Dragulj egzistencijalne mudrosti u Davudovome Logosu

Kategorija

Napomena
Rađeno po knjizi Ibn 'Arebija, "Dragulj poslaničke mudrosti - Fususul-Hikem"

 

1. Uvod

Ako ti srce ne bude pod pritiskom sumnje: jest - nije,

otvoriće se vrata želja i pokazati svjetlo iz riznice darova,

božje ime Vedud (Ljubav) obuzeće i prožeti srce tvoje.

U poznavanju sudova o postojanju, ako budeš sudrug Davudu,

svakog časa će ti na uho dopirati pjev ptica stvarnih istina.

(Omer Lutfijin tahmis na kasidu Abdullaha Bošnjaka)

Jedan od bitnih segmenata poznavanja Stvarnosti jeste pitanje «uzimanja» spoznajnih mudrosti. Naime, ne može se govoriti o pokoravanju nakanama Volje a da se istodobno ne shvata način na koji do bitka Njeni izrazi dolaze.

Objava Istine Riječima podrazumijeva nekoliko vidova vlastitoga iskaza. Jedan vid jeste putem poslanstva, drugi vid jeste putem vjeronavjestiteljstva. Nužno je spoznati i vid iskazivanja svakomu pojedinačnomu obziru bitka.

2. Poslanstvo (risalet)

Objava putem poslanstva (risalat) podrazumijeva ono obzorje iskaza u kojemu Istina odabranome mikrokozmosu pre/daje poruke Mudrosti i Zakona. Ova osoba, poslanik, biva u stanju crpiti Poruke sa samoga Vrela i doslovno Njene iskaze iznijeti napolje, u svijet očitovanja, bitku kao takvome.

Poslanička osoba u sebi nužno smiruje sva svojstva Univerzalnoga Čovjeka (Al-Insan Al-Kamil). Njegovo poslanstvo nije odraz naklonjenosti već čistoga izbora koje nije rezultat «pritiska» na Volju Zbilje, jer se pritisak na Nju vršiti ne može pošto u svim obzorima vrhuni Njena neuporediva Moć.

Naklonost poslanik (i vjeronavjestitelj i sveta individua također) dobiva tek nakon vlastitoga izraza zahvalnosti Istini, iskazanoga svom snagom svoga bića na način kakav nije propisan već je jednostavno izraz vječite slave Istine odražene u zrcalu spoznaje date individue. Zato je za Davuda, alejhisselam, rečeno: «A Mi smo Davudu blagodat dali Našu».(Kuran, sura Saba, ajet 10.) Ova blagodat nije rezultat prethodno izražene pokornosti ili zahvalnosti već čisti oblik odabira Volje.

Za razliku od ovoga slučaja, drugačiju zbilju motrimo u slijedećim riječima: «Radite, o porodico Davudova, i zahvalni nek' ste!» (Kur'an, sura Saba, ajet 13.) Zahvalnost, ovdje, treba proisteči zbog prethodne blagodati koja je potomstvu Davudovu data.

3. Vjeronavjestiteljstvo (nubuvvet)

Objava putem vjeronavjestiteljstva (nubuvvet) podrazumijeva također crpljenje mudrih Poruka iz samoga Izvora ali jedan bitan segmenat izostaje. Naime, vjeronavjestitelj, u konačnomu obzoru očitovanja - u svijetu pojavnosti, sa sobom ne donosi Zakon kojime dokida (dio ili, pak, potpun) Zakon koji je donio prethodni Božiji izabranik - poslanik.

Ovime je iskazana svojevrsna prednost poslanika u odnosu na vjeronavjestitelja.Ipak, ova razlika je samo uvjetna. Jer, kao što smo već iznijeli, bit ove vrste veze sa Istinom nije rezultat dara kao naknade, iz čega bi proizlazilo da je poslanik silnije slavio Slavljenika, već je rezultat odabira Volje, ničim uvjetovanoga.

