Poslanikov zet

Nekih pet mjeseci nakon okončanja bitke na Hendeku Poslaniku stiže vijest o jednom izuzetno bogatom kurejšijskom karavanu koji se iz pravca Sirije kreće ka Meki. Vojska od sedam stotina konjanika pod Zejdovim zapovjedništvom poslata je iz Medine da presretne ovu karavanu. Zejd je sa svojim ljudima potpuno iznenadio neprijatelje koji su bili do te mjere zatečeni da se nisu uspjeli ni pokrenuti. Kompletna roba je došla u plijen muslimanima i većina ljudi je bila zarobljena. Samo je nekoličina Kurejšija uspjela pobjeći, a među njima je bio i Muhammedov, alejhisselam, bivši zet, raniji[1] hazreti Zejnebin muž Ebul-As.

Krećući se u pravcu Meke Ebul-As je morao proći nedaleko od Medine. Svijest o tome koliko su mu blizu voljena žena i kćerkica Umama, naveli su ga da uz veliki rizik zaklonjen noćnom tminom uđe u Medinu da bi ih posjetio. Milošću dragoga Allaha Ebul-As je uspio neopaženo doći do hazreti Zejnebine kuće i ona ga je primila unutra. Zora je već rudila i uskoro se začuo Bilalov sabahski ezan. Hazreti Zejneba je ostavila Ebul-Asa sa njihovom kćerkom, a ona se zaputila u Džamiju na sabah namaz. Sačekala je trenutak šutnje nakon početnog tekbira i tada je, koji tren prije nego što je Muhammed, alejhisselam, započeo učiti Kur'an, iz sveg glasa viknula da pruža zaštitu Ebul-Asu, Rebiovu sinu i potom sama stupila u namaz.

Nakon završetka namaza Muhammed, alejhisselam, je prisutnima rekao kako je i on lično potpuno iznenađen onim što je čuo, jer o tome pojma nije imao, ali je naglasio da svi muslimani moraju poštovati zaštitu koju dadne makar i najslabiji od njih. Potom je prišao svojoj kćeri i rekao joj da može Ebul-Asa primiti u svoju kuću, ali da nipošto ne smije sa njim imati bilo kakve bračne nježnosti i kontakta, jer mu po Šerijatu ona nije supruga. Ona mu je tada rekla da je Ebul-As zapao u velike finansijske probleme pošto su mu mnogi ljudi iz Meke povjerili robu da za njihov račun trguje u Siriji, a sada je sva ta roba otišla u plijen muslimanima i on nema odakle da namiri dugove svojim povjeriocima. Muhammed, alejhisselam, se tada obratio muslimanima koji su učestvovali u pohodu sa Zejdom i rekao im da je njihovo pravo na tu robu svakako veće budući da im je to plijen koji im je dragi Bog podario i oni stoga nemaju nikakve obaveze da je vraćaju, ali bi im on bio zahvalan ako bi je ipak dragovoljno vratili Ebul-Asu koji je Poslanikovoj porodici rod. Svi muslimani kojima je u raspodjeli plijena došla Ebul-Asova roba drage volje su mu vratili svu njegovu robu, bukvalno do posljednje sitnice.

Ovo je sve duboko ganulo Ebul-Asa i on je u srcu već tada donio odluku da primi islam, ali je znao da bi za njega bio veoma loš početak u vjeri ako bi iznevjerio dato mu povjerenje i prisvojio svu tu robu (na koju je imao puno pravo jer su mu je muslimani koji su je ranije punopravno stekli po osnovu ratnog plijena bili poklonili da sa njom radi ono šta on hoće). Tako je Ebul-As prvo otišao u Meku gdje je svu robu razdijelio vlasnicima i potom se vratio u Medinu gdje je pred Muhammedom, alejhisselam, javno primio islam na veliku radost hazreti Zejnebe, njenoga mubarek oca i čitave Poslanikove porodice, kao i svih muslimana. Još istog dana se Ebul-As po drugi put, ovoga puta šerijatski punopravno, vjenčao sa svojom ženom i tako su konačno njih dvoje ponovo mogli slobodno uživati u blagodatima srećnoga bračnog života.

Benu Mustalik

 

 

Zejdov prepad na njihovu karavanu iz Sirije Kurejšije je ponovo bolno podsjetio na činjenicu da Muhammed, alejhisselam, kontrolišući najpovoljniji put za Siriju, onaj koji ide obalom Crvenog mora, njihovoj ekonomiji čvrsto drži ruke oko vrata. Znali su da nešto pod hitno moraju poduzeti, pa su odlučili potplatiti pleme Benu Mustalik, svoje saveznike koji su živjeli na obali Crvenog mora da napadnu Medinu. Kurejšije su se nadale da će se Mustaliku pridružiti i neka druga plemena iz tog područja čime bi se ponovo otvorio prostor za njihovu kontrolu tog strateški značajnog područja.

Međutim, dragi Allah pomaže Svoga Poslanika, pa se tako desilo upravo suprotno – umjesto da ostala priobalna plemena pomognu Benu Mustaliku u planiranom napadu na Medinu, neki od njih su u tajnosti obavijestili Muhammeda, alejhisselam, o napadu koji se priprema. Vijest je bila blagovremena tako da je Muhammed, alejhisselam, uspio u veoma kratkom roku dovesti snažnu vojsku u područje Benu Mustalik i vještim manevrima svojih snaga opkoliti veći dio tog plemena. Nakon kraće borbe u kojoj je poginuo samo jedan musliman i manje od deset beduina, opkoljeni su se predali Muhammedu, alejhisselam. Tom prilikom je zarobljeno oko dvije stotine porodica iz plemena Benu Mustalik, oko dvije hiljade kamila i pet hiljada ovaca i koza. Jedan dio pripadnika tog plemena, među kojima je bio i njihov starješina Haris, uspjeli su na neki način da izbjegnu ovo opkoljavanje i zarobljavanje (vjerovatno su iz nekoga razloga napustili glavno boravište plemena prije napada muslimana, a dragi Allah najbolje zna). Međutim, ako je starješina plemena Benu Mustalik uspio da izbjegne zarobljavanje, to nije uspjelo njegovoj kćeri Džuvejriji koja je bila zarobljena i u raspodjeli pripala jednom muslimanu po imenu Sabit ibn Kajs.

Vojska na tom mjestu ostala još nekoliko dana kada se desio jedan incident kojim je opet na vidjelo izašla zloća koja je izbijala iz licemjernoga srca Ibn Ubejja:

... Vojska je tu ostala ulogorena još nekoliko dana, a onda njihov boravak prekinu jedan neprijatan događaj. Na jednom vrelu izbi svađa između pripadnika dva obalna plemena, Gifara i Džuhejne, oko toga čije je koje vedro, uslijed čega otpoče i tuča.

Gifarija, kojega je Omer unajmio da mu vodi konja, zazva pomoć: ''O Kurejšije!'' A Džuhejnija pozva svoje tradicionalne saveznike Hazredžije, našta oni prgaviji iz redova muhadžira i ensarija pojuriše na mjesto sukoba. Isukane su sablje i krv bi pala da jedan od bližih ashaba nije posredovao na obje strane.

Bilo je prirodno da se stvar na ovome završi. Međutim, valjalo bi znati da je ovom prilikom na pohod krenulo više licemjera nego obično. Desilo se to na poznatom terenu, bogatom vodom, te su se oni, od samoga početka, nadali da će do pobjede doći lahko, kao i do plijena vrijedna cijelog napora. Ipak, nisu bili voljni promijeniti svoj stav, već su i dalje na pohode koji su preduzimani iz Jesriba gledali kao na pljačkaške pohode Hazredžija i Evsija, uz pojačanje pomoćne vojske. Usljed toga je, kako su mislili, logor pripadao Kajlinim sinovima; kurejšijske izbjeglice su tu, kao i drugdje, bile samo nužno zlo.

U takvim je razmišljanjima Ibn Ubejj sjedio po strani sa skupinom svojih prisnih prijatelja kad svađa doprije do njihovih ušiju. Jedan od njih ode da vidi šta se dešava. Vrati se i reče im da je za sve kriv jedan Omerov čovjek, jer je upravo on prvi počeo, što i jest odgovaralo istini. Ovo ponovo raspali žar gorčine što je tinjao još od onoga teškog iskušenja na Hendeku. Posljednjih pet godina napetost je postepeno rasla, dok prisustvo Muhammeda i drugih muhadžira ne ustalasa cijelu Arabiju protiv njih. Uza sve to, imućna i gostoljubiva židovska plemena, koja su igrala tako važnu ulogu u društvu, istrijebljena su, dva prognana, a jedno pogubljeno. Za građanske ratove u oazi, istina, moralo se naći rješenje, ali je Ibn Ubejj bio uvjeren da bi on znao kako da okonča nesuglasice bez uvlačenja svoga naroda u nova opasna neprijateljstva samo da je proglašen kraljem.

A sada, evo, ove bijedne izbjeglice još imaju obraza da svojim dobročiniteljima ne daju prići vrelu. ''Zar su stvarno tako daleko otišli?!'' – povika Ibn Ubejj. ''Hoće da budu iznad nas. Tjeraju nas sa vlastite zemlje. I ništa bolje ovom otpadu od Kurejšija ne pristaje od one stare poslovice 'Nahrani psa de te ujede'. Tako mi Boga, kada se vratimo u Medinu, onaj ko bude veći i moćniji od nas, istjerat će onoga manjeg i slabijeg. ...[2]

I ovdje se vidi koliko je zlo i kolika je opasnost u ljudima koji se pretvaraju da su muslimani samo zato da bi ostvarili kakav svoj interes. Na pohod su i krenuli zbog toga što su očekivali lahak i bogat plijen, a Ibn Ubejj je jedva dočekao da jedan neugodan ali ipak bezazlen incident, za koji u tim trenucima, Muhammed, alejhisselam, vjerovatno nije ni znao, prikaže kao sistematsko iskorištavanje ensarijske većine od strane muhadžirske manjine, kao strategiju Muhammeda, alejhisselam, i njegovih kurejšijskih istovjernika da potisnu i potlače njihove ensarijske dobročinitelje. Kolike li samo zlonamjernosti, a i očite nevjere, jer se jasno vidi kako munafici nikada istinski ne smatraše Muhammeda, alejhisselam, Božijim poslanikom, već ga promatraše samo kroz prizmu njihovoga nevjerničkoga svijeta u kojem nije bilo mjesta ni za kakvu istinsku duhovnost, već isključivo za ovosvjetsku korisnost i interese. U tom smislu oni su ga promatrali samo kao ambicioznoga lidera, a Ibn Ubejj samo kao konkurenta koji ga je privremeno lišio njegova kraljevskoga prijestolja, koji je on na svaki način želio povratiti. Odatle je i izbijalo svo neprijateljstvo Ibn Ubejja prema Poslaniku, mada ga je stalno, ali prilično neuspješno, pokušavao sakrivati svojim vještim jezikom. Tako je i ovoga puta Ibn Ubejj, čim je saznao kako je jedan hazredžijski dječak Zejd ibn Erkam prenio njegove riječi Muhammedu, alejhisselam, pojurio Poslaniku zaklinjući mu se da to nije tačno.

Ibn Ubejjeve riječi nisu mogle prevariti Poslanika, ali je on još ranije, čim je saznao za to, odbio prijedlog Omera ibn Hattaba koji je odmah predlagao da se izdajnika pogubi i odlučio ništa ne poduzimati protiv Ibn Ubejja, jer je svojom poslaničkom pronicljivošću i mudrošću znao da ne bi valjalo da se počne govoriti o njemu kao čovjeku koji ubija svoje sljedbenike (što Ibn Ubejj formalno bijaše), pogotovo zato što je kod nekih Hazredžija Ibn Ubejj ipak imao izvijesnoga poštovanja. Zbog toga Muhammed, alejhisselam, ništa ne poduze protiv Ibn Ubejja, ali je znao da se nekako mora eliminirati otrovni uticaj njegovih riječi, pa je odlučio da nečim zaokupira ashabe kako bi im misli skrenule na druge stvari. Tako je naredio da se odmah počne raspremati logor i pripremati pokret iako bijaše tek prošlo podne i upravo započinjaše najtopliji period dana. Ljudima bi čudno što se polazi baš u doba kada je najteže putovati, pogotovu što on nikada ranije nije tako postupio. Ali, upravo to i bijaše namjera Muhammedova, alejhisselam, - da putni napori potpuno sagore otrove koje je među ljudima posijala Ibn Ubejjeva spletka i da im se misli usmjere na drugu stranu:

... Poslanik je sa ljudima nastavio dalje, hodio cijelu noć i jutro narednog dana, sve dok sunce nije postalo prejako, kad je naredio da se zaustave. Ubrzo su svi polijegali po zemlji i iznureni utonuli u san. Poslanik je postupio na ovaj način s ciljem da što više ljude zaokupi izjavom (da bi to ljudi zaboravili, prim. autora) 'Abdullaha b. Ubejja, koju je izrekao prethodnoga dana. Potom je nastavio put, krećući se u pravcu Hidžaza, u kojem se zaustavio pored vode po imenu Bak'a, poviše El-Neki'a. Čim je tu stigao, zapuhao je jak vjetar od kojeg su se ljudi uznemirili i uplašili. ''Nemojte ga se bojati!''; rekao im je Božiji Poslanik. ''Puše zbog smrti nekog nevjerničkog velikana!''

I doista, kad su stigli u Medinu saznali su da je tog dana umro Rufa'a b. Zejd b. el-Tabut, pripadnik plemena Benu Kajnuka'a i jedan od jevrejskih velikana, koji je bio veliki zaštitnik licemjera. ...[3]

Vjetar koji je obilježio smrt velikog zaštitnika licemjera bio je prvo znamenje Božije srdžbe protiv njih, a njihovo stvarno stanje je razobličeno ajetima časnoga Kur'ana koji su u to doba objavljeni Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, gdje su, kao primjer onoga što munafici govore, doslovno navedene riječi Ibn Ubejja:

Kad ti licemjeri dolaze, oni govore: "Mi tvrdimo da si ti, zaista, Allahov poslanik!" I Allah zna da si ti, zaista, Njegov poslanik, a Allah tvrdi i da su licemjeri pravi lašci. Oni se iza zakletvi svojih zaklanjaju, pa od Allahova puta odvraćaju. Ružno je, doista, kako postupaju! To je zato što su vjernici bili, pa nevjernici postali, i onda su im srca zapečaćena, pa ne shvaćaju. Kad ih pogledaš, njihov izgled te ushićuje; a kad progovore, ti slušaš riječi njihove, međutim, oni su kao šuplji naslonjeni balvani, i misle da je svaki povik protiv njih. Oni su pravi neprijatelji, pa ih se pričuvaj! Allah ih ubio, kuda se odmeću?! A kad im se rekne: "Dođite, Allahov Poslanik će moliti da vam se oprosti", oni glavama svojim tresu i vidiš ih kako nadmeno odbijaju. Isto im je - molio ti oprosta za njih ili ne molio, Allah im, zaista, neće oprostiti, Allah, doista, narodu nevjerničkom neće na Pravi put ukazati.

Oni govore: "Ne udjeljujte ništa onima koji su uz Allahova Poslanika, da bi ga napustili!" A blaga nebesa i Zemlje su Allahova, ali licemjeri neće da shvate.

Oni govore: "Ako se vratimo u Medinu, sigurno će jači istjerati iz nje slabijeg!" A snaga je u Allaha i Poslanika Njegova i u vjernika, ali licemjeri neće da znaju.

O vjernici, neka vas imanja vaša i djeca vaša ne zabave od sjećanja na Allaha. A oni koji to učine, biće izgubljeni.

I od onoga čime vas Mi opskrbljujemo udjeljujte prije nego nekom od vas smrt dođe, pa da onda rekne: "Gospodaru moj, da me još samo kratko vrijeme zadržiš, pa da milostinju udjeljujem i da dobar budem!" Allah, sigurno, neće ostaviti u životu nikoga kome smrtni čas njegov dođe; a Allah dobro zna ono što vi radite. (63:1-11)

Mnogi ljudi su nakon objave ovih ajeta u kojima se kao jedan od licemjera sasvim jasno prepoznavao Ibn Ubejj, očekivali da će Muhammed, alejhisselam, donijeti odluku da on bude za kaznu zbog svoje kontinuirane zlobe i neprijateljstva pogubljen. Tog mišljenja bijaše i Ibn Ubejjev sin Abdullah kog je osim boli i stida što je riječ baš o njegovom ocu, mučila još jedna pomisao – plašio se samog sebe i svoje moguće reakcije prema onome kome bi bilo dato u dužnost da pogubi njegova oca. Vidno uznemiren Abdullah se obratio Muhammedu, alejhisselam, i povjerio mu svoje strahovanje da bi mogao ubiti onoga ko bi eventualno pogubio njegova oca i tako zbog ubistva vjernika radi nevjernika pasti u vatru džehennemsku. Zato je od Poslanika zatražio da, ako bude donesena smrtna presuda Ibn Ubejju, njemu lično bude povjereno njegovo smaknuće, kako bi tako sva bol ostala samo njemu i izbjegla se mogućnost da zbog tog slučaja on, ne daj Bože, propadne.

Ali, upravo ovo bijaše jedan od primjera pune ljepote Poslanikovog blagog, uljudnog i milosrdnog ponašanja i njegove izuzetne mudrosti. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je, osjetivši razdiruću unutarnju bol kod Abdullaha, mladića umirio blagim riječima da se njegovoga oca, i pored svega, neće ubiti, već će se prema njemu postupati na najljepši način sve dotle dok bude s njima.

Hazreti Aišina ogrlica

 

Kada bi išao na neki pohod izvan Medine za koji bi se procijenilo da nema isuviše velikoga rizika, Muhammed, alejhisselam, bi običavao da sa sobom povede neke od svojih žena, pri čemu bi, kako nam to prenosi hazreti Aiša,[4] kockom odlučivao koje će od njih povesti na put. Tako su ga na pohodu Benu Mustalik pratile Aiša i Umm Selema.

U vrijeme kad su usiljeno marširali prema Medini (da bi ljudi zaboravili onaj incident sa Ibn Ubejjom), desila su se još dva događaja sa dalekosežnim posljedicama, a njihov uzrok bijaše u hazreti Aišinoj ogrlici.

U vrijeme akšama drugog ili trećeg dana marša nakratko su zastali, tek toliko da bi klanjali namaz. Tom prilikom Aiši je spala ogrlica sa vrata, a ona je to primijetila tek kada su nakon namaza htjeli krenuti dalje. Već se bilo poprilično smrklo tako da se nikako nije moglo pronaći ogrlicu, a hazreti Aiša nikako nije bila voljna krenuti bez nje, jer joj je ta ogrlica bila izuzetno dragocijena. Muhammed, alejhisselam, je bio u dilemi s obzirom da je mjesto bilo izuzetno neprikladno za noćenje tolikog broja ljudi i životinja jer tu nije bilo vode, ali je, moguće osjetivši u svemu tome Allahov išaret, odlučio ispoštovati volju svoje žene i naredio da se tu zanoći. Da problem bude veći mnogi ljudi nisu štedjeli svoje zalihe vode jer su se bili zaputili ka drugom konačištu koje je bilo bogato vodom, pa su računali da će tu napuniti svoje mješine. A, sada su poprilično ispražnjenih mješina morali zanoćiti u potpuno bezvodnom kraju znajući da neće imati dovoljno vode čak ni da bi uzeli abdest za sabahski namaz, pa su mnogi zbog toga bili nezadovoljni - pogotovo kada je, prenoseći se od usta do usta, do sviju njih došlo saznanje da je sve to zbog obične ogrlice. Neki su se i žalili zbog toga Ebu Bekru, kome je zbog toga bilo veoma neprijatno, pa je izgrdio svoju kćer zbog nepažnje.

