Razmišljanje o islamu i tesavufu (sufizmu) - prvi dio

1. Odnos između islama i tesavvufa

 

Osim što se riječi “tesavuf” i “sufizam”, kojima se danas najčešće imenuje shvatanje, tumačenje i prakticiranje Islama od strane muslimana koji se nazivaju sufije ili derviši, vezuju za značenje “čistoća”, one se, takođe, vezuju i za značenje “obući na sebe vunenu odjeću”. Ovo, drugo značenje asocira na asketizam, a nastalo je zbog toga što su prve sufije nosili grubu vunenu odjeću. Međutim tesavuf se ne može izjednačiti sa asketizmom, jer se neki elementi asketizma javljaju u tesavufskom učenju samo kao sredstva i metode da bi se postigli određeni ciljevi. Dakle tesavuf je mnogo širi pojam od asketizma.

Isto tako se niti pojam misticizam ne može izjednačavati sa tesavufom, iako se to redovito čini. Pojam misticizam označava nešto što je nepoznato, tajnovito, izvanosjetilno, odnosno preciznije rečeno taj termin označava ljude, pravce, pokrete, tehnike i metode koji nastoje da dosegnu nevidljivi svijet, da uspostave kontakt sa njim i da otkriju njegove tajne. Istina je da tesavuf ima to svojstvo da želi da uroni u dubinska značenja i shvatanja Allahovih dž.š. Ajeta i u Kur’anu Časnom i u univerzumu. Istina je i to da sufije nastoje preći barijeru koja odvaja nevidljivi svijet (gajb) od vidljivog svijeta. Ali i u ovom slučaju kao i u prethodnom riječ je o sredstvu, a nikako ne o cilju. Prave sufije ne žele da ostanu na stepenici saznanja o stvorenjima koja egzistiraju u nevidljim svjetovima, oni žele da za sobom ostave sve svjetove stvorenja da ih oni ne bi “ometali” u približavanju Stvoritelju. Svi svjetovi, sva stvorenja i sva bogastva i riznice na njima - sve to za pravog sufiju ne znači ništa bitno i značajno, njega interesuje jedino Gospodar i Stvoritelj svega toga. Čak i sve posebne sposobnosti (kerameti) za pravog sufiju samo su sredstva, a nikako ne ciljevi na njegovom putu. Njegov cilj samo je jedan - Allahovo dž.š. Zadovoljstvo.

Jasno je dakle da se tesavuf ne može objašnjavati niti sa jednim od pojmova “asketizam” i “misticizam” niti sa njima izjednačavati. On je viši od njih.

Da bismo pokušali objasniti šta je to što se obično imenuje imenima “tesavuf” ili “sufizam”, najbolje je da koristimo jedan drugi pojam, koji je isto tako mnogo u opticaju, a to je “tarikat”. Ova riječ potiče od arapske riječi “tariq” koja znači put, prolaz od nečega ka nečemu i upravo njome se na najbolji način može definirati ono što je predmet našeg sadašnjeg razmišljanja.

Pojmovi “tesavuf”, “sufizam”, “tarikat” ne označavaju ništa drugo do jedan sistem shvatanja, radnji i postupaka kojima se Allahov dž.š. rob želi približiti svome Gospodaru i Stvoritelju, te zadobiti i uvećati Njegovu ljubav i Njegovo zadovoljstvo. Znači “tarikat” je “putovanje ka Allahu dž.š.”, a i sama riječ “derviš” ima značenje “putnik”.

Jasno je opet da niko ne može ići putem približavanja Allahu dž.š. i sticanja Njegovog Zadovoljstva, mimo Islama, odnosno Šerijata zasnovanog na Kur’anu i Sunnetu. Odavde se vidi da se u stvari pojmovi “Islama” (potpune predanosti Bogu), kao prirodne vjere čovjekove i “tarikata” (putovanja u Božiju blizinu) nikako ne mogu razdvojiti.

Tarikat, shvaćen u širem smislu riječi kao univerzalni put približavanja Allahu dž.š., nije ništa drugo do islam (zato što se svako ko iskreno i dosljedno živi u islamu de facto približava Allahu dž.š.). Tarikat shvaćen u užem smislu riječi kao tradicija, učenje i praksa derviša (sufija), nije opet ništa drugo do samo jedna dimenzija islama i to ona duhovna. Ovo najbolje potvrđuje izreka:''Šerijat može bez tarikata ali tarikat ne može bez Šerijata!''

