Kategorija
Autor
Čovjek, kao Allahovo najuzvišenije stvorenje, uviđa, bez ikakve sumnje, da nema organiziranog društva koje bi moglo nastaviti postojati bez vođe i vladara koji pokreće društvo, a čija volja upravlja svakom pojedinačnom voljom i potiče članove tog društva da vrše svoje društvene dužnosti. Glava obitelji, koja se oprašta od svoje kuće i obitelji zbog putovanja u trajanju od nekoliko dana ili mjeseci, odredit će jednog od članova obitelji ili nekog drugog kao svog nasljednika, te će ostaviti sve poslove u njegovim rukama. Islam je religija koja se bavi socijalnim životom. Zato je nemoguće da bi Poslanik, s.a.v.s., umro ne odredivši nikoga za svog nasljednika, ne izabravši vodiča i vođu da usmjeruje stvari muslimana i da okreće kotač islamskog društva. On je to i učinio, a takve osobe se zovu imamima. Da je to baš tako, potvrđuje i vjerodostojna konstitutivna Tradicija, a na što ćemo se vratiti kasnije.
Šiijsko poimanje imameta
Imamet je svojevrsne forma božanske vlasti. Imam je besprijekoran i nepogrešiv (ma'sum). On je neprikosnoveni vjerski i politički autoritet. Mišljenja imama su sama po sebi kategorički dokaz (delil qat'i). Na isti način na koji je imam vodič i vođa ljudi u njihovom izvanjskim djelovanjima, tako on posjeduje funkciju unutrašnjeg ili ezoteričkog vodstva i upravljanja. Vladavina (welajet) imama je unutrašnja njihovim osobama i njen doseg nije ograničen na ljude, nego obuhvata cijelu kreaciju. Oni, prema tome, vrše ''kosmičku vlast'' (welājetu-t-tekwīn). Jedno od suštinskih vjerovanja šiijske škole je da nitko, čak ni kerubin (Allahu bliski melek), niti poslanici, ne mogu dostići duhovni status imama . Ta izjava ima strogo to značenje da su imami superiorniji onim poslanicima čijoj misiji nedostaje dimenzija vladarskog vodstva.
Ljudsko društvo nikada ne može biti bez takve osobe, tj. imama, svejedno je li priznat i poznat, ili nije. A koliko za vjernike znači spoznati imama svoga vremena, svjedoče Poslanikove, s.a.v.s., riječi, koji kaže: ''Ko umre ne spoznavši (prepoznavši) imama svoga vremena, taj umire džahilijjetskom smrću.''
Imama je dvanaest, od kojih je prvi h.Alija, a posljednji, još uvijek živi, ali ljudskim očima skriveni sve dok tako Allah, dž.š., htjedne, je El-Mehdī, a o kojem vjerno govore i vjerodostojni hadisi Allahova Poslanika, s.a.v.s.. Upravo na tih dvanaest imama se odnosi i hadis u kojem Poslanik, s.a.v.s., kaže: ''Ova stvar (islam) neće nestati sve dok Allah ne pošalje ljudima dvanaest halifa (imama),..., svi su od Qurejša.'' Sulejmān El-Qunduzī El-Hanefī kaže da se ovaj hadis ne može odnositi na ashabe koji su imenovani halifama iz razloga što ih je bilo manje od dvanaest. Također se ne može odnositi ni na emevijske halife jer ih je bilo više od dvanaest, a i bili su poznati po svom zulumu, osim Omer ibn ‘Abdu-l-‘Azīza. Uostalom, u jednom drugom rivajetu istog hadisa se kaže da će svi oni biti od Benū Hāšima (ogranak plemena Qurejš, iz kojeg je i sam Poslanik, s.a.v.s.,). Također se iz istog razloga hadis ne može odnositi ni na abbasijske halife. El-Qunduzī na kraju zaključuje da se dotični hadis može odnositi samo na dvanaest imama od Poslanikove, s.a.v.s., porodice. Sljedeći hadis je još precizniji, a od Poslanika, s.a.v.s., ga prenosi Ibn ‘Abbās, r.a.,: ''Ja, Alija, Hasan, Husejn, i devet potomaka Husejnovih, smo bezgriješni i čisti.'' U jednoj od Predaja koju bilježe šiijski izvori Poslanik, s.a.v.s., čak i poimence oslovljava tih dvanaest halifa (imama). Naime, kada je objavljen ajet: ''O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i ulu-l-emru, ...''