Apokaliptična teologija kroz osvrt na knjigu prof. Emīna Džemāluddīna o blizini Sudnjega dana

Autor


Vijest objavljena ovih dana na CNN-u govori kako se 29 članova ruskog kulta Sudnjeg dana, među kojima i četvero djece, zatvorilo u izvjesnoj jami iščekujući Smak svijeta, koji prema njihovu vjerovanju treba da se desi u maju 2008. godine. Sličnih vijesti, čak i sa ishodom kolektivnog samoubistva, nažalost ne manjka u posljednje vrijeme. Fenomen proricanja Smaka svijeta poznat je u skoro svim tradicijama i kulturama, pa tako i kod muslimana. Takve teme danas su radije slušane nego nekad. Neosjetno se uvlače u naš život, pa čak počinju određivati i naše temeljno svakodnevno bitisanje i odnošenje prema stvarnosti kao takvoj. Stvarni problemi koje treba rješavati tako se nesvjesno još više zaturaju u stranu.

O temi apokaliptičke teologije, pod naslovom „Hazreti Mehdi u muslimanskoj tradiciji i apokaliptička teologija“ već smo pisali na Znacima. Izvjesna dešavanja u vrlo bliskoj prošlosti i danima u kojima trenutno živimo ponukali su nas da o istoj temi još ponešto progovorimo, s nadom da se na tu temu više nećemo morati vraćati.

Prije desetak godina profesor Emīr Muhammed Džemāluddīn objavio je u Kairu na arapskome knjigu o dužini vijeka muslimanskoga ummeta, pod naslovom 'Umru ummetil-islām ve kurb zuhūril-Mehdī (Život ummeta islama i blizina pojave hazreti Mehdija). Knjiga je doživjela žestoke napade iz određenih intelektualnih krugova, pa je autor napisao i njezin nastavak, pod naslovom Reddus-sihām 'an kitāb 'umri ummetil-islām (Odbijanje strelicâ od knjige Život ummeta islama). U prvoj knjizi autor je pokušao dokazati kako je vijek muslimanskog ummeta oko 1500 godina, računajući od vremena hazreti Poslanika, a.s. U drugoj knjizi on rezultate svog istraživanja potkrepljuje s novim „dokazima“, tačnije indicijama koje upućuju na isti zaključak. Taj zaključak autor izvodi kroz sedam metodoloških tačaka.

Autor još u uvodu ističe kako mu nije cilj prejudiciranje određenih stvarî, plasiranje bombastičnih tvrdnji, izazivanje letargije kod muslimana i prepuštanje sudbini, itd., navodeći i hadis u kojem Alejhisselam kaže: „Ukoliko bi nastupao Sudnji dan a u ruci nekog od vas sadnica, opet neka je posadi ako može!,“ kao i riječi ʹAbdullāh ibn ʹUmera, r.a., koji je kazao: „Živi za dunjaluk kao da ćeš vječno živjeti a radi za ahiret kao da ćes sutra umrijeti!“ Cilj autora je, kako kaže, probuditi uspavane muslimane kako bi vrlo bliska vremena smutnji i velikih događaja što spremnije dočekali. Konačno, autor ističe kako ovim radom apsolutno ne predviđa tačne datume, posebice samog Sudnjega dana, o kojem znanje ima samo i isključivo uzvišeni Allah, već okvirno ukazuje na njegovu veliku blizinu.

Autor se ovim ograđuje od negativnih interpretacija govorenja o Smaku svijeta, iako nehotično vjerojatno inicira mnogo radikalnije pristupe tom fenomenu. Dodatnu vjerodostojnost svojoj analizi on pokušava dati i pozivanjem na neke klasične muslimanske učenjake poput npr. Sujūtija.