Da bismo ovo, naprijed rečeno pojasnili treba da se zapitamo šta je to što je suština Islama i tako dolazimo do narednog poglavlja ovog teksta.

2. Suština islama

 

Jedan od temeljnih elemenata Islama jeste vjerovanje u nevidljivo (gajb). U stvari može se reći da upravo gajb čini vjeru vjerom, jer kada bi Allah dž.š. bio vidljiv ljudima, onda vjerovanje ne bi imalo smisla. Tada bi svi očevidno znali za Allaha dž.š. i Njemu bi robovali, a da nebi imali drugog izbora. Međutim pošto smo se mi, Ademovi a.s. potomci htjeli prihvatiti emaneta vjere, kojega se drugi nisu htjeli prihvatiti, sami sebi smo učinili nepravdu i dovedeni smo u situaciju da se Allah dž.š. sakrio od nas, a mi Ga moramo vjerovati (iako Ga ne možemo uočiti niti jednim našim čulom) i šta više mi moramo našim životima i našim djelima potvrditi iskrenost našeg vjerovanja.

33:72  Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet (vjere),

pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek,

a on je, zaista, prema sebi nepravedan i lahkomislen

  

          Ovaj svijet je jako lijep i zamaman. Njegove ljepote i čari svuda su oko nas i stalno raspaljuju naše strasti i uvećavaju naše želje za posjedovanjem i konzumiranjem tih ljepota. Osim toga tu su naše ambicije i raznorazni problemi i brige na koje u životu nailazimo. Tu je i naravno i prokleti iblis sa svim svojim vojskama (i ljudskim i džinnskim), riješen da učini sve što je u njegovoj moći da nas za sobom povuče u propast.

          U ovakvim okolnostima vrlo brzo se iskaže jedno svojstvo, koje je duboko uronjeno u našu prirodu, a to je zaboravnost. Mi smo bića koja zaboravljaju i ako želimo da kod sebe zadržimo bilo kakvo znanje koje smo naučili moramo ga stalno ponavljati. Svaki čovjek koji nešto zna, ukoliko to svoje znanje stalno i kontinuirano ne obnavlja i osvežava putem ponavljanja, te praćenja i studiranja literature, on ga polahko ali sigurno gubi. Ovo je svojstvo duboko usađeno u svakom čovjeku i od njega se ne može pobjeći.

          Ne treba ni govoriti koliko je opasno kada čovjek zaboravi na svoga Gospodara i Stvoritelja. Allah dž.š. je postavio jedno pravilo koje kaže da ako mi budemo na ovom svijetu zaboravili na Njega i Njegove opomene, On će zaboraviti na nas upravo onda kada će nam Njegova pomoć biti najpotrebnija (na Sudnjem Danu), i obratno, ako se mi budemo sjećali Njega sada na dunjaluku, sjetiće se i On nas na ahiretu i dati nam Svoju Milost onda kada za njom budemo najviše vapili. Dokaz ovome su Allahove dž.š. riječi navedene u sljedećim Kur'anskim ajetima: 

2:152          Sjećajte se vi Mene i Ja ću se vas sjetiti i zahvaljujte Mi...

 

32:13-16     ...Ja sam već istinu rekao:”Napuniću zaista džehennem

                   džinnovima i ljudima zajedno!”-pa trpite zato što ste  zaboravljali

                   da ćete ovaj Dan doživjeti i Mi ćemo vas zaboraviti i vječnu

                   patnju trpite zbog onoga što ste radili...

 

25:18          ...Ti si ovima i precima njihovim dao da uživaju, pa su zaboravili

                   da Te se sjećaju, oni su propast zaslužili.  

Ove Ajete je suvišno komentarisati, oni sami sve najbolje kazuju. Na ovaj način dolazimo do prvog i najvažnijeg elementa na kome se temelji islam i njegova suština, a to je “spominjanje Allaha dž.š.” ili “sjećanje na Allaha dž.š.”, što se na arapskom jeziku kaže “dhikrullah” (kod nas je uobičajen termin “zikrullah”, pa ćemo ga mi dalje i koristiti).

3. Zikrullah

 

 Spominjanje Allaha dž.š. (sjećanje na Allaha dž.š.) odnosno zikrullah je, možemo to slobodno reći, najvažniji element Islama kao prirodne vjere čovjekove. Opravdanost ove tvrdnje dokazuje sljedeći ajet:

29:45   ...spominjanje Allaha je najveće...

