti islama nad tminom neznaboštva. Na tu pobjedu jasno aludiraju ajeti sure časnoga Kur'ana En-Nasr (Pomoć) koja je objavljena u to vrijeme:

Kad Allahova pomoć i pobjeda dođu, i vidiš ljude kako u skupinama u vjeru Allahovu ulaze, ti veličaj Gospodara svoga hvaleći Ga i moli Ga da ti oprosti. On je uvijek pokajanje primao. (110:1-3)

Te, 9. godine po Hidžri, ljudi su, baš kako plemeniti ajeti istinito zbore, u skupinama ulazili u Allahovu vjeru, pa su izaslanici iz svih krajeva Arabijskog potkontinenta, pa i šire u velikom broju dolazili u Medinu. Izaslanici koji su donosili poruke o prihvatanju islama od strane njihovih plemena i nâroda u Medinu su, dakako, dolazili i prije, ali je njihov broj te godine bio toliko velik da je 9. godina po Hidžri u svekolikoj islamskoj historiji postala poznata kao Godina izaslanstava.

Masovno prihvatanje islama od strane Arapa svakako bijaše direktna posljedica spuštanja Allahove pomoći i pobjede (Nasrullahi vel feth – Kur'an, 110:1), a izgleda da je taj proces u dobroj mjeri imao svoj ovosvjetski uzrok (sevep) u Muhammedovoj, alejhisselam, pobjedi u ratu protiv mnogobožačkih Kurejšija iz Meke:

... Ibn Ishak kaže: ''Nakon što je Božiji Poslanik osvojio Mekku, završio sa Tebukom, a pleme Sekif dalo prisegu na vjernost i primilo islam, Poslaniku su sa svih strana počele stizati deputacije Arapa.[51] Arapi su, naime, iščekivali kako će se prema islamu odnositi Kurejšije, jer su oni vodili i usmjeravali sva ostala arapska plemena, oni su bili ljudi Ka'be i Harema, i direktni potomci Isma'ila, sina Ibrahimova, neka je na njih dvojicu mir i blagoslov Božiji; jednom riječju – bili su vođe Arapa, što im niko od njih nikada nije osporio.

Pored toga, upravo su Kurejšije i zametnule rat s Božijim Poslanikom i suprostavile se njegovu učenju, a kad je došlo do osvojenja Mekke prišli su i potčinili se islamu. Svim arapskim plemenima je tad postalo sasvim jasno da nemaju snage ratovati protiv Božijega Poslanika ili se pak neprijateljski odnositi prema njemu, pa su počeli listom ulaziti u vjeru Allahovu, ili kako Uzvišeni Allah kaže, u skupinama, dolazeći mu sa svih strana. Uzvišeni Allah je rekao Svome Poslaniku: Kada dođe pomoć Allahova i pobjeda i vidiš ljude kako u vjeru Allahovu ulaze u skupinama - tad ti veličaj Gospodara svoga hvaleći Ga i traži oprosta, On, zbilja, prašta i uvijek pokajanje iskreno prima! (En-Nasr), tj. zahvaljuj Allahu na tome što je učinio da pobjedi tvoja vjera i moli Ga za oprost, jer On uvijek prima pokajanja.'' ...[52]

Tako je od 9. godine po Hidžri talas okretanja ljudskih srca ka islamu, vjeri dragoga Allaha, koji je krenuo i ranije, Njegovom pomoći (Nasrullahi) dobio presudnu snagu da se kao nezaustavljiva plima razlije prvo širom Arabijskog potkontinenta, zatim malo kasnije i širom čitavog regiona koji danas zovemo Bliski istok, da bi, u konačnici stigao u sva područja Zemlje.[53]

Dakako, kada čitave mase ljudi u kratkom vremenu prihvataju vjeru, kao sasvim novi način življenja, jasno je da im je potrebno određeno vrijeme da u svojim srcima odnjeguju pravilno razumijevanje, tumačenje i interpretiranje vjere, kao i da ju valjano uozbilje u svojoj praksi. U tom smislu, najniži tj. početni stupanj vjere jeste taj da se bude iskreno u pokoravanju dragome Allahu i Njegovom poslaniku:

Neki beduini govore: "Mi vjerujemo!" Reci: "Vi ne vjerujete, ali recite: 'Mi se pokoravamo!', jer u srca vaša prava vjera još nije ušla. A ako Allaha i Njegova Poslanika budete slušali, On vam nimalo neće umanjiti nagradu za vaša djela." Allah, uistinu, prašta i samilostan je. (49:14)

Naredni stupnjevi duhovnoga razvitka, preko kojih istinska vjera tek ulazi u ljudska srca, zahtijevaju da osoba u svojoj nutrini njeguje i u svojoj vanjštini pokazuje imanske i islamske šarte (temelje bez kojih nema iskrene vjere niti potpune pripadnosti islamu). 

Imanski šarti zahtijevaju istinsko vjerovanje u dragoga Boga (Amentu billahi), kao i istinsko vjerovanje u časni Kur'an kao Njegovu Riječ, što, dakako, nužno traži i vjerovanje u sve ono što je u Kur'anu spomenuto, pri čemu tradicionalni islamski nauk kao elemente imanskih šarta posebno izdvaja vjerovanje u meleke (ve melāiketihi); u sve ranije objavljene Allahove Knjige i Suhufe (ve kutubihi); uz Muhammeda, alejhisselam, i u sve poslanike Allahove prije njega (ve rusullihi); u Sudnji Dan i u budući svijet (ve jevmil-ahiri); te u Allahovo predodređenje svega što postoji i svega što se zbiva, kako onog što mi doživljavamo i interpretiramao kao dobro, tako i onog što mi doživljavamo i interpretiramo kao zlo (ve bil kaderi hajrihi ve šerihi minnallahi teala).

Prvi od islamskih šarta čine dva iskrena svjedočenja (šehadet) i to svjedočenje da je dragi Allah istinski Bog osim Kojeg drugoga boga nema i Kome se u božanstvenosti ništa ne može pridružiti (Ešhedu en la ilahe illallah), te iskreno svjedočenje da je Muhammed, alejhisselam, Allahov rob (stvorenje) kog je On odabrao za Svoga poslanika svim svjetovima (ve ešhedu ene Muhammeden abduhu ve resuluhu). Ostali islamski šarti su namaz, post u mjesecu ramazanu, davanje zekata i, prema mogućnostima, obavljanje Hadža.

Časni Kur'an o kategorijama koje, kako rekosmo, tradicionalni islamski nauk definira kao imanske i islamske šarte, govori na više mjesta, a mi smo za ovu priliku izdvojili sljedeće plemenite ajete:

Nije čestitost u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu; čestiti su oni koji vjeruju u Allaha i u onaj svijet, i u meleke, i u Knjige, i u vjerovjesnike, i koji od imetka, iako im je drag, daju rođacima, i siročadi, i siromasima, i putnicima, i prosjacima, i za otkup iz ropstva, i koji molitvu obavljaju i zekat daju, i koji obavezu svoju, kada je preuzmu, ispunjavaju, naročito oni koji su izdržljivi u neimaštini, i u bolesti, i u boju ljutom. Oni su iskreni vjernici, i oni se Allaha boje i ružnih postupaka klone. (2:177)

Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, i vjernici, svaki vjeruje u Allaha, i meleke Njegove, i knjige Njegove, i poslanike Njegove: "Mi ne izdvajamo nijednog od poslanika Njegovih." I oni govore: "Čujemo i pokoravamo se; oprosti nam, Gospodaru naš; tebi ćemo se vratiti." (2:285)

O vjernici, vjerujte u Allaha, i Poslanika Njegova, i u Knjigu koju On Svome Poslaniku objavljuje, i u Knjigu koju je objavio prije. A onaj ko ne bude vjerovao u Allaha, i u meleke Njegove, i u knjige Njegove, i u poslanike Njegove, i u onaj svijet - daleko je zalutao. (4:136)

Uvijek se naglašava kako osoba mora biti iskrena u njegovanju i prakticiranju navedenih imanskih i islamskih šarta, jer je to jedini način da joj u srce uđe istinska vjera.

A, iskrenost se opet ogleda samo u dva elementa, bez kojih nema ni nje same. To su slijeđenje Zakona dragoga Allaha (Šerijat) i njegovanje islamskoga morala (lijepo ponašanje – ahlak). Samo oni koji su iskreni u svome imanu i islamu, tj. samo oni koji se istinski dragome Allahu predaju i pokoravaju kroz slijeđenje Njegovih propisa i čuvanje Njegovih granica, i koji se trude da im misli, riječi i djela budu prožeti blagošću, milošću i uvijek okrenuti ka činjenju dobra i izbjegavanju zla – samo takvi su istinski vjernici.

