Kako ne zaboraviti na Allaha u vrtlogu žurbe savremenog života

Kategorija

 

1. Uvod

Dragi brate, poštovana sestro,

Pišem ovo tebi koji si u kušnji modernoga vremena oličenoj u svakodnevnom pritisku posla, učenja i raznih drugih obaveza.

Zaista je ovo vrijeme brzine i žurbe. Svi bi htjeli da urade, nauče, zarade više, pa još više i opet više.

Kako u ovom vrtlogu ne zaboraviti na Allaha, Dragog, Plemenitog, Gospodara? Šta učiniti da nam se srca naša ne ispune težnjama ka materijalnim koristima, ka gomilanju bogatstva, ka neobuzdanim strastima, već da u njima ostane iskrena vjera u Allaha, iskrena ljubav, predanost i poslušnost prema Njemu i Njegovu poslaniku Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam?

Ovo su pitanja koja trebaju interesovati i mene i tebe. Vjeruj mi, nemoj potcijenjivati ovo! Shvati da nikako ne smiješ na Allaha zaboraviti radi posla jer zaborav na Allaha neumitno briše iman iz ljudskog srca!

Meni je Allah dragi dao da sam pritisak žurbe i nestrpljivosti u savremenom poslovanju mogao svojevremeno osjetiti ''na vlastitoj koži''. Ta iskustva su me, Allahovom voljom i milošću, nadahnula da sastavim jedan tekst o ovoj problematici pod naslovom ''Iman i njegovo očuvanje u uslovima savremenog poslovnog ambijenta'' koji možeš naći na ovoj istoj web stranici. Sve ono što ćeš, ako Allah da, naći u ovom tekstu možeš i tamo naći u jednom širem obliku.

Ako je tako zašto je onda ovaj tekst uopće i napravljen?

Razlog je u preporuci jednog mog bliskog i dragog prijatelja, našeg brata u islamu, da pokušam navesti neke jasne i konkretne prijedloge bez mnogo teoretisanja, prijedloge koje može svako, ako hoće, lahko primijeniti u svome svakodnevnom životu i radu.

U tom smislu želim ti dati četiri prijedloga ili, ako hoćeš, četiri preporuke koje slijede. 

2. Prva preporuka

 Nastoj da se svaki dan družiš sa Kur'anom i njegovim prijevodom. Zaista je islam uzvišeni vjera koja obuhvata sve segmente života, odnosno vjera koja predstavlja jedan zaokružen sistem, način cjelokupnog života kako jedne jedinke tako i cijeloga društva. Kao što se nijedan ozbiljan posao ne može obavljati bez odgovarajuće literature tako je i nama potreban ''udžbenik islamskog života'', konkretan podsjetnik i konkretna uputa, a to je Kur'an, Allahova Knjiga.

S obzirom da, vjerovatno, imaš malo raspoloživog vremena zbog raznih obaveza na poslu, u porodici, u školi itd., preporučujem ti da nastojiš svaki dan proučiti prvo samo dvije stranice Kur'ana (ne više od toga) na arapskom jeziku (ako znaš, a ako to još nisi naučio predlažem ti da nađeš vremena da upišeš kurs sufare i naučiš) i da nakon toga pažljivo iščitaš njihov prijevod.

Ovakav redoslijed ti predlažem zato što je jedino originalni tekst Kur'ana na arapskom jeziku uistinu Allahova Riječ (svaki prijevod samo je ljudsko prevođenje Teksta i nijedan od njih nema izravno Allahovo porijeklo) i jedino on ima to svojstvo da njegovo učenje briše grijehe sa tvoga srca i upisuje dobra djela u tvoju knjigu, pa makar i ne razumio ništa od onoga što učiš.

Isto tako, jedino ti originalni, arapski tekst Kur'ana predstavlja lijek i zaštitu od raznih bolesti, i psihičkih i fizičkih. Ali, pošto je najvažnije svojstvo Kur'ana to da te upućuje na pravi put, ne smiješ stati na ovome već moraš iščitati i prijevod onoga što si netom proučio na arapskom jeziku.