Međutim, ubrzo je i hazreti Ebu Bekru, i svima ostalima, postalo jasno koliku je samo dragi Allah milost u svemu tome spustio na njih, ali i na sve muslimane do Sudnjeg Dana, učinivši ovaj događaj sevepom propisivanja velike olakšice vjernicima u vidu simboličkog čišćenja zemljom (tejemum) u situacijama kada se ne može naći dovoljno vode za abdest ili gusul:

... A ako ste bolesni, ili na putu, ili ako je neko od vas obavio prirodnu potrebu, ili ako ste se sastajali sa ženama, a ne nađete vode, onda dlanovima čistu zemlju dotaknite i lica vaša i ruke vaše potarite. Allah, zaista, briše grijehe i prašta. (4:43)

Tako su se smirila srca svih nezadovoljnika i na miru su proveli ostatak noći. Kad se sasvim razdanilo ponovo su pokušavali pronaći ogrlicu, ali bez ikakvog uspjeha. Na kraju, kad su se već svi bili pomirili sa nemogućnošću pronalaska ogrlice i htjeli krenuti dalje, Aišina deva se digla sa mjesta gdje je ležala čitavu noć i ispod nje se ukazala ogrlica. Sada je svima bilo jasno da se sve desilo onako kako je moralo biti i da je to za sve njih bila kušnja, ali i blagodat propisivanja velike olakšice svim vjernicima.

Hazreti Aiša je radosna zbog nalaska svoje dragocijene ogrlice potpuno zaboravila da je provjeri i nije primijetila koliko je kopča te ogrlice oslabila. Tako ju je, umjesto da je pohrani na sigurno mjesto, ponovo stavila na svoj vrat.

Na jednom od narednih odmorišta, pred sam polazak, hazreti Aiša se radi prirodne potrebe udaljila iz logora i tada joj je ponovo spala ogrlica sa vrata. Ne primijetivši to ona se vrati u logor i uđe u svoju nosiljku. Tek kada je spustila zastore nosiljke i otkrila lice, Aiša je primijetila ponovni gubitak ogrlice. Izvukla se iz nosiljke i požurila da je pronađe. Međutim, prije nego se Aiša uspjela vratiti stigli su nosači koji su natovarili njenu i Umm Seleminu nosiljku na deve. Hazreti Aiša bijaše toliko lahka da nosači uopće nisu primijetili razliku u težini njene nosiljke, već su je pričvrstili na devu. Izdato je naređenje za pokret i vojska je napustila odmorište, a da niko nije primijetio da je hazreti Aiša ostala. Kada se ona vratila sa ogrlicom logor je bio prazan. Aiša je bila svjesna da bi za nju bilo veoma opasno ako bi sama krenula za vojskom jer bi se mogla izgubiti u pustinji, pa je odlučila da ostane tu gdje jeste, računajući da će se ubrzo primijetiti da je nema i da će se vratiti po nju. Čekajući hazreti Aiša je zaspala i pokrivka njezinog lica je spala. Uskoro je naišao Safvan sin Muatalov, mladić iz plemena Benu Sulejm koji se, kad je primio islam, preselio u Medinu pa su ga svi zato smatrali muhadžirom. Safvan je iz nekog razloga takođe bio zaostao za ostalima i upravo se spremao krenuti njihovim tragom kad je primijetio usnulu djevojku. Prišavši prepoznao je hazreti Aišu i, iznenađen što je majka vjernika ostavljena sama u pustinji, izgovorio ajete koji se preporučuju učiti u iskušenjima: Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo (2:156). To je probudilo hazreti Aišu koja je brzo ponovo stavila veo preko svoga lica, a Safvan je shvativši o čemu je riječ uradio ono što je bila njegova dužnost da uradi. Doveo je svoju devu do hazreti Aiše i udaljio se rekavši joj da se na nju popne. Kad se ona popela na devu, Safvan je prišao, uzeo ular u ruku i krenuo pješice za vojskom vodeći devu sa hazreti Aišom na njezinim leđima.

U međuvremenu se vojska ulogorila u narednom odmorištu. Aišina nosiljka je bila spuštena i vidjelo se da ona ne izlazi iz nje, ali su svi bili uvjereni da ona unutra spava i nisu je željeli uznemiravati. Kada je Safvan sa Aišom na leđima svoje deve ušao u logor, većina ljudi su se već bili probudili iz sna, tako da su to mnogi vidjeli. Iznenađenje je bilo golemo i počele su se javljati prve glasine teške potvore koja će se uskoro desiti. U tim trenucima niti Resulullah, Muhammed, alejhisselam, niti bilo ko od njegove porodice ili najbližih ashaba nije bio svjestan onoga što se ''iza brda valja''. Nastavili su dalje i nakon nekoliko dana marša stigli u Medinu.

 

Hazreti Džuvejrija

 

Džuvejrija, kći Harisa starješine poraženog plemena Benu Mustalik željela je otkupiti svoju slobodu, ali je njezin vlasnik, dobro znajući koliki ugled u Mustaliku uživa kćerka njihovog starješine, odredio veoma visoku cijenu otkupa uvjeren da će njeni saplemenici biti spremni i to platiti samo da bi je otkupili iz ropstva. Džuvejrija je tada odlučila da se obrati direktno Muhammedu, alejhisselam, vjerovatno dobro poznavajući njegovu blagost i nadaleko poznato milosrđe, u nadi da će tako uspjeti smanjiti cijenu svoga otkupa. Kada je došla do Poslanikovoga doma uputili su je ka hazreti Aišinoj sobi kod koje je toga dana Muhammed, alejhisselam, boravio. Vrata joj je otvorila hazreti Aiša i istoga trena uočila njenu izuzetnu ljepotu. Aiša je kasnije govorila kako je odmah osjetila ljubomoru, jer je u srcu znala da će i Muhammed, alejhisselam, vidjeti Džuvejrijinu izuzetnu ljepotu koja je snažno djelovala na srce svakoga muškarca i predosjećala je da će im se i ona pridružiti kao još jedan član njihove mubarek porodice.

Hazreti Aišin predosjećaj bio je tačan. Prelijepa Džuvejrija obratila se Muhammedu, alejhisselam, nazvavši ga Resulullahom (odakle možemo zaključiti kako je ona već bila u islamu, a dragi Allah najbolje zna - a sigurno je da je od momenta udaje za Poslanika bila muslimanka, majka vjernika) i iznijela mu svoju molbu da joj se smanji cijena otkupljenja. Muhammed, alejhisselam, joj je tada predložio da je on otkupi, dadne joj slobodu i potom je oženi i ona je na to svim svojim srcem pristala. Baš u to doba, netom prije nego što će se vjenčanje obaviti, u Medinu je stigao Džuvejrijin otac Haris, starješina plemena Benu Mustalik u želji da otkupi svoju kćerku. Pri tome je poveo izvijestan broj kamila da njima plati njenu slobodu, ali su mu dvije od kamila izgledale toliko lijepim da je odlučio ipak ih sačuvati. Sakrio ih je u jednom prolazu u dolini Akik na domak Medine. Ostale je odveo do Muhammeda, alejhisselam, i ponudio mu ih za slobodu svoje kćeri. Međutim, doživio je istinski šok kada ga je Muhammed, alejhisselam, upitao šta je sa one dvije sakrivene deve i u detalje mu opisao mjesto gdje su bile sklonjene. Znajući dobro da nijedan čovjek osim njega nikako nije mogao za to znati, Haris je istoga trena shvatio da stoji pred čovjekom koji uistinu prima obavijesti sa neba, jer on je samo tako mogao otkriti njegovu tajnu. Odmah je primio islam, zajedno sa dvojicom svojih sinova koji su bili uz svoga oca i skupa sa njim se uvjerili kako je Muhammed, alejhisselam, uistinu Resulullah, Allahov poslanik. Naravno, više mu nije ni palo na pamet da one dvije kamile sakriva od Resulullaha, već je odmah po njih poslao i uskoro su i one dodate ostalim. Tada je Džuvejrija ozvaničila svoj islam, a Poslanik je formalno zatražio njezinu ruku od Harisa što je on, dakako, odobrio i ubrzo je proslavljeno novo mubarek vjenčanje. Ovim vjenčanjem pleme Benu Mustalik je postalo rod Muhammedu, alejhisselam, tako da su svi muslimani smjesta oslobodili sve zarobljenike, uštedivši tako Mustaliku znatne iznose koje bi inače morali platiti za slobodu svojih rođaka. Tom prilikom je oslobođeno oko stotinu porodica, pa je hazreti Aiša kasnije znala izjaviti da nijedna žena nije toliko bila od koristi svome narodu kao što je to bila hazreti Džuvejrija.

 

 

Potvora

 

U međuvremenu je prokleti Iblis sa svojim nevidljivim vojskama po Medini sve više širio glasine o ''lijepom Safvanu i mladoj Aiši''. Pri tome su mu zdušno pomagali licemjeri na čelu - a s kim drugim do Ibn Ubejjom, koji su jedva dočekali da ''imaju materijala'' za svoje podle namjere i aktivnosti.

Ali, i neki od čestitih vjernika su bili obmanuti, pa su tako Hasan ibn Sabit, poznati muslimanski pjesnik i Ebu Bekrov rođak Mistah iz roda Muttalib nepromišljeno širili riječi potvore na hazreti Aišu. Njima se pridružila i Hamna sestra Poslanikove supruge hazreti Zejnebe, koja je naivno smatrala da tom rabotom pomaže svojoj sestri da postane svome mužu draža od hazreti Aiše.

Hazreti Aiša lično uopće ne bi svjesna svih ovih ogavnih optužbi i kleveta, jer se baš u to vrijeme bila razboljela. Samo je primijetila hladnoću u Poslanikovom svakodnevnom ophođenju prema njoj koje je bilo vidno uzdržano i lišeno one nježnosti i topline na koju je bila od njega sasvim naviknuta. Bila je povrijeđena, a vjerovatno ju je još više boljelo to što je, u svom neznanju onoga što se zbiva, mislila da je tomu uzrok izuzetna ljepota hazreti Džuvejrije koja je, eto, zauzela njeno mjesto omiljene Poslanikove žene. U takvom stanju između tuge što se njen muž, kog ona od svih stvorenja najviše voli, prema njoj ophodi sa vidnom uzdržanošću i sasvim neuobičajenom hladnoćom, i gordosti koja joj se zbog svega toga pojavila, hazreti Aiša je zatražila od Muhammeda, alejhisselam, dozvolu da se privremeno vrati svojoj majci koja će je njegovati dok ne ozdravi. Poslanik joj je to dozvolio i tako se hazreti Aiša vratila u dom svojih roditelja na njegu. Nakon dvadesetak dana ona se bila gotovo sasvim oporavila i počela je pomalo izlaziti vani. Tek tada je slučajno saznala od Mistahove majke za klevete koje se o njoj govore. To ju je do te mjere pogodilo da je mislila, kako je kasnije izjavljivala, da će joj džigerica puknuti od silnoga plača. Sva u suzama prebacivala je svojoj majci zašto joj ništa nije govorila o tim klevetama, a ona ju je tješila da to uopće nije vrijedno tolike brige i da se, nažalost, nerijetko dešava da lijepe žene sretno udate za čovjeka koji ih voli budu ogovarane. No, mada ju je majka ohrabrivala, hazreti Aiša ipak čitavu narednu noć preležaše budna i u suzama koje su joj lile bez prestanka.

U međuvremenu i Muhammed, alejhisselam, bijaše jako pogođen svim tim glasinama koje su u proteklom periodu dolazile do njegovih ušiju. Bio je siguran u to da nije imao ni jednog jedinog vidljivog razloga da iole posumnja u hazreti Aišinu čestitost i vjernost, ali je bio isto tako svjestan i činjenice kako mu nije data mogućnost da zaviri u nečije srce i vidi šta se unutra nalazi, već da on o ljudima može suditi samo prema njihovom vanjskom vidljivom ponašanju, odnosno prema onome što mu dragi Allah objavi i direktno ga pouči. Tako je on jedno vrijeme čekao da se vidi šta će Objava o tome donijeti, ali kako se još ništa nije dešavalo, odlučio je smiriti svoje srce raspitivanjem među ostalim suprugama i svojom bližnjom rodbinom o Aišinom ponašanju.

Iako je među Poslanikovim suprugama bilo izvjesne ljubomore koju nije bilo moguće izbjeći u domaćinstvima poput njihovoga, sve su one bile izuzetno pobožne vjernice koje sebi nikada nisu dopuštale da se u njihovim odnosima pojavi bilo šta teže od povremenih bezazlenih iskrica rivalstva. Tako su sve one, bez izuzetka, govorile samo najljepše o Aiši i nikada niti jedna od njih nije ni najmanje učestvovala u širenju kleveta, a Zejnebi je bilo izuzetno teško zbog učešća njezine sestre u svemu tome. Tako je Poslanik od svih svojih supruga i bližnje rodbine o Aiši dobivao samo najbolje informacije, što ga je obradovalo i umirilo, pa se odlučio o tome javno progovoriti u Džamiji:

... Kad je Poslanik slijedeći put otišao u Džamiju i kročio u mihrab, zahvalio je Bogu i rekao: ''Ljudi, šta biste rekli o čovjeku koji me je uvrijedio tako što je je obitelj moju vrijeđao govoreći o njoj ono što nije istina? Tako mi Boga, o svojim ukućanima znam samo dobro, kao i o čovjeku o kojem govore (Safvanu, prim. autora), koji nikad ne uđe u moju kuću a da ja nisam ušao s njim.'' Tek što je to izgovorio, Usejd skoči na noge i reče: ''Božiji Vjerovjesniče, ako su iz redova Evsija, mi ćemo se s njima obračunati. A ako su naša braća Hazredžije, samo nam naredi, jer zaslužuju da im se glave odsijeku.'' Još nije ni završio a Sa'd ibn Ubada je već bio na nogama, jer je Hassan bio Hazredžija, kao i oni u kojima se zakotila ova kleveta (Ibn Ubejj, prim. autora). ''Tako mi Boga, lažeš!''; reče on. ''Vi ih nećete ubiti, niti možete, a ne biste tako ni govorili da su vaši ljudi.'' ''Boga mi, ti si lažov!''; zagalami Usejd. ''Ubit ćemo ih! A ti si licemjer i zalažeš se za licemjere!'' Malo je trebalo da se pripadnici dvaju plemena uhvate za vratove, ali im Poslanik dade znak da se toga okane, pa ih, silazeći sa mimbera, utiša i reče im da se raziđu u miru. ...[5]

Iz navedenoga citata vidi se kako je ozbiljnost situacije znatno prevazilazila pitanje odnosa unutar Poslanikove mubarek porodice. Vrijeđanje Muhammeda, alejhisselam, kao i njegove porodice svi u Medini su smatrali ličnom uvredom i bili su spremni najoštrije se obračunati sa onima koji to čine. Međutim, problem je predstavljalo to što su oni za koje se znalo da prenose glasine bili ili od muhadžira ili od Hazredžija. U situaciji da su među klevetnicima bili pripadnici i Evsija, vjerovatno bi se svi jednako smatrali pogođenim i ne bi se postavljalo pitanje plemenske pripadnosti onih koji kleveću. Ali, u situaciji kakva već bi, osjećale su se tenzije između Hazredžija i Evsija. Zbog toga nije više bilo bitno samo to da Muhammed, alejhisselam, lično bude osvjedočen u nevinost hazreti Aiše i Safvana – neophodno je bilo razuvjeriti čitavu zajednicu u Medini. Poslanik je očekivao Objavu koja bi svima pokazala istinu o ovom slučaju, ali izgleda da je prije toga morao o tome upitati hazreti Aišu lično:

... Konačno, Muhammed (alejhisselam) nije imao izbora već da postavi direktno pitanje svojoj supruzi, tražeći od nje da prizna i kaže mu istinu. Otišao je u njenu sobu i našao je kako, u prisustvu svojih roditelja, plače s jednom ensarijkom. Kad je ušao u sobu, Aiša je odmah primijetila sumnjičavi pogled na njegovom licu što ju je duboko zaboljelo. Čovjek koga je voljela i poštovala, čovjek u koga je vjerovala i za koga je bila spremna dati svoj život, više je nije volio. Naprotiv, sada je u nju sumnjao. Dok se pribirala čula ga je kako govori: ''Aiša, čula si šta ljudi o tebi pričaju. Boj se Boga. Ako si učinila zlo o kome oni govore, pokaj se Bogu jer Bog prima pokajanje Svojih robova.'' Samo što je završio, Aiša je već bila na nogama; njene suze su stale, a krv joj navrla u lice. Pogledala je u svog oca i majku u nadi da će oni progovoriti u njeno ime. Ali kad su ostali nijemi, njen buntovni duh više nije mogao zadržavati njen jezik. Najvišim glasom obratila se svojim roditeljima: ''Zar nećete odgovoriti? Zar nećete progovoriti?'' Klonuli duhom, njeni roditelji odgovorili su da nemaju šta reći. Tada je Aiša ponovo briznula u plač, i to je izgleda ublažilo olujni plamen što je bijesnio u njoj. Kad su joj suze dopustile, iznenada se okrenula Poslaniku i rekla mu: ''Tako mi Boga, neću se pokajati jer nemam zbog čega. Kada bih priznala ono što svijet govori, Bog zna da sam ja nevina i da bih priznala ono što nije istina. A i ako nastavim nijekati, ti mi, čini se, nećeš vjerovati.'' Nakon kratke stanke, završila je: ''Kažem sebi ono što je Jusufov otac rekao svojim sinovima koji su mu lagali: 'Strpljenje i samo strpljenje. A u Boga tražim utočište od onoga što govorite.[6] '''...[7]

Svi u sobi su za trenutak zanijemili bivši impresionirani Aišinim odgovorom, a onda je Muhammed, alejhisselam, zapao u stanje primanja Objave. Hazreti Aiša govori[8] da su njeni roditelji, dok su promatrali silni znoj koji je iz Poslanikovoga mubarek tijela tekao ''poput boba srebrena bisera u kišovitom danu'', bili do smrti uplašeni da Objava ne potvrdi istinitost glasina o njoj, dok je ona bila sasvim mirna znajući da je nevina i da dragi Allah neće prema njoj biti nepravedan. Ona dalje nastavlja kako joj je Poslanik, brišući znoj sa čela rekao: ''Raduj se Aiša! Allah je potvrdio tvoju čistotu!''; na šta mu je ona odgovorila da samo dragom Allahu i zahvaljuje.

Muhammed, alejhisselam, je odmah potom izašao pred ljude i prenio im ajete koji su mu upravo bili objavljeni:

Objavljujemo suru i njezine propise činimo obaveznim! U njoj objavljujemo jasne dokaze da biste pouku primili.

Bludnicu i bludnika izbičujte sa stotinu udaraca biča, svakog od njih, i neka vas pri vršenju Allahovih propisa ne obuzima prema njima nikakvo sažaljenje, ako u Allaha i u onaj svijet vjerujete, i neka kažnjavanju njihovu jedna skupina vjernika prisustvuje! Bludnik se ne treba ženiti osim bludnicom ili mnogoboškinjom, a bludnica ne treba biti poželjna osim bludniku ili mnogobošcu, to je zabranjeno vjernicima.

One koji okrive poštene žene, a ne dokažu to s četiri svjedoka, sa osamdeset udaraca biča izbičujte i nikada više svjedočenje njihovo ne primajte; to su nečasni ljudi, osim onih koji se poslije toga pokaju i poprave, jer i Allah prašta i samilostan je!

A oni koji okrive svoje žene, a ne budu imali drugih svjedoka, nego su samo oni svjedoci, potvrdiće svoje svjedočenje zakletvom Allahom, i to četiri puta da zaista govore istinu, a peti put da ih pogodi Allahovo prokletstvo ako lažu! A ona će kazne biti pošteđena, ako se četiri puta Allahom zakune da on, doista, laže, a peti put da je stigne Allahova srdžba, ako on govori istinu! A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove i da Allah ne prima pokajanje i da mudar nije...