Iskrenost u imansko-islamskim šartima najveća je čovjekova nada da će na Sudnjem Danu zadobiti milost dragoga Allaha (a upravo je milost dragoga Allaha jedini put čišćenja od grijeha i ulaska u Džennet[54]) i čvrst je i pouzdan temelj za njegovo daljnje napredovanje u vjeri kroz praksu sistematskog i kontinuniranog sjećanja na dragoga Allaha i spominjanja Njega (Zikrullah) i daljnjega čišćenja svoga srca i odgajanja svoje duše kroz veće činjenje dobra i jače izbjegavanje zla, sve dok se ne postigne stepen najviše bliskosti koju neka osoba može doživjeti, a koji je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, u vjerodostojnom hadisu imenovao kao stanje kad je čovjek toliko u svijesti o blizini i prisustvu dragoga Allaha da Mu robuje kao da Ga vidi (ihsan). Dragi Allah najbolje zna, a to bi se izgleda moglo shvatiti tako da čovjek svojom mišlju, riječima i djelima, svim svojim čulima i organima živi u potpunom skladu sa voljom dragoga Allaha, u potpunoj predanosti i pokornosti Njemu, a što bi se moglo dovesti u vezu i sa sljedećim hadisom:

Allah silni i uzvišeni rekao je: ''Ko bude neprijatelj robu Mome tome rat objavljujem. Za Mene najdraža stvar s kojom Mi se rob Moj približava jeste ono što mu propisah. Rob Moj nafilama Mi se približava sve dok ga ne zavolim, a kada ga zavolim postajem sluh njegov, kojim sluša, vid njegov, kojim gleda, ruka njegova, kojom prihvata, i noga njegova, kojom hoda. Ako Mi što zatraži - dat ću mu, a ako od Mene utočište traži - pružit ću mu. Od svega što radim, nizašta se ne dvoumim kao što se dvoumim uzeti dušu roba Moga, vjernika: on smrt ne voli, a Ja ne volim ožalostiti ga.''

(Hadis kudsi, govor dragoga Allaha koji nije u časnom Kur'anu već je izrečen preko Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, prenosi Ebu Hurejre, bilježe Buharija i Ahmed Ibn Hanbel)

Dakle, jasno je kako svaki čovjek, vjernik, mora nastojati da spasi sebe od propasti i onda krene stazama približavanja dragome Bogu dokle mogne dosegnuti, i to jedinim mogućim putem – putem iskrenoga slijeđenja Kur'ana i Sunneta, te na temelju toga daljnjim ibadetima, zikrovima i raznim dobročinstvima. Ova iskrenost u slijeđenju Kur'ana i Sunneta jedina je obaveza i sasvim je dovoljna, a oni koji žude za daljnjim približavanjem dragome Bogu vremenom su razvili i tarikate kao specifičan oblik islamskoga duhovnoga iskustva i pobožnosti.

U smislu svega navedenog jasno je zbog čega je Muhammed, alejhisselam, poklanjao veliku pažnju pravilnoj pouci i odgoju muslimana, naročito onih novoobraćenih, pa je konstantno lično poučavao i odgajao one oko sebe, a onima koji od njega bijahu udaljeni običavao bi slati učene ljude da ih oni poučavaju i odgajaju. A, koliko je Vjerovjesnik u tome bio blag i obziran najbolje se vidi iz uputa koje je dao Mu'azu kad ga je slao da vjeri poučava novoobraćene muslimane u Jemenu:

... Ibn Ishak kaže: 'Abdullah b. Ebi Bekr mi je pričao da je njemu ispričano kako je Božiji Poslanik, kada je slao Mu'aza, oporučio mu i stavio u dužnost više stvari, a onda mu rekao: ''Olakšaj, a nemoj otežavati, i širi radosne vijesti, a nemoj plašiti! Doći ćeš tamo među sljedbenike Knjige i oni će te pitati šta je ključ Dženneta; odgovori im: 'To je svjedočenje da nema drugog boga osim Allaha, Jedinoga koji nema sudruga!''' ...[55]

Prema tome, olakšavati a ne otežavati, ohrabrivati radosnim vijestima a ne plašiti prijetnjama – to je Muhammedova, alejhisselam, metoda za otvaranje ljudskih srca prema uzvišenim porukama Allahove vjere. Naravno, da i prijetnja žestokom Allahovom kaznom u tome ima svoje mjesto, i mora da ga ima jer i sâm Allahov Govor kroz ajete časnoga Kur'ana, uz poruke nade u Njegovu beskrajnu milost, nosi i ozbiljna upozorenja na žestinu Njegove kazne onima koji ostanu tvrdoglavi u nepokornosti i činjenju grijeha. Ali, ono na šta nas ovdje upozorava plemeniti Vjerovjesnik je to da treba dati prednost ohrabrenju kroz nadu u Allahovu milost i radosnim vijestima, dok bi plašenje žestokom Allahovom kaznom trebalo biti usmjereno samo na one slučajeve gdje može pozitivno djelovati na čovjeka.[56]

S obzirom da povjesničari islama navode da je broj pojedinačnih delegacija koje su došle Muhammedu, alejhisselam, u vremenu masovnoga ulaska Arapa u Allahovu vjeru, dosezao i sedamdeset, na ovom mjestu nema potrebe, a ni praktične mogućnosti, govoriti o svakoj od njih, već ćemo pomenuti samo par njih koje nam iz različitih razloga izgledaju značajnim da se o njima prozbori nekoliko riječi.

U tom smislu bi prvo izdvojili izaslanike kraljeva Himjera,[57] jer odatle crpimo informacije kako o prihvatanju islama arapskih plemena iz Himjera, i mnogobožaca i onih koji su bili prigrlili judaizam i kršćanstvo, tako i o izuzetno tolerantnome odnosu islama prema onima koji su odlučili ostati u svojoj židovskoj i kršćanskoj vjeri.

U jednoj delegaciji su u Medinu iz Tebuka[58] stigli El Haris ibn Abdukulal, Nuajm ibn Abdukulal,[59] En Numan Kajlu Zu Ru'ajn, Me'afir i Hemdan, a u isto to vrijeme je stigao i Malik ibn Murra Er Rehavi kojega je Muhammedu, alejhisselam, poslao Zur'atu Zu Jezen. Svi su oni Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, donijeli pisma sa porukom da njihova plemena prihvataju islam, a u povijesti islama je ostao zabilježeno sljedeće pismo kojim im je Vjerovjesnik odgovorio:

... ''U ime Allaha, Milostivog, Svemilosnog.

Od Muhammeda, Božijega poslanika, El-Harisu b. 'Abdi Kulalu, Nu'ajmu b. Kulalu, El-Nu'manu Kajlu Zu Ru'ajnu, Me'afiru i Hemdanu:

Zahvaljujem Allahu, osim Kojeg drugog boga nema. Vaši izaslanici su došli kod nas iz zemlje Bizantinaca, i mi smo ih susreli u Medini. Uručili su nam ono što ste poslali po njima i upoznali nas s vašom situacijom, te nas obavijestili o vašem islamu i vašoj borbi protiv mnogobožaca. Rekli su nam da vas je Allah uputio na Svoj put.

Ako se popravite i budete se pokoravali Allahu i Njegovom Poslaniku, ako budete obavljali namaz i davali zekat i iz plijena izdvajali Allahovu petinu i Poslanikov dio i dio koji mu pripada kao vođi, te vjernicima propisanu sadaku: sa zemlje koja se zalijeva s izvora, ili s neba - desetinu, a s one koja se zalijeva nošenom vodom - pola desetine; zatim od četrdeset deva - jednu koja je u trećoj godini, a od trideset deva - devca u trećoj godini, muškoga; na svakih pet deva - jednu ovcu, a na svakih deset - dvije ovce; na svakih četrdeset krava - jednu kravu, a na svakih trideset krava - jednogodišnje tele, dvogodišnjeg junca ili junicu; na svakih četrdeset komada sitne stoke koja se sama napasa - jednu ovcu – to vam je Allahov propis koji je On propisao vjernicima u pogledu sadake! Ko tome doda još nešto od sebe, to mu je bolje, a ko to obavi, posvjedoči svoj islam i pomogne vjernike protiv mnogobožaca, taj pripada vjernicima i sljeduje ga sve što i njih sljeduje, ima dužnosti koje i oni imaju, i ima zaštitu Allaha i zaštitu Njegova Poslanika.