(En-Nisā’, 59.), Džābir ibn ‘Abdullah, r.a., je upitao Poslanika, s.a.v.s.: ''Tko su oni (ulu-l-emr)?'' Poslanik, s.a.v.s., reče: ''To su moji nasljednici (zastupnici) o Džābir, i vođe muslimana nakon mene. Prvi od njih će biti ‘Alijj ibn Ebī Tālib, zatim Hasan i Husejn, zatim ‘Alijj ibn Husejn, zatim Muhammed ibn ‘Alijj, poznat u Tewratu kao El-Bāqir. Ti ćeš ga Džābire sresti, pa mu prenesi moj selam. Zatim slijedi Es-Sādiq Dža'fer ibn Muhammed, zatim Mūsā ibn Dža‘fer, zatim ‘Alijj ibn Musa, zatim Muhammed ibn ‘Alijj, zatim ‘Alijj ibn Muhammed, zatim Hasan ibn ‘Alijj, zatim po meni prozvan Muhammed, čiji će nadimak biti ''Allahov Dokaz na Zemlji''. On je taj kojim će Allah otvoriti sve strane na Zemlji i on je taj koji će biti zakriven od svojih sljedbenika, a u čiji će imamet vjerovati samo oni čije srce Allah učvrsti u imanu.''
Konačno, osvrnimo se na konstitutivnu Tradiciju koja bi na direktan ili indirektan način upućivala na primat Alije, r.a., u odnosu na ostale ashabe, u što ulaze i vrednote ehlu-l-bejta (Poslanikove, s.a.v.s., uže porodice), a što bi jasno upućivalo na njegovu investituru.
Vednote Elu-l-bejta i investitura h. Alije
Počet ćemo s vrednotama ehlu-l-bejta i h.Alije, tj. Tradicijom koja bi na indirektan način mogla ukazivati na preče pravo h.Alije u odnosu na druge ashabe. Nešto od toga smo već i prije naveli.
1) Kada je objavljen ajet: ''...Reci: 'Ne tražim za ovo nikakvu nagradu od vas, osim ljubavi za rodbinu,...''(Eš-Šūrā, 25.), ashabi upitaše: ''O Poslaniče Božiji, ko su srodnici kojima se duguje ljubav naša!?'' On odgovori: ''Alija, Fatima i njihovi sinovi.''
2) Ibn ‘Abbās, r.a., pripovjeda: ''Kada je objavljen ajet: ''A oni koji vjeruju i čine dobra djela, oni su zaista najbolja stvorenja''(El-Bejjine, 7.), Poslanik, s.a.v.s., je rekao h.Aliji: ''Taj se ajet odnosi na tebe i tvoje pristalice koji će biti blaženi na Sudnjem danu, a i Bog će biti zadovoljan tobom.''
3) Allah, dž.š., kaže u Qur'anu: ''Vaši zaštitnici (welijj) samo su Allah i Poslanik Njegov i vjernici koji ponizno namaz obavljaju i zekat daju.''(El-Mā’ide, 55.) Suvremeni šiijski učenjak Tabatabai kaže da se i šiijski i sunnijski komentatori slažu da je ovaj ajet objavljen u vezi s h.Alijom. Allah, dž.š., kaže u Qur'anu: ''...Allah želi da od vas, o ehlu-l-bejt (Poslanikova porodico), grijehe odstrani, i da vas potpuno očisti,...''(El-Ahzāb, 33.) Prema šiijskom učenju, kao i mišljenju znatnog broja sunnijskih učenjaka, pod Poslanikovom, s.a.v.s., porodicom se ovdje misli na Aliju, Fatimu, Hasana i Husejna, r.a. Da je to ispravno tumačenje ovog ajeta, svjedoče sljedeći primjeri:
a) Enes ibn Mālik, r.a., prenosi kako je Poslanik, s.a.v.s., idući na sabah namaz u džamiju, šest mjeseci prolazio pored kućnih vrata Fatime, r.a., govoreći pritom: ''Na namaz, o ehlu-l-bejt, Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani, i da vas potpuno očisti,'' tj. citirao bi gornji ajet. Slično pripovjeda i Ebū Hamrā’, r.a.