Među vama je bilo onih koji su iznosili potvoru. Vi ne smatrajte to nekim zlom po vas; ne, to je dobro po vas. Svaki od njih biće kažnjen prema grijehu koji je zaslužio, a onoga od njih koji je to najviše činio čeka patnja velika. Zašto, čim ste to čuli, nisu vjernici i vjernice jedni o drugima dobro pomislili i rekli: "Ovo je očita potvora!" Zašto nisu četvoricu svjedoka doveli? A pošto svjedoke nisu doveli, oni su onda kod Allaha lažljivci. A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove i na ovome i na onome svijetu, već bi vas stigla teška kazna zbog onoga u što ste se upustili kad ste to jezicima svojim prepričavati stali i kad ste na sva usta govorili ono o čemu niste ništa znali, a vi ste to sitnicom smatrali, ali je ono Allahu krupno. Zašto niste, čim ste to čuli, rekli: "Ne dolikuje nam da o tome govorimo, hvaljen neka si Ti! To je velika potvora!" Allah vam naređuje da više nikad tako nešto ne ponovite, ako ste vjernici, i Allah vam propise objašnjava; a Allah sve zna i mudar je. One koji vole da se o vjernicama šire bestidne glasine čeka teška kazna i na ovome i na onome svijetu; Allah sve zna, a vi ne znate. A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove i da Allah nije blag i milostiv... O vjernici, ne idite šejtanovim stopama! Onoga ko bude išao šejtanovim stopama on će na razvrat i odvratna djela navoditi. A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, nijedan se od vas ne bi nikad od grijeha očistio; ali Allah čisti onoga koga On hoće. Allah sve čuje i sve zna. (24:1-21)

Objavom ovih ajeta svima je postalo jasno koliki je samo grijeh učinjen prenošenjem bestidnih kleveta o čestitoj majci vjernika, a svakako je najteže bilo Hasanu, Mistahu i Hamni kojima je tada izgledalo da će se istoga momenta strovaliti u Džehennem iz koga nikad neće izaći. Međutim, u Objavi je bila nada i za njih jer se izuzetak pravi za one koji se nakon učinjenog grijeha pokaju i poprave: ... osim onih koji se poslije toga pokaju i poprave, jer i Allah prašta i samilostan je (24:5). Njih troje su javno priznali svoj grijeh i pokajali se, rado prihvativši da se nad njima izvrši propisana kazna od osamdeset udaraca biča, o čemu je neki musliman spjevao sljedeće stihove:

... Kušaše Hassan, koji mu bješe rod,

I Hamna,

I Mistah s njima, gorak plod!

Ženu svog Poslanika obijediše,

U nepoznato se upustiše,

Tako srdžbu Gospodara 'Arša Plemenitog

Izazvaše,

I tugu navukoše na sebe!

Preko nje uvrijediše Poslanika

I sramotu tu razniješe na sve strane,

I sebe obrukaše tako!

Stoga se na njih sasuše

Bičevi upleteni,

Poput pljuska

Kad iz oblaka

Odozgo poteče! ...[9]

Tako su oni morali okajati svoje grijehe kroz udarce biča po svojim leđima, ali, s obzirom na njihovo iskreno pokajanje, to njima bijaše beskrajna milost dragoga Allaha jer ih je to sačuvalo od mnogo teže i vječne kazne na ahiretu. A, i na dunjaluku su njih troje nakon otrpljene kazne ponovo u očima njihove braće i sestara povratili status čestitih vjernika. Tako je Muhammed, alejhisselam, i dalje znao isticati vrline Hasana ibn Sabita i pozivati ga da svojim prefinjenim glasom uči ilahije. Takođe, Poslanik mu je, kasnije kada je u njegov mubarek život ušla Marija, poklonio njezinu sestru lijepu Sirin, dok je Hamnu udao za hazreti Talhu sa kojim je rodila dvojicu sinova.[10]

Međutim, najočitije se Allahova milost, što je obasula troje izgrednika, pokazala na primjeru hazreti Ebu Bekrovog rođaka Mistaha. Mistah bijaše osjetno pogođen kušnjom siromaštva, pa mu je hazreti Ebu Bekr redovno davao izvijesnu materijalnu pomoć. Ali, nakon kleveta koje je Mistah prenosio o hazreti Aiši, Ebu Bekr je bio toliko povrijeđen da se u jednom trenu ljutnje zakleo da nikada više neće pomagati svoga rođaka koji je na tako ružan način oklevetao njegovu kćer. Svakako da je bol koju je Mistah donio hazreti Ebu Bekrovoj porodici bila izuzetno velika i duboka, tako da je izgledalo sasvim pravednim prestati ga pomogati, ali ono na šta je Ebu Bekr tada bio sasvim zaboravio jeste ključna činjenica da se Mistah iskreno pokajao i sa vjerničkom predanošću prihvatio izvršenje šerijatski propisane kazne, čime je sačuvao svoju vjeru i zaslužio milost dragoga Allaha, Svemilosnoga, Samilosnoga koji prašta grijehe svima koji se iskreno zbog njih kaju. No, vrlo brzo hazreti Ebu Bekru, a s njim skupa i svim ostalim muslimanima, direktno putem Objave dođe pouka o veličini i značaju milosrđa i praštanja kod dragoga Allaha:

Neka se čestiti i imućni među vama ne zaklinju da više neće pomagati rođake i siromahe, i one koji su na Allahovu putu rodni kraj svoj napustili; neka im oproste i ne zamjere! Zar vam ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti? A Allah prašta i samilostan je. (24:22)

Ali, isto tako Objavom je stigla još jedna opomena o tome koliko je ubitačan grijeh potvore čestitih žena, bezazlenih vjernica:

Oni koji obijede čestite, bezazlene vjernice, neka budu prokleti i na ovome i na onome svijetu; njih čeka patnja nesnosna na Dan kada protiv njih budu svjedočili jezici njihovi, i ruke njihove, i noge njihove za ono što su radili. Toga Dana Allah će ih kazniti kaznom koju su zaslužili i oni će saznati da je Allah, doista, oličena istina. (24:23-25)

Prenosi se da se hazreti Ebu Bekr nakon objavljivanja ovih ajeta čak zakleo da više nikada neće uskratiti pomoć Mistahu, kad god bude u mogućnosti da ga pomogne.

 

Sporazum na Hudejbiji

 

 

 

Velika milost dragoga Allaha koja se na kraju ipak spustila na Hasana, Mistaha i Hamnu bijaše najljepši nagovještaj dolaska mubarek mjeseca ramazana, koji je odmah potom slijedio.[11] Muhammed, alejhisselam, ga je čitavoga mirno proveo u Medini i isto tako i naredni mjesec ševal. Jedne noći pred samu zoru usnio je san u kome je vidio sebe kako obrijane glave ulazi u Kabu, a njezin ključ mu bijaše u ruci. Protumačio ga je u tom smislu da trebaju hodočastiti Kabu i istoga jutra se obratio ashabima i pozvao ih da skupa s njim u mjesecu zulkade[12] obave Umru.

Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je odlučio da na taj opasni put u samo središte njihovih najžešćih neprijatelja idu bez ikakve ratne opreme i oružja, osim sablji koje neće biti isukane i opreme za lov. Osim potpunoga pouzdanja (tevekull) u dragoga Allaha, sada još dodatno pojačanog snom koji bijaše usnio, Muhammed, alejhisselam, je imao i druge motive od strateškoga značaja da na Umru idu bez oružja, motive koji su na lijep način opisani u narednom citatu:

... Od Hidžre je prošlo šest godina tokom kojih su muslimani čeznuli da posjete Kabu i obave hadž i umru. Jednoga dana, kad su se okupili u džamiji za jutarnji namaz, Poslanik ih je obavijestio o snu kojeg je imao o tome da će ući u Svetište u Meki sigurni, obrijani, nenaoružani i bez straha za svoju sigurnost. Čim su muslimani čuli vijest, počeli su zahvaljivati Bogu na Njegovoj milosti i širiti radosnu vijest Medinom. Niko, međutim, nije mogao zamisliti kako će se to desiti. Hoće li se boriti i u Meku ući nakon bitke? Hoće li prisiliti Kurejšije da se isele i odreknu se patronata nad Kabom? Ili će im Kurejšije poniženi i bez izlaza sami osloboditi put?

Ne! Neće biti ni rata ni borbe. Muhammed (alejhisselam) je najavio da će hodočašće u Meki biti u mjesecu zu'l-ka'de. Svoje izaslanike je poslao u plemena, muslimanska i nemuslimanska, pozivajući ih da sa muslimanima uzmu učešća u posjeti Božijem svetištu u sigurnosti i miru. Očito, nastojao je grupu koja će obaviti hodočašće učiniti što je moguće brojnijom. Cilj mu je bio da cijeli Poluotok zna da je ova njegova ekspedicija u svetom mjesecu bila samo radi hodočašća a ne radi osvajanja, da proglasi da je islam, kao i predislamska arapska religija, propisao hodočašće u Meku, te da je zaista pozvao čak i Arape koji nisu bili muslimani da se pridruže u izvršavanju ove svete obaveze.

Ako, uprkos svemu, Kurejšije budu insistirale na sukobu s njim u svetom mjesecu i spriječe ga da obavi dužnost koju svi Arapi poštuju, bez obzira na njihovu osobnu vjeru, Kurejšije će zasigurno biti izolovane i osuđene od svih. U tom slučaju, Arapi neće biti spremni pomoći Kurejšijama u borbi protiv muslimana. U očima svih plemena, Kurejšije bi sami podigli optužnicu protiv sebe. Izgledalo bi da su ljudima zabranili posjetiti Svetište, da se bore protiv vjere Ismailove (alejhisselam) i vjere njegovog oca, Ibrahima (alejhisselam).

Tako bi muslimani osigurali da arapska plemena ubuduće neće pristajati uz mekanske vođe u njihovim poduhvatima protiv muslimana, kao što su učinili u Bici na Hendeku, a njihova bi vjera dobila na prestižu među plemenima koja je još nisu bila prihvatila. Šta će Kurejšije reći ljudima koji su došli pred njihova vrata naoružani samo svojim neisukanim sabljama i u stanju obredne čistoće, goneći stoku koju su naumili žrtvovati u blizini Kabe, i čija je jedina pomisao bila da hodočaste Kuću i izvrše obavezu koju su poštivala sva plemena na Poluotoku. ...[13]

Kao što se vidi iz navedenoga, Poslanik je želio da što veći broj ljudi ide s njim na Umru, pa je uputio poziv svim plemenima koja su imale dobre odnose sa muslimanima da im se pridruže, uključujući čak i one koji su i dalje bili mnogobošci, ali su bili prijateljski nastrojeni prema muslimanima i vjerni svome savezu sa Poslanikom. Međutim, iz nekih razloga odziv nije bio na očekivanom nivou, pa se na dan polaska sakupilo svega sedam stotina hodočasnika.[14] Nabavili su ukupno sedamdeset deva za žrtvovanje čije su meso namjeravali podijeliti mekanskoj sirotinji, što znači da je na svakih deset hodočasnika dolazila jedna deva za kurban. Muhammed, alejhisselam, je odlučio povesti sa sobom samo jednu od svojih žena, a kocka[15] je ovoga puta pala na Umm Selemu. U skladu sa ranijom odlukom krenuli su iz Medine simbolički naoružani samo sabljama i sa opremom za lov. Na prvom odmorištu Resulullah, Muhammed, alejhisselam, lično je pripremio za obred jednu od deva namijenjenih za kurban: glavu joj je okrenuo prema Meki, na desnoj slabini joj napravio biljeg i oko vrata joj stavio vijence. Nakon toga je naredio da se sve ostale deve kurbani obilježe na isti način.

Muhammed, alejhisselam, nedugo po izlasku iz Medine uđe u ihram – bio je gologlav i svoje je mubarek tijelo ogrnuo samo sa dva nešivena komada platna. Potom je klanjao dva rekata namaza i započeo izgovarati hodočasnički poklič: ''Lebbejke-llahumme lebbejk (odazivam ti se Allahu, odazivam) ...''. Neki od hodočasnika su, slijedeći Poslanikov primjer, veoma rano ušli u ihram, dok su drugi to odgodili, vjerovatno iz želje da sebi olakšaju putovanje preko pustinje i da bi za to vrijeme mogli loviti.[16]

Čim su Kurejšije saznale da je Muhammed, alejhisselam, sa hodočasnicima krenuo iz Medine, odmah su se u Kući sabora pokraj Kabe sastali svi njihovi velikodostojnici da vide kako će postupiti. Situacija za njih zaista bijaše veoma nezgodna, jer ako zabrane pristup Bejtullahu grupi od čak sedam stotina hodočasnika – to bi bilo sasvim očevidno kršenje drevne tradicije koju poštuju svi Arapi, a upravo na povjerenju što im ga, kao čuvarima Kabe, daju sva arapska plemena i njihovoj brizi o hodočasnicima, leži sva njihova veličina i sav njihov ugled. Ali, s druge strane, ako popuste i dozvole Muhammedu, alejhisselam, da na oči čitave Arabije mirno i bez ikakva otpora uđe u Meku, bila bi to njegova ogromna moralna pobjeda o kojoj bi se nadugo i naširoko pričalo, dok bi to za njih bilo ogromno poniženje, pogotovo nakon njihovog neuspjelog pohoda na Medinu koji je zaustavljen na Hendeku. A, najviše od svega su se bojali da bi muslimani obavljanjem drevnoga obreda Umre uspjeli ubijediti mnoge ljude kako su upravo oni pravi sljedbenici vjere praoca svih Arapa, Ibrahima, alejhisselam, i tako ih privoliti da prime islam.

U takvim razmišljanjima i strahovanjima Kurejšije su se učvrstile u stavu da nikako ne smiju dopustiti Muhammedu, alejhisselam, da ophodi Kabu, barem ne te godine kada su oči svih Arapa tu usmjerene. Izašli su tako iz Meke u susret Muhammedu, alejhisselam, odlučni u namjeri da mu po svaku cijenu spriječe makar i približavanje svetome području Meke i u tu svrhu su ispred sebe poslali Halida ibn Velida na čelu konjice od dvije stotine konjanika.

U međuvremenu je Poslanik već bio stigao do Usfana,[17] gdje je od čovjeka po imenu Bišr ibn Sufjan iz roda Ka'b[18] dobio informaciju da su mu Kurejšije prepriječile put u mjestu Zu Tuva,[19] a da je Halidova konjica već stigla do Kura el Gamim, doline udaljene svega osam milja od mjesta na kome su se oni trenutno nalazili. Kada je to čuo, Poslanik je osjetio i žâl i ljutnju zbog ovako izraženoga i dugotrajnoga neprijateljstva pripadnika njegovog plemena Kurejš i svoje je osjećaje, kako u literaturi nalazimo, izrekao sljedećim mubarek riječima: ''Teško Kurejšijama! Rat ih je sasvim izjeo i šta bi im falilo da se prođu uplitanja između mene i ostalih Arapa – ako me ovi unište, upravo su im uradili po volji, a ako mene Allah učini jačim, onda oni mogu masovno primiti islam, ili se tad mogu boriti sa mnom sa svojom sačuvanom snagom! Šta misle Kurejšije – ta ja ću se boriti za ono s čime me Allah poslao, sve dok me On ne učini nadmoćnim, ili dok ova šija [20] ne ostane usamljena?!'' [21] U situaciji u kojoj su se zatekli Muhammed, alejhisselam, je odlučio da pokuša nadmudriti Kurejšije tako što će ih zaobići i Meki prići sa druge strane na kojoj ga oni nisu očekivali. Obratio se svim hodočasnicima sa pitanjem ima li neko među njima ko ih umije povesti zaobilaznim putem, preko terena koji je inače bio veoma teško prohodan i zato izuzetno rijetko korišten. Javio se neki čovjek iz plemena Benu Eslem i Muhammed, alejhisselam, mu je povjerio vodstvo. Vodič ih je prvo poveo prema obali Crvenog mora i potom ih vješto proveo gotovo neprohodnim putem, punim kamenja, sve između klanaca. Put je bio jako naporan tako da su svi bili izuzetno iscrpljeni dok nisu konačno došli do jedne doline gdje su se iznureni spustili na zemlju. Muhammed, alejhisselam, im tad reče: ''Recite: 'Nestagfirullahe ve netubu ilejhi (Allaha molimo za oprost i Njemu se kajemo)!''' [22] Svi su to ponovili za njim i on potom dodade: ''To je, Allaha mi, olakšavanje (hitta) koje je predočeno Jevrejima, no oni ga nisu htjeli izgovoriti!'' [23]

Poslanik je zatim naredio da krenu desno, između nekog rastinja, putem koji izbija na pregib El Merrar na padinama Hudejbije, otvorenog prostora podno Meke koji se nalazi na samom rubu svetoga područja. Kada su se kretali preko pregiba El Merrar Poslanikova deva Kasva je na jednom mjestu iznenada stala i kleknula. Koliko god su se ljudi trudili da je navedu da ustane i nastavi put, Kasva je uporno, kao za zemlju prikovana, klečala. Svi su bili ubijeđeni da je u pitanju samo tvrdoglavost plemenite životinje, ali je Muhammedu, alejhisselam, bilo jasno da je u pitanju nešto mnogo više. ''Ona nije tvrdoglava, to joj nije u naravi; nego nju zadržava Onaj što je zadržavao i slona;'' [24] rekao je ashabima.[25]

Prepoznavši tako u ovakvom Kasvinom ponašanju jasno Znamenje dragoga Allaha, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je odlučio da se ulogore baš tu na Hudejbiji i izrazio svoju riješenost da prihvati svaki kurejšijski prijedlog sporazuma, osim ukoliko to ne bi bilo u suprotnosti sa Allahovim Zakonom. Ali, problem je bio što na mjestu gdje je Kasva stala nije bilo vode. Zato je Muhammed, alejhisselam, nešto šapnuo na uho svojoj devi i Kasva se odmah digla na noge i odnijela ga sve do ruba Hudejbije, na samoj granici svetoga područja, gdje je bilo pukotina u stijenama u kojima se moglo naći nešto vode. Svi hodočasnici su ga, naravno, slijedili i na tom mjestu su se svi ulogorili. Ono malo vode što se moglo naći u pukotinama ni izbliza nije bilo dovoljno za toliki broj ljudi, jahalica i kurbanskih deva tako da je svima prijetila žeđ. Kada su se hodočasnici na to požalili Muhammedu, alejhisselam, on je zatražio da mu se u jednom vedru sakupi vode. Uzeo je abdest, izaprao svoja mubarek usta i vodu iz njih ponovo vratio u vedro. Potom je zovnuo jednog od ashaba, dao mu jednu strijelu iz svoga tobolca i rekao mu da vodu iz vedra prolije u pukotinu te onda strijelom promješa vodu. Ashab je tako uradio i čim je vrhom strijele dotakao vodu u dnu pukotine ona se odmah uzburkala i stala nadolaziti tako brzo da se pomenuti ashab jedva izmakao da ga ona ne preplavi. Ovo je bila još jedna od Muhammedovih, alejhisselam, mu'džiza, veliko čudo kojim je dragi Allah ponovo očevidno pomogao Svoga vjerovjesnika. Ali, kako je to u časnome Kur'anu rečeno, srca onih koji neće da istinski uzvjeruju, slijepa su na Allahove znakove, ma koliko oni bili očigledni, pa tako bolesno srce Ibn Ubejja ne mogaše prepoznati jasno Božije Znamenje niti u ovoj Poslanikovoj mu'džizi:

... Među hodočasnicima je bilo nekoliko licemjera, uključujući i Ibn Ubejja; pa kad je on sjeo da se napije vode, obrati mu se jedan njegov saplemenik: ''Sram te bilo, oče Hubabov, zar nije došlo vrijeme da vidiš gdje ti je mjesto? Šta može biti više od ovoga?'' ''Ja sam ovo i prije viđao'', reče Ibn Ubejj, na šta drugi ljudi navališe na njega prijeteći mu, te on sa svojim sinom ode reći Poslaniku da su ga krivo razumjeli. Ali prije nogo što je uspio progovoriti, Poslanik mu je rekao: ''Gdje si vidio nešto poput ovoga što si vidio danas?'' On odgovori: ''Nikad nisam vidio ništa slično.'' ''Pa što si onda'', reče Poslanik, ''rekao to što si rekao?'' ''Tražim oproštaj od Boga'', reče Ibn Ubejj. ''Božiji Poslaniče'', reče njegov sin, ''molim oproštaj za njega'', a Poslanik to i učini.[26] ...[27]

Tako su se svi hodočasnici napili vode, a ubrzo nakon toga mogli su se i valjano najesti zahvaljujući devama i ovcama koje su im na dar poslali starješine plemena Huza'a. Huzaije su inače bili u izuzetno dobrim odnosima sa Muhammedom, alejhisselam, čak i oni među njima koji još uvijek nisu bili primili islam, jer su u tome vidjeli najbolju protutežu savezu koji su sa Kurejšijama sklopili njihovi zakleti neprijatelji pleme Benu Bekr. Hodočasnike je uskoro posjetio jedan od starješina Huzaija Budejl ibn Verka' sa nekoliko svojih saplemenika. U srdačnom razgovoru Budejl je upitao Muhammeda, alejhisselam, o motivima njihovoga dolaska u Meku. Poslanik mu je odgovorio da im je jedina namjera da obave obred Umre nakon čega se misle vratiti nazad u Medinu.

