Kategorija
Autor
Razmišljajući da li bismo trebali prokomentirati danas vjerovatno najaktuelnije „proročanstvo“ nastupa Sudnjega dana, suočili smo se sa dva osnovna problema.
S jedne strane, tretirajući oslovljenu pojavu na neki način bismo se i sâmi uključili u opću raspravu koja, veoma često, prelazi okvire tradicionalnog, ali i granice svake odmjerenosti.
Nasuprot tome, šuteći pred događajem „aktuelnog proroštva“, na indirektan način bismo podržali ponašanje onih ljudi koji u strahu od moguće realnosti skoroga nastupa tih događaja ne izražavaju svoje mišljenje.
Na kraju smo se odlučili izraziti vlastiti stav, kombinirajući dva pristupa: prvo, izlažući tradicijsko razumijevanje nastupa posljednjega dana, te, drugo, kritički se osvrćući na trend pogađanja tačnoga vremena njegovoga nastupa.
1. Tradicijsko razumijevanje pitanja Sudnjega dana
Sudnji dan ubraja se u članke vjerovanja muslimana, tzv. imanske šarte, a stručno se oslovljava pojmom: „Vjerovanje u Posljednji dan“ (jevmul âhir).
Ostali imanski šarti podrazumijevaju vjerovanje: u jedinoga Boga, Njegove meleke/anđele, Njegove knjige, Njegove poslanike, i propisanu sudbinu (Rešid Hafizović, Teološki traktati 1:O načelima islamskog vjerovanja).
U najopćenitijem smislu, ovaj članak vjerovanja: vjerovanje u Posljednji dan, govori o, uslovno rečeno, „tri perioda“ tog Posljednjeg dana (Imam Fahruddin Râzî, Tefsîr, Bejrut, 1994., tom XIV, str. 19.).
Prvi period (âhir-i zemân) označava posljednje dane života na ovome svijetu, u kojima su sadržana neuobičajena a sasvim konkretna znamenja, predznaci nadolazećeg Dana polaganja računa svih ljudi pred dragim Bogom (ešratus-sâ'a). Na završetku ovoga perioda sve što je na Zemlji umrijet će.
Drugi period (jevm berzehî) je, uslovno rečeno, „međuinterval“, „međudimenzija“, u kojoj su također sadržani brojni vanredni događaji, nematerijalne naravi, ako se može tako reći, predstavljeni događajem trostrukoga puhanja u rog.
Puhanje u rog prvi put naziva se puhanje s posljedicom smrtnoga ustravljenja (nefhatul feze‘i), nakon čega će uslijediti izuzetno strašan prizor „ustajanja mrtvih iz zemlje“ (Kur'an, 27:87).
Puhanje u rog drugi put naziva se puhanje s posljedicom smrtnoga onesviješćenja (nafhatus-se‘ak). Riječ je o ponovnoj smrtisvih bića, jer su sva prethodno oživjela, ali i svih meleka/anđela, izuzev, u jednome smislu blagoslovljenih Džibrila, Mikaila, Israfila i Azraila, odnosno, u drugome smislu, blagoslovljenog poslanika Musâa, budući da je on već jednom doživio smrtno onesviješćenje (Kur'an, 7:143).
Puhanje u rog treći put naziva se puhanje s posljedicom definitivnoga uskrsnuća (nafhatul kijâm), nakon čega će se dogoditi Dan polaganja računa (Kur'an, 39:68).
Treći period Posljednjega dana oslovljen je kao Dan najvišega uspravljanja (jevmul kijâmetil kubrâ). To je Dan općega proživljenja, kada će svaka individua koja je živjela na ovome svijetu odgovarati pred dragim Bogom za sve što je učinila, dobro ili loše.
Nakon Dana suda, ili Sudnjega dana, nastaje vječni jedinstveni način egzistencije, koja će za neke predstavljati vječni užitak, a za druge, ne daj Bože, vječnu kaznu.
Tačno vrijeme nastupanja Posljednjega dana nije nikome poznat, nije bio poznat ni Božijim najodabranijim stvorenjima – blagoslovljenim poslanicima.
No, u povijesti to nije spriječilo neke muslimanske intelektualce da „ponude“ vlastito predviđanje tačnoga vremena nastupanja Posljednjega dana, bilo kojeg njegovog perioda, što je slučaj i sa nekim našim savremenicima.
