Kategorija
Autor
1. Uvod
Arapski jezik spada u grupu semitsko-hamitskih jezika. To je vjerovatno jedan od leksički najbogatijih i gramatički najčistijih jezika na svijetu. Od svih semitskih jezika u koje spadaju hebrejski (jezik Židova), aramejski (jezik kojim je govorio Isa, a.s.) etiopski i arapski, arapski ima najrazvijeniju morfologiju i sintaksu, te najbogatiji vokabular.
2. Diferenciranje na književni i kolokvijalni aspekt
Do pojave islama među Arapima skoro svako arapsko pleme govorilo je vlastitim i osobenim dijalektom arapskog jezika, no, ti dijalekti su od Jemena pa do Iraka međusobom bili manje-više dobro razumljivi.
Pojavom islama i časnog Poslanika Muhammeda, s.a.v.s., dijalekat plemena Qurejš, na kojem je i objavljen Qur'an, preuzima dominantnu ulogu među svim Arapima. Taj dijalekat je izvojevao pobjedu ne samo iz vjerskih razloga, već i političkih i ekonomskih, te zbog bogatstva svoga rječnika i dotjeranosti stila.
Već u prva dva stoljeća nakon hidžre arapski jezik je standardiziran, zahvaljujući prije svega čuvenim jezikoslovcima iz Kufe i Basre. Qur'anski jezik bio je temelj i uzor književnog jezika. Sljedeća dva najznačajnija čindbenika njegovu normiranju zasigurno su bila predislamska poezija i općearapski beduinski jezik nastao već u prvom stoljeću islamske ere usljed arapskih osvajanja i stvaranja novih naselja u kojima dolazi do međusobnog miješanja pripadnika raznih arapskih plemena. To je porodilo tzv. klasični arapski jezik poznat kao fusha.
Vremenom se putem derivacije stvaraju nove riječi i oznake za stvari koje nisu postojale (npr. daru-l-hayal – kino, el-džewwal – mobitel, itd.), dolazi do promjene značenja nekih riječi ili zastarijevanja mnogih starih riječi, te primanja stranih riječi. Tako se oblikovao suvremeni standardni arapski jezik (MSA – Modern Standard Arabic) koji je u suštini identičan klasičnom arapskom jeziku.
Književni jezik ili fusha se danas u svim arapskim zemljama upotrebljava kao jezik pisane riječi (knjige, novine, časopisi, ...), u zakonodavstvu, sudstvu i administraciji, na televiziji (vijesti i naučno-dokumentarne emisije), džumanskim hutbama u džamiji, službenim saopćenjima za javnost i znanstvenim skupovima. Međutim, svakodnevni arapski jezik kojim se govori na ulici, u krugu porodice i popularnim serijama razlikuje se od književnog jezika. Pored toga, taj kolokvijalni arapski jezik nije identičan u svim krajevima arapskoga svijeta.
Naime, već od trećeg stoljeća po hidžri svakodnevni govorni jezik se mijenja udaljavajući se sve više od književnog jezika. Današnji kolokvijalni jezik gramatički je jednostavnija i leksički daleko siromašnija forma fushe. Može ga se podijeliti u pet većih skupina:
1) Hidžasko-nedždska (dijalekti zapadne Arabije i Jemena)
2) Šamska (Sirija, Liban, Palestina i Jordan)
3) Egipatska (dijalekti Egipta i Sudana)
4) Iračko-zaljevska (kolokvijalni jezik Iraka i zemalja Zaljeva)
Magribska (Libija, Tunis, Alžir, Maroko i Mauritanija)
Zajednička karakteristika svih suvremenih arapskih dijalekata jeste gubljenje krajnjih vokala, gubljenje oblika za nominativ pravilne množine muškog roda (nastavak une) u korist genitivnog oblika (nastavak ine) kojim se počinje označavati i nominativ, gubljenje pojedinih glasova u korist drugih (tako th prelati u t ili s, q se skoro u potpunosti izgubilo ustupivši mjesto hemzetu, itd.), te pojednostavljena gramatika uopće. Govor beduina i djelimice ruralnog stanovištva je uspio sačuvati neke osobenosti književnog jezika koje su se u velikim gradovima izgubile. Primjerice, stoljetna izoliranost Druza u planinama Libana i Sirije je rezultirala njihovim potpunim očuvanjem glasa q. I glas 'ajn je daleko zvučniji među beduinima i na selu nego među gradskim stanovništvom.
Ipak, većina riječi arapskog kolokvijalnog jezika je identična književnom jeziku, ili bar neznatno izmijenjena. Međutim, nearapin koji nakon što dobro savlada fushu i po prvi put se susretne s kolokvijalnim arapskim poznatim kao 'ammiyya, gotovo da ništa ne razumije od njega. Razlog tomu je što su upravo najfrekventnije riječi i jezičke konstrukcije doživjele promjenu. Upravo te najfrekventnije riječi čine okosnicu razlikovanja i među samim dijalektima. Tako se npr. ja želim u Libanu kaže baddi, a u Egiptu 'ayiz. No, i jedna i druga riječ imaju svoga osnova u fushi. Jednom riječju, vokabular 'ammiyye može se podijeliti na tri dijela:
1) Riječi koje u potpunosti odgovaraju knježevnom jeziku (njih je i najviše).
2) Riječi koje su doživjele manju ili veću transformaciju u odnosu na njihov osnov u književnom jeziku.
3) Riječi koje nemaju nikakve veze sa književnim jezikom (njih je najmanje).
Iako je danas praktički skoro nemoguće vratiti fushu u općenarodni svakodnevni jezik, ono što se može i treba činiti jeste njena masovnija popularizacija među samim Arapima. Naime, dva su moguća načina vračanja fushe ''na ulicu''. Prvi i ujedno brži jeste zakonskim uredbama i predviđenim sankcijama regulisati upotrebu fushe, prije svega na televiziji (serije, reklame, zabavne emisije, itd., u kojima po pravilu dominira 'ammiyya) i javnim službama. Drugi i ujedno sporiji način leži u svakom pojedincu obrazovanog sloja Arapa i njegovu vlastitom pregnuću na popularizaciji fushe. Problem je što se arapski intelektualci i u međusobnoj komunikaciji služe kolokvijalnim jezikom.
Ovo sve govorimo stoga što već nekoliko zadnjih desetljeća zapadni orjentalisti, ''putopisci'' i raznorazni izvještači iz Arapskog svijeta pokušavaju umanjiti ulogu i značaj arapskog književnog jezika u korist nacionalnih dijalekata, a sve u cilju razbijanja arapskog i uopće muslimanskog jedinstva.
A Allah nad svim bdije!