Ovdje moramo napraviti malu digresiju. Naime Allahove dž.š. Riječi u gornjem Ajetu različito se prevode. Tako Besim Korkut u svom prevodu Kur’ana Časnog ovo prevodi: “...obavljanje molitve (namaza) najveća je poslušnost...”. Međutim kada se pogleda u originalni tekst Kur’ana na arapskom jeziku vidi se da stoji “dhikrullah ekber”, a to doslovno prevedeno znači: “Spominjanje Allaha (dhikrullah) je najveće i najvrijednije (ekber)”.

Šta za čovjeka znači i kakve mu posljedice donosi odsustvo zikrullaha jasno kazuju naprijed navedeni, Ajeti Kur’ana Časnog. Isto tako može se reći da Salat (Namaz), kao stub vjere i qiraet (učenje Kur’ana Časnog) u svojoj biti predstavljaju najviše i najrazvijenije oblike spominjanja, slavljenja i veličanja Allaha dž.š. (zikrullaha). Mislimo da su ovi navedeni argumenti  više nego dovoljni da potvrde tvrdnju o zikrullahu kao najvažnijem elementu u islamu.

Pojam “zikrullah” možemo shvatati dvojako i to kao zikrullah u širem smislu riječi i zikrullah u užem smislu riječi. Zikrullah u širem smislu riječi podrazumijeva stalno podsjećanje na Allahovu dž.š. prisutnost na svakom mjestu na kojem boravimo i u svako vrijeme u kojem se nalazimo i razmišljanje o Njemu, Njegovim Ajetima i Njegovim Propisima. Nema situacije koja nas može zadesiti, a da nema neki Ajet Kura'na ili Sunnet Resulullahov s.a.v.s. koji se na nju odnosi i zato mi treba da nastojimo da se uvijek sjećamo Allaha dž.š., da osjetimo i svjedočimo Njegovo prisustvo ''ovdje i sada'' i da razmišljamo kako treba da mislimo, govorimo i radimo u konkretnoj situaciji, a da naš postupak bude u skladu sa Kur'anom i Sunnetom (odnosno da tim našim postupkom steknemo Allahovo dž.š. Zadovoljstvo i nagradu) i tako treba i da postupamo.

Sa druge strane pod zikrullahom u užem smislu riječi mi smatramo konkretno izgovaranje Allahovih dž.š. imena u sufijskim (derviškim) halkama koje se sprovodi na poseban način i posebnom tehnikom.

Mi ćemo, ako Allah da, u ovom poglavlju govoriti samo o zikrullahu shvaćenom u širem smislu riječi. Zikrullah, kao što rekosmo predstavlja jedan stalni i kontinuirani proces, koji nas prati kroz čitav život (jasno  riječ je samo o vjernicima). Svojstvo iskrenog muslimana (mu’mina) jeste da uvijek, u svim situacijama, na svakom mjestu i u svako vrijeme nastoji da svim svojim mislima, riječima i djelima izražava iskrenu i potpunu (u skladu sa svojim mogućnostima) predanost i pokornost Allahu dž.š. i da Ga slavi, hvali i veliča što više može. Da bi smo se u ovo uvjerili  dovoljno je da samo malo pogledamo u zbirke Resulullahovih s.a.v.s. hadisa. Tamo ćemo naći da je Resulullah u svim situacijama spominjao Allaha dž.š. i upućivao Mu dove. To je činio i kad bi oblačio ili skidao odjeću ili obuću i prije i poslije jela i kad bi polazio na put ili se vraćao kući i kad bi se penjao na neko brdo ili silazio u neku dolinu i kad bi legao da spava ili kad bi se probudio i kad bi htio prići svojoj ženi i kad bi pristupao nekom sijelu ili ga napuštao, pa čak i kad bi htio ući u nužnik ili kad bi iz njega izašao...Jednostavno u životu Resulullaha, a time i u životu svakog mu’mina nema niti jedne jedine situacije, a da nema neke dove ili zikrullaha vezane za to. Jedini izuzetak je boravak u nužniku, smetljištu ili drugim nečistim mjestima.