Ono što je posebno zanimljivo istači, spomenuti intelektualci dolaze iz skoro svih škola mišljenja muslimana, s tim što neki eksplicitno iznose svoje predviđanje, a drugi tek implicitno, u smislu doprinosa razvoju određene kulture posljednjih dana, koja, čini se, u našemu vremenu doživljava period procvata.
2. Trend „predviđanja“ tačnoga datuma nastupa Sudnjega dana
Tradicija poznaje učenje o svojevrsnoj eksteriorizaciji skrivenoga, o otkrivanju skrivenoga, općenito – otkrivanju tajnî, u periodu posljednjih dana (jevme tubles-serâir; Kur'an, 86:9).
I sâma egzistencija je Božija tajna, pa je otuda u interpretativnoj tradiciji muslimana poznata vrste zahvale, ujedno i molbe, dragome Bogu: kako je i pored silovitosti nebesa i Zemlje bio blag, nježan (Latîf), prema njima za vrijeme stvaranja kao i prema čovjekovoj usamljenosti u svekolikome postojanju, da jednako tako bude blag i nježan u određivanju naših sudbina (kader). Iz toga su razloga duhovni učitelji imali praksu da četvrtkom zazovu (prouče) tri puta Lijepo Božije Ime „Blagi“ (jâ Latîf) (Abdul Kadir Gejlani, Evrâdul usbû', str. 132., 133.).
Međutim, uslijed ozbiljnih kriza u kojima se čovječanstvo nalazi (intelektualnih, moralnih, i svih drugih) savremene generacije, otvoreno rekavši – razočarane iznevjerama i nemogućnošću tradicionalnih religijskih institucija da pruže adekvatne odgovore na brojne izazove pred kojima se nalazi savremeno čovječanstvo (pitanje opća dehumanizacije moderne nauke i kulture, promoviranje sasvim devijantnih oblika ponašanja u porodici i društvu, i sl.), opredijelile su se, na neki način, „vještački“ isprovocirati događaje toga „otkrivanja skrivenoga“, ali koji se trebaju dogoditi ne u realnom životu već u virtuelnom svijetu.
Stoga je osnovna zabrinutost: Šta ukoliko nove generacije, svojim dušama bitno okrenute virtuelnom svijetu iz kojega i dolaze informacije i začeci kulture posljednih dana, u dimenzijama svoje intimnosti projiciranim u tom virtuelnom okruženju, dožive, na neki način, armagedon, uništenje, svojih svjetova: svojih nada i planova za budućnost? Kakve će to sa sobom donijeti spoznajne, psihološke, sociološke i sve druge posljedice?
Zato nema nikakve sumnje da je trend „odgonetanja“ vremenskog nastupa posljednjih dana ozbiljno upozorenje svakome pojedincu i svakoj porodici, a naročito tradicionalnim vjerskim zajednicama i crkvama, da se u svakodnevnim postupcima treba odreći orijentiranja isključivo na osnovu vlastitoga probitka, da je nužno posvetiti punu pažnju bližnjima, te da se sâma po sebi nameće obaveza odricanja prakse, rekli bismo, beskonačnog fragmentiranja univerzalnog identiteta čovjeka kao Božijega stvorenja.
3. Moralni imperativ međusobnoga pomaganja
Pored povremenih kušnji, ne postoji izuzimanje bilo koga u planu opće obaveze pozivanja na dobro, shodno kompetenciji svake individue, i odvraćanja od zla, makar i za one generacije koje će stvarno dočekati događanja posljednjih dana, a što potvrđuje Tradicija, naredba dragoga poslanika Muhammeda, alejhisselam:
„Ukoliko nastupi Vrijeme, a u ruci nekoga od vas bude mladica palme, ako može još dok ne ustane neka je zasadi.“ (hadis bilježe imami Ahmed i Dejlemi, prenoseći ga od časnoga Enesa)
Sađenje mladice ujedno je i sađenje blagosti, nježnosti, u međusobnoj komunikaciji, te otvaranje za sučeljavanje s vlastitim ali i problemima drugih ljudi, onih oko nas.
Lijepa riječ, iskreno udjeljivanje od onoga što i sami priželjkujemo imati (novca, ali i pažnje, nježnosti, ljubavi i sl.), kad-tad će u ranjenim dušama sagovornika isprovocirati rast i zrenje autentičnoga stabla sa sasvim konkretnim duhovnim plodovima. koji, ko zna?, mogu kasnije postati pomoć i podrška nama sâmima.