Ovdje uopće nije bitan kvantitet već su bitni kontinuitet i kvalitet učenja i proučavanja Kur'ana. Naime, nećeš mnogo postići ako jedan dan proučiš i iščitaš dvadeset stranica, a onda narednih mjesec dana ne uzimaš Kur'an u ruke. Ne, nemoj nikako to raditi jer je Kur'an, usuđujem se to reći, objavljen najviše zbog toga da bi te kontinuirano, odnosno svakodnevno, podsjećao na tvoga Stvoritelja i Gospodara i Sudnji dan, te upućivao na pravi put u ovome životu. Zato je najvažniji kontinuitet u učenju i proučavanju Kur'ana jer ti upravo to onemogućava da zbog plime ovosvjetskih pritisaka i problema zaboraviš na Allaha i svoje obaveze prema Njemu.

Zato nemoj sebe opterećivati. Uzmi samo dvije stranice na dan, ali svaki dan, bez izuzetka. Ako tako budeš radio trebat će ti, ako Allah da, nekih deset mjeseci da prođeš čitav Kur'an a kad to završiš onda počni opet iz početka jer je poenta, kako maločas rekosmo, upravo u tome da se svakodnevno družiš sa Kur'anom čitavog života.

Sam sebi odredi vrijeme koje ti je najzgodnije za ovo. Možeš učiti izjutra prije odlaska na posao ili u školu. Možeš navečer pred spavanje. Vjerovatno ti neće trebati više od četrdeset minuta jer su u pitanju samo dvije stranice.

Ovdje ti predlažem još nešto, što i ja lično radim, a to je da nabaviš džepne formate Kur'ana i njegova prijevoda i da ih nosiš sa sobom na posao ili u školu tako da možeš iskoristiti pauze da proučiš svoje dvije stranice. Sjeti se koliko nam dragocijenih minuta svaki dan ode u neke nevažne stvari. Zar ne možeš skratiti vrijeme predviđeno za kaficu ili novine na poslu i za to vrijeme proučiti svoje dvije stranice za taj dan ako to iz nekog razloga ne možeš stići kući. Zbog toga je važno da Kur'an nosiš uza se.

Osim kontinuiteta važan je i kvalitet proučavanja Kur'ana. Moraš da znaš da se Kur'an ne može čitati kao što se čita bilo koja druga knjiga. Nemoj dozvoliti da ti srce bude ravnodušno na ajete Kur'ana. Pažljivo ih i polahko čitaj i nastoj ih ''srcem osjetiti'' i ''proživjeti iznutra'' što god možeš više jer nas Allah Uzvišeni upravo na ovo upozorava u narednom ajetu:

To su ti vjerovjesnici koje je Allah milošću Svojom obasuo, potomci Ademovi i onih koje smo sa Nuhom nosili, i potomci Ibrahimovi i Israilovi, i onih koje smo uputili i odabrali. Kad bi im se ajeti Milostivog čitali, oni bi licem na tle padali i plakali.

(Kur'an, sura 19, ajet 58)

Kada shvatiš poruku ajeta Kur'ana donesi čvrstu odluku da to primijenjuješ u svom životu istrajno i što god možeš više. Tako zaista i postupaj. 

3. Druga preporuka

 Nastoj da namaze klanjaš redovno, u njihovom vaktu. Pokušaj da se sa poslodavcem ili profesorima dogovoriš da ti omoguće da izađeš na namaz ako u blizini ima kakva džamija. Ako to ne možeš onda pokušaj da klanjaš u kancelariji ili u bilo kojoj zgodnoj prostoriji. Ako ne možeš ništa od toga onda ti predlažem da klanjaš na poslu išaretom (mimikom), a poslije da nadoknadiš te namaze.

Ovdje ti želim navesti primjer jednog vjernika koji je radio u vojnoj firmi za vrijeme komunističke diktature i tamo, naravno, nije smio ni da ističe svoju vjeru a kamoli da klanja na poslu. Zato je običavao u vrijeme namaza uzimati papire vezane za svoj posao i sjesti na klupu u parku unutar kruga ili pak šetati tim parkom sa otvorenim papirima pred sobom i tako klanjati namaz išaretom. Otvoreni papiri u njegovim rukama navodili su na pomisao svakoga ko bi ga vidio da se zadubio u razmišljanje o svom poslu (on se u svom poslu zaista i zadubljivao u materiju tako da je svoje kolege navikao na svoju povremenu šutnju i koncentraciju) a, ustvari, zadubio se u namaz. Kasnije, kada bi došao kući, ponovo je klanjao te namaze na uobičajeni način.