Ovaj naš tekst, kroz kojeg predstavljamo jedno „umjerenije“ plasiranje predskazanjâ o bliskome kraju svijeta, ipak je kritičke naravi. Hazreti Sujūtī, i ostali klasični muslimanski učenjaci koji su se marginalno doticali jednog takvog govorenja, ipak su živjeli u sasvim drugačijem vremenu. Tako i metodologija koju su koristili u svojim djelima, u obraćanju vjernicima i uopće odnosu prema aktuelnim problemima, ne mora nužno da vrijedi i u našem vremenu. Na to su i oni sami ukazivali, možda ponajviše čuveni hazreti Gazālī, koji je živio još u 11./12. stoljeću. Naprotiv, mišljenja smo da o konkretnim pitanjima ove teme baš u našem vremenu možda imamo najmanje prava govoriti, budući smo sigurno više nego ikada pred golemim izazovima na koje trebamo usmjeriti svu svoju energiju, drugim riječima, voditi računa o prioritetima. Nije nam jasno kako se to muslimani mogu probuditi iz gafleta (nehaja), da bi što spremnije dočekali kraj svijeta, kako to autor navedene knjige naglašava, ukoliko im se kaže da je Smak svijeta blizu. Tačno je da je i hazreti Poslanik, a.s., govorio o Smaku svijeta, no da li je, ipak, njegov govor imao istu nakanu kao govor kojeg danas slušamo? Da li je kazivan u istom ambijentu i kako je tada a kako danas takav govor odzvanja u ušima slušalaca?

Prvi dio knjige

 

Vijek nekog ummeta (naroda ili vjerske zajednice) prema autoru treba računati od vjerovjesnika za kojeg se taj ummet veže pa sve do poslanja narednog vjerovjesnika, odnosno poslanika. Po tom principu stvarni vijek Jevreja kao istinskoga ummeta je od hazreti poslanja Mūsāʹa do poslanja hazreti ʹĪsāʹa, a.s., a kršćana od ʹĪsāʹa, a.s., do Muhammeda, a.s. Po tome, vijek islamskoga ummeta računa se od hazreti Muhammeda, a.s., pa sve do Kijametskoga dana, tačnije do ponovnog poslanja 'Īsā pejgambera i njegove smrti.

Da je Sudnji dan blizu autor se poziva i na nekoliko hadisa. Tako el-Buhārī bilježi kako je hzr. Poslanik, a.s., kazao: „Vaš vijek u odnosu na narode koji bijahu prije vas jeste kao period od ikindijskog namaza do zalaska sunca. Jevreji su dobili Tevrat i po njemu postupali do sredine dana, kada ustuknuše, a dobivahu karat po karat (nagrade za dobra djela). Onda narod Indžīla dobi Indžīl, po kojem postupaše sve do ikindijskog namaza, kada ustuknuše, a također dobivahu karat po karat. Tada mi dobismo Kurʹān i (po njemu) postupasmo zalaska sunca, a dobivasmo sve po dva karata...“ U jednom drugom hadisu, kojeg također bilježi el-Buhārī, hazreti Poslanik kaže kako je primjer muslimana, Jevreja i kršćana poput čovjeka koji unajmi ljude da mu rade neki posao do noći. Oni počnu raditi ali tačno u podne odustanu i od posla i od nagrade. Čovjek onda unajmi druge ljude da mu nastave posao ali ovi odustanu u ikindijsko vrijeme a odreknu se i naknade. Čovjek potom unajmi treću grupu ljudi s istim zadatkom, te oni posao dovrše do kraja i tako objedine nagradu obje prethodne grupe.

Iz gornja dva hadisa, autor zaključuje, kako je vijek jevrejskoga ummeta (tačnije ummeta hazreti Mūsāʹa, a.s.) jednak zbiru vijeka kršćanskoga (tačnje ʹĪsāova, a.s.) i islamskoga ummeta. Čuveni Hāfiz ibn Hadžer el-ʹAskalānī u komentaru na gornji hadis veli kako iz njega proizlazi da je vijek, tj. opstojnost islamskoga ummeta viša od 1000 godina, budući je vijek jevrejskoga ummeta jednak zbiru vijeka islamskoga i kršćanskoga, a zna se da je vijek jevrejskoga ummeta do poslanja hazreti poslanika Muhammeda, a.s., veći od 2000 godina, od čega na kršćane otpada 600 godina. Da je vijek kršćanskoga ummeta (tačnije ummeta hazreti ʹĪsā pejgambera) baš toliki, autor kao dokaz navodi i hadis kojeg također bilježi el-Buhārī, od Selmāna el-Fārisija, da je hazreti Muhammed, a.s., kazao: „Vrijeme od 'Īsā'a do Muhammeda je period od 600 godina.“ Po tome vijek jevrejskoga ummeta je najmanje 1400 godina, tačnije oko 1500 godina. Oduzevši od tog broja 600 godina hazreti 'Īsāove ere, proizlazi kako je vijek islamskoga ummeta oko 900 godina. Međutim, da bi dobili što tačniju računicu, na taj broj treba dodati još 500 godina, na koje ukazuje hadis u kojem nas hzr. Poslanik obavještava kako će našem ummetu biti dato još „pola dana“, tj. pola tisućljeća kako taj hadis tumači Saʹd ibn Ebī Vekkās, r.a., preko kojeg se taj hadis i prenosi, a bilježi u zbirkama Ahmed ibn Hanbela, Ebū Dāvūda i drugih.