Ko od jevreja ili kršćana primi islam, ubraja se među vjernike i ima sva prava koja njima pripadaju i sve obaveze koje i oni imaju. Onaj ko ostane u svome jevrejstvu ili kršćanstvu ne smije se priječiti u tome i na njemu je plaćanje džizje, za svaku odraslu osobu, muškarca i ženu, slobodnog ili roba, po dinar pune težine od vrijednosti me'afira[60] ili druge njoj odgovarajuće tkanine. Ko izvrši tu obavezu prema Božijem Poslaniku, ima Allahovu zaštitu i zaštitu Njegova Poslanika, a ko je bude izbjegavao, on je Allahov neprijatelj i neprijatelj Njegova Poslanika.''

Zatim Božiji poslanik Muhammed (alejhisselam) poručuje Zur'atu Zu Jezenu:

''Kad vam dođu moji izaslanici, obavezujem vas da se prema njima lijepo ophodite. To su: Mu'az b. Džebel, 'Abdullah b. Zejd, Malik b. 'Ubade, 'Ukbe b. Nemir, Malik b. Murra i njihovi ljudi. Njima sakupite sve sadake i sve džizje iz vaših krajeva i predajte to mojim izaslanicima. Vođa im je Mu'az b. Džebel, i neka se nipošto ne vrati nezadovoljan!

Muhammed svjedoči da nema drugoga boga osim Allaha i da je on Njegov rob i Njegov poslanik.

Malik b. Murra el-Rehavi mi je ispričao da si ti prvi iz Himjera primio islam i napao mnogobošce, stoga se raduj dobru koje te čeka! Naređujem ti da se prema Himjeru lijepo odnosiš, nemojte iznevjeriti i jedni druge ostaviti na cjedilu, jer Božiji Poslanik je zaštitnik i vaših bogatih i siromašnih! A sadaka nije dozvoljena Muhammedu i njegovim ukućanima, to je milostinja koja se daje siromašnim muslimanima i putnicima.

Malik je prenio vijest i sačuvao tajnu, stoga vam naređujem da ga lijepo pazite. Ja vam šaljem svoje dobre ljude, pobožne i učene, i naređujem vam da imate dobar odnos prema njima, jer će ljudi gledati u njih. Ve-s-selamu 'alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu!'' ...[61]

Vidimo kako Muhammed, alejhisselam, u ime dragoga Allaha, muslimanima naređuje pokornost dragome Allahu i Njegovome poslaniku, izvršenje propisanih obaveza (namaz i ostalo) i lijep odnos jednih prema drugima; vidimo kako je, između ostalih obaveznih davanja, propisana i sadaka uz jasnu napomenu da na nju nema pravo niko drugi osim onih kojima je najpotrebnija – siromašnih muslimana i putnika; vidimo kako svi muslimani, i oni koji su od početka uz Vjerovjesnika i oni koji su jučer primili islam, imaju ista prava i iste su im obaveze; vidimo i kako jevreji i kršćani koji neće da prime islam imaju pravo na svoj život, svoju vjeru, svoju čast i svoj imetak – niko im ne smije ništa od toga osporiti. Istina, oni imaju i obavezu plaćanje džizje, posebnog poreza koji su dužni plaćati muslimanskoj vlasti, ali ih ta obaveza ne čini obespravljenima u odnosu na muslimane, budući da i oni imaju obavezu plaćanja zekata, poreza koji je dragi Allah propisao vjernicima, ali sa strogo propisanom namjenom korištenja prikupljenih sredstava.[62]

Iz ovog Muhammedova, alejhisselam, pisma bi se, čini nam se, mogla osjetiti atmosfera koja je vladala u vremenu kada je njegova vjerovjesnička misija, uz pomoć dragoga Allaha, došla do fetha, pobjede na Zemlji i kada su ljudi širom Arabije masovno, u skupinama ulazili u Allahovu vjeru. Ulazeći u islam oni su ujedno prihvatali sasvim novi sistem života, zasnovan na pokoravanju dragome Allahu i ljubavi prema Njemu; sistem koji naređuje dobročinstvo, milosrđe, pravdu i moral, a zabranjuje zlo, nasilje, škrtost eksploataciju ljudi, nepravdu i nemoral; sistem koji daje jednaku šansu svim ljudima da pronađu svoj put spasa i približavanja dragome Allahu i izjednačava ih u vjerskim pravima i obavezama, dok svako od njih, shodno vlastitome trudu i zalaganju, ostvaruje svoj lični stepen blizine dragoga Allaha i svoje lično mjesto u vječnosti budućega svijeta; sistem koji, istina, nema tolerancije prema mnogoboštvu budući da ga prepoznaje kao najteži od svih grijeha koji neko može učiniti i jedini koji dragi Allah nikome neće oprostiti, osim ako se taj ne pokaje prije smrti (vidi Kur'an, 4:48), ali koji ima veliku toleranciju prema sljedbenicima objavljenih Allahovih Knjiga, garantirajući im vjerska, kulturna, ekonomska i sva druga ljudska prava, jedino tražeći od njih ono što svaka država traži od svojih podanika – uredno plaćanje specifične vrste poreza.

Veliki dio jevreja i kršćana Arabijskog potkontinenta prepoznao je u Muhammedovoj, alejhisselam, poruci istinu i prihvatio islam. Jedan dio ih se oglušio o Vjerovjesnikov poziv i ostali su u svojoj vjeri, ali su bili vjerni muslimanskoj vlasti i uredno su plaćali džizju, dok je bio sasvim mali broj onih koji nisu prezali osporiti istinitost i legitimnost Muhammedove, alejhisselam, vjere. Upravo toj malehnoj skupini pripadali su članovi delegacije od šezdesetak kršćanskih Arapa iz Nedžrana. Oni su u došli u Medinu i, baš kao i sve ostale delegacije, bili veoma srdačno primljeni od njihovoga mubarek domaćina, koji se nije nimalo libio da im čak omogući i da se prema svome vjerozakonu pomole u sred njegove džamije, što i učiniše okrenuvši se u pravcu istoka.

Arapi iz Nedžrana prihvatili su kršćansku vjeru pod uticajem Bizanta prema kome su njihove plemenske državice imale vazalski odnos. U tom smislu su i redovno primali značajnu materijalnu i novčanu pomoć iz Konstantinopolisa. Živeći decenijama, možda i stoljećima (dragi Allah najbolje zna) u ozračju kršćanstva u njihovim srcima se vremenom začela posebna ljubav prema mubarek ličnosti Isāa, alejhisselam, ali, dakako, shvaćenoj i interpretiranoj u tradicionalnom kršćanskome svjetlu. Tako su ga i oni, poput svih ostalih kršćana, shvatali kao, neuzubillah, otjelovljenje Božije zbilje u liku čovjeka, tj. kao Božijega sina u kom je On sebe otjelovio da bi preko njegovoga žrtvovanja bili iskupljeni svi grijesi čovječanstva.

U čvrstoj vjeri u sveto trojstvo Božanskih osoba oca, sina i svetoga duha, članovi ove delegacije se nisu ustručavali od rasprave sa Resulullahom, Muhammedom, alejhisselam, po pitanju istinske Isāove, alejhisselam, prirode. Dakako, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, im je riječima punim blagosti i uz poštivanje svih pravila uljudnoga raspravljanja, objašnjavao da jeste istina da je Mesih Isā, alejhisselam, Rūh (Duh) od dragoga Allaha i Riječ Njegova hazreti Merjemi dostavljena, ali da se to samo odnosi na poseban i izuzetno visok stepen bliskosti i ljubavi dragoga Allaha koje Mesih zasigurno uživa, a nikako ne na to da on ima makar i najmanjega učešća u Božanskoj prirodi. On je dakle, govorio im je Muhammed, alejhisselam, samo kod dragog Allaha izuzetno voljen i poštovan rob i Njegov poslanik, ali nikako ne Njegov sin ili bog uz Njega, jer je dragi Allah jedini Bog, osim Kojeg drugoga boga nema. U tom smislu su im, najvjerovatnije, bili citirani i neki ajeti časnoga Kur'ana, kao npr:

O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u svome vjerovanju i o Allahu govorite samo istinu! Mesih, Isā, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik, i Riječ Njegova koju je Merjemi dostavio, i Rūh od Njega; zato vjerujte u Allaha i Njegove poslanike i ne govorite: "Trojica su!" Prestanite, bolje vam je! Allah je samo jedan Bog, hvaljen neka je On, zar On da ima dijete?! Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji, i Allah je dovoljan kao svjedok. (4:171)

Ali, fanatični u svojoj vjerskoj gorljivosti, izaslanici iz Nedžrana su i dalje oponirali riječima Allahovoga vjerovjesnika i tvrdoglavo iznosili svoje ''argumente'' kojima su branili Božansku prirodu Mesiha i doktrinu svetoga trojstva, sve dotle dok nisu, još dok oni bijahu u Medini, Muhammedu, alejhisselam, bili objavljeni sljedeći ajeti:

Ovo što ti kazujemo jesu ajeti i Kur'an mudri. Isaov slučaj je u Allaha isti kao i slučaj Ademov: od zemlje ga je stvorio, a zatim rekao: "Budi!" - i on bi. Istina je od Gospodara tvoga, zato ne sumnjaj!