Da zikrullah predstavlja jedan neprekidni proces u životu mu’mina dokazuje i poznati hadis o Džibrilovoj posjeti Resulullahu s.a.v.s. kojoj su svjedoci bili Omer r.a. i njegov sin. Kao što je poznato iz tog hadisa kroz razgovor Resulullaha s.a.v.s. i Džibrili-emina otkriveni su nam prvo imanski i islamski šarti kao temelj i minimum vjere i drugo otkriven nam je “ihsan” (robovanje Allahu dž.š. kao da ga vidiš) kao savršenstvo u vjeri. Ovaj hadis prenosi Muslim, a mi ga ovom prilikom citiramo iz knjige “Rijadus-salihin (Vrtovi pobožnih)” koju je napisao Muhjiddin Jahja b. Šeref en-Nenevi, a koja je prevedena u BiH i objavljena u Travniku 1994 godine:

Omer ibn Hattab, r.a. pripovijeda: “Jednog dana smo sjedili kod Allahovog Poslanika s.a.v.s., te se iznenada pojavi jedan čovjek izuzetno bijele odjeće, jako crne kose, bez ikakvih znakova putovanja na sebi, a niko od nas ga nije poznavao. Približi se Allahovom Poslaniku s.a.v.s. i sjede pored njega tako što je prislonio svoja koljena uz njegova i svoje ruke stavio na njegove noge i potom reče: “O Muhammede, obavijesti me o Islamu!” Allahov Poslanik s.a.v.s. mu reče:”Islam je da posvjedočiš da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov Poslanik, da obavljaš namaz, da daješ zekat, da postiš ramazan i da hodočastiš Bejtullah, ako si u mogućnosti.” On tada reče:“Istinu si kazao.”

Mi smo mu se čudili (veli Omer), pita a zatim potvrđuje.

Zatim ponovo reče:”Obavijesti me o Imanu!” Alejhisselam reče:”Iman je da vjeruješ u Allaha, Njegove meleke, Njegove Knjige, Njegove Poslanike, Sudnji Dan i da vjeruješ da je sve određeno, bilo dobro bilo zlo.” Čovjek opet reče:“Istinu si kazao.” Zatim reče:”Obavijesti me o Ihsanu (savršenstvu u vjeri)! Alejhisselam mu reče:”Ihsan je da robuješ Allahu kao da Ga vidiš jer ako ti Njega ne vidiš On tebe zaista vidi.”

Zatim reče:”Obavijesti me o posljednjem času (kada će doći)?” Alejhisselam reče:”Upitani o tome ne zna ništa više od onoga koji ga je upitao.”

“Obavijesti me o njegovim predznacima”, reče on. Alejhisselam reče:” Da robinja rodi sebi gospodaricu, da vidiš gole i bose čobane, čuvare stada kako se nadmeću u visini palača.”

Poslije toga je onaj čovjek otišao, a nakon izvjesnog vremena Allahov Poslanik s.a.v.s. mi reče:”O Omere, znaš li ko je bio onaj čovjek?” Ja mu odgovorih:”Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.” On mi tada reče:”To je bio Džebrail, došao je da vas poduči vašoj vjeri.” 

Iz najprijed navedenog hadisa možemo da zaključimo sljedeće dvije stvari:

 1.  Da bi neko bio musliman nužno je da posjeduje imansko-islamske šarte i da istraje  u njihovom iskrenom provođenju

 2.  Ako neko želi da razvija i usavršava svoju vjeru, put je težnja ka “ihsanu”, težnja ka tome da se iskreno robuje Allahu dž.š. baš kao da Ga vidi jer kako kaže Resulullah s.a.v.s. “Ako ti ne vidiš Allaha, On tebe sigurno vidi.”

 Kako se može doći do “ihsana”? Pa samo podsjećanjem da je Allah dž.š. prisutan uz nas ovdje i sada i da nam upravo ovdje i upravo sada valja misliti, raditi i govoriti onako kako će On biti zadovoljan (odnosno u skladu sa Kur’anom i Sunnetom), a to nije ništa drugo do stalni zikrullah.

Zaključujemo da je trud da se stalno sjeća Allaha dž.š. osnovno i temeljno svojstvo svakog mu'mina. Međutim sjećanje na Allaha dž.š. nije jedini element suštine Islama. To je, istina najvažniji, ali i samo početni element na koji valja nadograđivati ostale. Sjećanje samo po sebi nije dovoljno, jer je ono efikasno samo onda kada djeluje na čovjeka i vrši korekciju njegova ponašanja. Ako se mi sjetimo Allaha dž.š., ali bez obzira na to nastavimo činiti grijehe kao da se ništa nije desilo, mi zapadamo u nemar (gaflet), koji je čak i opasniji od zaborava, jer griješiti u neznanju i zaboravu nije isto kao i griješiti svjesno i namjerno. Znači zikrullah treba da djeluje na čovjeka, da ga potakne da se mijenja i usavršava u robovanju. Tako dolazimo do narednog elementa suštine islama: iskrenosti (ihlasa) i srčanosti (kalba).