U ovom prvom dijelu svog dokazivanja blizine Kijametskoga dana, autor se poziva i na kršćanske izvore, kako Bibliju tako i izjave nekih suvremenih kršćanskih teologa, posebice alternativnih i protestantskih crkava iz Amerike. Međutim, mnoge te izjave i predskazanja već su se pokazala neistinitim, tačnije nisu se obistinila.

Drugi dio knjige

 

U ovom dijelu autor prezentira Sujūtijev (16. stoljeće) metod izvođenja računice u njegovoj poslanici el-Kešf, prema kojem je također vijek muslimanskoga ummeta veći od 1000 godina, ne više od 1500. Osnov za ovu drugu izvedbu jesu podaci iz tradicije koji nas obavještavaju o duljini određenih perioda. Kao polazna osnova uzima se predaja po kojoj je vijek dunjaluka 6000 godina (računajući od Ādema, a.s.). Da je vijek dunjaluka 6000 godina autor kao dokaz navodi predaju od Ebū Hurejre, r.a., u kojoj riječ hakb (množina ahkāb) u ajetu „u kojem će zauvijek (ahkāben) ostati (Kur'ān, sura en-Nebe', ajet 23.), tumači kao period od 80 godina, od čega je jedan dao kao šestina vijeka ovoga svijeta (tj. hiljadu godina).

Međutim, prema predajama koje se vezuju uz jevrejsku tradiciju, a koje navodi Ibn ʹAbbās, r.a., vijek dunjaluka je 7000 godina. Autor to dovodi u sklad time što se tih hiljadu godina „viška“ ustvari odnosi na onih 500 godina „pride“ koje su date muslimanima, te još 500 godina samog odigravanja Kijametskoga dana. To dodatno potvrđuju predanja prema kojima je Ādem, a.s., stvoren u petak a i Smak svijeta desit će se u petak, kako to potvrđuje hadis kojeg bilježe Ahmed ibn Hanbel i et-Tirmizī od Ebū Hurejre, r.a.

Uz ovo autor navodi još nekoliko hadisa i predaja koji treba da nam rasvijetle posljednje dane ovoga svijeta. Jedan je hadis kojeg prenosi hzr. ʹAbbās, r.a., u kojem Alejhisselam kaže: „Ādem je živio 1000 godina,“ na što je ʹAbbās, r.a., dodao kako je između Ādema, a.s., i Nūha, a.s., proteklo također 1000 godina, između Nūha i Ibrāhīma, a.s., opet 1000 godina, između Ibrāhīma i Mūsāʹa, a.s., 700 godina, između Mūsā'a i 'Īsā'a, a.s., 1500 godina, a između hazreti ʹĪsāʹa i Muhammeda, a.s., 600 godina. Autor se ovdje poziva na još neke klasične muslimanske povjesničare koji potvrđuju dužinu gornjih velikih svetopovijesnih perioda. Ukupan zbir godina od Ādema (njegova preseljenja na ahiret) do Muhammeda, a.s., tako iznosi 4800 godina.

Nadalje, Ahmed ibn Hanbel, et-Taberānī i drugi bilježe hadis od ʹAbdullāh ibn ʹUmera u kojem stoji kako će nakon izlaska Sunca sa zapada ljudi na Zemlji živjeti još 120 godina, dok el-Buhārī i Muslim od Ebū Hurejre, r.a., bilježe riječi Alejhisselamove da je rekao: „Između dva puhanja u Rog (prvim se uspostavlja Smak svijeta a drugim svi ljudi proživljuju) proći će (40 godina).“ Nakon drugog puhanja u Rog, kako to bilježi ez-Zehebī od Ibn Mesʹūda, r.a., ljudi će 40 godina stajati u neizvjesnosti, iščekujući Dan Velikoga suda. Konačno, pred nama je i hadis u kojem Alejhisselam kaže: „Dan u kojem će ljudi stajati pred svojim Gospodarom (radi obračuna) u trajanju je pola dana,“ tj. 500 godina. Zbir svih ovih perioda je 700 godina, što zbrajajući sa 4800 proizlazi 5500. Oduzimanjem tog broja od 7000 godina vijeka ovoga svijeta dobivamo 1500 godina razlike koja odgovara vijeku ovog našeg ummeta.

