Između imameta i hilafeta (I dio)

Autor

1. Predgovor

 

Kod nas u Bosni i Hercegovini je malo pisano na temu hilafeta u islamu, a još manje o tome kako je hilafet/imamet shvaćen u očima jednog šiijskog tumača Vjere. Zato sam se, uz odobrenje svog profesora Ibrahima Džananovića, odlučio na pisanje svog diplomskog rada na ovu temu, dajuću pri tome naglasak na komparaciju između sunnijskog i šiijskog viđenja imameta/hilafeta u islamu. Ovo je jedno od temeljnih pitanja u šerijatskom pravu, ali ne samo i njemu. Naime, ovo pitanje se uvelike prelijeva i na jednu sasvim bremenitu teološko-dogmatsku ravan, osobito kod šiija. Međutim, cilj ovog rada je šerijatsko-pravna dimenzija tog problema, sa nužnim osvrtom na neke od historijskih činjenica i povijesnih momenata vezanih za prve dane islama, bez kojih se uopće ne bi ozbiljno moglo govoriti o hilafetu/imametu u islamu. Napominjem da se neću baviti razmimoilaženjima među šiijskim sektama, a koja dolaze do izražaja već nakon Hasanovog, r.a., abdiciranja u korist Muavije, r.a., a niti haridžijskom interpretacijom hilafeta. Držat ću se osnovne ideje vodilje, a to je komparacija između sunnijskog i šiijskog poimanja vodstva u islamu kao dva osnovna toka u razumijevanju i poimanju hilafeta/imameta u islamu. To podrazumijeva i zaobilaženje detaljiziranja halifinih zadaća, uvjeta pod kojima se imam/halifa može svrgnuti i sl.

Pitanje imameta/hilafeta je kroz cijelu povijest islama bilo veoma osjetljivo i nerijetko je izazivalo proljevanje krvi. Čak se kaže da je muslimanske krvi više proljeveno u međusobnim ratovima nego u ratovima s nemuslimanima, i to uglavnom u borbi oko trona. Upravo iz tog razloga neću izvoditi nikakve subjektivne zaključke. Međutim, kod velikog broja muslimana je, nažalost, postala ustaljena praksa pisati o drugim religijskim oblicima iz vlastitog miljea, a ne sa pozicija onoga o kome ili čemu se piše. Upravo na takav jedan objektivan način pokušat ću i ja bar donekle obraditi izabranu temu.

2. Uvodna razmatranja

 

Već na samom početku uputno bi bilo istaći da se u okviru sunnijskog mišljenja pod pojmom hilafeta istovremeno misli i na imamet, kao i obratno, što nije slučaj i u šiizmu.

Halifa u arapskom jeziku znači zastupnik, namjesnik, zamjenik i nasljednik. Ovo posljednje značenje je umnogome oblikovano poviješću i osobito je u upotrebi u političkoj terminologiji. Sama riječ je nastala od arapskog triliteralnog glagola halefe, što znači biti nasljednik, naslijediti, doći iza, biti zastupnik, zamijeniti, zauzeti položaj, slijediti, smjenjivati itd. Iz tog korijena je i riječ hilafe, kao oznaka za islamski oblik vladavine, prije svega onaj sunnijski. Riječ "halifa" (i njene množine) se sa značenjem zastupnika na Zemlji javlja u Qur'anu na nekoliko mjesta. Tako npr. Allah, dž.š., kaže:

''O Dawude, mi smo te namjesnikom na Zemlji učinili, zato sudi ljudima po pravdi ...'' (Sad, 26.)

Eš-Šewkani će tumačeći ovaj ajet ustvrditi da riječ ''halifa'' ovdje ima dvojako značenje:

- Da je Dawudu dato namjesništvo na Zemlji.

- Da je Dawud naslijedio, tj. došao iza Vjerovjesnika prije njega.

U jednom drugom ajetu Allah, dž.š., kaže:

''On čini da jedni druge na Zemlji smjenjujete (čini vas svojim zastupnicima na Zemlji), i On vas po položaju jedne iznad drugih uzdiže da bi vas iskušao u onome što vam daje ...'' (El-En' am, 165.)

Kao i u prethodnom ajetu, Eš-Šewkani će reći da se i ovaj ajet može tumačiti na dvojak način. Po tom drugom tumačenju, čovjek je Allahov zastupnik na Zemlji. Čovjek je prema tome Allahov predstavnik na Zemlji, u jednom kosmičkom značenju koje nudi Qur'an. Naime, čovjeku je od strane Stvoritelja dat nadzor nad svim živim bićima.