A, onima koji se s tobom budu o njemu raspravljali, pošto si već pravu istinu saznao, ti reci: "Hodite, pozvaćemo sinove naše i sinove vaše, i žene naše i žene vaše, a doći ćemo i mi, pa ćemo se usrdno pomoliti i Allahovo prokletstvo na one koji neistinu govore prizvati!" To je, zaista, istinito kazivanje i nema boga osim Allaha!; a Allah je, doista, Silan i Mudar. A ako oni glave okrenu, pa, Allah sigurno dobro zna smutljivce. (3:58-63)[63]

Vjerovjesnik ih je pozvao i proučio im ove ajete i predložio da postupe onako kako je dragi Allah sugerirao – da se svi, skupa sa porodicama svojim, Njemu pomole i zatraže Njegovo prokletstvo nad onima koji lažu. Izaslanici zatražiše vremena da o tome razmisle i Muhammed, alejhisselam, udovolji njihovoj molbi. A, kada mu sutradan ponovo dođoše, uz njega zatekoše Alija, Fatimu i njihove sinove Hasana i Husejna koje je on očigledno bio pozvao da u svojstvu njegove porodice, u skladu sa objavljenjim ajetima Kur'ana, sudjeluju u zajedničkoj molitvi i proklinjanju lažljivaca. Muhammed, alejhisselam, je imao veoma širok ogrtač kog je rasprostro i zatim njime zaogrnuo sebe i njih četvero, čime je još jednom simbolično potvrđen visok stepen bliskosti Alija, Fatime, Hasana i Husejna sa Poslanikom kao i njegova posebna ljubav koju je njegovao prema njima. Ali, naravno, ovo nimalo ne umanjuje značaj, položaj, vrijednotu i ugled koji kod dragoga Allaha uživaju kako i njegove mubarek supruge (koje svakako, uz pomenuto četvero te dvije im kćeri i sestre Zejnebu i Ummu Kulsum, pripadaju Ehli-bejtu - Poslanikovoj porodici), tako i njegovi drugovi (ashabi). Svi oni su mubarek insani, bliski Muhammedu, alejhisselam, i svi oni imaju svoju plemenitu deredžu kod dragoga Allaha, dakako svako prema stepenu iskrenosti svoje vjere.

Suočeni sa Vjerovjesnikom ogrnutim skupa sa članovima svoje porodice i spremnim da u molbi dragome Allahu prokune one koji govore laži o Mesihu Isāu, alejhisselam, izaslanici se pokolebaše i u svojim srcima osjetiše strah da bi se ta kletva ipak mogla okrenuti protiv njih, pa odustadoše od daljnje rasprave i izraziše želju da sa Muhammedom, alejhisselam, sklope sporazum. On je to prihvatio i potpisan je sporazum po kome su kršćani bili obavezni poštovati islamsku vlast i plaćati joj džizju, porez koji im je dragi Allah propisao, ali im je ona zato garantirala živote, vjeru, slobodu, imetak i čast, prihvatajući ih kao svoje podanike koji uživaju svoja prava i izvršavaju svoje obaveze.

Tako kršćanska arapska plemena iz Nedžrana iskoristiše blagodat tolerancije islama i ostadoše mirno i dostojanstveno živjeti na svojim teritorijama, dakako, uz obavezu plaćanja džizje. Mada ih islam nipošto nije silom ugonio u svoje okrilje, Kur'an časni ipak upozoravaše i njih, kao i sve ostale kršćane sve do Sudnjeg Dana, da su u svoj izvorni monoteizam ubacili elemente širka pripisujući dragome Bogu sina i smatrajući Ga samo jednim, tačnije rečeno trećim,[64] od trojice, te ih pozivaše da se povrate izvornome monoteizmu vjere Isāa, alejhisselam, da nikoga dragom Allahu ne pridružuju i da stvorenja Njegova bogovima pored Njega ne drže:

Reci: "O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!" Pa ako oni ne pristanu, vi recite: "Budite svjedoci da smo mi muslimani!" (3:64)

Dragi Allah najbolje zna, a prenosi se[65] da se kratko nakon ovih zbivanja među plemenima u Nedžranu islam počeo sve više širiti, pa je hazreti Ali ibn Ebi Talib bio poslat da od njih preuzme zekat (a to se kupi samo od muslimana); te da su islam primili i dvojica od najuglednijih starješina iz Nedžrana koji su bili u sastavu delegacije što se raspravljala sa Muhammedom, alejhisselam.

Preostala dva interesantna događaja, vezana za mnogobrojne delegacije što su dolazile Vjerovjesniku o kojima na ovome mjestu želimo nešto kazati, odnose se na ljude koji dođoše sa licemjernim osjećajima i zlim namjerama u svojim srcima, a želimo da ih pomenemo - prvi zbog nekih mu'džiza što ih je tom prilikom Resulullah, Muhammed, alejhisselam, pokazao, a drugi zbog toga što je bio vjesnik smutnje koja će malo kasnije nastupiti. Riječ je o dolasku Amira ibn Tufejla i Erbeda ibn Kajsa u sastavu delegacije plemena Benu Amir i o dolasku delegacije plemena Benu Hanife među kojima je bio i Musejlema el Kezzab, smutljivac i lažov koji će uskoro izazvati veliko zlo i smutnju među Arapima.

Pleme Benu Amir još je ranije, sevepom Poslanikove mubarek ženidbe sa Majkom siromaha, Zejnebom kćeri Huzejminom, čije porijeklo bi iz njihovih redova, sklopilo sporazum sa Muhammedom, alejhisselam. A, kako se i Zejnebina polusestra, Mejmuna kći Harisova takođe udala za Muhammeda, alejhisselam, njegova tazbinska veza sa Benu Amirom je bila dvostruko ojačana, pa je, između ostaloga, i to uticalo na činjenicu da su Amirije trajno ostali vjerni tom sporazumu. Upravo su oni, uz jedan dio plemena Benu Sulejm, bili od rijetkih plemena iz Nedžda koji odbiše da se priključe savezničkoj vojsci koja je, tokom bitke na Hendeku, napadala na Medinu. Njihovu čestitost i odanost Muhammedu, alejhisselam, nije mogao ugroziti ni nesporazum koji je, istina, bio uzrok bolnih događaja vezanih za pokolj na vrelu Ma'una,[66] ali je kasnije, milošću dragoga Allaha, na najljepši način bio ispravljen. No, iako su Benu Amirije bili u cjelini odani Muhammedu, alejhisselam, bilo je neophodno, radi toga što je među njima još uvijek bilo ljudi koji nisu prihvatili islam, da i njihova delegacija dođe u Medinu kako bi ''ozvaničili'' svoju pripadnost islamu. Ironija je u tome da je upravo Amir ibn Tufejl, čovjek koji je nosio čitavo breme odgovornosti za sve ono što se desilo na vrelu Ma'una, u to vrijeme bio starješina Benu Amira. Pod pritiskom svoga plemena morao je otići u Medinu, ali je u svome srcu i dalje nosio osjećaje mržnje i nepokornosti prema Muhammedu, alejhisselam, čiji se izvor jasno vidi iz njegovoga odgovora Amirijama koji su, pred polazak, od njega zahtijevali da u ime sviju njih zvanično primi islam. ''Bio sam se, Boga mi, zarekao da se neću proći dok Arapi ne budu slijedili mene, pa zar da sada ja slijedim tog kurejšijskog mladića?'';[67] rekao je.