Namaz, naravno, klanjaj smireno, koncentrisano i nastoj da ga shvatiš kao direktni razgovor sa Allahom jer on to uistinu i jeste (sjeti se hadisa gdje Resulullah, Muhammed, alejhisselam, kaže da je namaz mir'adž svakog vjernika). Trudi se da namaz ''srcem klanjaš'' uz osjećaj ljubavi i poštovanja prema svome Gospodaru. 

4. Treća preporuka

 Ako malo bolje razmisliš shvatit ćeš da su nijet (namjera), dova (molba Allahu) i trud jedine stvari koje mi možemo učiniti u svakom poslu. Rezultat posla ne pripada nama, on je isključivo Allahova odredba.

Ono što ti ovdje želim reći, čini mi se da će najbolje pokazati sljedeći primjer:

Pretpostavimo da si poljoprivrednik koji radi na svojoj njivi.

Prva stvar koja je po islamu bitna je, rekosmo, nijet odnosno namjera. To znači da prije nego što išta započneš oko posla trebaš da sam pred sobom, a time istovremeno i pred Allahom (jer je On Svevideći i Sveznajući pa se od Njega nigdje ne možeš sakriti), jasno definišeš zašto uopće radiš taj posao.

Kaži sam sebi i Allahu nešto poput ovoga: ''Allahu dragi, ja želim da obradim ovu njivu zato što Ti voliš čestite radnike a ne voliš lijenčine, zato što je Tvoj propis da čovjek na Zemlji svojim radom traži nafaku (opskrbu) koju si Ti unaprijed njemu odredio, zato što Ti više voliš vjernika koji radom uzima svoju nafaku i odatle dijeli nego vjernika koji milostinju prima a u stanju je da radi, kako i Poslanik tvoj reče da Ti je draža ruka koja daje od one koja prima.''

Kada si jasno i čvrsto definisao svoj nijet zbog kojeg želiš da tu njivu obradiš, trebaš od Allaha dragog moliti pomoć da te uputi kako da najlakše, najbrže i najkvalitetnije obradiš tu njivu i da ti On u tom poslu pomogne i dadne Svoj bereket i blagoslov kako se ne bi, ne dao Allah, uzoholio i smatrao neovisnim od Njega.

Uputi svome Gospodaru i tvome jedinom Zaštitniku i Pomagaču ovakvu dovu (molbu) svojim riječima, najiskrenije što možeš, iz najvećih dubina srca tvoga.

Nakon što si uputio i dovu, tek sada zasuči rukave i obradi tu njivu, naravno sa bismillom na početku, najbolje što možeš. Shvati da u ovom radu ne smiješ nimalo namjerno zabušavati već njivu obradi zaista najbolje što možeš. Naravno, ne trebaš se ni preforsirati već ostani u granicama normalnog truda.

I kada si se potrudio i njivu obradio, onda ti preostaje samo to da čekaš rezultat, u našem primjeru prinos, koji će ti Allah dati. Shvati da, što se prinosa tiče, ne možeš ama baš ništa učiniti, jer ćeš dobiti tačno onoliko koliko ti je Allah dragi već unaprijed odredio, ni više ni manje od toga.

Ako ti Allah dadne dobar prinos i bogat plod shvati da je to kušnja hoćeš li Mu biti zahvalan i hoćeš li to pravilno raspodijeliti. U tom slučaju budi Mu zahvalan i nipošto nemoj niti sve zadržati za sebe od prinosa što si ga stekao, niti, pak, sve razdijeliti pa da tebi i tvojima ništa ne ostane. Nađi sredinu, dadni propisani zekat i još sadaku (milostinju) po svojoj volji i tako očisti svoj imetak, koji onda možeš za užitkom koristiti za sebe i svoju porodicu.