b) Wāsile ibnu-l-Esqa‘, r.a., pripovjeda: ''Došao sam jedne prilike kod Fatime, r.a., kući, tražeći h.Aliju. Ona mi reče da je Alija, r.a., otišao kod Poslanika, s.a.v.s.,, pa ja sjedoh da ga pričekam, kad eto ti dolazi Poslanik, s.a.v.s., sa Alijom, r.a., i držeći za ruke Hasana i Husejna, r.a. Ušavši u kuću, Poslanik, s.a.v.s., posadi h.Aliju i h.Fatimu preda se, a na svoje desno i lijevo stegno posadi Hasana i Husejna, r.a., te ih sviju omota svojim haljetkom učeći gornji ajet, a onda reče: ''Bože, ovo je moja porodica, a moja porodica je najpreća!'' Slično ovoj predaji pripovjedaju i supruge Allahova Poslanika, s.a.v.s., Ummu Seleme, r.a., i Aiša, r.a.
c) Od Ebū Se‘īda, r.a., se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ''Ovaj ajet je objavljen o petorici: meni, Aliji , Hasanu, Husejnu i Fatimi.''
d) Kada je objavljen 61. ajet sure Ali Imran, Poslanik, s.a.v.s., je, pozvavši Aliju, Fatimu, Hasana i Husejna, r.a., rekao: ''Bože, ovo je moja porodica!''
Međutim, znatan broj sunnijskih učenjaka smatra da je ovaj ajet ipak objavljen u povodu žena Časnog Poslanika, s.a.v.s.,, jer to zahtijeva kontekstualni princip cijelog ajeta, tj. prethodnog qur'anskog teksta. No, pobornici prvog mišljenja kažu da je nemoguće i neprimjereno tako tumačiti ovaj ajet, jer da je riječ o ženama Allahova Poslanika, s.a.v.s., lične zamjenice u tom ajetu bi bile u drugom licu ženske množine, shodno pravilima arapskoga jezika, a ne kao što to stoji u ajetu, u drugom licu muške množine, tj. umjesto ennekum, trebalo bi da stoji ennekunne, te umjesto jutahhirukum, trebalo bi da stoji jutahhirukunne.
4) Prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Primjer moje porodice među vama je kao Nuhova lađa, ko se na nju ukrca, spasio se, a ko izostane, propao je’’ (hasen hadis).
5) Prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ''Ostavljam vam dvije velike i vrijedne stvari, jednu veću od druge. Allahovu Knjigu – pruženo uže od Neba do Zemlje, i moju porodicu. To dvoje nikad neće biti odvojeno jedno od drugog, sve dok se ne sretne na džennetskom Bazenu (Hawdu) (Ahmed ibn Hanbel).''
U drugoj verziji istog hadisa se još i dodaje: “...ako je se budete držali (mog ehlu-l-bejta), nikada nećete zalutati nakon mene!’'
Imam Homeini, tumačeći ovaj hadis, kaže da sve ono što je zadesilo jedno od ova dva ''seqala'' (velike stvari) poslije smrti Poslanika, s.a.v.s., zadesilo je, također, i drugi ''seqal'', i da je napuštanje jednog ujedno i napuštanje drugog sve do njihovog pridruženja Poslaniku, s.a.v.s., na Sudnjem danu (Hawdu).
6) Kada je Poslanik, s.a.v.s., krenuo sa vojskom na Tebūk, kao upravnikom u Medini je ostavio h.Aliju. H.Alija je želio poći zajedno sa vojskom, pa mu se Poslanik, s.a.v.s., obrati ovim riječima: ''Zar nisi zadovoljan da budeš u odnosu na mene ono što je bio Harun prema Musau, osim što nakon mene nema više vjerovjesnika'' (El-Buhārī).