Amir je putovao u pratnji Erbeda ibn Kajsa i Džebbara ibn Selmija. Kada se sastao sa Muhammedom, alejhisselam, ponašao se krajnje oholo, uobraženo i drsko:

... Amir ibn Tufejl, čovjek koji je bio odgovoran za pokolj kod Bi'r Me'une,[68] sada je bio starješina Beni Amirija, te je pod pritiskom svoga plemena otišao u Medinu. Međutim, bio je to osoran čovjek, čak toliko da je zahtijevao da ga Vjerovjesnik imenuje za svoga nasljednika, a on će, zauzvrat, primiti islam. ''Nije to za tebe, a ni za tvoj narod'', odgovorio mu je Poslanik. ''Onda mi daj nomade, a sebi ostavi stanovnike sela,'' tražio je Amir. ''Ne'', rekao je Poslanik, ''ali ću ti dati uzde konjice, jer si izvrstan konjanik.'' Ovome beduinskom starješini to nije bilo dovoljno. ''Zar da ja ne dobijem ništa'', odvrati on prezrivo i dodade odlazeći: ''Cijelu ću zemlju ispuniti konjicom i pješadijom i okrenuti ih protiv tebe.'' Kad je otišao, Poslanik je stao moliti: ''Bože, uputi Benu Amirije na pravi put i oslobodi islam od Amira, sina Tufejlova.'' Amir dobi gnojne čireve i umrije prije nego što je stigao kući. Njegovo pleme posla novo izaslanstvo, te je savez konačno bio (i formalno)[69] sklopljen. Među izaslanicima bio je i pjesnik Lebid,[70] i on sada primi islam. Pričalo se da je nakon toga namjeravao i da se odrekne poezije. ''Bog mi je zauzvrat podario Kur'an'', izjavio je tada. Ipak je nastavio pisati pjesme sve do svoje smrti, ulažući svoju darovitost u službu vjere kojoj je pripadao. ...[71]

Nevjerovatno je koliko je taj čovjek, Amir ibn Tufejl, bio uobražen i ohol da je sebe, koji je tek trebao ući u islam, kanio uzdići čak na deredžu legitimnoga nasljednika jednog Allahovog vjerovjesnika?!

A Ibn Hišam nam[72] donosi izviješće kako je Amir ibn Tufejl, u dogovoru sa Erbedom ibn Kajsom, čak, neuzubillah, planirao i to da atakuje na život Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam. Htio je iskoristiti činjenicu što Vjerovjesnik uz sebe, osim u izuzetno rijetkim situacijama krajnje i neposredne opasnosti, nije imao nikakvih tjelohranitelja, pa se tako dogovorio sa Erbedom da će on kroz razgovor odvratiti Vjerovjesnikovu pažnju, a Erbed je tad trebao brzo i tiho da ga posiječe svojom sabljom. Ali, ako plemeniti Vjerovjesnik uz sebe uglavnom ne drži tjelohranitelje, nad njegovom mubarek ličnošću, milošću dragoga Allaha, neprestano bdiju nebeski tjelohranitelji, plemeniti meleki zaduženi za njegovu sigurnost. Tako je Amir uzaludno nastojao zagovarati Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, nebi li Erbedu time pružio priliku da ga napadne, ali kad god bi Erbed kanio napasti, Vjerovjesnik bi nestao pred njegovim očima i on bi pred sobom vidio samo Amira. Bijaše to još jedna od plemenitih natprirodnih moći (mu'džiza) koju je dragi Allah darovao Poslaniku, ali obojica zavjerenika odbiše u njoj prepoznati istinitost Muhammedova, alejhisselam, poslanstva, već ustrajaše u svojemu zlu i svojoj nepokornosti sve dotle dok ih nije stigla Allahova odredba. Amir nije stigao ni da se vrati kući. Teško se razbolio i umro na putu, a Erbed je, svega dan ili dva nakon povratka, nekim svojim poslom odjahao na devi u pustinju gdje ga je s neba pogodila munja i na licu mjesta ga usmrtila.

Ova dvojica smutljivaca nikako nisu mogli mnogo da naude svome narodu budući da su Benu Amir, milošću dragoga Allaha, kako rekosmo, još od ranije istrajavali u vjernosti i odanosti dragome Allahu i Njegovome poslaniku, ali su se njihovom smrću širom otvorila vrata da Amirije sada to i formalno ozvaniče i dodatno učvrste svoje puteve ka spasenju i milosti dragoga Allaha i, ako On, hvaljen neka je, podari, ka Džennetu.

Ali, pleme Benu Hanife ne bijaše takve sreće budući da je jedan broj njih smutljivac iz njihovih vlastitih redova odveo u propast. Zvao se Musejlema,[73] ali će mu ubrzo, dakako sasvim opravdano, biti pridodat nadimak ''el Kezzab'' koji u arapskom jeziku ima značenje ''najveći od svih lažljivaca'', tako da je on u povijesti ostao poznat kao Musejlema el Kezzab (Musejlema najveći lažljivac). Bio je jedan od članova delegacije svojega plemena koja je u Godini izaslanstava došla Muhammedu, alejhisselam. Kada su izaslanici Benu Hanife bili primljeni kod Muhammeda, alejhisselam, Musejlema el Kezzab je bio ostavljen da im čuva stvari i jahalice. Članovi delegacije su pred Poslanikom primili islam i tom prilikom su mu pomenuli i Musejlemu:

... ''Božiji poslaniče'', kazali su, ''mi smo tamo ostavili jednog našeg čovjeka, da nam pazi na prtljag i životinje!'' Poslanik je onda naredio da se i njemu dadne isto što i ostalima. ''Ta, nije on u lošijoj poziciji od vas!''; rekao je, misleći pritom na njegovo čuvanje imovine onih s kojima je došao. ...[74]

Ali, ove riječi Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, Musejlema el Kezzab će kasnije svjesno i zlonamjerno krivo tumačiti i koristiti ih kao ''argument'' da je Muhammed, alejhisselam, njima potvrdio da i on učestvuje skupa s njim u primanju Objave, ali o tome ćemo, ako dragi Allah podari, govoriti kasnije, budući da je, prema onome što je navedeno u siri Ibn Ishaka/Ibn Hišama ova smutnja počela tek u vrijeme Poslanikova oprosnoga Hadža.

* * *

No generalno gledano, ipak su pomenuti slučajevi nepokornosti i smutnje pojedinih ljudi bili samo izolovana i marginalna pojava koja nikako nije mogla umanjiti istinu da su u Godini izaslanstava arapska plemena masovno ulazila u islam u čemu je bio istinski znak pobjede istine nad laži i jasno znamenje velike milosti dragoga Allaha koju su ljudi trebali da iskoriste hvaleći Ga i moleći što više za oprost:

Kad Allahova pomoć i pobjeda dođu, i vidiš ljude kako u skupinama u vjeru Allahovu ulaze, ti veličaj Gospodara svoga hvaleći Ga i moli Ga da ti oprosti. On je uvijek pokajanje primao. (110:1-3)

Hvaljen neka je plemeniti Milosnik koji upućuje Svoja stvorenja putevima spasenja i uvijek prima njihova iskrena pokajanja.

 

Allah i Njegov poslanik ne priznaju mnogobošce

Milost dragoga Allaha, apsolutna i bez ikakvih ograničenja, obasipa sva prostranstva, prožima sve svjetove i miluje sve što je stvoreno.

Upravo na ovo nam jasno aludira i Njegovo lijepo Ime Er Rahmān – Svemilosni, koje nam otkriva beskrajni okean Allahove milosti što obuhvata sva stvorenja, kako ona najbolja - koja Ga priznaju, predaju Mu se i pokoravaju, tako i ona najgora - koja Ga poriču, odbijaju slijediti Njegov put i pripisuju mu drugove. U tom smislu Njegovi plemeniti darovi na dunjaluku nisu nikome uskraćeni, pa svako, ma kakav on bio, udiše čist zrak, pije čistu vodu,[75] ima svoju nafaku u hrani, odjeći i svim drugim potrepštinama bez kojih ne može opstati na ovom prolaznom svijetu. Osim toga, On, hvaljen trajno neka je, i doista mnogo, mnogo prašta i upravo u tome je najveća, čak i jedina,[76] nada svima nama da budemo spašeni na budućem vječnom svijetu.

