Istinitost - Ihlās

Napomena
Autor: Mubina Moker

 Iskrenost predstavlja jednu od najvažnijih postaja na stazi duhovnoga samoupotpunjavanja. Ovom prilikom želimo reći nešto o istinitosti (ixlās) kao najuzvišenijoj razini iskrenosti koja se očituje u odnosu na Allaha, džellešanuhu. Da bi čovjek spoznao zbiljsko značenje istinitosti treba nastojati osloboditi se licemjerstva,tajnog i javnog, u nakani, riječima i postupcima. Nije slučajno da smo licemjerstvo okarakterizirali kao tajno i javno, stoga što smo ovoga drugoga, javnoga katkad i svjesni naročito ako nam se reflektira kroz emociju samozadovoljstva vlastitom ličnošću izazvanu pozitivnim mišljenjem ljudi o nama i našim postupcima. Mnogo je, pak, kompliciranije i teže prepoznati tajno licemjerstvo, skriveno u srcu stoga što smo uvijek spremni da se bavimo drugima, nego li samima sobom. Možda je najbolje sa skrivenim licemjerstvom suočiti se kroz namaz. Kako često se zapitamo je li namaz, uistinu, izraz čiste ljubavi prema Bogu, džellešanuhu, ili tek puka naslijeđena obaveza? Da li ga obavljamo samo zarad zadovoljenja vlastitih potreba, materijalnih i duhovnih, ili naš namaz, bar nekad, predstavlja uzvišeni čin zahvalnosti i veličanja Boga?

Narednu stihovanu priču Feriduddina Attāra koja govori o ovoj temi izabrali smo zbog senzibiliteta blage ironije kojom ponire u čovjekovu najdublju intimu, iz koje će, na jedan nenadani vanjski poticaj, izroniti prikriveno i podsvijesno licemjerstvo.

Priča nosi naslov: Čovjek u namazu i pas.

Neki dobar čovjek došao je jedne noći u džamiju da obavi namaz. Iz noćne tame do njega je dopirao nekakav šum. Misleći da je riječ o nekom od Božijih odabranika koji je u džamiji zbog ibadeta, počeo je i on predano moliti naglas i tražiti oprost, kako bi, zapravo, privukao pažnju prisutnoga i potaknuo ga na lijepo mišljenje o sebi.

             Cijelu noć do svanuća u pokornosti

            ibadet je činio, trena ne posustajući.

             Nebrojeno plačnih dova uputio je,

            tevbu i istigfar predano činio je.

             Sve sunnete i adabe ispunio je,

            sebe u najboljem svjetlu predstavio je.

                             (Ilahinama: 90/4-6)

Ali kad zora svojim osvitom donese istinu i svjetlost obasja džamiju, "noćni namaščija" ugleda psa koji je spavao nedaleko od njega. Istog trena duša mu sagorje u stidu zbog saznanja da su sva njegova noćna zazivanja i probdjevena noć bila dostojna tek jednog najobičnijeg psa.

            Srce mu tako sagorje u vatri srama,

            da jezik zanijemi od srčanog uzdaha.

          Reče sam sebi: Čovječe bez edeba,

            noćas ti Bog preko psa edeb pokaza.

           Noć cijelu zbog psa ibadetio si,

            jednu noć zbog Hakka kad probdio si?!

            Jednu noć ne vidjeh kod tebe iskrenosti,

            da samo zarad Boga ibadet činio si.

            Mnogi pas, licemjeru, bolji je nego ti,

            gledaj pas dokle stiže, a gdje ti! 

                      ( Ilahinama: 90/10-14)