7) Zabilježeno je da je Poslanik, s.a.v.s., rekao jedne prilike Aliji, r.a.: ''Ti si od mene, a ja sam od tebe!'' (El-Buhārī). Ebū Zerr El-Ġiffārī, r.a., pripovjeda: ''Jednog dana smo klanjali podne namaz s Poslanikom, s.a.v.s. Neki čovjek u nevolji je zatražio od ljudi pomoć, no nitko mu nedade ništa. Čovjek podiže ruke prema nebu, govoreći: ''O Bože!, budi svjedok da mi u Poslanikovoj džamiji nitko nije dao ništa.'' Alija, r.a., je bio u klečečem položaju u namazu, te pokaza prstom na čovjeka koji uze njegov prsten i ode. Poslanik, s.a.v.s., promotrivši scenu, podiže svoju glavu prema nebu, te reče: ''O Bože!, moj brat Mūsā je Tebi zavapio: 'A moj brat Hārūn je rječitiji od mene, pa pošalji ga sa mnom kao mog pomoćnika da potvrđuje riječi moje, jer se bojim da me ne nazovu lašcem.'(Usp. Qur'an, 28, 35.). O Bože!, ja sam isto tako tvoj Poslanik; raširi mi dušu i olakšaj mi zadaće i neka Alija bude moj vezir i pomagač!'' Ebū Zerr, r.a., kazuje: ''Riječi Poslanika s.a.v.s nisu bile još ni dovršene, kada je ajet (gore naveden) bio objavljen.''
8) Džābir, r.a., kaže: ''Poslanik, s.a.v.s., je bio s nama kada se Alija, r.a., pojavio izdaleka. Poslanik, s.a.v.s., reče: 'Zaklinjem se Onim u čijoj ruci je moj život, ta osoba i njegove pristalice bit će spašeni na Sudnjem danu.'''
9) Poslanik, s.a.v.s., kaže: ''Neka Allah blagoslovi Aliju, jer je istina uvijek s njim!''
10) Prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., također rekao: ''Arbitraža je podijeljena na deset dijelova. Devet dijelova je dodijeljeno Aliji, a jedan dio je podijeljen između svih (ostalih) ljudi.''
11) Selmān El-Fārisī, r.a., prenosi ove Poslanikove, s.a.v.s., riječi: ''Poslije mene najučeniji od ljudi je Alija.'' Poslanik, s.a.v.s., je jedne prilike pozvao rođake na objed, te im nakon jela reče: ''Ne znam nikoga tko je svojim ljudima dao boljih stvari nego što sam ja vama dao. Allah mi je zapovijedio da vas pozovem da se primaknete prema Njemu. Tko je taj koji će mi pomoći u toj stvari i biti mi brat i nasljednik (wesijj) i namjesnik (halifa) mađu vama?'' Svi su šutjeli. samo je h.Alija, koji je bio najmlađi od svih, uzviknuo: ''Ja ću biti tvoj zamjenik i pomoćnik!'' tada ga Poslanik, s.a.v.s., zagrli i reče: ''On je moj brat, nasljednik i namjesnik. Vi mu se morate pokoravati!'' Skupina je zatim počela odlaziti, smijući se i govoreći Ebū Tālibu: ''Muhammed ti je zapovijedio da se pokoravaš svome sinu!'' (Ovaj događaj se desio prije hidžre, dok je h.Alija još bio dječak).
12) Prije pohoda na Hajber, Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Zastavu (vodstvo) ću dati čovjeku koji voli Allaha i Njegova Poslanika, a i Allah i Poslanik Njegov njega vole.’’ Ljudi počeše razmišljati tko bi to mogao biti, kad Poslanik, s.a.v.s., reče: ''Pozovite mi Aliju!'' Omer, r.a., pripovjeda: ''Nikad nisam želio vodstvo kao tog dana.''