Tako i osoba koja je Allahov prijatelj (evlijullah), vjeronavjestitelj (nebij) i poslanik (resul) jesu tek odabranici Volje a taj odabir ne mora nužno da prati i docniju njihovu zahvalu. Izuzetak je Poslanik islama savršeni koji bi, kako se prenosi, nakon upita zašto toliko dugo provodi u molitvi, odgovorio da je on sluga zahvalni. (Ibn 'Arebi, Dragulji poslaničke mudrosti, str. 222.)

4. Prijateljevanje s Allahom i nasljedovanje (velajet)

Allahov prijatelj ili evlija jeste također baštinik crpljenja silne Mudrosti sa samoga Izvora ali je razlika što poruke koje mu se nadaju u smislu Zakona u svijetu manifestacije nemaju zakonodavnu snagu, nisu ni za koga, osim za njega, obavezujuće, ne predstavljaju novi Zakon, niti mogu dokinuti išta od aktualno objavljenoga Zakona.

Na tragu ovih diferencijacija nužno nam se nameće i pojam Božijega zastupnika na Zemlji (el-Halifa). Vršeći dužnost namjesništva odabrani namjesnik nudi Zakon koji mu sa Izvora dolazi. Ovaj Zakon dolazi mu direktno od Boga a što se drugih ljudi tiče oni se tomu Zakonu pokoravaju također ali ga ne zahvataju sa Vrela već posredno - preko Božijega namjesnika.

Nakon odlaska Poslanika islama, Vjernoga, iz Svijeta pojavnosti, poslanstvo ne samo da se dalje ne crpi sa Vrela već se i derivira iz poslanstva, kao takvoga. Ovo je u odnosu na izvanjsko zastupništvo, zato se i kaže: «Ukoliko se povjerenje ukaže dvojici zastupnika, tad pogubite onog drugog». Jer, ovaj vid zastupništva zasniva se na poslanstvu ali na njegovu unutarnjemu obzorju.

Pošto poslanstvo aktualno, jeste samo jedno, trenutno važeće a nakon odlaska Poslanika islama hvaljenoga iz Svijeta pojavnosti i konačno, zasnivanje zastupništva na njemu može biti samo jedno, dakle, u spomenutoj predaji, samo jedan zastupnik ima pravo, samo jedan zastupnik jeste zastupnik. Inače: «Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se.»

U pogledu duhovnoga zastupništva ono se nastavlja i nakon odlaska Poslanika punine iz Pojavnoga svijeta. «Poslanik islama, alejhisselam, umro je a da nije imenovao nasljednika (u duhovnoj vlasti), jer je znao da će neko primiti zastupništvo od njegova Gospodara i postati zastupnikom imenovanim (izravno) od Boga, ali saglasno otkrivenom Vjerozakonu (Poslanika islama, alejhisselam). Prema tome, budući da je on to znao, nije želio nikakvo predupređenje u vezi s tim.» (Ibn 'Arebi, Dragulji poslaničke mudrosti, str. 225.)

Davudov Logos kao Govor o nužnosti zahvalnosti na darivanoj egzistenciji ne podrazumijeva isključivo njen vanjski obzor već implicitno zahtijeva i unutarnje shvatanje.

Tako obaveza iskazivanja zahvalnosti Bogu na blagodati proistječe upravo iz blagodati koja je čovjeka učinila Božijim zastupnikom i to na način pukoga odabira, baš kao što je božija Volja putem pukoga odabira neke odredila poslanicima, a neke vjeronavjestiteljima.

«Znaj da kao što se desilo Izlijevanje Bitka na stvari putem odabira (ne putem zasluge) tako je i bivanje Božijim namjesnikom stvar odabira. I vjerovjesništvo (nubuvvet) i poslanstvo (risalet) i (uopće) namjesništvo uz učešće u vlasti zahtijeva i potčinjavanje (teshir) određenoj dimenziji božanstvenosti koja je izraz Prisustva (el-Hadrat) Imena Velikodušni (el-Dževad) i Darežljivi (el-Vehhab).» (el-Kašani, Šerh 'ala Fususil-Hikem, str. 245)