U međuvremenu, Halid ibn Velid je izvijesno vrijeme čekao sa svojim konjanicima u dolini Kura el Gamim – sve dotle dok na obzorju bočno od njega (ili čak iza njega) nije primijetio veliku prašinu (muslimani nisu mogli izbjeći da je podignu). Lucidni i britki um jednoga od najvećih vojnih genija u čitavoj historiji čovječanstva,[28] odmah je shvatio šta se dogodilo. Halid je nekoliko trenutaka ostao zapanjen genijalnim načinom na koji ga je Muhammed, alejhisselam, nadmudrio, a potom se brzo pribrao i sa svojim ljudima pojurio Kurejšijama da ih što prije izvijesti da će Muhammed, alejhisselam, u Meku doći iz pravca Hudejbije. Kurejšije su bili jako uznemireni jer im je brižljivo pripreman plan bio sasvim propao, a i već je bilo isuviše kasno da spriječe Muhammedov, alejhisselam, prodor ka Hudejbiji odakle mu se širom otvarao put ka Meki. Najbrže što su mogli, vratili su se u Meku i nervozno pokušavali da pripreme novu taktiku.

Nekako baš u to vrijeme u Meku dođe Budejl ibn Verka' sa svojim ljudima i reče im da Muhammed, alejhisselam, uopće ne želi ratovati, već je isključivo došao hodočastiti Kabu i potom se vratiti svojim putem. Kurejšije su dobro znali kakvi su odnosi Huzaija sa Resulullahom, Muhammedom, alejhisselam, i bili podozrivi prema njima, ali su ih bez obzira na to tolerisali. Zato su veoma pažljivo saslušali sve ono što im je Budejl imao reći. Saznanje da su Poslanikove namjere vezane isključivo za hodočašće ih je umirilo, jer su bili svjesni kako ih je njegova genijalna taktika zaobilaska njihovih položaja nemogućim putem dovela u strateški veoma nepovoljnu situaciju da im neprijatelj bude bukvalno pred vratima. Ali, sa druge strane to ih je jako i uznemirilo jer im sada pogotovo nimalo nije bilo lahko pred očima čitave Arabije zabraniti miroljubivim hodočasnicima da priđu Kabi. Shvatili su da su u takvoj situaciji pregovori najbolje rješenje, ali im je, vjerovatno, bilo neobično važno da niko slučajno ne pomisli kako su se odlučili na pregovore zato što su se uplašili, pa su tako odlučili još neko vrijeme ''zveckati oružjem'' i taktizirati. Slali su Muhammedu, alejhisselam, više izaslanika, jednog za drugim. Prvi je bio čovjek po imenu Mikrez ibn Hafs kome je Muhammed, alejhisselam, dao isti odgovor kao i Budejlu. Naredni kurejšijski izaslanik je bio starješina Ehabiša[29] Hulejs iz kinanijskog roda Benu Haris, onaj isti koji je prekorio i postidio Ebu Sufjana na Uhudu zbog njegovog nedoličnog ponašanja nad mubarek tijelom šehida Hamze ibn Abdulmuttaliba.[30] Kad je Resulullah Muhammed, alejhisselam, vidio Hulejsa kako prilazi u njemu je prepoznao jednoga časnog čovjeka koji duboko poštuje dragog Boga i rekao: ''Ovaj je iz naroda koji dobro drži do Boga! Pošaljite pred njega žrtvene životinje, neka ih vidi!'' [31] Poslanikovo naređenje je izvršeno i u susret Hulejsu je krenulo svih sedamdeset žrtvenih kamila. Prizor tolikog broja žrtvenih životinja, tradicionalno ukrašenih i obilježenih svetim znakovima, kako mu se, u koloni sve jedna za drugom, svečanim hodom približavaju, Hulejsa je dojmio do te mjere da on, iz velikoga poštovanja, nije ni otišao do Muhammeda, alejhisselam, već se odmah vratio Kurejšijama uvjeravajući ih da je ono što su čuli sušta istina – Muhammed, alejhisselam, želi samo da obavi tradicionalno hodočašće Kabe. Ali, nepovjerljivi kakvi već bijahu, Kurejšije Hulejsa na nezgrapan i uvrjedljiv način nazvaše neukim beduinom koji stvari ne poznaje dovoljno dobro. Duboko povrijeđenih osjećaja Hulejs im odbrusi: ''Kurejšije! Mi s vama nismo za ovo stupili u savez, i za to s vama postigli ugovor! Zar da se odvrati od Božije kuće onaj ko je došao da joj izrazi svoje poštovanje?! Tako mi Onoga u čijoj je ruci El-Hulejsova duša, ili ćete pustiti Muhammeda da obavi to zarad čega je došao, ili ću se ja sa svojim Ehabišima razići poput jednoga!''[32] Shvativši svoju veliku grešku, oni ga na lijep način zamoliše da ostane s njima dok ne donesu valjanu odluku.

Naredni kurejšijski izaslanik Muhammedu, alejhisselam, bi Urve ibn Mesud iz redova njihovih saveznika Sekifija. I njemu je Poslanik rekao isto ono što je rekao i prethodnim kurejšijskim izaslanicima – nema namjeru ratovati već samo hodočastiti Kabu. Urve je tu poruku prenio Kurejšijama, ali im je, duboko dojmljen, rekao i sljedeće: ''Ljudi, slali su me kao izaslanika kraljevima – Cezaru, Kisri i Negusu – i ja ne vidjeh kralja kojeg njegovi ljudi toliko poštuju koliko sljedbenici Muhammedovi poštuju Muhammeda. Šta bilo da im naredi, oni urade, i više od toga. Kad on uzme abdest, oni se gotovo pobiju za tu vodu od abdesta. Kada on govori, njihovi se glasovi utišaju u njegovu prisustvu; ne gledaju ga u lice, nego spuste pogled iz poštovanja pred njim. Nudi vam dobar ustupak, pa ga zato i prihvatite.''[33]

I Muhammed, alejhisselam, se odlučio da pošalje izaslanika Kurejšijama sa svojim prijedlozima. Izbor je pao na Hiraša bin Umejju, kojeg je Poslanik smjestio na jednu od svojih deva i poslao ga sa svojom porukom Kurejšijama. Međutim, Hiraš je bio napadnut, a život su mu energičnom intervencijom spasili Hulejs i njegovih ljudi, koji su čak uspjeli i Kurejšije ubijediti da ga puste da se vrati Poslaniku. Po Hirašovom povratku Muhammedu, alejhisselam, je postalo jasno da kao izaslanik u Meku mora biti poslat neko ko tamo ima moćne zaštitnike. Prvo se obratio Omeru ibn Hattabu, ali mu je on, uz dužno poštovanje, rekao kako je Kurejšijama jako dobro znano koliki im je on neprijatelj i da trenutno niko iz njegova roda Benu Adi nije moćan da ga zaštiti. Zatim mu je Omer predložio da pošalje Osmana ibn Affana, koji je u Meki utjecajnijeg roda i bolje zaštićen. Poslanik je prihvatio hazreti Omerov prijedlog i poslao hazreti Osmana Kurejšijama kao svoga izaslanika. Kada je hazreti Osman došao u Meku, tamo je bio izuzetno dobro primljen od pripadnika svoga roda Abdu Šems, ali i od svih ostalih. Međutim, kada im je prenio Poslanikove namjere, Kurejšije su hazreti Osmanu jasno rekli kako nema šanse da ikome od muslimana puste prolaz ka Kabi, ali su njega lično pozvali da obavi obred Umre. Naravno, hazreti Osman nije ni pomislio da to prihvati, a interesantno je pomenuti da su Kurejšije isti poziv uputili i Ibn Ubejju, ali on ovoga puta, za promjenu, postupi kao pravi musliman i Kurejšijama odgovori: ''Ja neću ophoditi Hram dok to ne obavi Vjerovjesnik Božiji.''; što je obradovalo Poslanika.[34]

Niti Muhammed, alejhisselam, niti bilo ko od muslimanskih hodočasnika na Hudejbiji nije znao kako je hazreti Osman bio primljen u Meki, a desilo se da se on tamo iz nekih razloga, za nas ovdje nebitnih, zadržao neko vrijeme. Svi su bili zabrinuti zbog toga što se Osman još ne vraća, a onda je, kao grom iz vedra neba, do Muhammeda, alejhisselam, stigla vijest da je Osman ibn Affan ubijen. U tim trenucima niko nije znao da je to obična dezinformacija, tako da su svi u muslimanskom taboru osjećali izuzetno veliko ogorčenje zbog krajnje podlog zločinačkog ubistva Poslanikovoga zeta koji je poslat kao pregovarač, i to u sred jednoga od svetih mjeseci. Muhammed, alejhisselam, je odlučio da svi krenu u Meku i ponesu ono nešto malo oružja što su uz sebe imali,[35] pa, ako se desi da ih Kurejšije napadnu, ratovat će protiv njih. Tom prilikom svi prisutni muslimani, osim jednoga po imenu Džedd ibn Kajs (koji se pokušao sakriti iza svoje deve i tako izbjeći davanje bejata, ali je bio otkriven), su, jedan po jedan, prilazili Muhammedu, alejhisselam, koji je sjedio ispod jednoga drveta, i davali mu bejat, zakletvu na njihovu punu i neuslovnu vjernost njemu, da će ga, i tada i bilo kada, odano slijediti u svemu što radi makar i po cijenu vlastitoga života. Poslanik je lično dao zavjet u ime hazreti Osmana ibn Affana stavljajući svoju lijevu ruku u svoju desnu ruku.[36]

Na ovaj način je zavjet, u islamskoj historiji i tradiciji nazvan Bejat er Ridvan, opisan u sirama, hronikama Muhammedovoga, alejhisselam, života. A, Ebu Bekr Siradžuddin u opisu ovog događaja dodaje jedan veoma interesantan detalj – da je davanje zavjeta pod drvetom bilo naređeno direktno sa neba:

... Poslanika je u vrijeme Osmanova boravka u Mekki obuzelo stanje slično stanju u kojem je primao Objavu, ali ovoga je puta potpuno vladao sobom.[37] Jednoga je ashaba uputio da ide logorom i govori: ''Duh Sveti[38] se spustio Poslaniku i naredio je da se zakunemo na vjernost. Zato, idite, u ime Boga i dajte svoju prisegu.''[39] Za to vrijeme Poslanik je sjedio pod jednim zelenim, tek olistalim stablom akacije, a ashabi su mu stali prilaziti jedan po jedan i zavjetovali se na vjernost. Prvi mu je prišao Sinan, koji je pripadao istom plemenu kao i porodica Džahš, zapravo plemenu Beni Esed ibn Huzejma. Onaj što je uzvikivao nije naglasio o kakvoj se prisegi radi i zato Sinan reče: ''Božiji Poslaniče, zaklinjem se na vjernost onome što je u tvojoj duši,'' a na isti način se zavjetovaše i ostali. A onda Poslanik reče: ''Zaklinjem se na vjernost Osmanovu,'' te ispruži svoju lijevu ruku, kao da je ruka njegova zeta, i uhvativši je svojom desnom rukom, položi zavjet. Samo jedan čovjek se nije odazvao pozivu, a bio je to prijetvornik Džedd ibn Kajs, koji se pokušao sakriti iza svoje kamile, ali su ga, ipak, opazili. ...[40]

U svakom slučaju, suština je u tome da su toga dana na Hudejbiji, ispod drveta, svi prisutni muslimani obnovili i dodatno pojačali prvobitni zavjet na vjernost koji su dali još onoga trena kada su prvi put u svom srcu iskreno izrekli svjedočenje: Nema boga osim Allaha i Muhammed je Allahov poslanik (La ilahe illallah, Muhammedun resulullah). Jasno, taj je zahtjev oduvijek podrazumijevao njihovu potpunu lojalnost i pokornost dragome Allahu i Njegovome poslaniku Muhammedu, alejhisselam, u svim situacijama, uključujući i one najteže. A, situacija tih dana na Hudejbiji je muslimanima mogla biti upravo jedna od onih najtežih, jer, mada bijahu u povoljnijoj strateškoj poziciji – na samom rubu svetoga područja Meke odakle su im mnogobošci izuzetno teško mogli onemogućiti ulazak u grad, oni nisu imali oružja i ratne opreme, osim sablji i nešto malo lukova i strijela za lov, dok su se Kurejšije nalazile kod svojih kuća i tako mogli svoju ratnu mašineriju angažirati u punoj mjeri. U tom smislu je mogućnost ratnog sukoba bila istinska kušnja za Poslanika i za sve muslimanske hodočasnike na Hudejbiji, pa im je u takvoj situaciji davanjem novog zavjeta na vjernost Muhammedu, alejhisselam, u srca bila spuštena Sekina [41] (smirenost od dragoga Allaha), najverovatnije ona ista koja bijaše pohranjena u Zavjetnom kovčegu Israila,[42] a dragi Allah najbolje zna. Tako su u tom napetom periodu zveckanja oružjem mekanski mnogobošci svoja srca punili paganskim borbenim žarom džahilijjeta, na jednoj strani, a sa druge strane na muslimanska srca bijaše spuštena Sekina, sveta smirenost od dragoga Allaha. Međutim, obzirom da je tada među stanovnicima Meke bio izvijestan broj iskrenih muslimana i muslimanki, koji su krili svoju vjeru ili su ih, poput Poslanikovoga amidže Abbasa, Kurejšije zbog njihovoga ugleda morali tolerisati, voljom dragoga Allaha, još u praiskonu, bi zapisano da se ratni sukob izbjegne i da se sklopi mirovni sporazum (zato je i Poslanikova deva Kasva odbijala ići dalje od Hudejbije, a dragi Allah najbolje zna).[43]

Tako se desilo da je ubrzo stigla obavijest da je hazreti Osman živ i, uskoro se on i vratio, a sa njim, ili malo nakon njegova povratka, na Hudejbiju je stigao Suhejl ibn Amr iz plemena Benu Amir u pratnji dvojice svojih saplemenika Mikreza i Huvejtiba. Suhejl je bio ovlašten od Kurejšija da u njihovo ime pregovara sa Muhammedom, alejhisselam, i potpiše sporazum. Pregovori nisu bili lahki, ali je Muhammed, alejhisselam, obzirom da je svojom vjerovjesničkom pronicljivošću osjećao kako je volja dragoga Allaha iznad svega toga (što će i Objava sure Feth malo kasnije i objelodaniti), ipak pristao na sporazum koji je po svojoj vanjštini izgledao nepovoljnim za muslimane, čak i sramotnim, ali je u svojoj nutrini predstavljao veliku i očevidnu pobjedu muslimana, no o tome, ako dragi Allah da, malo kasnije.

Mišljenja smo da se čitava atmosfera u kojoj su tekli pregovori i suština sporazuma na Hudejbiji može na jedan upečatljiv način vidjeti u sljedećem citatu:

... Kurejšije su poslale Suhejla da zaključi sporazum, a sa njim su bili dvojica njegovih saplemenika, Mikrez i Huvejtib. Oni su se dogovarali sa Poslanikom pa su ashabi mogli čuti kako im se glasovi pojačavaju i stišavaju, zavisno od toga da li su se oko određenog problema teže ili lakše sporazumijevali. Kad su konačno postigli sporazum, Poslanik je rekao Aliju (Aliju ibn Ebi Talibu, prim. autora) da zabilježi njegove uvjete, počinjući riječima Objave: Bismi Llahi r-Rahmanir-Rahim – U ime Allaha Svemilosnog, Samilosnog – na šta se Suhejl usprotivio. ''Što se tiče Rahman,'' rekao je, ''ja ne znam šta je on. Nego, napiši Bismik Allahumme – U Tvoje ime Bože, ako ste tako navikli.'' Nekoliko ashaba povika: ''Tako nam Boga, nećemo napisati ništa osim Bismi Llahi r-Rahmanir-Rahim.'' Ali, Poslanik na to ne obrati pažnju, nego reče: ''Napiši Bismik Allahumme''; i nastavi diktirati: ''Ovo su uvjeti sporazuma između Muhammeda, vjerovjesnika Božijeg i Suhejla, sina Amrova''. Međutim, Suhejl se opet usprotivi: ''Kad bismo znali da si ti vjerovjesnik Božiji, ne bismo te spriječavali da uđeš u Hram, niti bismo se borili protiv tebe. Nego, napiši Muhammed, sin Abdullahov.'' Ali je već bio napisao ''vjerovjesnik Božiji'', ali mu Poslanik naredi da to precrta, na šta ovaj odgovori da ne može. Zato mu Poslanik reče da prstom pokaže riječi koje su bile u pitanju, te ih sam precrta. Potom mu naredi da umjesto njih napiše ''sin Abdullahov'', što je on i učinio. U nastavku teksta stajalo je: ''saglasni su da se breme rata odloži na deset godina, a za to vrijeme ljudi će biti sigurni i neće jedni nad drugima nasilje činiti, pod uvjetom da svaki onaj koji dođe kod Kurejšije Muhammeda, bez dozvole svoga staratelja, Muhammed će im ga isporučiti; ali svaki onaj koji je sa Muhammedom, a pređe Kurejšijama, neće biti vraćen. Izvrdavanja ni prijevare neće biti. Ko god želi stupiti u sporazum ili savez sa Muhammedom, slobodan je to učiniti; a onaj koji želi da stupi u sporazum ili savez sa Kurejšijama, također je slobodan to učiniti.'' U logoru je bilo prisutno nekoliko huzajiskih prvaka, koji su došli posjetiti hodočasnike, dok je nekoliko predstavnika Bekrija pratilo Suhejla. Na ovome mjestu, Huzajije skočiše na noge i rekoše: ''Svi smo uz Muhammeda i u njegovu sporazumu i u njegovu savezu!'' Na to Bekrije rekoše: ''A mi smo svi do jednog uz Kurejšije, i u njihovu sporazumu i u njihovu savezu. A potom su starješine oba plemena potvrdili ovaj ugovor. Sporazum je zaključen riječima: ''Ti, Muhammede, ove ćeš godine otići od nas i nećeš, protiv naše volje, ući u Mekku dok smo mi u njoj. Ali, u narednoj godini, mi ćemo izaći iz Mekke, a ti ćeš u nju ući sa svojim sljedbenicima i ostati tri dana, i nećeš nositi oružje, osim onoga koje nose putnici, sa sabljama u koricama.''[44] ...[45]

Iz navedenog citata jasno je koliko je, posmatrano izvana, sporazum koji je sklopljen na Hudejbiji bio za muslimane nepovoljan, jer su oni te godine morali odustati od Umre, iako su došli do na sam rub svetoga područja, i bili su obavezni svakog muslimana koji bi prebjegao iz Meke vratiti Kurejšijama, dok ovi, u suprotnom slučaju, to nisu bili dužni da učine. Mnogima od hodočasnika je to teško padalo, ali su osjećaji bili najviše uzburkani kod hazreti Omera čija se plahovita narav nije mogla strpiti pred onim što mu je izgledalo kao otvoreno i drsko poniženje muslimana i njihove mubarek vjere. Vidno iznerviran Omer se obraćao Muhammedu, alejhisselam, sa pitanjima kako je moguće da, ako je on uistinu Allahov poslanik i ako su muslimani uistinu u pravu a mnogobošci u krivu,[46] kako je onda moguće da pristaju na tako ponižavajuće uslove sporazuma. Muhammed, alejhisselam, je dobro znao da nikako nije bila u pitanju pobuna čestitog Omera, već samo njegova burna narav, koja bijaše opravdano povrijeđena obzirom da on nikako nije mogao znati ono što je časni Poslanik svojom vjerovjesničkom lucidnošću i nadahnućem znao – da je baš takav sporazum bio određen direktno voljom dragoga Allaha. Zato je Muhammed, alejhisselam, smireno odgovarao na ta Omerova pitanja iako su ona objektivno bila provokativna. Kad ga je hazreti Omer podsjetio na to da im je na početku putovanja baš on obećao, na bazi sna koji je ranije usnio, da će ući u Meku i tamo hodočastiti Kabu, Poslanik je odgovorio protupitanjem: ''A zar sam rekao da ćemo ući ove godine'', na šta hazreti Omer nije imao odgovora, pa je zatim Muhammed, alejhisselam, dovršio: ''Uistinu ćeš otići do Bejtullaha i ophodit ćeš ga'',[47] podsjetivši tako hazreti Omera, a i ostale koji su to slušali, da on, kao Allahov poslanik, uvijek postupa u skladu sa Objavom i vrhunskim znanjem kojem ga je Sveznajući poučio, te da je svaki njegov postupak, naročito onaj koji je vezan za vjeru, duhovnost i mudrost, potpuno na Allahovom putu, ma koliko on ljudima izgledao nejasan i čudan. Ovo je umirilo hazreti Omera, koji je potom, na Poslanikov poziv, uz hazreti Alija, hazreti Ebu Bekra, Abdullaha ibn Suhejla,[48] Abdurrahmana ibn Aufa, Sa'd ibn Ebu Vekasa i Mahmuda ibn Meslemu, potpisao sporazum. Za Kurejšije sporazum su, najvjerovatnije, potpisali Suhejl, Mikrez i Huvejtib.