Sve do sada navedeno bi moglo biti dokaz Alijeve, r.a., legitimnosti da bude nasljednik Poslanikov, s.a.v.s., no jedan od središnjih i sasvim izričitih dokaza te legitimnosti smo ostavili za kraj. Naime, riječ je o poznatom događaju koji se odigrao 18. zu-l-hidždžeta desete godine po h. u mjestu zvanom Ġadīr Hum, za vrijeme Poslanikova, s.a.v.s., povratka sa Oprosnog hadždža. Upravo oko interpretacije ovog događaja će se najviše lomiti koplja sunnijskih i šiijskih učenjaka. Pogledajmo o čemu je riječ:
Vraćajući se sa Oprosnog hadždža u društvu veće skupine ashaba, Poslaniku, s.a.v.s., biva od Allaha, dž.š., objavljen ovaj ajet: ''O Poslaniče, obznani ono što ti je spušteno od Gospodara tvoga, jer ako to ne učiniš, onda nisi dostavio Poslanicu Njegovu, a Allah će te od ljudi zaštiti. Allah zaista neće ukazati na pravi put narodu koji neće da vjeruje.''(El-Mā’ide, 67.) Ta stvar je bila toliko važna da se Poslanik, s.a.v.s., bojao otpora i uplitanja, pa je u očekivanju boljih okolnosti, stvar odgađao za kasnije, sve dok ne stiže konačna i hitna naredba Allaha da se ta zapovijed izvrši bez odgađanja, te da se ne treba bojati nikoga. Poslanik, s.a.v.s., zastaje u Ġadīr Humu, okuplja sve ljude iz povorke, te uzevši h.Aliju za ruku, održa govor u kojem reče: ''Zar nije Allah najpreči vjernicima!?'' Ljudi odgovoriše: Belā - ’’Jeste!’', pa Poslanik, s.a.v.s., reče: ’’Bože!, kome god sam ja vođa, učitelj i autoritet (mewlā) kojem se pokorava, Alija će biti njegov vođa, učitelj i autoritet (mewlā). Bože!, budi prijatelj kome je i Alija prijatelj, a budi neprijatelj kome je i Alija neprijatelj!'' (hadis sahīh).
Od Ibn Omera, r.a., se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., tada rekao i: ''Bože, posvjedoči! Bože, dostavio sam mi naređeno,...'' Ovaj hadis se, inače, prenosi u još nekoliko verzija, i to od preko trideset ashaba. I sam h.Alija se znao pozivati na ovaj događaj, npr. kada je jedne prilike rekao: ''Zaklinjem Allahom čovjeka, muslimana, koji je čuo Allahova Poslanika, s.a.v.s., na Ġadīr Humu kako je rekao ono što je rekao!'', pa ustade dvanaest boraca Bedra, i to posvjedoči (Ahmed ibn Hanbel).
Prema poznatom historičaru El-Ja‘qūbīju, taj je dan, tj. na Gadir Humu, objavljen i sljedeći ajet: ’’... Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera,...’’ To je bio ujedno i posljednji objavljeni ajet. Ljudi su tada u grupama dolazili h.Aliji, čestitajući mu na njegovom imenovanju vođom muslimana. Ebū Se‘īd El-Hudrī, r.a., pripovjeda kako je Poslanik, s.a.v.s., tada rekao: ’’... Njegovo zadovoljstvo je postignuto, a Alijev welājet (vodstvo) ostvaren,...’’ Ono što je izazvalo spor između sunnijskih i šiijskih interpretatora ovog događaja, jeste tumačenje riječi mewlā. Prema mišljenju sunnijske škole, riječ mewlā je ovdje upotrebljena u značenju pomagača, miljenika i sl. To potvrđuje i ajet: ''... Ako se protiv njega udružite, pa – Allah je zaštitnik (mewlā) njegov, i Džibril i čestiti vjernici,...''(Et-Tahrīm, 4.) No, i šiijski učenjaci će posegnuti za qur'anskim tekstom da bi dokazali ''ispravno'' tumačenje riječi mewlā. Tako npr. Allah, dž.š., kaže u Qur'anu: ’’Vjerovjesnik treba da bude preči (ewla) vjernicima nego oni sami sebi,...’’(El-Ahzāb, 6.) Prema šiijskim interpretatorima, to potvrđuje i 57. ajet sure El-Hadīd, te 13. ajet sure El-Hadždž. S druge strane, zašto bi ta riječ dolazila u značenju prijatelja i sl. kada je Qur'an već proklamovao prijateljstvo i bratstvo među vjernicima. A zašto bi, inače, i ljudi, nakon tog Poslanikovog, s.a.v.s., govora, prilazili h.Aliji čestitajući mu na njegovu imenovanju. I sam Omer, r.a., je prišao Aliji, r.a., govoreći mu: ’’Postao si, o sine Ebī Tālibov, mewlā svakog vjernika i vjernice!'' Upravo za ovim Omerovim, r.a., riječima će sunnijski autoriteti posegnuti kao za još jednim dokazom da riječ mewlā u ovom kontekstu znači pomagač, zaštitnik i sl. Naime, Poslanik, s.a.v.s., je još uvijek bio živ, a nemoguće je da bi on imenovao nekoga koji bi još za njegova života bio autoritet ravan njemu.