Treći dio knjige

 

U ovome dijelu autor se poziva na Ibn Redžeba el-Hanbelija koji također tumači hadis: „Vaš vijek u odnosu na narode koji bijahu prije vas jeste kao period od ikindijskog namaza do zalaska sunca. Jevreji su dobili Tevrat i po njemu postupali do sredine dana,...“ Prema njemu, noć koja prethodi danu, pripada narodima i vjerovjesnicima od Ādema, a.s., do Mūsāʹa, a.s., što je period od ukupno 3000 godina. Božiji vjesnici u tom periodu su poput zvijezda, a Ibrāhīm, a.s., poput Mjeseca. S Mūsāom, a.s., nastupa jedan sasvim novi svetopovijesni period, period velikih Božijih zakona ili šerijata koji je završava Šerijatom hazreti Muhammedovim, a.s. Prema već izvedenoj računici vijek Mūsāovog ummeta je oko 1500 godina, ʹĪsāovog 600 godina, te posljedično tome hazreti Muhammedova 900 godina, na što treba dodati još onih 500 godina „pride“ koje su prema jednoj predaji date muslimane. Tako prema Ibn Redžebu vijek ovoga ummeta je oko 1400 godina.

Četvrti dio knjige

 

Osnov ovog dijela je hadis u kojem stoji kako je Alejhisselam jedne prilike kazao: „Ja i Sudnji dan poslati smo kao ova dva,“ pokazujući pritom na svoja dva jedan uz drugi ispružena prsta. Hadis bilježe el-Buhārī i Muslim. Komentatori se slažu kako je time Alejhisselam htjeo ukazati na blizinu Sudnjeg dana. Također se slažu da je bilo riječ o kažiprstu i srednjem prstu. Ibnut-Tīn hadis komentira na način da se pod njim može dvojako misliti: 1. Da je između poslanja hzr. Muhammeda, a.s., i Sudnjega dana koliko je razlika između ta dva prsta u dužini, te 2. Da između hzr. Poslanika i Sudnjega dana nema više vjerovjesnikâ, baš kao što između kažiprsta i srednjeg prsta nema drugog prsta.

Tu mogućnost tumačenja po dužini prstiju uzima u razradu i sam autor. Razlika u dužini između ta dva prsta generalno je 1/14 ukupne dužine oba prsta. Kažiprst je dug 13 jednakih dijelova a srednji prst 14 istih dijelova. Razlika od jedne četrnaestine, prema autoru, odnosi se na period od izlaska Sunca sa zapada pa do uspostave Smaka svijeta, što je već izvedeno da iznosi 120 godina. Taj broj kad pomnožimo sa 13, proizlazi da je vijek hzr. Muhammedova ummeta 1560 godina. Tu razliku od oko 60 godina u odnosu na prethodne računice autor tumači vremenom iza izlaska Sunca na zapadu, kada će još uvijek na Zemlji biti određeni broj muslimana, šro potvrđuje i Predaja.

Peti dio knjige

 

U ovom, petom dijelu, autor se poziva na Hāfiza Ibn Hadžera el-ʹAskalānija i njegov komentar hadisa u kojem se blizina Sudnjeg dana uspoređuje s periodom od ikindijskog do akšamskog vakta. Prema njemu, hadis može tek okvirno ukazivati na njegovu blizinu, ali se i doslovno može razumijevati. Taj period prema njemu je jedna petina dana. Ukoliko se uzme da je vijek dunjaluka (od Ādema, a.s.) 7000 godina, proizlazi da je ta jedna petina period od oko 1400 godina.