Poseban oblik Njegove milosti ogleda se u tome što On, brižan prema Svojim stvorenjima, u nekim slučajevima čini da oni, nakon što su prethodno u određenome vremenu bili tolerisani njihovi teški grijesi, budu silom spriječeni da ih nekontrolisano dalje čine i tako trajno u propast potonu. Upravo u tom svjetlu plemeniti islam gleda na mnogoboštvo koje je najteži od svih grijeha i jedini je kojeg dragi Allah nikome, ko se prije smrti sam ne pokaje, ne prašta:

Allah, sigurno, neće oprostiti da Njemu druge smatraju ravnim, a oprostiće kome hoće ono što je manje od toga. A daleko je zalutao onaj ko smatra da je Allahu neko ravan. (4:116)

U tom smislu je, nakon oslobođenja Meke i očišćenja Kabe od idola, širom Arabijskog potkontinenta, krenuo talas suzbijanja idolopoklonstva i mnogoboštva. Već smo govorili o tome kako su poduzimani pohodi protiv mnogobožačkih plemena, njihovi hramovi redom bili sravnjivani sa zemljom i idoli u njima potpuno uništavani.

Ali, iako je Kaba bila očišćena od idola i svi idolopoklonički hramovi, kako oni veliki poput hramova El Menat,  El-Uzze u Nahli i El Lat u Taifu, tako i oni manji koje su štovala razna beduinska plemena, bili do temelja porušeni, još uvijek je mnogoboštvo u izvjesnoj mjeri bilo prisutno među udaljenim plemenima i oni su, noseći ga u svojim srcima, unosili faktor duhovnoga onečišćenja u mubarek obrede Hadža jer su i oni, skupa s muslimanima, u vremenu obavljanja hadžskih obreda obilazili sveta mjesta i čak su, neuzubillah, potpuno nagi obilazili oko Kabe.

Volja dragoga Allaha, bijaše da svemu tome ima doći kraj, pa je, hvaljen neka je, odredio da 9. godina po Hiždri bude posljednja u kojoj će prisustvo mnogobožaca na mubarek Hadžu i Umri biti tolerisano. U tom smislu su Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, bili objavljeni početni ajeti kur'anske sure Et Tevba – Pokajanje. Kako su hadžije iz Medine, njih oko tri stotine, pod vodstvom hazreti Ebu Bekra već bili krenuli na mubarek putovanje, Poslanik je odlučio da za njima pošalje hazreti Alija ibn Ebi Taliba, da on u njegovo ime tokom obreda Hadža svim hodočasnicima glasno prouči novoobjavljene ajete Kur'ana. Hazreti Ali se spremio i krenuo za hadžijama. Kad ih je sustigao, hazreti Ebu Bekr mu je ponudio da preuzme kompletno vodstvo Hadža, ali je on to odbio jer to nije bila zadaća koju mu je Vjerovjesnik povjerio.

Tako je hazreti Ebu Bekr predvodio ljude u svim obredima Hadža sve do prvog dana Kurban bajrama kada su svi koji su se okupili na Mini radi klanja kurbana mogli iz mubarek usta hazreti Alija ibn Ebi Taliba čuti sljedeće ajete Kur'ana:

Obznana od Allaha i Njegova Poslanika onim mnogobošcima s kojima ste zaključili ugovore: "Putujte po svijetu jos četiri mjeseca, ali znajte da Allahu nećete umaći i da će Allah nevjernike osramotiti"; i proglas od Allaha i Njegova Poslanika ljudima na dan velikog hadždža: "Allah i Njegov Poslanik ne priznaju mnogobošce." Pa ako se pokajete, to je za vas bolje; a ako se okrenete, znajte da Allahu nećete umaći! A nevjernike obraduj kaznom nesnosnom!

Mnogobošcima s kojima imate zaključene ugovore koje oni nisu ni u čemu povrijedili, niti su ikoga protiv vas pomagali, ispunite ugovore do ugovorenog roka. Allah zaista voli pobožne. Kada prođu sveti mjeseci, ubijajte mnogobošce gdje god ih nađete, zarobljavajte ih, opsjedajte i na svakome prolazu dočekujte! Pa ako se pokaju i budu molitvu obavljali i zekat davali, ostavite ih na miru, jer Allah zaista prašta i samilostan je. Ako te neki od mnogobožaca zamoli za zaštitu, ti ga zaštiti da bi saslušao Allahove riječi, a potom ga otpremi na mjesto pouzdano za njega. To zato što oni pripadaju narodu koji ne zna.

Kako će mnogobošci imati ugovor sa Allahom i Poslanikom Njegovim?! Ali, s onima s kojima ste ugovor kod Časnog hrama zaključili, sve dok se oni ugovora budu pridržavali, pridržavajte se i vi, jer Allah zaista voli pobožne. Kako, kada oni, ako bi vas pobijedili, nebi, kad ste vi u pitanju, ni srodstvo ni sporazum poštivali?! Oni vam se ustima svojim umiljavaju, ali im se srca protive, većina njih su nevjernici. Oni Allahove ajete za ono što malo vrijedi zamjenjuju, pa od puta Njegova odvraćaju; zaista je ružno kako postupaju. Ni rodbinstvo ni sporazum, kada je vjernik u pitanju, ne poštuju, i sve granice zla prekoračuju.

Ali ako se oni budu pokajali i molitvu obavljali i zekat davali, braća su vam po vjeri. A Mi dokaze objašnjavamo ljudima koji razumiju. A ako prekrše zakletve svoje, poslije zaključenja ugovora s njima, i ako vjeru vašu budu vrijeđali, onda se borite protiv kolovođa bezvjerstva - za njih, doista, ne postoje zakletve - da bi se okanili. (9:1-12)

Tako je 9. godina nakon Hidžre bila posljednja kada su Hadžu i Umri mogli prisustvovati mnogobošci, pa je konačno bilo došlo vrijeme da ovi mubarek obredi budu očišćeni od svih idolopokloničkih novotarija i time vraćeni svojoj izvornoj prirodi čistoga monoteizma u okrilju koje su, hiljadama godina ranije, u vremenu Ibrahima, alejhisselam, i uspostavljeni.

Nastavit će se, inša'Allah ...

 

[1] Dovoljno je sjetiti se čuda koje se desilo prilikom kopanja hendeka, kada je Poslanik jasno vidio ona tri svjetlosna bljeska.

[2] Leydensko izdanje Ta'rihur-rusuli vel-muluki (Historija poslanika i kraljeva) od Muhammeda ibn Džerira et-Taberija, 1568.

[3] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 343., odnosno na str. 385., 386. u Ljiljanovom izdanju.

[4] Vidi u Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', na str. 247.

[5] Isto.

[6] Ibn Hišam (''Poslanikov životopis'', str. 248) u fusnoti donosi sljedeće: Ibn Hišam kaže: ''Pričali su mi neki kojima ja potpuno vjerujem da je 'Usman b. 'Affan za vojsku koja se spremala za Bitku na Tebuku, izdvojio hiljadu dinara, na šta je Božiji Poslanik rekao: 'Bože Ti budi zadovoljan sa 'Usmanom, jer i ja sam s njim zadovoljan'!''

[7] Kad je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, upitao hazreti Ebu Bekra šta će ostaviti svojoj porodici, on je samo odgovorio da im ostavlja dragoga Allaha i Njegova vjerovjesnika. Prema tome u suštinskom smislu prilog hazreti Ebu Bekra je bio najveći jer je dao sve što je imao, ali kako je to sve skupa vrijedilo 4000 drahmi, u materijalnom smislu vjerovatno je ipak najveći bio prilog hazreti Osmana koji je dao 1000 dinara, 900 deva i 100 konja. Ovo navodi Safijurrahman El-Mubarekfuri (''Zapečaćeni džennetski napitak'', str. 493), a dragi Allah najbolje zna.

[8] Buharijina zbirka hadisa (sažetak: Abdullatif ez-Zubejdi), el-Kalem, Sarajevo, 1425h.g./2004, str. 768., hadis br. 1698.

[9] Vidi u Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 248. No i tu je još jednom naglašeno da nije riječ o licemjernima, već o ''vrlo iskrenim ljudima u čiju se odanost islamu nimalo nije sumnjalo''.

[10] Kolibe od granja ('ariš) – pravili su ih za vrijeme velikih vrućina i odozgo pokrivali granjem, tako da je vrelina u njima bila manja nego u kućama (preuzeto iz Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 249).