Postavlja se sada pitanje zašto neki od ashaba, uključujući i Ebū Bekra, r.a., nisu ispoštovali Poslanikovu, s.a.v.s., volju nakon njegove smrti? Odgovor je da se tome ne treba čuditi, jer su neki od ashaba (da ne kažemo mnogi) već i prije znali iskazivati neposluh Allahovu Poslaniku, s.a.v.s., a zašto ne bi i ovaj put, tim više nakon njegove smrti. Navest ćemo dva primjera:
1) El-Buhārī bilježi sljedeći događaj, a koji se desio u Poslanikovoj, s.a.v.s., bolesti, nakon koje je na nekoliko dana i umro: ’’Kada se Poslaniku, s.a.v.s., pojačala bolest, rekao je: ’Donesite mi (papir i tintu) da vam nešto zapišem, a nakon čega nećete zalutati!’ Omer, r.a., na to reče: ’Vjerovjesnika, s.a.v.s., je savladala bolest (u delirijumu je i on ne zna šta govori), mi imamo Allahovu Knjigu i ona nam je dosta!’ Ljudi se počeše prepirati (neki su bili uz Omera, r.a., a neki da treba poslušati Poslanika, s.a.v.s.), i svađa uze maha, te Poslanik, s.a.v.s., reče: ’Sklonite mi se s očiju!, zar se smije prepirati preda mnom!?’ Ibn ‘Abbās, r.a., je znao kasnije reći: ’Najveća nesreća je ta što nije zapisana Poslanikova, s.a.v.s., naredba tada.’’ (El-Buhārī).
Zar onaj koji je pod direktnim nadzorom Allaha, dž.š., može bulazniti i govoriti besmislene riječi? Prema načelima islama, Allah je zaštitio Poslanika, s.a.v.s., od bulažnjenja ili neprimjerenih riječi, te je on nepogrešiv. S druge strane, kako je Omer, r.a., mogao reći: ’’Allahova Knjiga nam je dovoljna!’’ Prema tekstu Qur’ana, muslimani se moraju pokoravati i Allahu i Poslaniku, s.a.v.s. A kada je Ebū Bekr, r.a., izabrao Omera, r.a., za svog nasljednika, gotovo da se onesvijestio dok je pravio oporuku, no Omer, r.a., tada nije rekao ništa i nije smatrao da on bulazni.
Prema sunnijskoj interpretaciji ovog događaja, navodi se činjenica da je Poslanik, s.a.v.s., nakon toga živio još nekoliko dana, i da u tom vremenu nije ponavljao tu naredbu. Da je bilo nešto od esencijalne važnosti, on bi to učinio, bez obzira na protivljenje pojedinaca.
2) Pred kraj svog života, Poslanik, s.a.v.s., je organizovao vojsku pod vodstvom mladog Usame ibn Zejda, r.a., zahtijevajući da svi sudjeluju u toj vojni i da izađu iz Medine. Mnogi od ashaba su odbili poslušati Poslanika, s.a.v.s., a što je umnogome uznemirilo samog Poslanika, s.a.v.s.