Tek što je sporazum bio potpisan desio se jedan incident koji bio istinska kušnja za muslimane. Naime, Ebu Džendel, jedan od Suhejlovih sinova, prihvatio je, hodeći stopama svoga brata Abdullaha, islam, a Suhejl je insistirao na tvrdnji kako je sporazum već bio sklopljen prije nego je Ebu Džendel pristupio muslimanima i shodno ugovoru zahtijevao da mu sin bude vraćen. Muhammed, alejhisselam, nije mogao učiniti ništa drugo nego da prihvati Suhejlov zahtjev. Međutim, kada je Ebu Džendel, okovan u lance, zatražio pomoć da ga ne vrate mnogobošcima koji će ga mučiti zbog njegove vjere, svi ljudi su se opet uznemirili. Muhammed, alejhisselam, je pokušao na lijep način ubijediti Suhejla da mu učini uslugu i oslobodi svoga sina, ali ovaj nije htio nimalo popustiti. Situaciju su donekle umirili Mikrez i Huvejtib koji su prihvatili da zaštite Ebu Džendela koji je tako bio sačuvan od progona. Poslanik mu se još jednom obratio i preporučio mu sabur jer će mu dragi Allah sigurno dati olakšanje i izbavljenje.

Kada je Suhejl, vodeći okovanog sina, napustio Hudejbiju u muslimanskom logoru je vladalo turobno raspoloženje. Ljudi nisu mogli da proniknu u dubinu mudrosti događaja koji je u svojoj suštini bio njihova velika pobjeda,[49] mada je u tim trenucima izgledao kao poraz i poniženje. Hodočasnici još nisu ni prebolovali razočarenje koje su doživjeli, a već je za njih nastupio nastupio novi šok kada im se Poslanik obratio sa naređenjem da obriju glave i zakolju kurbane. Dobro znajući drevne propise, koji su još od vremena Ibrahima, alejhisselam, propisivali klanje kurbana samo unutar svetoga područja i brijanje glave nakon ophodnje Kabe, ljudi su bili zatečeni i sasvim zbunjeni Poslanikovom naredbom za koju su znali da nije bila u skladu sa Božijim Zakonom. Ovo bijaše kušnja za sviju njih – da se vidi koliko su oni istinski uvjereni da je Muhammed, alejhisselam, Božiji poslanik koji uvijek postupa u skladu sa Njegovom voljom, pa i u onim slučajevima kada to izvana izgleda kao kršenje svetih propisa; i koliko su svjesni vlastite islamske obaveze da se potpuno predaju dragome Allahu i potpuno pokoravaju Njegovom vjerovjesniku u svim situacijama. Ali, oni u svojoj zbunjenosti ne biše sposobni učiniti ništa drugo do nijemo gledati u Poslanika dok je on bezuspješno dva ili tri puta ponavljao svoju naredbu. Na kraju se Muhammed, alejhisselam, duboko ožalošćen povuče u svoj šator i Umm Selemi reče šta se dogodilo. Ona mu predloži da ljudima više ništa ne govori, već da lično zakolje svoj kurban. Poslanik se složi sa ovim mudrim prijedlogom svoje supruge, te tako i učini. Čim su ljudi vidjeli Muhammeda, alejhisselam, kako, glasno izgovarajući bismillu i tekbir, kolje svoga kurbana, najednom su došli sebi i skočili na noge da i oni to učine. U silnoj žurbi su padali sve jedni preko drugih, a kad se Poslanik povuče u svoj šator da upotpuni obred brijanjem glave, ljudi su stali tako revnosno brijati jedni drugima glave da se Umm Selema uplašila, kako je kasnije izjavljivala, da će zadobiti smrtne rane. Ali, ipak nisu svi hodočasnici brijali glave, jer se jedan dio njih odlučio samo na potkraćivanje kose. Nakon kraćeg vremena Muhammed, alejhisselam, izađe iz svog šatora obrijane glave i glasno se obrati dragome Allahu dovom u kojoj je prizivao Njegovu milost na one koji su obrijali svoje glave dva puta, i potom treći put, nakon što su ga oni koji su samo potkratili kosu dva puta pozivali da uputi dovu i za njih, i na one koji su obrijali svoje glave i na one koji su podšišali svoje kose. Kada su ga upitali zašto je tri puta molio za one koji su obrijali glave, a samo jednom za one koji su podšišali kose, Poslanik je odgovorio da je to zbog toga što oni koji su obrijali glave nisu imali nikakve sumnje, dok su oni koji su podšišali kose jesu.

Nakon ove dove, prema Ebu Bekru Siradžuddinu i izvorima koje je on koristio (a za koje u naslovu svog životopisa Muhammeda, alejhisselam, izričito navodi da su najstariji), desio se događaj koji predstavljaše još jedno čudo (mu'džizu) vezano za mubarek ličnost posljednjeg od Allahovih vjerovjesnika i poslanika:

... Vrativši se u svoj šator, Poslanik pokupi s poda svoju raskošnu crnu kosu i baci je na obližnje stablo mimoze, a ljudi se okupiše i počeše je sakupljati da bi im donijela blagoslov.[50] Ni Nusejba nije zaostala za muškarcima, nego priđe drvetu i dograbi nekoliko pramenova koje je čuvala do kraja svoga života. Zemlja na kojoj su se ulogorili bila je prekrivena kosom hodočasnika, ali iznenada zapuha snažan vjetar, podiže kosu sa zemlje i otpuha je u pravcu Mekke, na svetu zemlju. Svi se obradovaše jer u tome vidješe znak da je Bog prihvatio njihovo hodočašće na temelju njihovih namjera. Tek tada shvatiše zašto im je Poslanik rekao da obave obred žrtvovanja. ...[51]

Uvjerivši se tako kako im je ova Umra kod dragoga Allaha bila primljena po osnovu nijjeta – a uz to su imali garanciju da će, Allahovom milošću, moći iduće godine obaviti Umru u cjelini, hodočasnici smireni krenuše za Poslanikom nazad u Medinu. Tokom povratka hazreti Omera je jako mučila savjest zbog one njegove nestrpljivosti i provokativnog nastupa prema Muhammedu, alejhisselam. Jako se plašio da ga ne stigne kazna od dragoga Allaha (godinama kasnije je znao izjaviti kako još uvijek posti, klanja nafile, oslobađa od ropstva i udjeljuje milostinju zbog onih riječi kojima se obraćao Muhammedu, alejhisselam, na Hudejbiji) i da ne stigne Objava kojom bi on bio imenovan i prekoren, što bi učenjem Kur'ana potonjih generacija bilo ponavljano sve do Sudnjega Dana. Kad je, još dok su putovali, čuo da je Muhammedu, alejhisselam, spuštena nova Objava, njegov strah je dosegnuo vrhunac. Ali, čim ču ajete kur'anske sure Feth koja tada bi objavljena, spade mu taj ogromni teret sa srca. Hazreti Omer ne bijaše usamljen, jer je ova sura obradovala i oraspoložila sve muslimane i, zajedno sa njima, Muhammeda, alejhisselam, budući da su se neki objavljeni ajeti neposredno odnosili na događaje na Hudejbiji.

Tako je njen početak eliminirao i najmanje sumnje u to da je protekli pohod velika pobjeda Allahovoga poslanika i muslimana:

Mi ćemo ti dati sigurnu pobjedu; da bi ti Allah ranije i kasnije krivice oprostio, da bi blagodat Svoju tebi potpunom učinio, da bi te na Pravi put uputio i da bi te Allah pobjedonosnom pomoći pomogao. (48:1-3)

U nastavku sure se govori o zakletvi pod drvetom kojim su vjernici stekli Allahovo zadovoljstvo[52] i na njih spuštena Sekina; daje se obećanje o novoj pobjedi koju će uskoro postići i bogatom plijenu koji će im biti darovan;[53] i objašnjenje o biti sporazuma koji je potpisan i razlozima izostanka ulaska u Meku silom:

Allah je zadovoljan onim vjernicima koji su ti se pod drvetom na vjernost zakleli. On je znao šta je u srcima njihovim, pa je spustio Sekinu (smirenost) na njih (fe enzelessekinete 'alejhim), i nagradiće ih skorom pobjedom i bogatim plijenom koji će uzeti, jer Allah je silan i mudar.

Allah vam obećava bogat plijen koji ćete uzeti, a s ovim je požurio i ruke ljudi je od vas zadržao - da bi to bio poučan primjer za vjernike i da bi vam na Pravi put ukazao - i drugi, koji niste bili u stanju uzeti - Allah vam ga je dao, jer Allah sve može. A da su nevjernici s vama borbu zametnuli, sigurno bi se u bijeg dali i poslije ne bi zaštitnika ni pomagača našli - prema Allahovu zakonu, koji odvazda važi, a ti nećeš vidjeti da se Allahov zakon promijeni.

On je zadržao ruke njihove od vas i vaše od njih usred Mekke, i to nakon što vam je pružio mogućnost da ih pobijedite - a Allah dobro vidi ono što vi radite. Oni ne vjeruju i brane vam da pristupite Časnom hramu, i da kurbani koje vodite sa sobom do mjesta svojih stignu. I da nije bilo bojazni da ćete pobiti vjernike, muškarce i žene, koje ne poznajete, pa tako, i ne znajući, zbog njih sramotu doživjeti - Mi bismo vam ih prepustili. A nismo ih prepustili ni zato da bi Allah u milost Svoju uveo onoga koga hoće.

A da su oni bili odvojeni, doista bismo bolnom kaznom kaznili one među njima koji nisu vjerovali. Kada su nevjernici punili svoja srca žarom, žarom džahilijjeta, Allah je spustio Sekinu (smirenost) Svoju na Poslanika Svoga i na vjernike (fe enzelellahu sekinetu 'ala resulihi ve 'alel mu'minin) i obavezao ih da ispunjavaju ono zbog čega će postati pravi vjernici - a oni i jesu najpreči i najdostojniji za to - a Allah sve zna. (48:18-26)

Na kraju sure se još jednom ističe da će se Poslanikov san doista obisitiniti i da će muslimani obrijanih glava i podšišanih kosa obaviti obred Umre:

Allah će obistiniti san Poslanika Svoga da ćete, sigurno, u Časni hram ući sigurni - ako Allah bude htio - neki obrijanih glava, a neki podrezanih kosa, bez straha. On je ono što vi niste znali znao i zato vam je, prije toga, pobjedu blisku dao. On je poslao Poslanika Svoga s uputom i vjerom istinitom da bi je uzdigao iznad svih vjera. A Allah je dovoljan Svjedok! (48:27,28)

Tako su ajeti kur'anske sure Feth (Pobjeda) objelodanili za muslimane pobjedonosnu suštinu događaja na Hudejbiji iako su oni, izvana posmatrano, izgledali kao neuspjeh. Čak štaviše, da bi to bilo svakome jasno, čitav događaj na Hudejbiji je u ajetima jasno opisan kao ''pobjeda bliska'' koju je dragi Allah vjernicima dao.

A na koji se način pobjeda bliska konkretno manifestirala – čini nam se najboljim to vidjeti u komentaru El Zuherija koji navodi Ibn Hišam u svojoj obradi Ibn Ishakovoga životopisa Muhammeda, alejhisselam:

...''U islamu dotad nije bilo veće pobjede od te. Do tada je stalno dolazilo do sukoba, gdje god bi se ljudi sreli. Nakon ovog primirja, kad se konačno stalo s ratovanjima i kad se ljudi više nisu bojali jedni drugih, već su kod nesporazuma i verbalnih začkoljica razgovarali među sobom, ko god je predstavio islam bilo kome ko išta razumije, taj ga je i prihvatao! Za te dvije godine broj muslimana se udvostručio, pa čak i prevazišao taj broj!'' [54] ...[55]

Nakon Hudejbije

 

Nedugo nakon povratka sa Hudejbije u Medinu stigoše neke kurejšijske žene koje su primile islam i odlučile učiniti hidžru. Za njima stigoše njihovi staratelji i zatražiše da im one budu, saglasno ugovoru, predane kako bi ih vratili nazad u Meku. Ali, Poslanik to odbi učiniti i objasni Kurejšijama da se ugovor odnosi samo na muškarce, kako je i precizirano u njegovom tekstu, pa su žene od toga izuzete. Kurejšije su se tako morali vratiti u Meku praznih ruku, a ubrzo i Objava potvrdi ispravnost Muhammedovog, alejhisselam, postupka i donese jasne propise kako u takvim slučajevima žene moraju biti ispitane o svojoj vjeri i da moraju Poslaniku javno položiti bejat (zavjet) da će se ubuduće ponašati u skladu sa islamskim moralom. Takođe, Objavom tada bijaše propisano i to da muslimani ne mogu zadržavati u braku mnogoboškinje:

O vjernici, kada vam vjernice kao muhadžirke dođu, ispitajte ih - a Allah dobro zna kakvo je vjerovanje njihovo - pa ako se uvjerite da su vjernice onda ih ne vraćajte nevjernicima: one njima nisu dopuštene, niti su oni njima dopušteni; a njima podajte ono što su potrošili. Nije vam grijeh da se njima ženite kad im vjenčane darove njihove date. U braku mnogoboškinje ne zadržavajte! Tražite ono što ste potrošili, a neka i one traže ono što su potrošili! To je Allahov sud, On sudi među vama - a Allah sve zna i mudar je. A ako neka od žena vaših nevjernicima umakne, i ako vi poslije u borbu s njima stupite, onda onima čije su žene umakle - vjenčane darove koje su im dali namirite. I bojte se Allaha, u koga vjerujete! O vjerovjesniče, kada ti dođu vjernice da ti polože prisegu: da neće Allahu nikoga ravnim smatrati, i da neće krasti, i da neće bludničiti, i da neće djecu svoju ubijati, i da neće muževima tuđu djecu podmetati i da neće ni u čemu što je dobro poslušnost odricati - ti prisegu njihovu prihvati i moli Allaha da im oprosti; Allah, zaista, mnogo prašta, i On je milostiv. (60:10-12)

Nakon što su bile ispitane i dale bejat Muhammedu, alejhisselam, pomenute vjernice su bile primljene u Medinu. Jedna od njih bi hazreti Osmanova polusestra Umm Kulsum,[56] koja se na Muhammedovu, alejhisselam, preporuku udala za Zejda.

Nekako u isto vrijeme u Medinu pristiže još jedna osoba koja je bila prihvatila islam i izbjegla iz Meke, a za njom i dvojica ljudi koji su zahtijevali njeno izručenje. Muhammed, alejhisselam, ovoga puta nije mogao izbjeći da odbije njihov zahtjev, zato što je izbjeglica bio muškarac po imenu Ebu Besir.

Ebu Besir bijaše porijeklom iz redova plemena Benu Sekif iz Taifa, ali se njegova porodica doselila u Meku gdje su imali saveznike iz redova kurejšijskog roda Benu Zuhra. On je primio islam i zbog toga u Meki bio izložen progonu i zatvaranju. Uspio je pobjeći iz Meke i nakon iscrpljujućeg putovanja kroz pustinju stići do Medine. Međutim, na njegovu žalost, stigao je netom po zaključenju ugovora na Hudejbiji, tako da ga je Poslanik morao izručiti jednom Kurejšiji, koji je sa jednim svojim robom za njim došao u Medinu i, pozivajući se na odredbe ugovora, zahtijevao njegovo izručenje. Muhammed, alejhisselam, mu je uputio riječi ohrabrenja i uputio ga da bude strpljiv i ima povjerenja u dragoga Allaha, Koji će mu sigurno dati izlaz iz situacije u kojoj se našao. Ebu Besir se tome pokorio i dopustio da ga dvojica kurejšijskih izaslanika povedu nazad u Meku. Ali, on bijaše veoma sposoban čovjek, pa se na jednom od prvih odmorišta uspjede dočepati sablje Kurejšije i njome ga pogubiti, a rob pobježe u pravcu Medine gdje, vidno uspaničen, otrča pravo Poslaniku i ispriča mu šta se dogodilo uz molbu da ga zaštiti od Ebu Besira, koji je krenuo za njim da i njega ubije. Još nije ni završio svoju priču kad u Džamiju dođe i Ebu Besir sa sabljom u ruci i reče: ''Poslaniče Božiji, ti si svoju obavezu ispunio i vratio me njima, ali me je Bog izbavio.'' ''Jadna li mu majka,[57] kakva bi to bila buktinja rata! Još samo kad bi i drugi bili s njim''; prokomentarisa Muhammed, alejhisselam.[58]

No, i pored ovoga Muhammed, alejhisselam, nije mogao pružiti utočište Ebu Besiru jer bi tada i dalje bio obavezan izručiti ga idućim kurejšijskim izaslanicima koji bi došli po njega. Zato se Poslanik okrenuo kurejšijskom robu koji je tu stajao i rekao mu da je Ebu Besir sada njegova odgovornost i da ga njemu predaje da ga odvede u Meku. Ali, čovjek bijaše pun straha od Ebu Besira i zavapi kako on nije u stanju nositi se sa njim i da on, u strahu za vlastiti život, odbija preuzeti zatvorenika. Tako se desi da preživjeli kurejšijski izaslanik odbi ispuniti svoju ugovornu obavezu, a ujedno i bi svjedokom da je Muhammed, alejhisselam, ispunio svoju obavezu u pogledu tog slučaja, pa tako Ebu Besir dobi dozvolu da ide svojim putem. A, njemu je bilo jasno šta da poduzme, jer je uočio prikrivenu uputu u Poslanikovim riječima: ''Kad bi i drugi bili s njim'', ali nije imao nikoga uz sebe ko bi mu pomogao. Međutim, ubrzo je Ebu Besir dobio drugove sa kojima je mogao ostvariti svoje planove zahvaljujući još jednom pronicljivom čovjeku koji je poput njega u Poslanikovim riječima osjetio uputu – hazreti Omeru. Omer je od nekih Arapa saznao gdje se Ebu Besir nastanio, pa je tu informaciju zajedno sa onim Poslanikovim riječima uspio proslijediti Ebu Džendelu i ostalim muslimanima koji su ostali u Meki. Budući da su Kurejšije oduvijek znali[59] kako Muhammed, alejhisselam, svoju riječ neizostavno ispunjava, oni uopće nisu imali sumnje u to da će im on svakog mekanskoga muslimana koji mu prebjegne vratiti. Zbog toga je i njihova pažnja prema njihovim mladićima koji su bili muslimani oslabila. Ali, zahvaljujući informacijama koje su do njih došle od hazreti Omera, ti mladići su otkrili mogućnost na koju Kurejšije uopće nisu računali – da se priključe Ebu Besiru, kojega je Muhammed, alejhisselam, mada ga nije mogao prihvatiti u svoju zajednicu, tretirao kao čestitog vjernika muslimana i čak ga pohvalio,[60] čime bi izbjegli od Kurejšija ne dovodeći Poslanika u obavezu da ih izručuje natrag.