Osvrnimo se sada na terminološku definiciju hilafeta/imameta. Prema čuvenom klasičnom teoretičaru političke misli u islamu, El-Mawerdiju, ona bi bila sljedeća:

''Imamet je zastupništvo Vjerovjesništva u očuvanju Vjere i vođenju ovosvjetskih poslova (politike).''

Uz ovu definiciju se vezuju dva pitanja:

- Da li je hilafet vjerski ili politički čin, ili je to institucija koja u sebi objedinjuje i vjersku i političku vlast?

- Ako se kaže da je halifa svojevrsni nasljednik Poslanikov, s.a.v.s., i njegov zastupnik na Zemlji, da li se može reći da je on ujedno i Allahov zastupnik tj. halifetu-l-lah?

Što se tiče prvog pitanja, tom problemu se tokom cijele historije islama poklanjala velika pažnja. Ipak, čini se da su teoretske rasprave kulminirale sredinom treće i početkom četvrte decenije dvadesetog stoljeća. Ispravno bi mišljenje bilo da hilafet objedinjuje i vjerski i politički čin, a na što ukazuje i praksa prvih halifa. Nema spora da su prve halife preuzimale većinu prerogativa koje je imao Poslanik, s.a.v.s.,, kao što su imamet (vođenje u vjerskim stvarima-obredosloblje), welajet (upravljanje), qada' (suđenje), ifta' (tumačenje šerijatskih propisa) i džihad (objava i vođenje rata). Smrću Muhammeda, s.a.v.s., prestala je Objava, tako da halife, uprkos velikih ovlaštenja, ipak nisu imali zakonodavnu vlast, niti su se pojavljivali u ulozi apelacionog sudije, bar ne u onoj mjeri u kojoj je to bio sam Poslanik, s.a.v.s.. Međutim, što se bar sunnijske škole mišljenja tiče, vrata oblikovanja hilafeta su prilično otvorena.

Što se tiče drugog pitanja, tu također postoji razilaženje. Po nekima je dozvoljeno reći ''O Allahov zastupniče!'' (ja halifetu-l-lah), obrazlažući to činjenicom da je halifa taj koji uspostavlja i čuva Allahove propise na Zemlji, a u prilog tom stavu je i 165. ajet sure El-En'am (gore citiran). Međutim, većina učenjaka stoji na stanovištu da halifu nije dozvoljeno zvati ''Allahovim zastupnikom'', jer hilafet podrazumijeva zamjenu i zastupanje bivšeg halife koji je umro, a Allah je Vječno Živi. I sama rana povijest islama svjedoči tome u prilog. Naime, prvom halifi nakon Allahova Poslanika, s.a.v.s., Ebu Bekru, r.a., se neko obratio riječima: ja halifetu-l-lah! (O Allahov zastupniče), na šta je on rekao: ''Nisam ja nikakav Allahov zastupnik, već samo zastupnik Allahova Poslanika, s.a.v.s.''

Dolazimo do jednog od krucijalnih pitanja, a to je da li imamet predstavlja jedan od ruknova Vjere, tj. da li je integralni dio dogmatske kičme islama, te da li je institucija imameta nužan zahtjev Šerijata, ili pak razuma, ili možda oboga?

U šiizmu je imamet, i vjerovanje u njega, jedan od osnovnih temelja Vjere. Tako se u velikom šiijskom zborniku El-Kafi, prenosi izjava imama Ebu Dža'fera u kojoj kaže: ''Islam se temelji na pet stvari: namaz, zekat, post, hadždž i imamet (velajet).'' Neki čovjek po imenu Ez-Zurade ga upita: ''Šta je od svega toga ponajbolje?'' On reče: ''Imamet (velajet).'' Na šiijsku interpretaciju imameta ćemo se šire osvrnuti kasnije.

S druge strane, sama suština sunnijskog poimanja imameta je na jasan i lijep način predstavljena u sljedećim stihovima:

Postaviti imama je obaveza,

šerijatska, a znaj, ne razumska,

I to nije od temelja Vjere,

al' ne odstupaj od njegovih naredbi jasnih!

Da je institucija imameta nužan zahtjev Šerijata, tj. Objave, kao dokaz se navodi sljedeće:

- Zakonodavac (Allah) je propisao primjenu sankcija u krivičnom pravu, čuvanje granica, spremanje vojske, itd., a sve to je neostvarivo bez institucije imameta, tj. imama koji će upravljati javnim poslovima muslimana.

- Prva generacija muslimana je bila toga svjesna, na što upućuje i to da su neposrednio nakon smrti Časnog Poslanika, s.a.v.s., pohitali ka izboru imama/halife, a Poslanik, s.a.v.s., nije bio još ni pokopan. Tom prilikom je Ebu Bekr, r.a., rekao: ''Nema sumnje da ovu stvar neko treba preuzeti u svoje ruke!'' Nije zabilježeno da se iko suprotno izrazio.

