Jedno razmišljanje o svetosti

 Jedno od lijepih Allahovih Imena jeste i Ime ''el-Kuddus'' u značenju ''Sveti'' koje nas jasno upućuje na apsolutno nedokučivu božansku svetost koja samo Njemu, hvaljen i slavljen vječno neka je, pripada i u kojoj niko drugi osim Njega ne može imati apsolutno nikakva učešća. Drugim riječima, Božije lijepo Ime ''Sveti'' označava apsolutnu čistotu Njegove Bīti od i najsitnije izjednačenosti, usporedbe i sličnosti u odnosu na sve ostalo osim Njega.

Niko Njemu sličan nije! On sve čuje i sve vidi. (42:11.)

No, dragi Allah plemenito svojstvo svetosti po vlastitome uzvišenom odabiru nije zadržao u cijelosti samo za Sebe, već se On, hvaljen i slavljen neka je, manifestira kroz Svoje lijepo Ime ''el-Kuddus'' (Sveti) i stvorenjima – nekim ljudima, ali i nekim geografskim prostorima i drugim stvorenjima, čineći ih tako mubarek (posvećenim).

Odatle se javlja pojam svetosti nekih Allahovih stvorenja, pa u tome smislu prepoznajemo: mubarek ljude (svi vjerovjesnici i poslanici dragoga Allaha, te Njegovi miljenici koje On odabira iz redova pobožnih i čestitih robova), mubarek prostore i objekte (Meka sa Kabom, Medina sa Poslanikovom džamijom, Jerusalem (Kuds) sa Bejtul-makdisom, zatim mubarek zemlja Palestina, Sinajska gora, dolina Tuva), mubarek Knjige i Govore(Tevrat, Zebur, Indžil i Kur'an), mubarek predmete (Zavjetni kovčeg Benu Israila, Mūsāov, alejhisselam, štap itd.), pa čak i neke mubarek biljke (prema kur'anskome ajetu 95:1 to bi bile smokva i maslina) i mubarek životinje (Deva poslata Semudu, Salihovome, alejhisselam, narodu, kao veličanstveno Allahovo znamenje uz izričitu Njegovu naredbu da joj ne smiju ni na koji način nauditi, pa su oni, nakon što su prekršili naredbu i zaklali devu, za kaznu za taj zločin i druge najteže grijehe koje su prije činili, bili uništeni).

Dakako, niko osim dragoga Allaha, ne smije sebi dati za pravo proglasiti ovu listu konačnom, jer Svemilosni (Er-Rahman) Svojim bereketom obasipa koga On hoće i koliko hoće i svetost spušta tamo gdje On hoće. Ali, ono što se mora naglasiti je to da se, u skladu sa šerijatskim propisima zasnovanim na bazi poznatoga vjerodostojnoga hadisa, moraju izdvojiti tri sveta područja, koja su jedino dostojna da se ka njima usmjeravajuobredi hodočašća – Meka, Medina i Jerusalem.

Konačno, ono što se uvijek mora imati na umu je to da se pomenuta svetost nekih Allahovih stvorenja nipošto ne smije ni u najmanjem smislu izjednačavati sa onom božanskom svetošću koja pripada samo Njemu. Njihove svetosti samo su odsjaji Njegove izvorne božanske svetosti iz koje izviru. Drugim riječima, svetost koja se Njegovim odabirom spušta na neka stvorenja, samo je odraz Njegove posebne ljubavi prema onome što je On učinio posvećenim, i samo je jedno od Njegovih veličanstvenih znamenja za sve ostale robove. Njihova svetost je dakle, moglo bi se reći (a On najbolje zna), izražena u Njegovoj posebnoj ljubavi, većoj nego što je uživaju ostali iz njihove vrste.

Odavde je jasno da svaka počast koja se ukazuje Allahovim mubarek robovima i stvorenjima mora biti prožeta jasnom i nepomućenom sviješću o tome da njima pripadaju samo ljubav i poštovanje, a nikako ne bilo kakvo razmišljanje o njihovom, neuzubillah, učešću u božanskome, pa makar i u smislu posredništva između dragoga Boga i Njegovih robova u smislu kako je to, naprimjer, u kršćanskoj teologiji. Jasno razgraničenje između uzvišenoga Rabba (Gospodara) i Njegovoga slabašnoga i o Njemu totalno ovisnoga roba mora biti neizbrisivo duboko i jasno utisnuto u srce i svijest sviju nas ostalih.

Isto tako, svaka blagodat koju neko eventualno dobije sevepom nekog mubarek čovjeka, ili na nekom mubarek mjestu, mora biti isključivo prepoznata kao blagodat odaslana od dragoga Boga, pa se, stoga, samo Njemu zahvaljuje i samo Njemu upućuju dove.

A, što se tiče tevessula (molbe za upućivanje dove), to se ne može šerijatski osporiti budući da je iz mnogih vjerodostojnih hadisa jasno da su se ashabi obraćali Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, sa molbama da on za njih uputi dove dragome Allahu, što je on i činio, a i Kur'an časni o tome govori:

A Mi smo poslali svakog poslanika zato da bi mu se, prema Allahovom naređenju, pokoravali. A da oni koji su se sami prema sebi ogriješili dođu tebi i zamole Allaha da im oprosti, i da i Poslanik zamoli za njih, vidjeli bi da Allah zaista prima pokajanje i da je milostiv. (4:64)

No, kada je u pitanju tevessul mora se imati na umu da obraćanje drugoj osobi, bila ona živa ili u kaburu, ne smije izaći izvan granica uobičajenog ljubaznog ljudskog komuniciranja, tj. ne smije se, ne dao dragi Allah, nikako pretvoriti u neki oblik ibadeta ili dove, jer bi se time lahko moglo zapasti u širk (da nas sve skupa dragi Allah od toga sačuva).

Prema nekim mišljenjima dopušteno je u ovome se smislu obratiti živome čovjeku, ali ne i onome koji je u kaburu. No, mi smo ubijeđeni, a dragi Allah najbolje zna, da nije suština u tome da li je neko živ ili u kaburu, već je suština u tome kakvim ga u svome srcu smatra onaj ko mu se obraća. U tom smislu, svima je jasno da onaj ko se, naprimjer, obraća danas živome Sai Babi smatrajući ga, neuzubillah, bogom i u tom smislu mu upućujući molbe, čini najteži grijeh širk, dok sa druge strane, onaj koji, naprimjer, zijareti kabur Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, i obraća mu se ljubaznim, poniznim i poštovanja punim govorom uz čvrsto svjedočenje u svome srcu da nema boga osim dragoga Allaha i da je Muhammed, alejhisselam, Njegov rob i njegov poslanik, ne čini nikakav šerijatski prekršaj – naprotiv.

Na kraju ovog razmišljanja da istaknemo naše duboko ubjeđenje da, ako se neko odluči obratiti se drugome da za njega uputi dovu dragome Allahu, ipak prije toga treba i lično uputiti dovu dragome Allahu, jer zašto bi se iko lišavao te veličanstvene blagodati direktnog komuniciranja sa Njim od koje se ima neizmjerne koristi bez obzira na to koliko će dova biti uslišana, a i u naprijed citiranome ajetu je rečeno (u prevodu): ... i zamole Allaha da im oprosti, i da i Poslanik zamoli za njih ..., gdje je prvo pomenuta lična dova dragome Allahu, pa tek onda mogućnost da i Resulullah, alejhisselam, za njih dovu uputi.

Dragi Allah najbolje zna. Hvaljen i slavljen vječno neka je, i neka je salavat i selam na Njegova miljenika Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, i sve plemenite vjerovjesnike i poslanike.