Ako ti Allah dadne da prinos bude manji ili čak potpuno propadne zbog suše, mraza ili grada ili bilo čega drugog, shvati da te Allah kuša hoćeš li biti strpljiv, pa budi strpljiv i zahvalan svome Gospodaru, Milostivom. Ne boj se jer sigurno nećeš ni propasti, ni bez nafake ostati jer ti je ona već određena, kao što ti je određeno do kada ćeš živjeti na Zemlji. Isto tako i djeca tvoja imaju svoju nafaku koja će im, neizostavno, doći bez obzira na to kakva tvoja zarada bila.

Prema tome, bilo koji posao da radiš tvoje je samo da definišeš svoju namjeru, uputiš molbu Allahu dragom, čestito se potrudiš... i onda šta Allah da. Ako bude dobar rezultat Allahu zahvalan budi i odatle dijeli i drugima, a ako bude slab rezultat strpljiv budi jer si već uradio sve što si mogao i u Allaha se uzdaj. 

5. Četvrta preporuka

 Nikako nemoj robovati svojim planovima. Shvati da ti nisi Bog i da se stoga tvoja volja nikako ne može neizostavno ostvariti. Samo se Allahova volja uvijek i bez izuzetka ostvaruje. Prema tome, normalno je da se tvoji planovi ne mogu uvijek ostvariti i da ne može uvijek sve ići “kao po loju”.

Ako smatraš nepotrebnom ovu preporuku sjeti se koliko si se puta ti lično ili neko koga poznaješ razljutio što je, naprimjer, kiša pala baš onog dana kada ste htjeli otići na izlet, ili što je nestalo struje baš za vrijeme prenosa neke važne utakmice na televiziji.

Također ti navodim primjer jednog našeg Bošnjaka koji sada živi i radi u SAD. On je došao na odmor svojoj majci u Sarajevo na petnaest dana sa tako preciznim planom da je precizirao aktivnosti u minut (toliko i toliko minuta za toaletu, toliko za doručak, toliko za posjetu ovome i onome, toliko za odmor... i tako sve u minut, za čitavih petnaest dana). Kada mu je taj precizni tajming propao već prvog dana, on se toliko nervirao i uzrujavao da ga ni rođena majka nije mogla prepoznati. A to mu je trebao biti odmor.

Zar nije moderni ''zapadni'' ritam života i rada upravo ovakav?! Možeš li zamisliti koliko se ljudi znaju uzrujavati kada im propadaju planovi u nekim važnim poslovima gdje su u pitanju velike zarade?!

Naravno, nikome nije svejedno hoće li imati valjan rezultat ili neće. Svi mi očekujemo taj rezultat u većoj ili manjoj mjeri i sretni smo ako nam dođe, odnosno skloni tugovanju ako nam on izostane. Taj osjećaj je normalan ali je stvar u tome da se moramo boriti da sve to strpljivo i “hladne glave” podnesemo i da nipošto ne grdimo sudbinu koja je htjela drugačije. Moramo se u takvim trenucima sjetiti hadisi kudsija u kome Allah Uzvišeni kaže: ''O robe Moj, kada hoćeš da grdiš sudbinu, pripazi dobro jer Ja sam sudbina!''

Ovdje je u pitanju različito poimanje rada u modernoj zapadnoj civilizaciji i u islamskoj civilizaciji. Po zapadnom shvatanju, svrha rada je isključivo materijalna pa je potpuno propao svaki onaj trud koji nema konkretan materijalan rezultat. Zato se oni toliko i nerviraju kada im se planovi poremete i grčevito nastoje da steknu što više. Međutim, islamsko shvatanje kaže da je rad prevashodno duhovna kategorija jer se radi zato da bi se umililo Allahu koji voli vjernike, čestite radnike. Stoga, ako je čovjek imao nijet, dovu i trud, ostvario je svoj rezultat, oličen u sevapu koji je zaradio, a svoj materijalni rezultat će ionako dobiti pošto mu je nafaka već unaprijed od Allaha određena (on dakle radi ne zato da bi stekao sâmu nafaku već da bi do nje došao na ispravan način). Zato je iskreni vjernik smiren i zadovoljan kada mu se planovi poremete i rezultat umanji.

 Neka te Allah, Milostivi i jedini Davatelj nagrada, nagradi za tvoje strpljenje da ovaj tekst iščitaš do kraja.