Da su ashabi zaista bili svjesni h.Alijinog primata na imamet, svjedoče sljedeći primjeri :
1) Ibn ‘Abbās, r.a., pripovjeda : ’’Jednom smo krenuli sa Omerom, r.a., (dok je bio halifa) prema Siriji, pa se on jednoga dana odvoji od skupine, a ja ga sustigoh, pa mi on reče: ’O Ibn ‘Abbās, moram ti se požaliti na sina tvoga amidže (Aliju, r.a.). Zatražio sam od njega da krene sa mnom, pa je odbio. Još uvijek vidim da je ljut, pa šta ti misliš šta je razlog tomu ?’ Ja rekoh: ’O Zapovjedniče vjernih, pa ti to već znaš!’ On reče: ’Pretpostavljam da je još uvijek žalostan što mu je promakao hilafet.’ Ja rekoh: ’Tako je, on misli da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., njemu želio imamet dati.’ On reče: ’O Ibn ‘Abbās, možda je Poslanik, s.a.v.s., tako i želio, ali šta ako Allah nije tako želio? Poslanik, s.a.v.s., je želio njega, a Allah drugoga, pa se ostvarila Allahova volja, a ne volja Allahova Poslanika, s.a.v.s.. Pa zar se sve što je želio Allahov Poslanik, s.a.v.s., ostvarilo? On je želio da mu amiđa (Ebū Tālib) prihvati islam, ali to nije Allah htjeo, pa ga nije ni primio.’’’
2) Jedne prilike se Omer, r.a., obraća Ibn ‘Abbāsu, r.a., ovim riječima: “Tako mi Allaha, Alija je najdostojniji da bude halifa, ali zbog tri razloga smo ga odbili:
- Bio je premlad,
- bio je privržen potomcima ‘Abdu-l-Muttaliba,
- ljudi nisu htjeli imati poslanstvo i hilafet udružene u jednoj obitelji.
3) Poznati historičar El-Mes‘ūdi bilježi: ’’Nakon događaja na Seqīfi, Alija, r.a., se obraća Ebū Bekru, r.a., ovim riječima : ’Pogazio si moja prava, odbio si da se konsultuješ sa mnom i ignorisao si moje žalbe.’ Na to mu Ebū Bekr, r.a., odgovara: ’Da, to je istina, ali ja sam se pobojao haosa i nereda.’’’
Postavlja se sada pitanje zašto je nakon svega toga, h.Alija uopće i davao prisegu Ebū Bekru, r.a., i ostaloj dvojici halifa nakon njega? Ako je istina bila na njegovoj strani, zašto nije ustrajao u njoj? Kod šiijskih autora se susrećemo sa dva razloga:
- Bojazan h.Alijina za stvar islama, gdje preteže opći interes njegovog očuvanja.
- Bojazan h.Alijina za vlastiti život.
Sve to vrijeme je h.Alija primjenjivao teqijju (teqijja predstavlja disimulaciju, što u širem značenju podrazumijeva klonjenje svake vrste opasnosti, tj. nošenje svog uvjerenja u srcu, te u slučaju opasnosti i verbalnog izjašnjavanja protiv njega). Time se i objašnjava relativna bliskost h.Alijina sa halifama prije njega. Da je to sve baš tako, potvrđuje i h.Alijin govor poznat kao Eš-Šiqšijje: ’’Pazite!, tako mi Allaha, sin Ebā Quhāfe (Ebū Bekr, r.a.) ogrnuo se njime. A doista, znao je da je položaj moj spram njega bio jednak položaju osovine u odnosu na ručni mlin,...Potom sam počeo misliti da li bi trebalo napasti, ili mirno trpjeti,...Našao sam da je ustrajnost u tome bila mudrija. Usvojio sam, zato, strpljenje, iako je bilo bockanja u oku i gušenja u grlu. Gledao sam otimanje nasljedstva moga sve dok je prvi išao svojim putem, ali je nakon sebe hilafet predao Ibnu-l-Hattābu (Omeru, r.a.),...Ostao sam strpljiv i pored razdoblja dugog i nepopustljivosti iskušenja, sve dok on ne ode putem svojim, i preda sve skupini, smatrajući da sam i ja jedan od članova njezinih. Ali, o Bože, šta je trebalo činiti s tim viječanjem?!,...’’