- Allah, dž.š., kaže u 59. ajetu sure En-Nisa'> : ''O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim,...''

Ima i mišljenja da je imamet učinjen obveznim razumom, a ne Šerijatom. Takvo mišljenje zastupaju neki od mu'tezila (muslimanski racionalisti par excellence), kao što su El-Džahiz i drugi. Ipak, ispravno bi mišljenje bilo da je imamet učinjen nužnim kako Šerijatom, tako i razumom.

S druge strane, svi učenjaci sunnijske provenijencije su suglasni da imamet i vjerovanje u njega, i pored njegove važnosti, nije od osnovnih postulata Vjere, tj. njegovim negiranjem se ne postaje nevjernikom. Međutim, to ne umanjuje njegovu važnost, i on bez obzira na to biva jednim od najpotpunijih interesa Vjere i Njenih uzvišenih intencija. Zato će i El-Mawerdi reći da je imamet fard kifaje, tj. stroga dužnost kojom ako se niko ne pozabavi u muslimanskom ummetu (zajednici), svi bivaju griješnicima.

3. I poglavlje - tretiranje ashaba (šiijska i sunnijska argumentacija)

 

Možda je baš ponajbolje i najuputnije osvrnuti se prvo na temu tretiranja ashaba, jer će se, u krajnjoj liniji, upravo kroz ovo pitanje prelamati i sva ostala, a u vezi s predmetom kojeg obrađujemo. Pod tretiranjem ashaba mislimo na mogućnost povredivosti njihove ličnosti. Naime, postavlja se pitanje njihove pravednosti, što za sobom povlači i pitanje da li se svaki ashab može tretirati kao vjerodostojan prenosilac i izvor Tradicionalnog znanja. Ovo pitanje će biti od krunske važnosti osobito u šiizmu.

Tretiranje ashaba

Govoriti o mogućnosti propitivanja ličnosti ashaba, općenito uzev, je veoma problematično. U literaturi se susrećemo sa četiri temeljna stava:

1) Sve ashabe treba tretirati pravednima, i ne treba ''čačkati'' po njihovoj pravednosti i ispravnosti kada je u pitanju njihovo prenošenje Tradicionalnog znanja, kao i u slučaju njihovog svjedočenja. Ovo mišljenje zastupa većina sunnijske uleme.

2) Pravedni su samo oni ashabi koji se nisu borili protiv hazreti Alije, tj. oni koji su bili uz h.Alijinu stvar. Ovo mišljenje zastupaju šiije. Zanimljivo je da se i mu'tezile nisu libili pravednim ashabima proglasiti samo one koji nisu ustali protiv legalno izabranog imama/halife Alije, r.a.,

3) Ashabi su kao i svi drugi ljudi, što znači da podliježu povredivosti. Stoga je moguće i dozvoljeno ispitivati njihovu pravednost, osim onih ashaba čija je ličnost, veličina i pravednost očita i dokazana, poput npr. Ebu Bekra, r.a., i Omera, r.a..

4) Ashabi su pravedni i njihova ličnost je nepovrediva sve do ubistva Osmana, r.a., nakon čega se propituje njihova ličnost.

ŠIIJSKA ARGUMENTACIJA

Šiijski učenjaci su skloni da ashabe dijele na tri skupine: Ashabi koji se dosljedno pridržavaju i čvrsto vežu za put Istine, i koji su sa Poslanikom, s.a.v.s., bili u svim mogućim situacijama. O takvima Allah, dž.š., kaže u Qur'anu: ''Muhammed je Allahov Poslanik, a njegovi sljedbenici (oni koji su sa njim) su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom; vidiš ih kako se klanjaju i sedždu čine želeći Allahovu nagradu i zadovoljstvo, - na licima su im znaci, tragovi od činjenja sedžde...''(El-Feth, 29.)

1) Ashabi koji nisu bili sa Poslanikom, s.a.v.s., u svim situacijama i stanjima. O takvima Allah, dž.š., veli u Qur'anu: ''O vjernici, zašto ste neki oklijevali kada vam je bilo rečeno: 'Krenite u borbu na Allahovu putu!'. Kao da ste za zemlju prikovani! Zar vam je draži život na ovom svijetu od onoga svijeta!?...Ako ne budete u boj išli, On će vas na nesnosne muke staviti i drugim će vas narodom zamijeniti,...''(Et-Tewbe, 38,39.)