[11] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 249.

[12] Muhammed ibn Umer el-Vakidi (Muhammad ibn 'Umar al-Waqidi), ''Kitabul-megazi (Hronika bi-taka)'', str. 1012.

[13] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 344-345., odnosno na str. 387. u Ljiljanovom izdanju.

[14] Časni Kur'an (29:38) kaže da su ostaci domova uništenih naroda Ada i Semuda vidljivi ljudima kako bi mogli izvući pouku.

[15] Deve nose u grbačama rezervoar destilovane vode. Zato je to jedino Allahovo stvorenje koje može opstati bez vode nekoliko dana. Beduini su u pustinji u nedostatku vode štapom nadraživali devino ždrijelo, a ona bi kao iz pumpe povraćala čistu, pitku vodu iz grbe. Divnoga li Allahovoga čuda (napomena prevodioca sire ''Zapečaćeni džennetski napitak'').

[16] Sahih Buharija, II/637.

[17] Safijurrahman El-Mubarekfuri ''Zapečaćeni džennetski napitak (Er-Rahiku-l-mahtum)'', str. 494., 495.

[18] Nije sasvim jasno da li i drugi izopačeni grad Gomora, koji se, prema biblijskoj tradiciji, pominje uz Sodomu, skupa sa njom čini jednu cjelinu ili ne, ali mi Lūta, alejhisselam, vežemo za grad Sodomu iz razloga koje smo naveli u kazivanju o Ibrahimu, alejhisselam, (vidi fusnotu u kazivanju o uništenju naroda Lūta, alejhisselam), a dragi Allah najbolje zna.

[19] 15:79; 29:35

[20] Ovdje je u fusnotu Ibn Hišamove sire navedeno da se pod imenom El-Hidžr misli na neko selo kraj Medine u kojem su bili bunarevi Benu Sulejma. Nije nam jasno da li je tu napomenu dao Ibn Ishak, ili Ibn Hišam, ili prevodilac pomenutog djela na bosanski jezik, ali nam se ova konstatacija čini sasvim čudnom i netačnom, a dragi Allah najbolje zna. U stvari nije riječ o tome da li doista postoji neko selo pokraj Medine sa tim imenom, ali je znano da se tako naziva područje u sjevernoj Arabiji između Hidžaza i Tebuka u kojem je nekada obitavao drevni narod Semud. No, budući da se, kako će se, ako dragi Allah da, ubrzo vidjeti, i ovdje govori o tome da je Poslanik ljudima zabranio korištenje vode iz tamošnjih bunareva, za nas je bez ikakve sumnje jasno da se i ovdje pod imenom El-Hidžr misli baš na obitavalište Semuda u sjevernoj Arabiji, a ne na neko selo pored Medine. Razlog je i u tome što se u drugim sirama pomenuti događaj jasno veže za drevno obitavalište Semuda, ali najviše zbog hadisa koji bilježe Buhari i Muslim (koji je naveden u citatu iz sire Safijurrahman El-Mubarekfurija) gdje je to eksplicitno navedeno. Mi smo iz navedenih razloga mišljenja da pomenuta fusnota iz Ibn Hišamove sire ne stoji, tj. da se i tu misli na Hidžr u sjevernoj Arabiji a ne u okolici Medine. Dragi Allah najbolje zna.

[21] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 250.

[22] Muaz ibn Džebel nam ovo prenosi u hadisu koji bilježi Muslim.

[23] Ibn Hišam (str. 253.) navodi da je riječ o dolini El Mušekak gdje je voda curila ispod jedne stijene u mlazu do te mjere tankom, da je jedva bila dovoljna da napoji dvojicu ili najviše trojicu konjanika. Ali, nakon pomenute mu'džize Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, ovaj skromni izvor se, voljom dragoga Allaha, pretvorio u vodu toliko obilnu da je navodnjavala čitavu dolinu i učinila je plodnom oazom. Istina, Ibn Hišam navodi da se ovaj mubarek događaj desio prilikom povratka Muhammeda, alejhisselam, sa Tebuka u Medinu, ali smo mi prihvatili navode iz većine ostalih iz-vora koji su nam dostupni, a koji kažu da ovo desilo prilikom Poslanikovog putovanja iz Medine ka Tebuku. Dragi Allah najbolje zna.

[24] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 345., odnosno na str. 388. u Ljiljanovom izdanju.

[25] Muhammed Husejn Hejkel, ''Život Muhammeda, a.s.'', str. 496.

[26] O tome vidjeti u okviru podnaslova ''Pohod 'Zat er-Rika' i pohod na Dumetul-Džendel'' koji se nalazi u okviru kazivanja o zbivanjima između Uhuda i Hendeka.

[27] Izvori se po ovom pitanju razlikuju. Tako u nekima od izvora nalazimo informacije da je Ukejdir ostao kršćanin i da je (samo) potpisao ugovor sa Muhammedom, alejhisselam, pristavši na plaćanje džizje, dok nam drugi govore o tome da je Ukejdir prihvatio islam i bio vraćen na svoj prijesto kao namjesnik Muhammeda, alejhisselam. Dragi Allah najbolje zna, a mi smo se odlučili da ovdje navedemo ovu drugu predaju. Isto tako postoji razlika i oko toga gdje se sve ovo zbilo. Tako neki izvori govore kako je Halid Ukejdira doveo u Medinu pred Poslanika, a drugi kažu da se taj susret desio na Tebuku. No, ovo i nije naročito bitno pa mjesto nismo ni spominjali. Na kraju opet ostaje samo se pozvati na dragoga Allaha i Njegovo sveznanje, budući da punu istinu o svemu samo On, hvaljen vječno neka je, zna.

[28] Vidi narednu fusnotu.

[29] Mi ne možemo reći da su se svi ovi ajeti spustili Muhammedu, alejhisselam, baš tada, povodom slučaja ove trojice, osim ajeta 9:118: ... a i onoj trojici koja su bila izostala, i to tek onda kad im je zemlja, koliko god da je bila prostrana, postala tijesna, i kad im se bilo stisnulo u dušama njihovim i kada su uvidjeli da nema utočišta od Allaha nego samo u Njega. On je poslije i njima oprostio da bi se i ubuduće kajali, jer Allah, uistinu, prima pokajanje i milostiv je.; koji se očevidno na njih odnosi. No, odlučili smo uz ove ovom prilikom citirati i ostale navedene ajete jer su svi oni po smislu povezani, a u izvorima nalazimo informacije da se veliki dio ajeta čitave ove 9. sure Kur'ana spustio upravo u vrijeme pohoda na Tebuk. Dragi Allah najbolje zna.

[30] Muhammed Ibn Ishak (Muhammad ibn Ishaq), ''Život Poslanika Božijeg (Sirat Rasul Allah)'' priređen i bilješkama propraćen od Abdul Malika ibn Hišama ('Abd al-Malik Ibn Hisham), str. 912.

[31] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 347., odnosno na str. 389-390 u Ljiljanovom izdanju.

[32] U stvari Ibrahimova, alejhisselam, kušnja je bila još teža od toga da doživi smrt svoga djeteta jer se od njega očekivalo da, za ljubav dragoga Allaha, lično usmrti svojega sina. Vidjeti o tome u kazivanju o Ibrahimu, alejhisselam, u okviru podnaslova ''Žrtva'' što možete pronaći na sljedećem linku.

[33] Vidjeti u Muhammed Muveffek Sulejme, ''Kćerke Vjerovjesnika sallallahu alejhi ve sellem'', El-Kelimeh, Novi Pazar, 2004., str. 63.

[34] Misli se na period koji je protekao od smrti hazreti Hatidže, pa do Muhammedove, alejhisselam, ženidbe sa hazreti Sevdom. U tom periodu hazreti Ummu Kulsum je u Poslanikovom domu, morala brinuti o svemu onome o čemu žena, domaćica u jednom domaćinstvu brine.

[35] Vidjeti u kazivanju o bici na Uhudu, u okviru podnaslova ''Mubarek vjenčanja''.

[36] Još ranije smo, prilikom govora o dženazi hazreti Rukajje, u fusnoti istakli razloge zbog kojih ni ovdje ne sumanjamo u to da je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, naknadno klanjao dženazu i hazreti Ummu Kulsum, a dragi Allah najbolje zna.