Tako se jedan broj kurejšijskih mladića, muslimana, uspio izvući iz Meke i pridružiti se Ebu Besiru. Među njima su bili Velid brat Halida ibn Velida i Ebu Džendel, Suhejlov sin kojeg je on onako dramatično izvukao iz muslimanskog logora na Hudejbiji. Njihove stope su i drugi slijedili, pa se nakon izvijesnog vremena oko Ebu Besira okupilo sedamdesetak mladića, muslimana koji su tako izmakli mnogobošcima i ujedno izbjegli mogućnost da im budu vraćeni po osnovu jedne nepravedne odredbe sporazuma na Hudejbiji koju je Suhejl onako bezobzirno isforsirao. Svi oni su prihvatili Ebu Besira za svog vođu. Podigli su logor na jednom mjestu na obali Crvenog mora, koje je bilo od strateškog značaja budući da je glavni kurejšijski karavanski put za Siriju prolazio baš tuda. Na tom području su presretali kurejšijske karavane koje su putovale između Meke i zemalja Šama. Tako je sjeverni put za Siriju za sve mekanske karavane ponovo postao nesiguran, a oni nisu mogli ništa oko toga da učine, jer se Ebu Besirova grupa borila na, savremenim vojničkim jezikom rečeno, gerilski način. Stalno su bili mobilni i imali skrivene baze, a Kurejšije ih nisu mogli lahko locirati jer su bili relativno malobrojni. A, u vrletima priobalnog područja Crvenog mora imali su dovoljno prostora za manevar i dovoljno zgodnih mjesta za zasjede, tako da su Kurejšije počeli trpiti ozbiljne gubitke u ljudima i trgovačkoj robi. Na kraju su u Meki shvatili da im je jedino valjano riješenje tog neugodnog problema u tome da ti drumski hajduci budu primljeni u zajednicu Muhammeda, alejhisselam, čime bi automatski prestala svaka njihova ratna aktivnost zbog mirovnog ugovora koji bi tada i njih obavezivao. Tako su Kurejšije poslali pismo Muhammedu, alejhisselam, u kojem su ga zamolili da prihvati Ebu Besira i njegove ljude u Medinu i trajno se odrekli svoga ugovornog prava da traže njihovo izručenje, ali i izručenje bilo kojih drugih ljudi koji od njih odu Poslaniku. Tako se konačno eliminirala ona nepravedna odredba hudejbijskog sporazuma i svi ljudi su mogli slobodno da odluče kome će se pridružiti.

Kada je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, poslao pismo Ebu Besiru kojim ga je pozivao da sa svim svojim ljudima dođe u Medinu, ovaj je već neko vrijeme bio ozbiljno bolestan, a kad mu ono bi uručeno već bijaše na samrti. Ipak je Ebu Besir imao dovoljno snage da Poslanikovo pismo pročita prije nego što je preselio na ahiret čvrsto ga stežući svojim rukama. Njegovi drugovi su mu klanjali dženazu i ukopali ga. Tu su sagradili malu džamiju i nakon toga se uputili ka Medini.[61] Kada su ulazili u oazu Velidova deva je na jednom mjestu posrnula i zbacila ga sa svojih leđa. U padu je na jednom oštrom kamenu rasjekao prst. Mada je u početku sve izgledalo bezazleno, rana se kasnije zagnojila i bila sevep njegove smrti. Prije nego što je preselio na ahiret Velid je uspio da napiše pismo svome bratu Halidu ibn Velidu kojim ga je, na najbolji način na koji je to mogao, pozivao da prihvati islam.

Ovo pismo na jedan simboličan način pokazuje kakva je bila atmosfera u odnosima muslimana i mekanskih mnogobožaca u vremenu koje je uslijedilo nakon potpisivanja sporazuma na Hudejbiji. Bijaše to vrijeme općeg otopljenja međusobnih odnosa kada su ljudi mogli slobodno komunicirati međusobno i postepeno obnavljati ranije pokidane veze. Dakako, svi muslimani, poput Velida, silno su se trudili da, koliko god više mogu, djeluju na svoje voljene koji bijahu i dalje u džahilijjetu ne bi li i oni prihvatili islam i tako dosegli puteve spasenja. A, dodatnu nadu i veliko ohrabrenje u tim plemenitim naporima dali su im ajeti Kur'ana koji su u to doba bili objavljeni:

Allah će, sigurno, uspostaviti ljubav između vas i onih s kojima ste u zavadi; Allah je svemoćan; Allah mnogo prašta i On je samilostan. (60:7)

Ovi ajeti nas upućuju da donekle osjetimo kolika se samo neiscrpna milost Rahmana (Svemilosnog) u godinama nakon Hudejbije spustila na potomke Ismailove, alejhisselam, u čijem okrilju su mnoga srca bila upućena, pa se u dvije naredne godine po potpisivanju sporazuma broj muslimana, kao što je već rečeno, više nego dvostruko uvećao.

Ali, ponekad je neophodno doživjeti šok, bolni udarac koji u čovjeku nešto prelomi i okonča njegovo oklijevanje koje ponekad zna trajati i godinama. Upravo takav bi slučaj Abdul-Ka'ba, sina hazreti Ebu Bekra i čestite Umm Ruman.

Abdul-Ka'b je godinama tvrdoglavo odbijao sve pozive da prihvati islam koji su mu upućivali njegovi čestiti roditelji, sestre Aiša i Esma, te ostali rođaci i prijatelji koji su bili muslimani. Njegova džahilijetska privrženost kurejšijskoj tradiciji bila je toliko jaka da se on odvojio od svojih najdražih koji su je zbog islama napustili. Međutim, vremenom su se i kod njega oblaci stali razilaziti, te je počeo ozbiljnije razmišljati o onome što su mu oni poručivali, kao i o ajetima Kur'ana i riječima Muhammeda, alejhisselam, koji su do njega uspijevali doći. Period dvoumljenja je trajao izvijesno vrijeme, a prekretnica je bila smrt njegove majke.

U mjesecu nakon Hudejbije Umm Ruman se ozbiljno razboljela i ubrzo je preselila na ahiret. Nakon dženaze koju joj je klanjao Resulullah, Muhammed, alejhisselam, ukopana je u medinskom kaburistanu Džennetul-bekija. Ta bolna vijest je došla i do njezinog sina Abdul-Ka'ba. Ražalostila ga je jako, ali mu ujedno, neizmjernom milošću dragoga Allaha, i pomogla da u sebi prelomi i tako okonča svoje oklijevanje. Odmah je otišao u Medinu i pred Muhammedom, alejhisselam, izgovorio šehadet. Poslanika je to, dakako, izuzetno obradovalo budući da je i on lično imao jake emocije prema Umm Ruman, i to ne samo radi njezinog muža i njezine kćeri. A, radost hazreti Ebu Bekra i hazreti Aiše je bila daleko veća. Boljeo ih je, svakako, gubitak supruge i majke, ali su dobro znali da je to samo privremeno i da je Umm Ruman otišla tamo gdje joj je ljepše nego na dunjaluku, pa ih to nije previše opterećivalo. Ali, povratak njihovoga davno izgubljenoga sina i brata islamu, jako ih je obradovao jer su bili svjesni kako je to, uistinu, bio njegov povratak iz mrtvih, budući da je dobro znano da izlazak duše iz tijela nije istinska smrt, već je istinska smrt smrt duše usljed njenog nevjerstva. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je Abdul-Ka'bu promijenio ime u Abdurrahman[62] i ubuduće su ga svi tako zvali.

U ozračju Allahove svemilosti, koja se u vremenu nakon Hudejbije spustila i upućivala mnoge, a koju je svojim mubarek vjerovjesničkim srcem svakako osjećao, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je odlučio da se konačno pozivom u islam obrati i izvan granica Arabije, što mu, budući da je poslat kao Allahova milost svim svjetovima, dakako bijaše i vjerovjesnička obaveza. Dobro se sjećajući čuda koje se desilo prilikom kopanja hendeka kad su njegova tri udarca krampom u prah pretvorila ogromnu stijenu i ona tri svjetlosna bljeska kojima mu je dragi Allah otvorio puteve ka Bizantu, Perziji i Jemenu, Poslanik je odlučio da pošalje pisma bizantskom caru Herakliju i perzijskom vladaru Kisri. Imajući u vidu da je u ta vremena Jemen bio pod perzijskom vlašću, preko ova dva pisma bila su ''pokrivena'' sva tri svjetlosna bljeska. Ali, obzirom da ovim Allahovim znamenjima islamu nije bio otvoren put samo ka ove tri civilizacije, već i dalje na sve četiri strane svijeta, a što je Poslanik dobro znao, on je poslao i pisma vladaru Egipta i Aleksandrije Mukavkisu, kralju Abisinije Negusu[63] te vladarima bizantskih i perzijskih provincija u Arabiji i širem okruženju, koji su bili Heraklijevi ili Kisrini vazali. Reakcije su bile različite – od toga da su pojedini vladari primali islam do toga da su neki drugi cijepali Poslanikovo pismo.

Najsvijetliji primjer, dakako, bijaše Negus za kog se u svim islamskim vrelima govori kako je bio pravedan i milostiv vladar i da je primio islam. Ali, on je, kako smo već naveli u kazivanju o izbjeglištvu muslimana u Abisiniju, još tada posvjedočio da Mesih Isa sin Merjemin nije ništa više od onoga što o njemu kaže časni Kur'an, i tako, svjedočeći svoj monoteizam i poslanstvo Muhammeda, alejhisselam, de facto primio islam. No, onda se pitamo zašto je onda Poslanik, u vremenu o kojem je trenutno riječ, uz ostale vladare i njemu poslao pismo kojim ga je javno pozivao u islam?! Dragi Allah najbolje zna, a nama se čini da bi razlog mogao biti u tome što je Negus svoj islam čuvao u tajnosti, pa je mu Muhammed, alejhisselam, poslao javni poziv kako bi on svoju vjeru mogao objelodaniti, a i kako bi ga mnogi Abisinci mogli slijediti u prihvatanju istinske Allahove vjere i odabiru pravoga puta. U svakom slučaju, u vrelima se navodi da je Negus u odgovoru na to pismo još jednom posvjedočio svoj islam. A, budući da mu je Muhammed, alejhisselam, kada je umro, u odsustvu klanjao dženazu,[64] nema sumnje u njegovu vjeru. Ali, nažalost, Abisinci ne slijediše primjer svojega plemenitog kralja, osim njih nešto malo. U tom smislu Etiopija (stara Abisinija) i danas je kršćanska zemlja, ali je ipak etiopsko kršćanstvo specifično i karakterizira ga osjetno više dodirnih tačaka sa islamom nego li je to slučaj sa bilo kojom drugom današnjom kršćanskom tradicijom.[65]

Za vladara Egipta i Aleksandrije Mukavkisa u izvorima se prenosi da je kao odgovor Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, poslao pismo kojim mu se uljudno obraćao biranim riječima i da mu je, uz druge skupocjene darove, poslao dvije ropkinje izuzetne ljepote, sestre Mariju i Sirin, (o njima će se govoriti, ako dragi Allah da, kasnije).

Ali, Mukavkis javno nije primio islam, a iz njegovog neodređenog odgovora nije baš jasno da li on doista nikako nije mogao prihvatiti mogućnost da Božiji vjerovjesnik dođe iz Arabije, a ne sa područja Svete zemlje,[66] ili je ipak u srcu povjerovao, a zbog ostanka na vlasti to tajio, kako to navodi Muhammed Husejn Hejkel.[67] Dragi Allah najbolje zna.

Heraklije, je takođe, poput Mukavkisa, srdačno primio Muhammedova, alejhisselam, izaslanika i sa velikom pažnjom i ozbiljnošću poslušao poruku koja mu je bila upućena, ali ni on nije javno primio islam. Međutim, i u njegovom slučaju bi se moglo razmišljati nije li ipak možda skrivao svoje prihvatanje islama u srcu. Čini nam se da ovu mogućnost nikako ne treba odbacivati, pogotovo ako uzmemo u obzir sljedeće predanje koje bilježi Buhari u svojoj zbirci hadisa:

... Buharija pripovijeda u okviru jednog dugog hadisa tekst pisma kojeg je napisao Resulullah, a.s, kralju Vizantije, Heraklu. Evo tog teksta:

"Bismillahirrahmanirrahim, od Muhammeda, Allahovoga roba i Njegovog Poslanika, Heraklu, velikodostojniku Vizanta. Neka je mir na onoga koji slijedi Božiju uputu. Primi Islam, bićeš spašen. Primi Islam, Allah će ti udvostručiti nagradu. Ako odbiješ, snosićeš grijeh Erisijjina''.[68]

O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikom osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo! Pa ako oni ne pristanu vi recite: "Budite svjedoci da smo mi muslimani". (3:64)

Resulullah, a.s, izabra za glasnika koji će nositi ovo pismo, Dihje bn Hulejfe El-Kelbi i naredi mu da ga preda velikodostojniku Basre, a da on preda Cezaru.[69]

Buharija prenosi od Ibni Abbasa da je Ebu Sufjan bn Harb javio da je Herakle poslao odgovor njemu po kurejšijskoj karavani koja je bila u Šamu, radi trgovine, u vrijeme kada je Resulullah, a.s, odobrio odgodu Ebu Sufjanu i Kurejšijama.

Ebu Sufjan je bio u Kudusu pa su otišli kod Cezara i on ih je pozvao na sjedeljku. Oko njega su bili vizantijski velikodostojnici, pa je pozvao Kurejšije i prevodioca, te upitao: "Ko je od vas najbližeg roda sa ovim čovjekom, koji sebe smatra Poslanikom?"

Ebu Sufjan odgovori: "Pa rekoh, ja sam mu najbliži". On reče: Udaljite ga od mene i privedite njegove drugove, neka stoje njemu iza leđa". Zatim reče prevodiocu: "Ja ću ovoga ovdje (Ebu Sufjana) pitati za onoga čovjeka (Resulullaha, a.s.), pa ako mi zataji istinu neka oni reaguju. Ebu Sufjan reče: "Tako mi Boga, da me nije sramota da od mene čuju laž, ja bih o njemu lagao". Zatim Ebu Sufjan reče: "Prvo što me je upitao glasilo je: 'U kakvoj ste vezi?' Odgovorih mu: 'U najbližoj'.''

Herakle: "Da li je ikada iko od vas, prije njega, govorio takve slične stvari?"

Ebu Sufjan: "Nije."

Herakle: "Je li neko od njegovih očeva bio kralj?"

Ebu Sufjan: "Ne."

Herakle: "Da li ga slijede ljudi od položaja ili siromašni?"

Ebu Sufjan: "Siromašni."

Herakle: "Da li se njihov broj povećava ili smanjuje?"

Ebu Sufjan: "Povećava."

Herakle: "Da li je iko od njih napustio njegovu vjeru iz srdžbe, nakon što ju je već primio?"

Ebu Sufjan: "Nije."

Herakle: "Da li je prije ovoga bio lažov?"

Ebu Sufjan: "Nije."

Herakle: "A da li je vjerolomnik?"

Ebu Sufjan: "Nije, ali otkako nismo s njim ne znamo šta sad radi (i više mi nije dozvolio da i jednu riječ dodam od sebe)."

Herakle: "Da li ste se borili protiv njega?"

Ebu Sufjan: "Jesmo."

Herakle: "Kako ste se borili?"

Ebu Sufjan: "Vodili smo međusobni rat, rat nadmetanja, nekad on pobijedi, a nekada mi."

Herakle: "Šta traži od vas?"

Ebu Sufjan: "Govori nam: Vjerujte samo jednoga Boga, i pored Njega ne vjerujte u druga božanstva, napustite vjeru svojih djedova i očeva, naređuje nam da se Bogu molimo (da klanjamo), da iskreno govorimo, da pošteni budemo, da rodbinske veze održavamo..."

A on (Herakle) reče prevodiocu: "Prevedi mu: Pitao sam te za rodbinske odnose s njim, pa si rekao da ste jednog roda, a isto su tako Poslanici prvo pozivali svoju rodbinu i svoj narod. Pitao sam te da li je ikada iko od vas ovako govorio prije njega, pa si odgovorio da nije, pa sam pomislio: da je neko prije njega nešto slično govorio, pomislio bih da čovjek oponaša druge. Pa sam te upitao da li su mu roditelji i djedovi bili vladari, pa si odgovorio da nisu, pa sam pomislio: da mu je neko od starine bio kralj, čovjek traži kraljevstvo. Pa sam te upitao da li ga optužujete da je prije ovoga bio lažov, pa si odgovorio da nije, a ja znam da on nije mogao biti iskren prema ljudima a lagati na Boga. Pa sam te pitao da li su njegovi sljedbenici velikodostojnici ili obični narod, pa si odgovorio da je to obični nezaštićeni narod, a oni su sljedbenici svih Poslanika, pa sam te pitao da li im se broj povećava ili smanjuje, a ti si odgovorio da se sljedbenici Poslanika brojem povećavaju. Takvo je inače stanje s vjerom dok se objava ne upotpuni. Pa sam te pitao da li neko od njegovih sljedbenika napusti njegovu vjeru iz mržnje prema njoj nakon što ju je primio, pa si odgovorio da nije, a tako se dešava kada ljudi vjeru prihvate srcem. Pa sam te pitao da li je vjerolomnik ili izdajnik, pa si rekao da nije, a takoder Poslanici ne izdaju svoju vjeru. Pa sam te pitao šta naređuje od vjere, a ti se rekao, da vam naređuje da vjerujete Allaha i da uz Njega druga božanstva ne vjerujete, što znači da vam zabranjuje vjerovanje kipova, a naređuje da obavljate namaz, dijelite sadaku i čestitost, pa ako je to tako kako kažeš, on će brzo zavladati ovim područjem gdje sam ja. Ja sam znao da će on doći, ali nisam znao da je od vas (Arap). Kad bih znao da ću moći do njega doći, učinio bih sve da se sretnemo. Da sam uz njega, noge bih mu prao."

Zatim je pozvao da mu pročitaju Resulullahovo, a.s, pismo. Kad završi čitanje pisma, začuše se glasovi oko njega i narediše nam, pa izađosmo.