2) Ashabi koji su se odmetnuli i povukli, vrativši se svojim ranijim stopama nakon smrti Poslanika, s.a.v.s.. U Qur'anu se o takvima kaže: ''Muhammed je samo Poslanik, a i prije njega je bilo Poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar bi ste se stopama svojim vratili!? Onaj ko se stopama svojim vrati neće Allahu nimalo nauditi, a Allah će zahvalne sigurno nagraditi.''(Ali Imran, 144.) I sam Poslanik, s.a.v.s., nas je obavijestio o takovrsnom odmetništvu i skretanju nekih svojih ashaba, kada u jednoj od Predaja kaže: ''Ja ću na Sudnjem danu prvi prići Hawdu. Neki će se tada odvojiti od mene, a ja ću reći: 'O Bože, moji ashabi!', pa će se reći: 'Ti ne znaš šta su oni nakon tebe proizveli!'.''

U drugoj verziji istog hadisa se kaže da će Poslanik, s.a.v.s., tada upitati: ''...A šta je sa njima?'', pa će biti rečeno: ''Oni su se vratili, nakon tvoje smrti, na svoje ranije staze. Iskrenih vjernika među njima je bilo kao malobrojne stoke koja slobodno pase, vrlo mali broj.''

Šiijski autori se neće libiti da i poimence nabrajaju ashabe iz ove skupine, navodeći pritom i konkretne momente njihovog ''skretanja'' i zastranjenja, a što bi nas daleko odvelo kada bi sve to ovdje navodili. Da je takvih zaista bilo, svjedoči i ajet: ''Među beduinima oko vas ima licemjera, a ima ih i među stanovnicima Medine, koji su u licemjerstvu spretni, ti ih ne poznaješ, ali ih Mi poznajemo, njih ćemo na dvostruke muke staviti, a zatim će biti u veliku patnju vraćeni.''(Et-Tewbe, 101.)

Ova gradacija ashaba je u šiijskom učenju nužna, jer bi u protivnom bila upitna i h.Alijina pravedna stvar, a koja je za jednog šiiju neupitna. Da je ta gradacija zaista i postojala, ukazuje i sam odnos Poslanikov, s.a.v.s., prema ashabima, koji nije bio jednak, a i odnos među njima samima. Naime, poznato je da se ashabi nisu jedni prema drugima ophodili kao da ništa ne krše i kao da im je oprošteno za sve grijehe i prijestupe. Dovoljno se sjetiti zločinačkog ubistva trećeg halife, Osmana, r.a.. Njega nije niko drugi ubio, doli neki od ashaba. Da je zaista bilo skretanja od ispravne Vjere, svjedoči i primjer ashaba Hurqus ibn Zuhejra, koji je skrenuvši sa pravog puta, i priklonivši se militantnoj sekti haridžija, bio vođom bitke na Neherwanu protiv h.Alije. Ove teme ćemo se doticati i kasnije.

SUNNIJSKA ARGUMENTACIJA

Da sve ashabe treba smatrati pravednim i pouzdanim svjedoči činjenica da su živjeli i družili se sa Poslanikom, s.a.v.s., u čemu već leži svojevrsni bereket. Da je to baš tako, kao dokaz se navode i sljedeće Allahove riječi:

''I tako smo vas Mi učinili pravednom zajednicom (ummeten wesata).''

- ''I vi ste najbolja zajednica koja se pojavila među ljudima...''

- ''Allah će biti njima zadovoljan, a i oni će biti Njime zadovoljni...''

- Allah je oprostio Vjerovjesniku, i muhadžirima i ensarijama, koji su ga u teškom času slijedili,...''

Kao potvrda ovom mišljenju se navode i sljedeće Predaje od Allahova Poslanika, s.a.v.s.:

''Najbolja generacija je ova moja generacija, onda oni koji slijede iza njih, pa oni koji slijede nakon tih,...''

- ''Ne grdite moje ashabe,...''

Što se, pak, tiče historijske pozadine i nesretnih zbivanja koja su se desila među muslimanima, osobito nakon ubojstva Osmana, r.a.,, to nije predmet ovog rada. O tome su već ispisani tomovi knjiga. I sam Allahov Poslanik, s.a.v.s., je u mnogim svojim hadisima predvidio i upozoravao na dane smutnje koji će doći nakon njega. No, jedno je ipak nužno ustvrditi. Naime, sva ta tragična dešavanja i dani smutnje koji su zadesili tada muslimane, predstavljaju svojevrsnu Allahovu, dž.š., kušnju mladom i tek oformljenom muslimanskom ummetu. Prenaglašeno kritičko propitivanje prošlosti i ''čačkanje'' po suptilnim pitanjima muslimanske povijesti toga vremena može samo voditi sve većem rastakanju muslimanskoga bića. Istina je da se većina sunnijskih učenjaka u desetljećima i stoljećima nakon tih dešavanja nije libila stati uz stranu h.Alije i njegove ''pravedne stvari'', no ono što se desilo, desilo se. Ono što je proizveo šiijski um, je sasvim nešto drugo.