Šesti dio knjige

 

Ovdje se autor ponovo poziva na Hāfiza Ibn Hadžera el-ʹAskalānija, prema kojem je, na temelju različitih predaja, vijek hzr. Mūsāova ummeta oko 1500 godina a vijek hzr. Muhammedova ummeta mora biti manji. Osnov je, ustvari već gore citirani hadis, u čijem nastavku stoji kako će hzr. Mūsāov ummet i onaj hzr. ʹĪsāov na Sudnjemu danu prigovoriti na manju nagradu od hzr. Muhammedova ummeta, argumentacijom kako su kvantitativno bogatiji djelima (ekseru 'amelen). Prema Hāfizu ʹAskalāniju, skoro svi se slažu kako se kod Mūsāova, a.s., ummeta misli na njihov duži vijek a kod ʹĪsāova, a.s., ummeta na pripajanje uz vijek Mūsāova ummeta budući istovremeno vjeruju i u ʹĪsā'a i u Mūsāʹa, a.s.

Sedmi dio knjige

 

Autor sada izvlači zaključak kako gornjih šest postavki, koja jedna drugu podupiru, daju za pravo ustvrditi kako je vijek ovog našeg ummeta veći od 1400 godina a manji od 1500. Govoriti o kraju islamskoga ummeta i nastupu Sudnjega dana dvije su različite stvari. Govoriti o prvom ne znači predskazivati vrijeme Sudnjega dana, tim više što će on biti uspostavljen isključivo nad nevjernicima, koji neće ni imati predstave o njemu, pa će baška njima tako i doći sasvim iznenada, neočekivano (bagteten).

Zaključne misli

 

Evidentno je da literature koja se bavi posljednim vremenom ili āhiri-zemānom sve je više oko nas. Takva vrsta štiva nije samo specifikum muslimana, poznata je pojava i u drugim tradicijama, onim tradicijama u kojima je vjerovanje u Kraj ovoga svijeta dio fundamentalnog vjerovanja, a plasira se preko običnih pamfleta upitne vrijednosti pa do relativno ozbiljnijih studija. Ona je nekada bila, a za mnoge i danas, poput opijuma kojim se ublažava bol trenutnoga stanja u kojem se neka zajednica nalazi i njezina nemoć a istovremeno i daje nova snaga, budi iz duhovne letargije. Za neke je tek interesantna literatura koja graniči sa šundom. Konačno, za neke je skoro ravna blasfemiji i nesuvislom gatanju, govor koji nema stvarnog utemeljenja u konstitutivnoj tradiciji.

O datumima velikih događaja predkijametskoga vremena kod muslimana se govori ili kao rezultat Božijeg ilhāma (nadahnuća) i kešfa (otkrovenja) kod onih koji tvrde da ga imaju, što je gotovo isključivo vezano uz neke sufijske krugove, ili kao rezultat izvjesnih matematičkih proračuna i odnosâ.

Rad kojeg smo predstavili u ovom prikazu nudi datiranje posljednjih događaja ovoga svijeta na osnovu ove druge „metode“, i to jedno okvirno datiranje. Međutim, ima i onih koji nam nude precizne datume, ne samo velikih predznaka Sudnjeg dana najavljenih u hadisu Poslanikovu, a.s., već i mnogih drugih krupnih događaja koji treba da im prethode. Tako primjerice u knjizi Zevāl Isrāʹīl 2022. (Nestanak Izraela 2022. godine) već u naslovu određuje se tačan datum nestanka jevrejske države kao jednog od predznaka Sudnjega dana, 2022./2023. godine, koju autor Bessām Nihād izvodi iz matematičke računice kroz brojčane vrijednosti harfova u određenim ajetima, druge vidove numerologije ali i pozivanje na nebeske pojave. Takva velika nebeska pojava prema njemu je Halejeva kometa, čiji tok oko Sunca traje 75, odnosno 76 godina, a zadnji tok počeo je, što se računa od njezina zenita kao najudaljenije tačke od Sunca, 1948. godine, godine kada je proglašena država Izrael. Knjiga je dosada izdata najmanje tri puta, 1995., 1996. i 2002. godine, a ima oko 100 stranica.