Ebu Sufjan reče: "Rekoh njegovim drugovima kad nas je izveo: Podržao je sina Ebu Kebša (pogrdan naziv za Resulullahove pretke). Boji se za svoju vlast." Bio sam tada tako čvrsto ubijeđen u Resulullahov uspjeh da sam i sam osjetio da će i meni Allah uliti Islam u srce.[70] ...[71]

Vidimo da bi se na bazi navedenog predanja za Heraklija moglo reći i to da je on indirektno na neki način priznao Muhammedovo, alejhisselam, poslanstvo. Istina, u predaji nisu navedene riječi Muhammeda, alejhisselam, lično, već Ebu Sufjanove riječi, ali se ne može zaobići činjenica da je to zapisano u Buharijevoj zbirci, koja se inače, bez ikakve sumnje, smatra sahih (vjerodostojnom).

Postoji još jedna predaja za koju Ibn Kesir kaže da ima dobar sened (lanac prenosilaca), tj. da ju prenose pouzdane osobe, a u njoj je za Heraklija jasno rečeno kako mu je itekako bilo znano da je Muhammed, alejhisselam, posljednji od Allahovih vjerovjesnika i da je, štaviše, znao čak i kako on izgleda, jer je imao sliku ili crtež sa njegovim mubarek likom (ovo zanimljivo predanje se može u cjelini naći na sljedećem linku).

Da li se onda u konačnici o Herakliju može razmišljati kao o nekome ko je u srcu priznao istinu, ali je iz ovosvjetskih razloga nije htio objelodaniti? Kada se sve navedeno uzme u obzir, ova mogućnost nimalo nije nevjerovatna i nikako je ne treba odbacivati, a dragi Allah najbolje zna.

U svakom slučaju, dva pomenuta predanja o bizantskom caru Herakliju još jedna su potvrda činjenice o kojoj govori i časni Kur'an (2:146) – da su sljedbenici Knjige (jevreji i kršćani) u svojim srcima prepoznavali istinitost Muhammedova, alejhisselam, poslanja, ali i pored toga odbijali primiti islam.

Inače, Poslanikovo pismo Herakliju je uručeno u vrijeme kada je on proslavljao skoru pobjedu nad Perzijancima kojom je povratio izgubljene teritorije četrnaest godina ranije i kada se pripremao da veliku bizantsku svetinju – križ za koji su vjerovali da je baš onaj na kome je razapet Krist, ponovo postavi na njegovo mjesto u Jerusalemu.

Godine 614. / 8. prije Hidžre Perzijanci su žestoko porazili bizantsku vojsku i osvojili Siriju, Palestinu i Egipat. Tada je, uz ostale velike gradove poput Antiohije i Damaska, i Jerusalem pao pod perzijsku vlast i oni su uklonili pomenuti križ. Vijest o ishodu rata između Bizantinaca i Perzijanaca došla je do Meke i ražalostila muslimane naklonjene Bizantincima koji su bili ''sljedbenici Knjige'', a mekanski mnogobošci su bili radosni jer su oni preferirali Perzijance čiju su tadašnju vjeru oni smatrali sebi bližom.[72] A, baš tada Muhammedu, alejhisselam, bijaše spuštena Objava kojom je Allah dragi objelodanio kako će za nekoliko godina sigurno Bizantinci pobjediti Perzijance:

Elif Lam Mim. Bizantinci su pobijeđeni u susjednoj zemlji, ali oni će, poslije poraza svoga, sigurno pobijediti za nekoliko godina - i prije, i poslije, Allahova je odluka - i tada će se vjernici radovati Allahovoj pomoći - On pomaže kome hoće, On je Silni i Samilosni - obećanje je Allahovo, a Allah će obećanje Svoje ispuniti, ali većina ljudi ne zna. (30:1-6)

Riječi dragoga Allaha su se obistinile 628. godine / 6. po Hidžri kada su Bizantinci pobijedili u bici kod Ninive i tako ponovo osvojili Egipat, Siriju i Palestinu. Herakliju je bilo posebno značajno to što je uspio da povrati bizantsku svetinju koji su Perzijanci ranije uklonili i on je, nakon što je pješice obavio hodočašće Jerusalema i tako ispunio zavjet koji je dao dragom Bogu prije pobjede, želio da na svečan način križ ponovo postavi na njegovo ranije mjesto. Baš u vrijeme kada se spremao da obavi tu svečanu ceremoniju, stiglo mu je Poslanikovo pismo. Već smo govorili o tome kako je Heraklije odgovorio na pismo Muhammeda, alejhisselam, i to ovdje nećemo ponavljati. Ali, ono na šta se na ovom mjestu želimo ukratko osvrnuti jeste predanje o nekim ljudima iz današnje Bosne i Hercegovine koji su u ta vremena uspjeli stići do Medine gdje su pred Muhammedom, alejhisselam, izgovorili šehadet i tako primili islam. Već smo u kazivanju o Mesihu Isāu, alejhisselam, spominjali ovo predanje, a ovdje ga želimo u cijelosti citirati:

... Bizant, pod čijom upravom je tada bio prostor Bal­kana, bio je u neposrednom dodiru sa Hidžazom. Ostalo je zapisano pismo koje je Allahov dž.š. Poslanik a.s. uputio Heraklu, caru bizantskom, u kome ga poziva da prihvati islam:

"U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

Od Muhammeda, Allahovog roba i Njegovog posla­nika, Heraklu, Vrhovnom vođi Ruma:

Mir onome koji je na pravom putu! Dodajem da te pozivam pravim pozivom islama: pokori se (islamu) i bit ćeš spašen. Pokori se i Allah će ti podijeliti dvostruku zaslugu, ali ako odbiješ, zločin tvojih podanika past će na tebe. A vi, ljudi Svetog pisma, priđite Riječi koja je ista za vas i za nas: klanjajmo se samo Allahu, ne pripisujući Mu ništa i među nama ne obožavajmo jedni druge kao bogove osim Allaha. Ako oni odbiju, reći ćete: budite svjedoci da smo mi muslimani.

Pečat: Muhammed, Poslanik Allahov." (Buharija)

Bizantsko carstvo je u to vrijeme bilo politički i vjerski uzburkano. Neki historijski izvori navode da je Herakle, pošto je saslušao Poslanikova a.s. izaslanika, izjavio da ga situacija u zemlji i opasnost gubljenja vlasti sprječavaju da se odazove pozivu Allahovog dž.š. Posla­nika a.s. Ovaj poziv Heraklu je upućen šeste godine po Hidžri, da bi ubrzo iza toga došlo do čuvene bitke na Mu'ti između muslimana, čija je vojska brojala oko 3.000 boraca i bizantijske vojske od oko 100.000 vojnika, a koja je u rezervi imala još 100.000 boraca koji su bili priprem­ljeni za sukob sa Perzijancima. Na osnovi naprijed izloženog, opravdano se postavljaju sljedeća pitanja:

1. Da li je na balkanskim prostorima bilo pravih poznavalaca Isaove a.s. vjere koji su znali za dolazak posljednjeg Allahovog dž.š. Poslanika a.s.?

2. Da li je sa ovih prostora bilo predstavnika koji su prisustvovali Uzdizanju križa, kojom prilikom je Hera­klu uručeno pismo Allahovog dž.š. Poslanika a.s.?

3. Da li je u redovima bizantijske vojske bilo boraca sa ovih prostora?

U odgovoru na postavljena pitanja ne možemo dati potvrdan odgovor koji bi se zasnivao na historijskim činjenicama, ali na osnovi svih podataka nije baš bez osnova predanje po kome je jedna grupa od četrdeset članova iz Bosne došla lično Muhammedu a.s. i priznavši ga Poslanikom, prihvatila islam. Prema tom predanju, sedam članova te delegacije se vratilo u Bosnu, dok su ostali na putu u povratku pomrli, a jedan od te sedmorice je ukopan u okolini Sarajeva. Dalje se u tom predanju kaže da je Muhammed a.s., zadivljen njihovom žrtvom, dao Bosnu pod duhovnu upravu h. Omeru, koji je četrdeseti primio islam. Da li je zbog toga dominirajuća osobina bosanskog naroda borba za pravdu po kojoj je h. Omer dobio nadimak El-Faruk? Ako se uzme u obzir da je to bilo prije kompletiranja Objave i ustrojstva islamskog učenja i principa, tu bi mogao ležati odgovor na pitanje pojave bogumila na ovim prostorima, jer su oni u svom vjerovanju imali mnogo tačaka koje su slične islamskom učenju. Odbacivali su obožavanje Marije, ustanovu krštenja i sve vrste klera. Krst su, kao znamen vjere mrzili. Smatrali su idolopoklonstvom upućivanje molitvi slikama i kipovima svetaca i relikvijama (moćima). Pro­tivno katoličkim crkvama, koje su nedostojno ukrašene slikama, njihovi su hramovi bili skromni i jednostavni. Kao i muslimani, imali su loše mišljenje o crkvenim zvonima, koja su nazivali "satanske trube". Vjerovali su da Isa a.s. nije razapet, nego da je to bio neki iluzorni lik, te su se i u ovom pogledu djelimično slagali sa Kur'a­nom. Osuđivali su alkohol i pokazivali sklonost asket­skom životu. Imali su molitvu koju su obavljali pet puta dnevno, a često su padali na koljena i izražavali blago­darnost Bogu. ...[73]

Iz onoga što je do sada navedeno vidi se da je većina vladara, bez obzira na to hoće li ga prihvatiti ili ne, Poslanikovo obraćanje propratila s dužnim poštovanjem. Ali, perzijski kralj Kisra bijaše izuzetak – on je srdito iscijepao pismo Muhammeda, alejhisselam. Kada je to rečeno Poslaniku, jedina njegova reakcija bila je obraćanje dovom dragome Allahu da i On pocijepa Kisrino kraljevstvo baš onako kako je Kisra pocijepao pismo Njegovoga poslanika. Na posljedice se nije trebalo dugo čekati, a počelo je tako što se Kisra, u svoj svojoj aroganciji, nije htio zadovoljiti samo sa cijepanjem pisma – on je želio da ''drski Arapin'' bude doveden pred njega kako bi ga ''naučio pameti'', pa je poslao pismo svome vazalu, Bazanu, potkralju Jemena kojim mu je stavio u obavezu da nađe načina da čovjek koji tvrdi da je Božiji vjerovjesnik bude doveden pred perzijskoga cara. Bazan je odlučio poslati dvojicu ljudi u Medinu koji su trebali prenijeti Muhammedu, alejhisselam, Kisrino naređenje da mu on obavezno ima doći ''na noge'' u prijestonicu Perzije. Izaslanici su bili sasvim ubijeđeni da će ''lokalni arapski vođa'' biti pun straha i respekta od moćnog perzijskog carstva, jedne od najvećih sila tog vremena i da će se brzo povinovati naređenju imperatora Kisre. Ovo je jasno vidljivo iz arogancije u tonu kojim se jedan od izaslanika obratio Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, kad ih je on primio u Medini: ''Šahin-šah, kralj kraljeva, Kisra, napisao je kralju Bazanu da pošalje nekog ko će te dovesti, pa sam došao da ideš sa mnom''.[74] I pored ovako provokativnog nastupa, punog arogancije i otvorene prijetnje, Muhammed, alejhisselam, je zadržao smirenost. Samo im je rekao da mu ponovo dođu sutradan.

Perzijsko carstvo u tom vremenu je preživljavalo veliku unutarnju krizu, uzrokovanu skorim porazom od Bizanta koji je potresao njegove temelje. Takvu situaciju je iskoristio Kisrin sin Širvah (Siroes) koji je pokrenuo pobunu, ubio oca i sjeo na njegovo prijestolje. Taj prevrat se desio baš onog istog dana kada su Bazanovi izaslanici bili kod Poslanika. Iduće noći Muhammed, alejhisselam, je od Džibrila dobio obavijest šta se upravo dogodilo na perzijskome dvoru i o tome je sutradan obavijestio Bazanove izaslanike kada su mu opet došli. Nakon toga im je kazao svoju poruku Bazanu: ''Recite mu da će vjera moja i država moja doseći znatno dalje iza kraljevstva Kisrinog. I prenesite mu od mene: 'Uđi u islam, potvrdit ću te u onom što jesi, o odrediti za kralja nad tvojim narodom u Jemenu'.'' [75]

Vraćajući se u Sanu izaslanici su imali pomiješane osjećaje. Sa jedne strane očekivali su bliski rat Perzijanaca protiv Muhammeda, alejhisselam, zbog njegovog odbijanja da se pokori Kisrinom naređenju, a sa druge strane bijahu zadivljeni Poslanikovom mubarek ličnošću i njegovom spremnošću da prkosi silnome perzijskom šahu, pa čak i da njegovog jemenskog vazala otvoreno poziva da uđe u islam. Uz sve to neprestano ih je kopkalo ono što im je Muhammed, alejhisselam, rekao o prevratu u Perziji – da li je moguće da je to istina?! Stigavši u Sanu sve su prenijeli Bazanu, koji je odlučio poslati čovjeka u Perziju da on tamo provjeri da li su Muhammedove, alejhisselam, riječi istinite. No, prije nego što je uspio nekoga poslati, u Sanu stigoše izaslanici iz Perzije koji su od Bazana zahtijevali da prizna vlast novoga šaha Širvaha i pokori mu se. Ali, šah ostade kratkih rukava jer Bazan umjesto da mu se pokori, zajedno sa dvojicom svojih izaslanika što ih je slao u Medinu, prepoznade jasan Božiji znak, pa sva trojica prihvatiše islam, a za njima to učini i većina stanovnika Jemena. Bazan je poslao poruku Muhammedu, alejhisselam, a on je potvrdio njegovu vlast u Jemenu. Tako se obistinio prvi od ona tri začudna svijetlosna bljeska sa Hendeka – Jemen je prihvatio islam.

Postoji i malo drugačija verzija ovih događaja koju navodi Ebu Bekr Siradžuddin po kojoj je Kisra još prije nego što mu je Muhammed, alejhisselam, poslao pismo, tražio od Bazana da mu pribavi informacije o ''novom arapskom kralju'' čija je moć u posljednje vrijeme progresivno rasla. Bazan je onda poslao svoja dva izaslanika u zvaničnu posjetu diplomatske prirode ne bi li tako došao do što više korisnih informacija o Muhammedu, alejhisselam. Ali, u vrijeme dok su Bazanovi izaslanici bili u Medini došlo je do prevrata na perzijskom dvoru. Muhammed, alejhisselam, je to rekao izaslanicima, a oni su to prenijeli Bazanu, pa su njih sva trojica, kad su ih vijesti iz Perzije uvjerile u istinitost onoga što im Poslanik rekao, prihvatili islam. Prema ovoj verziji Poslanikovo pismo je u prijestonicu Perzije stiglo tek nakon Kisrine smrti, a pocijepao ga je njegov sin koji je preuzeo vlast.

Dragi Allah najbolje zna kako se uistinu zbilo, ali ono o čemu se sve verzije opisa ovih događanja slažu jeste to da su Bazanovi izaslanici došli u Medinu; da ih je Poslanik obavijestio o događajima na perzijskom dvoru na očevidno natprirodan način u čemu su i oni i Bazan, kad su se uvjerili da je to doista tačno, vidjeli jasan Božiji znak i tako primili islam skupa sa većinom stanovnika Jemena; a perzijski kralj je drsko i arogantno odbio Poslanikov poziv pa će perzijsko carstvo biti pocijepano i u historijski veoma kratkome vremenskom periodu iza toga i sasvim osvojeno od strane muslimana pod vodstvom halife hazreti Omera.

Što se tiče ostalih bizantskih i perzijskih vazala koji su bili na vlasti u Bahrejnu, Jemami, Ammanu, Gasanu[76] i drugim zemljama regiona – izgleda da su većinom slijedili Bazanov primjer i primili islam, osim vladara Gasana Harisa ibn Ebi Šemera el Gasanija koji je to odbio učiniti. Dragi Allah zna najbolje.

U istom mjesecu Muhammed, alejhisselam, je poslao još jedno pismo Negusu, ali ovoga puta lične prirode. Naime, bijaše prošlo više od četiri mjeseca od kako je u Abisiniji umro Ubejdullah ibn Džahš, čime je njegova hudovica Umm Habiba, Ebu Sufjanova kćer, prema Allahovom Zakonu postala slobodna da se može ponovo udati, pa je Poslanik u pismu zatražio od Negusa da kao njegov zastupnik ponudi Umm Habibi brak. Desilo se da je prethodne noći Umm Habiba usnila san u kom joj se neki čovjek obratio kao majci vjernika. Ona bijaše izuzetno pobožna i čestita muslimanka, pa je svojom mu'minskom pronicljivošću ispravno protumačila da joj taj san najavljuje skoru udaju za Vjerovjesnika. Dakako, kada joj je sutradan Negus u svojstvu Muhammedovog, alejhisselam, zastupnika predložio ovaj mubarek brak, Umm Habiba je taj prijedlog sa mu'minskom radošću prihvatila. Odredila je svojega rođaka Halida ibn Saida[77] da bude njezin zastupnik. Tako su Negus i Halid u svojstvu zastupnika dvoje mladenaca svečano sklopili brak, nakon čega je Negus u svojoj palači organizirao veliku svadbenu gozbu kojoj su prisustvovali svi muslimani u Abisiniji. U to doba Džafer ibn Ebi Talib, koji bijaše starješina svih muslimana u Abisiniji, već je bio primio pismo od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, u kojem je Poslanik izrazio želju da se on i svi muslimanski muhadžiri u Abisiniji presele u Medinu, tako da su pripreme za povratak bile intenzivne. Uskoro su se svi ukrcali u dvije lađe koje im je Negus dao na korištenje i krenuli na put povratka. Naravno, i Umm Habiba je bila s njima.

En-nefasatu fil ukad - oni koji pušu u uzlove

 

Ajeti časnoga Kur'ana:

I povode se za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik - šejtani su nevjernici: učili su ljude vradžbini i onome što je bilo nadahnuto dvojici meleka, Harutu i Marutu, u Babilonu. A njih dvojica nisu nikoga učili dok mu ne bi rekli: "Mi samo iskušavamo, i ti ne budi nevjernik!" I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti, ali nisu mogli time nikome bez Allahove volje nauditi. Učili su ono što će im nauditi i od čega nikakve koristi neće imati iako su znali da onaj koji tom vještinom vlada neće nikakve sreće na onome svijetu imati. A doista je jadno ono za što su se prodali, kada bi samo znali! A da oni vjeruju i boje se, nagrada od Allaha bi im bila bolja, kada bi samo znali! (2:102,103),

upozoravaju nas na svu opasnost prakticiranja sihra (crne magije, vradžbine), jer ta vještina onome ko se njome bavi ne donosi nikakvu korist, već samo štetu i propast na budućem svijetu gdje takvi ''nikakve sreće neće imati''. No, i pored toga među ljudima je, još od onih davnih vremena kada su dva meleka Harut i Marut u drevnome Babilonu, po odredbi dragoga Allaha ljude iskušavajući, po prvi put ih tome poučavali (uz prethodno upozorenje i savjet da se to odbaci), uvijek bilo onih koji su bili spremni učiti i prakticirati ovu vještinu. Takvih se moglo naći i među Židovima u Arabiji, a jedan od njih življaše u Medini u doba Muhammeda, alejhisselam.

Zvao se Lebid i bio je jedan od malobrojnih preostalih Židova u medinskoj oazi. Bijaše na glasu kao izuzetno vješt sihirbaz, a toj zloglasnoj vještini je poučio i svoje kćeri. U mjesecu nakon Hudejbije Lebid je bio bogato potplaćen, najvjerovatnije od Židova iz Hajbera, da pripremi smrtonosne sihre protiv Muhammeda, alejhisselam. Uspio je nabaviti nekoliko dlaka iz Poslanikove kose, vjerovatno preko neke potpuno nedužne osobe, i na njima svezati čvorove u koje su on i njegove kćeri puhali izgovarajući tajne magijske formule i kletve. Potom je Lebid to omotao oko mladice hurmine palme i sve to skupa bacio u jedan duboki bunar.