[37] Dragi Allah najbolje zna, a mi pretpostavljamo da je Vjerovjesnik, poput većine ljudi svoga vremena, osjećao želju da ima muško potomstvo, pa smo u tom smislu ovo naveli. No, dakako, apsolutno nema nikakve sumnje u to da je on bio sasvim zadovoljan sa odredbom dragoga Allaha da svi njegovi sinovi kao mala djeca presele na ahiret, jer kako bi se moglo drugačije i pomisliti za onoga koga je dragi Allah odabrao da bude jedno od Njegovih najodabranijih stvorenja i ujedno pečat svih vjerovjesnika i poslanika?!

[38] Leydenovo izdanje knjige ''Kitab at-Tabaqat el-Kebir'' Muhammeda ibn Sa'da (I/1, 88-9).

[39] Isto

[40] Hadis kojega bilježi Buhari (LXXXI, 3)

[41] Ibn Sa'd, Isto

[42] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 352-353., odnosno na str. 395-396 u Ljiljanovom izdanju.

[43] Treba se sjetiti vjerodostojnoga hadisa u kome nam Muhammed, alejhisselam, kaže da je dragi Allah samo jedan od stotinu dijelova Svoje milosti darovao svim stvorenjima na Zemlji, od koga su čak i zvijeri samilosne prema svojim mladuncima, dok je preostalih devedeset i devet dijelova ostavio za Sudnji Dan.

[44] Vidi u kazivanju o Hidžri u okviru podnaslova ''Mu'mini, kafiri i munafici''.

[45] Naprotiv, šehid smrt na putu dragoga Allaha doživljava kao najljepši događaj u svome bitisanju i, kako je rečeno u vjerodostojnom hadisu, on jedini poželi da se iz Dženneta vrati na Zemlju i to samo zato da bi ponovo poginuo na putu dragoga Allaha.

[46] Kur'an, 9:80.

[47] Muhammed Ibn Ishak (Muhammad ibn Ishaq), ''Život Poslanika Božijeg (Sirat Rasul Allah)'' priređen i bilješkama propraćen od Abdul Malika ibn Hišama ('Abd al-Malik Ibn Hisham), str. 927.

[48] Kur'an, 9:84.

[49] Mirhond, Revdatu-s-Safa, II, knjiga 2, str. 671-672, navodi ranije izvore. Također vidi Buhari: XXIII, 76.

[50] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 349., odnosno na str. 391-392 u Ljiljanovom izdanju.

[51] Ibn Hišam kaže: ''Ebu 'Ubejde mi je pričao da je to bilo devete godine po Hidžri i da su je nazvali godinom deputacija.''

[52] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 258-259.

[53] U današnjem svijetu nema nijednog kontinenta, nijedne zemlje gdje nema islama i muslimana – negdje su većina, negdje manjina, ali svugdje ih ima. A, sa silaskom Mesiha Isāa, sina Merjemina, alejhisselam, u zadnje vrijeme pred Sudnji Dan, čovječanstvo će dobiti konačnu nebesku potvrdu istinitosti Kur'ana kao Božije Knjige i Muhammeda, alejhisselam, kao posljednjega Božijeg poslanika, pa će srca svih Ademovih, alejhisselam, potomaka biti ujedinjena u istinskoj vjeri koju im je dragi Bog odredio i prema kojoj ih je i stvorio.

[54] Treba se sjetiti vjerodostojnog hadisa u kom Muhammed, alejhisselam, kaže da bi samo po svojih djelima, a bez milosti dragoga Allaha, čak i on ušao u Džehennem. Dakle, sva naša dobra djela samo su naš put kojim se želimo umiliti dragome Allahu, da bi nas On, po Svojoj milosti na Sudnjem Danu od grijeha očistio i u Džennet uveo. Nadati se u spas samo preko svojih djela je čista iluzija, a i jedan vid oholosti i smatranja neovisnim od dragoga Allaha. Da nas dragi Allah sačuva od toga da i pomislimo kako možemo bez Njegove milosti i da nam podari da uvijek dobra djela činimo samo da bi Mu se umilili, da bi stekli milost Njegovu.

[55] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 271.

[56] To je kod onih ljudi čiji je psihološki profil takav da ih upravo strah od Allahove žestoke kazne može probuditi i navesti da se promjene, dok bi ih nada u Allahovu milost možda uspavala u njihovoj ravnodušnosti prema vjerskim obavezama.

[57] Himjer – jedna od arapskih državica iz područja Jemena.

[58] Mada su izaslanici stigli sa Tebuka na sjeveru, riječ je o arapskim plemenima iz južne Arabije (Jemena). Čitaoca to ne treba da zbuni. A, zašto su oni tada došli sa Tebuka u Medinu ovdje nije ni bitno. Dragi Allah najbolje zna.

[59] Ili se pak zvao Nuajm ibn Kulal. Dragi Allah najbolje zna.

[60] Me'afir – vrsta tkanine, odnosno odjeće iz Jemena.

[61] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 269.-271.

[62] Prema direktnoj naredbi dragoga Allaha (Kur'an, 9:60), zekat pripada ''samo siromasima i nevoljnicima, i onima koji ga sakupljaju, i onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i prezaduženima, i u svrhe na Allahovome putu, i putniku''. Dakle, to jeste porez koji ubire islamska vlast, ali ona nema nikakva prava na sredstva iz zekata, ona se isključivo koriste za svrhe koje je direktno pomenula Knjiga dragoga Allaha.

[63] Za ajete 3:62,63: ''To je, zaista, istinito kazivanje i nema boga osim Allaha!; a Allah je, doista, Silan i Mudar. A, ako oni glave okrenu, pa, Allah sigurno dobro zna smutljivce.''; u izvorima koje smo koristili nije izričito navedeno da su objavljeni povodom Poslanikove rasprave sa kršćanima iz Nedžrana, ali mi smo i njih ovdje uključili jer sa prethodnim ajetima (3:58-61) čine jednu logičku cjelinu. Dragi Allah najbolje zna. Njega, hvaljen i slavljen vječno neka Je, molimo za oprost i uputu.

[64] Kur'an časni na to jasno upozorava u ajetu: ''Nevjernici su oni koji govore: "Allah je treći od trojice!" A samo je jedan Bog! I ako se ne okane onoga što govore, nesnosna patnja će, zaista, stići svakog od njih koji nevjernik ostane.'' (5:73)

[65] Vidjeti u Safijurrahman El-Mubarekfuri ''Zapečaćeni džennetski napitak (Er-Rahiku-l-mahtum)'', str. 514.-515..

[66] Vidjeti o tome u kazivanju o zbivanjima između Uhuda i Hendeka, u okviru podnaslova ''Majka siromaha''.

[67] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 260.

[68] Riječ je o istom vrelu čiji smo naziv u ovim kazivanjima mi transkribovali kao Ma'una. Ali, ovdje smo, pošto je riječ o citatu, zadržali transkripciju iz izvornog djela.

[69] Primjedba autora.

[70] Za Lebida iz plemena Benu Amir se govori da je bio jedan od najvećih i najcjenjenijih arapskih pjesnika tog vremena.

[71] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 350., odnosno na str. 393. u Ljiljanovom izdanju.

[72] Vidi u Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 260. – 261.

[73] U literaturi nalazimo na više različitih verzija njegovog punog imena (sa svim prezimenima), pa smo odlučili da ga ovdje navedemo samo po njegovom imenu Musejlema.

[74] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 263.

[75] Koliko je velika milost dragoga Allaha u čistom zraku i čistoj vodi, naročito se vidi danas, kada je nezajažljivi čovjek u svojoj slijepoj pohlepi za profitom povećao zagađenje prirode haman do kritičnih granica.

[76] Treba se sjetiti vjerodostojnoga hadisa u kojem Muhammed, alejhisselam, jasno kaže da, kad bi dragi Allah sudio isključivo po djelima – a ne po Svojoj milosti, nijedno jedino stvorenje, uključujući i njega lično, nikada nebi ušlo u Džennet. Dobra djela na ovome svjetu imaju svrhu u tome da se njima umilimo dragome Allahu, da nas On zavoli i onda nam po milosti Svojoj neizmjernoj na Sudnjem Danu oprosti i uvede nas u Džennet. Dakle, ako čak ni najvoljenije i najuzvišenije stvorenje poput Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, ne može samo po djelima, a bez milosti dragoga Boga biti spašeno, onda je jasno da je jedina stvarna nada za spas svim stvorenjima samo beskrajna milost dragoga Allaha, Svemilosnog (Er Rahmān) i Samilosnog (Er Rahīm).