Izvjesni Ahmed Muhammed Selāme, nastavljajući rad Bessāma Nihāda, a čiji rad je objavljen na internetu, ide čak i dalje. On izvodi tačne datume i mnogih drugih događaja koji treba da prethodne Kijametskome danu, a sve kroz numerologiju i brojčane vrijednosti harfova određenih ajeta i stavaka iz Biblije. Tako, primjerice, prema njegovoj računici 2008. godine Izrael će se nametnuti kao vodeća svjetska sila, čiji potpuni pad i propast, baš kao kod Bessāma, treba da se odigra 2023. godine. Te godine treba da se pojavi i hazreti Mehdī, a oko sedam godina kasnije i ʹĪsā, a.s. Kraj Sjedinjenih američkih država bit će nagoviješten još u 2007./2008. godini, i to preko velike prirodne katastrofe, a potpuna propast, prema njemu, treba da se desi 2017./2018. godine. Velika bitka ili rat još neviđenih razmjera (el-melhame el-kubrā), kojeg je kao jedan od predznaka Sudnjeg dana najavio i Alejhisselam, treba da se desi 2029. godine, iza čega će se na Zemlji pojaviti Dedždžāl (u kršćanstvu poznat kao Antikrist). Godine 2031. na Zemlju će sići ʹĪsā, a.s., i ubiti Dedždžāla, a već dvije godine kasnije obistinit će se i sljedeći veliki predznak, izlazak Jeʹdžūdža i Meʹdžūdža (Goga i Magoga).

O velikoj blizini Sudnjega dana, pa čak i navođenjem datumâ, može se čuti i u nekim sufijskim krugovima, primjerice kod hakkānijâ, jednog od suvremenih nakšibendijskih kolova, koji također dolazak „krupnih događaja“ smještaju u godine u kojima upravo živimo. Takvih datiranja bilo je i prije, u stoljećima i generacijama prije nas, ali se mnoga, ipak, nisu obistinila. Da li su pogrešno izvođena, da li su ih pogrešni ljudi izvodili, ili je riječ o nečem trećem?

Kao što reče jedan moj ahbab, šta ukoliko ta predskazanja uzmemo kao „gotovu stvar“, s uvjerenjem, pa se ona ne obistine? Da li tada naša vjera može doći u pitanje?, tim više što se takva predviđanja muslimanima vjernicima plasiraju kao gotova i apsolutna stvar, nešto u što nema sumnje, a znamo da su veliki islamski učenjaci za mnogo sigurnije stvari uvijek na kraju dodavali „Allāhu aʹlem“, tj. „a Bog najbolje zna“, ostavljajući, ustvari, mogućnost da to i ne mora biti baš tako.

Ovakav govor o posljednjem vremenu, u kojem se definiraju datumi, istovremeno zadire i u vjeru na način zadiranja u gajb, onostrano, što je samo Bogu znano. Ne sporimo da dragi Bog Svojim evlijama može otkriti nešto iz gajba, pa nekima čak dati i izun (dopuštenje) da to otkriju. Međutim, obično otkrivanje takvih stvari nije doli Božiji mekr (skrivena Božija zamka koja daje lažna ubjeđenja). Neki to otkrivanje, kao i mnoge druge aktivnosti koje u prošlosti ne bijahu prakticirane, pravdaju upravo velikom blizinom Sudnjeg dana. Metodologija, primjerice hazreti Ibn ʹArebija (12./13. stoljeće), u svim tarikatima priznatog kao ozbiljenog evlije najvišeg stupnja, kojem niko ne osporava titulu Najvećeg šejha (eš-Šejhul-ekber), bila je drugačija. Da li nam ambijent i vrijeme āhiri-zemāna zaista daju za pravo govoriti na način od kojeg se sustezao jedan duhovni gorostas kakav bijaše Šejhul-ekber??

Očito je kako živimo u izuzetno specifičnome vremenu. Tehnološka revolucija u kojoj živimo posljednjih stotinjak godina bila je nepoznanica hiljadama godina, godinâ u kojima je čovjek živio na jedan relativno uobičajen, stalan i jednostavan način. Još uvijek ne znamo kuda nas, primjerice, tek ona vodi. Suvremeni čovjek stoji pred golemim pitanjima koja su se nagomilala u njegovoj povijesti, pitanja na koja se još uvijek traži pravi odgovor. Kulturološke, sociološke, političke i sve druge produkcije, metamorfoze i mutacije novoga doba mnogima svakako opravdano daju za pravo da govore o āhiri-zemānu, iako taj govor umnogome može biti različiti, kretati se od poziva jednom duhovnom pasivizmu pa sve do aktivnog prihvatanja za trenutak u kojem živimo.