Na ovaj način su na Poslanika bili bačeni sihiri tolike snage da su ga trebali usmrtiti. Ali, kako časni Kur'an jasno kaže u naprijed navedenim ajetima, sihirima se ljudima može nauditi samo onoliko koliko to dragi Allah dozvoli, pa obzirom na deredžu koju kod dragoga Allaha uživa Muhammed, alejhisselam, sasvim je jasno da su ovi Lebidovi sihiri, pa sve da su mu udruženim snagama pomagali svi sihirbazi svijeta, bili apsolutno bezazleni za mubarek Poslanikovu ličnost. No, kako je Muhammed, alejhisselam, u svemu primjer svim muslimanima, volja dragoga Allaha je bila, a On, hvaljen neka je, najbolje zna, da i ovaj slučaj bude blagodat i pouka svim vjernicima, pa je Poslanik ipak u jednom kraćem vremenu osjećao dejstvo ovih sihira. Pamćenje ga je izdavalo i osjetio je kako umišlja da je učinio stvari koje zapravo nije učinio. Osim toga bila ga je obuzela opća i neobjašnjiva slabost i potpuno je izgubio apetit. Molio je dragoga Allaha da ga izliječi i ubrzo je u snu vidio dvije osobe koje su sjedile, jedna na njegovoj glavi a druga na nogama, i govorile o tome šta mu se u stvari desilo. Čak su jasno rekli i ime bunara u koji su bačeni sihiri. Čim se Poslanik probudio došao mu je Džibril koji je potvrdio istinitost tog sna i donio dvije nove sure, po redoslijedu posljednje u časnom Kur'anu, koje su utjecanje dragome Bogu od svih vrsta zala: od zla onoga što je stvoreno, od zla noćne tmine, od zla onih što pušu u uzlove (ovako je, prema načinu kako je Lebid postupao, imenovano zlo sihra), od zla koje izbija iz zavisti, od zla vesvesa (zlih misli) koje donose bilo džini, bilo ljudi:

Reci: "Utječem se Gospodaru svitanja, od zla onoga što On stvara, i od zla mrkle noći kad razastre tmine, od zla onih koji pušu u uzlove, i od zla zavidnika kad zavist ne krije!" (113:1-5)

Reci: "Utječem se Gospodaru ljudi, Vladaru ljudi, Bogu ljudi, od zla šejtana napasnika, koji zle misli unosi u srca ljudi - od džina i od ljudi!" (114:1-6)

Tako je ova neugodnost koju je Muhammed, alejhisselam, privremeno morao trpjeti, rezultirala velikom blagodati svim muslimanima jer su tim sevepom dobili najmoćniju zaštitu od svih zala i najjači lijek protiv sihra.

Muhammed, alejhisselam, je odmah poslao hazreti Alija da iznad bunara u koji su bili bačeni sihiri uči ove dvije sure. Kako ih je Ali ibn Ebi Talib učio, njihovim hurmetom su se raskidali čvorovi, sve jedan po jedan, dok se nije raskinuo i zadnji čvor, te Poslanik tako povratio punu snagu svoga mubarek duha i svoga mubarek tijela.

Bunar je po naređenju Muhammeda, alejhisselam, zatrpan i odmah do njega za zamjenu iskopan drugi.

Lebid bijaše doveden Poslaniku i pred njim priznade da mu je napravio sihire zbog velike sume kojom bi potplaćen. Ali ipak Muhammed, alejhisselam, protiv njega i njegovih kćeri ne htjede ništa poduzeti, pa su oni za to svoje djelo ostali prepušteni Božijem sudu.

Nastavit će se, inša'Allah ...

 

---

[1] Za njega ovdje koristimo termine bivši zet i bivši muž ne zato što je on bio formalno rastavljen od hazreti Zejnebe ili što je bio vjenčao drugu ženu. Naprotiv, on je po uobičajenom kurejšijskom zakoniku i dalje bio vjenčan sa hazreti Zejnebom, ali je po Šerijatu taj brak bio ništavan zbog njegovog neprihvatanja islama pošto je muslimanki zabranjeno biti u braku sa nemuslimanom.

[2] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 258., odnosno na str. 289-290 u Ljiljanovom izdanju.

[3] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 186., 187.

[4] Vidi Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 189.

[5] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 264., odnosno na str. 297., 298.  u Ljiljanovom izdanju.

[6] Kur'an, 12:18.

[7] Muhammed Husejn Hejkel, ''Život Muhammeda, a.s.'', str. 392.- 393.

[8] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 193.

[9] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 194.

[10] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 266., odnosno na str. 300. u Ljiljanovom izdanju.

[11] Pohod na pleme Benu Mustalik i potvora na hazreti Aišu desili su se u mjesecu ša'banu 6. godine po Hidžri.

[12] Nije nam poznato da li je Poslanik usnio pomenuti san u ramazanu, ševalu ili zulkadeu, ali je, prema navodima u literaturi, znano da su hodočašće obavili u mjesecu zulkade, što znači da je bila u pitanju Umra, a ne Hadž koji se obavlja u mjesecu zulhidždže.

[13] Muhammed Husejn Hejkel, ''Život Muhammeda, a.s.'', str. 398.-399.

[14] Ibn Hišam prenosi navode Džabira b. 'Abdullaha, da je broj hodočasnika koji su došli na Hudejbiju bio hiljadu i četiri stotine ljudi. Dragi Allah najbolje zna.

[15] Već smo ranije naveli hazreti Aišine riječi koje bilježi Ibn Hišam da je Poslanik bacanjem kocke odlučivao koje će ga od njegovih žena pratiti na nekom putovanju.

[16] Prema Zakonu onaj ko je u ihramu mora stalno biti gologlav i na sebi ne smije imati nikakve odjeće osim dva nešivena komada platna a, uz ostala ihramska ograničenja, za svo to vrijeme mu je zabranjen lov.

[17] Usfan – odmorište dva dana hoda udaljeno od Mekke.

[18] Nije sasvim jasno da li je Bišr bio izvidnik kojeg je Poslanik još ranije izaslao ispred, kako to kaže Ebu Bekr Siradžuddin, ili je on tu naišao svojim putem kako se govori u drugoj literaturi. Dragi Allah najbolje zna.

[19] Zu Tuva – mjesto nedaleko od Meke.

[20] Šija, arapska riječ koja ima značenje ''stranka''. Interesantno je da je ona navedena u časnome Kur'anu desetak puta. Inače, koliko mi možemo dokučiti, ovim je Poslanik htio iskazati svoju čvrstu namjeru da istraje u borbi na Allahovome putu, sve dotle dok mu On ne podari pobjedu ili dok njegova stranka (njegovi drugovi) ne budu sasvim onemogućeni. Dragi Allah najbolje zna.

[21] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 195.

[22] Ovo je (prema navodu Ibn Hišama – str. 196. u fusnoti) aluzija na Božije riječi: I izrecite olakšavanje!; tj.: ''Bože naš, skini (hatti) sa nas grijehe naše!''

[23] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 195. – 196.

[24] Ova Muhammedova, alejhisselam, izjava jasna je aluzija na događaj sa slonom koji je opisan u 105. suri časnoga Kur'ana, a o kome se nešto detaljnije govorilo u ovom kazivanja o životu i djelu Muhammeda, alejhisselam, u okviru naslova ''Godina slona''.

[25] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 268., odnosno na str. 302. u Ljiljanovom izdanju.

[26] Kitab al-Maghazi (Prikaz vojnih pohoda Vjerovjesnikovih) od Muhammad ibn 'Umar al-Waqidia; str. 589.

[27] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 269., odnosno na str. 303. u Ljiljanovom izdanju.

[28] Za Halida ibn Velida se prenosi da u svome životu nikada niti jednu bitku nije izgubio, a u mnogima je upravo njegova genijalnost učinila da se ostvari ratna pobjeda ili da se, kao što bi na Mu'ti, iz već izgubljene situacije uspije izvući vojsku bez značajnih gubitaka i tako je sačuvati za buduće bitke.

[29] Ehabiš – zajednički naziv za sva beduinska plemena koja su bila u savezništvu sa Kurejšijama. Hulejs je u to doba bio njihov starješina.

[30] Vidi u kazivanju o Bici na Uhudu, u okviru podnaslova ''Šehidi''.

[31] Ibn Hišam, Poslanikov životopis, str. 197.

[32] Isto

[33] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 271., odnosno na str. 305. u Ljiljanovom izdanju.

[34] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 271., odnosno na str. 306. u Ljiljanovom izdanju.

[35] Sjetimo se da su muslimani na taj miroljubivi pohod išli bez ikakve ratne opreme i da su samo imali svoje sablje i nešto malo opreme za lov.

[36] Bejat se tradicionalno čini rukovanjem uz iskreni stisak ruke, pa je Muhammed, alejhisselam, svojom mubarek lijevom rukom simbolizirao hazreti Osmanovu desnicu koja mu daje bejat.

[37] Muhammed, alejhisselam, bi obično prilikom primanja Objave bio privremeno izolovan od ovog svijeta. Međutim, ovog puta je bio u stanju primanju Objave, ali je mogao da normalno učestvuje u realnosti ovoga svijeta (primjedba autora).

[38] Fenomen koji je i u islamu imenovan kao Rūhul kudūs (Duh sveti) nikako ne smije biti shvaćen na način kako je to u kršćanstvu – da je to, neuzubillah, jedna od tri Božije osobe, tj. bog uz Boga. Ono što možemo sa punom sigurnošću o ovome fenomenu kazati jeste to da je ovakvo kršćansko shvaćanje apsolutno neistinito, jer dragi Allah je Bog, Jedan, Kojem se apsolutno ništa ne može pridružiti. Mi to odmišljamo kao posebnu blagodat od dragoga Allaha, specifični dar koji On šalje onome kome hoće od Svojih robova, a shvatiti bit ovoga fenomena mogu samo posebni Allahovi odabranici – koje On odabere, i to samo onako i onoliko kako i koliko On hoće da ih o tome pouči.

[39] Kitab al-Maghazi (Prikaz vojnih pohoda Vjerovjesnikovih) od Muhammad ibn 'Umar al-Waqidia; str. 604.

[40] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 272., odnosno na str. 307. u Ljiljanovom izdanju.

[41] Vjerovatno je riječ o potpuno istom fenomenu koji je u hebrejskoj tradiciji imenovan Šekina (Šekinah), a dragi Allah najbolje zna.

[42] Vidjeti o tome u kazivanju o Davudu i Sulejmanu, alejhimesselam.

[43] Vidi u časnome Kur'anu, 48:18-28.

[44] Muhammad Ibn Ishak (Muhammad ibn Ishaq), ''Život Poslanika Božijeg (Sirat Rasul Allah)'' priređen i bilješkama propraćen od Abdul Malika ibn Hišama ('Abd al-Malika Ibn Hisham), str. 747-8.

[45] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 273., odnosno na str. 307-308. u Ljiljanovom izdanju.

[46] Naravno, sve to hazreti Omer nije ni tada, niti bilo kada, porekao, već su takva njegova pitanje bila samo retoričke prirode – njima je želio istaknuti ono što ga je mučilo.

[47] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 274., odnosno na str. 309. u Ljiljanovom izdanju.

[48] Interesantno je da je riječ o rođenom sinu Suhejla ibn Amra koji je pregovarao u ime Kurejšija.

[49] To će se objelodaniti nešto kasnije objavljivanjem sure Feth o čemu će se, ako dragi Allah da, malo kasnije govoriti.

[50] Dakako, ovo sakupljanje Muhammedove, alejhisselam, mubarek kose (u sirama se može naći navoda da su ashabi običavali uzimati vodu od Poslanikova abdesta, njegove dlake itd), apsolutno nema nikakve veze sa nekim, neuzubillah, fetišima, već je samo riječ o izuzetnoj ljubavi ashaba prema Muhammedu, alejhisselam, koja ih je navodila da kao najveću dragocijenost čuvaju bilo šta što je bilo njegovo, a i o njihovoj želji da dođu u kontakt sa Allahovim bereketom kojim je On, hvaljen neka je, obasuo svoga Poslanika. Dakle, riječ je o ljubavi i želji za Allahovim bereketom, a ne o, neuzubillah, obožavanju Njegovoga vjerovjesnika. U ranijim vremenima ovakva napomena bi vjerovatno bila nepotrebna, ali u današnjem vremenu, kada se stvari sa jedne strane posmatraju isuviše racionalno a sa druge se isuviše olahko proglašavaju širkom, ne treba izostaviti napomene koje dodatno naglašavaju apsolutnu čistotu monoteizma u svemu onome što sobom nosi svojstva bereketa i svetosti (primjedba autora).

[51] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 275., odnosno na str. 311. u Ljiljanovom izdanju.

[52] Upravo radi ajeta Kur'ana kojima se objelodanilo kako je dragi Allah zadovoljan onima koji su položili zakletvu pod drvetom, ta zakletva je u historiji islama nazvana Bejat er Ridvan (zakletva Allahovoga zadovoljstva).

[53] Koliko je nama poznato ovim je nagoviještena velika pobjeda na Hajberu koja se zbila ubrzo nakon ovih događaja, a dragi Allah najbolje zna.

[54] Ibn Hišam kaže: ''Ove Ez-Zuherijeve riječi potvrđuje i činjenica da je Božiji Poslanik, prema navodu Džabira b. 'Abdullaha, na Hudejbiji bio sa hiljadu i četiri stotine ljudi, dok je dvije godine nakon toga, prilikom osvojenja Mekke, izašao sa deset hiljada ljudi.''

[55] Ibn Hišam, Poslanikov životopis, str. 202.

[56] Svakako je treba razlikovati od hazreti Umm Kulsum, Poslanikove kćerke.

[57] Često korišćeno nepotpuno značenje, sa smislom: čovjek je tako vrele glave da će majka njegova uskoro morati oplakivati smrt njegovu.

[58] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 277., odnosno na str. 313. u Ljiljanovom izdanju.

[59] U islamskoj historiji je dobro znano, a i u ovome kazivanju o tome je bilo riječi (vidi podnaslov El Emin), da je Muhammed, alejhisselam, od svoje rane mladosti u Meki bio poznat po nadimku El Emin što na arapskom znači: povjerljivi, pošteni, pouzdani, moralni, onaj koji drži zadatu riječ i ispunjava je, na kog se može uvijek osloniti.

[60] Tako su protumačene one već pomenute Poslanikove riječi o Ebu Besiru.

[61] Ovo navodi Ebu Bekr Siradžuddin i pri tom se veže na sljedeće izvore: Muhammed ibn Umer el-Vakidi (Muhammad ibn 'Umar al-Waqidi), ''Kitabul-megazi (Hronika bitaka)'', str. 624-9; Buhari LIV; Muhammad Ibn Ishak (Muhammad ibn Ishaq), ''Život Poslanika Božijeg (Sirat Rasul Allah)'' priređen i bilješkama propraćen od Abdul Malika ibn Hišama ('Abd al-Malika Ibn Hisham), str. 751-3

[62] Poslanik je imao običaj ljudima sa imenima lošeg značenja dati novo ime sa mnogo ljepšim značenjem. U ovom konkretnom slučaju je ime Abdul-Ka'b, u značenju ''rob Ka'bov'', zamijenio imenom Abdurrahman (Abdur-Rahman) u značenju ''rob Rahmanov''.

[63] Ranije smo to napomenuli, ali nam se čini korisnim napomenuti i na ovom mjestu da izraz ''Negus'' ne predstavlja osobno ime dotičnog vladara, već je u pitanju naziv kojim je tradicionalno imenovan svaki kralj Abisinije. A, u nekim vrelima se navodi da je ime Negusa iz Muhammedovog, alejhisselam, doba, onog koji je onako lijepo primio muslimanske izbjeglice iz Meke i primio islam, bilo Ashame ibn El Ebdžer (to je arabizirana varijanta, a izvorni abisinski oblik tog imena nam nije poznat). Dragi Allah najbolje zna.

[64] O tome će se kasnije, ako dragi Allah da, nešto više reći.

[65] Ovo je naše lično iskustvo stečeno kroz razgovore sa jednim etiopskim prijateljem tokom 2005 godine, kojom prilikom je on govorio kako i dan danas u Etiopiji postoji predanje u kojem se kaže da je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, posjetio njihovu zemlju i da tamo postoje spomenici koji podsjećaju na taj događaj kojim se oni, očevidno, ponose. Isto tako, on nam je rekao da je u etiopskoj vjeri zabrana konzumacije svinjetine temeljni propis, čak toliko značajan da onaj ko jede svinjetinu ispada iz vjere i mora biti ponovo kršten da bi se u nju povratio. Koliko je nama znano Etiopljani su danas jedini kršćani koji slijede Božiju zabranu konzumacije svinjskoga mesa.

[66] Misli se na svetu zemlju Ken'an (današnja Palestina). U literaturi se mogu naći navodi da je Mukavkis izricao svoje uvjerenje kako je nemoguće da vjerovjesnik dođe iz bilo koje druge zemlje osim Svete zemlje. Dragi Allah najbolje zna.

[67] Muhammed Husejn Hejkel u svojoj knjizi pod naslovom ''Život Muhammeda, a.s.'', na strani 429. izričito kaže: ''Nadbiskup (Mukavkis) je pojasnio da islam nije prihvatio jer je strahovao od reakcije svojih nadređenih te da bi, da nije bio na položaju, prihvatio vjeru istine.''

[68] El-Erisijjun su sluge i upravitelji vizantijskog carstva, ili narod bez porijekla. Kaže se da su sljedbenici nekog Abdullaha bn Erisa, čovjeka davnih vremena koji je ubio nekog Allahovog poslanika, ali se ne zna koga. Ovi Erisijjuni su odvraćali narod od vjere u Boga.

[69] Cezar je bio upravo došao da posjeti Kudus. Došao je iz Humsa da se zahvali Bogu što ga je spasio poraza od Perzijanaca (pogledati Sahih Muslim, II/99). Perzijanci su ubili Kisru i uspostavili primirje sa Vizantijom uz predaju svih teritorija koje su okupirali Vizantinci. Vratili su mu krst za kojeg smatraju da je raspelo Isāa, a.s. Cezar je bio došao u Kudus god. 629. n.e. ili 7. g.h. da vrati raspelo na njegovo mjesto i da zahvali Bogu na velikoj pobjedi.

[70] Sahih Buharija, I/4, Sahih Muslim II/97,98,99.

[71] Safijurrahman El-Mubarekfuri ''Zapečaćeni džennetski napitak (Er-Rahiku-l-mahtum)'', str. 401-403.

[72] Perzijsku staru vjeru zasnovanu na učenjima Zaratustre, po našem mišljenju nikako ne treba olahko tretirati kao mnogobožačku religiju lišenu svake veze sa istinskom Allahovom Objavom, pogotovu zbog toga što se i u njihovim svetim knjigama može naći pomen o posljednem Božijem vjerovjesniku Muhammedu, alejhisselam – vidjeti o tome u tekstu Rešida Hafizovića ''Poslanička navještenja 'radosne vijesti' o dolasku poslanika Muhammeda a.s.'' koji se može naći na sljedećem linku. Dragi Allah najbolje zna.

[73] Midhat Čelebić, ''Put Islama kroz prostor i vrijeme'', Ilmijja Bosne i Hercegovine, Zenica, april 1995. – zu-l-ka'de 1414., str. 38-40.

[74] Safijurrahman El-Mubarekfuri ''Zapečaćeni džennetski napitak (Er-Rahiku-l-mahtum)'', str. 400.

[75] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 281., odnosno na str. 317. u Ljiljanovom izdanju.

[76] Gasan bijaše veliko i moćno pleme čije su teritorije bile u Siriji u regionu Damaska. Gasanci su bili kršćani i po tom osnovu uvijek bili u savezu sa Bizantincima, a njihov vladar je bio vazal cara Bizanta.

[77] Riječ je o onom Halidu, sinu starješine roda Abdu Šems Said ibnul-Asa, koji je primio islam nakon sna u kojem je vidio kako ga njegov otac po svaku cijenu želi baciti u razbuktali oganj, a Poslanik ga toga spašava. O tome smo govorili u ovom kazivanju u okviru podnaslova ''Rodbinski raskoli''.