4. Iskrenost i srčanost

 

Pojmovi “iskrenost” (ihlas) i “srčanost” (kalb) su nerazdvojivo povezani i zato ih ovdje spominjemo i obrađujemo zajedno. Nema iskrenosti bez srčanosti. Kada neka osoba nešto voli i želi i to osjeća svojim srcem, onda kažemo da ta osoba iskreno voli to što voli i iskreno želi to što želi. Ako pak neka osoba nešto želi ili voli samo svojim riječima, a da tu želju ili ljubav ne osjeća u svom srcu, onda kažemo da ona nije iskrena u toj svojoj želji ili ljubavi.

Iskrenost se sastoji iz sljedeća tri elementa: srca (misli i osjećaji), riječi i djela. Iskren je onaj ko, nešto što misli svojim mislima i osjeća svojim srcem, to isto govori svojim riječima i to isto potvrđuje svojim djelima. Da bi se postigla iskrenost sva tri elementa moraju biti prisutni, odnosno i misli i riječi i djela moraju biti usklađeni. Naprotiv ako neko jedno govori a drugo misli i radi, takva osoba je neiskrena, odnosno licemjerna i dvolična.

Srce je mjesto gdje se formira namjera (nijjet), a znamo da se upravo prema nijjetu mjeri vrijednost svih ljudskih djela. Prema tome iskrenost se formira u srcu, a potvrđuje djelima. U ovom odnosu srce ima prioritetni značaj, ono je centar iskrenosti. To dokazuje Allahovo dž.š. dopuštenje da ga vjernici u ekstremno teškim situacijama mogu čak i negirati svojim riječima i “djelima”, ali im srce mora ostati čvrsto u vjeri:

16:106   Onoga ko zaniječe Allaha, nakon što je u Njega vjerovao, osim ako na

               to bude primoran a srce mu ostane čvrsto u vjeri, čeka Allahova

               kazna. One kojima se nevjerstvo bude mililo stići će srdžba Allahova

               i njih čeka patnja velika.

 

Vidi se dakle da je vjernik onaj ko iz prisile riječima i djelima negira Allaha dž.š., ali Ga svojim srcem čvrsto i nepokolebljivo vjeruje, a da je nevjernik onaj ko je u svom srcu zadovoljan svojim nevjerovanjem. Ovdje isto tako imamo primjer munafika, oni jezikom izražavaju svoju “vjeru” i djelima je formalno sprovode (klanjaju salat, poste i ostalo), ali su u svojim srcima neprijatelji. Takvi govore riječi i čine djela koja pripadaju Islamu samo iz pretvaranja i to u želji da tim putem ostvare neku ovozemaljsku korist.

          Prema tome iskren je i jak u vjeri samo onaj ko vjeruje svojim srcem i tu vjeru potvrđuje svojim riječima i svojim djelima. Slabiji od ovoga je onaj ko vjeruje srcem, ali iz straha od neke opasnosti to ne potvrđuje svojim riječima i djelima (ovakav nije ni kafir ni munafik, već se Šerijatski smatra vjernikom zato što koristi olakšicu koju je Allah dž.š. gore navedenim Ajetom, iz Milosti Svoje, dao vjernicima). A onaj ko ne vjeruje niti svojim srcem, niti riječima, niti djelima, takav se smatra kafirom, dok onaj koji srcem ne vjeruje, a svojim riječima i nekim formalnim djelima “izražava” vjeru, kako bi se time okoristio, jeste munafik (dvoličnjak).

Znači onaj ko želi da bude iskren u svojoj vjeri, on mora nastojati da stalno čisti svoje srce, tako što će nastojati da se “punim srcem” obraća Allahu dž.š. spominjući Ga (Zikrullah) i upućujući Mu dove; da  “punim srcem” obavlja propisane ibadete (Salat, Zekat, Post i dr.); da nastoji ono što pročita u Kur’anu “srcem osjetiti i proživjeti” i da nastoji da to odmah i sprovede u djelo; da “iz srca” voli i čini sve ono što je lijepo i dobro i što Allah dž.š. voli, odnosno da “iz srca” mrzi i ne čini sve ono što je ružno i zlo, i što Allah dž.š. mrzi, i prema mogućnostima se protiv toga bori. Samo ovim i ovakvim putem  se ostvaruje iskrenost, čisti i razvija srce i usavršava vjera. Dokaz za ovu tvrdnju su, između ostalih, sljedeći Ajeti:

39:22       Zar je isti onaj čija je prsa Allah raširio, pa on slijedi svjetlo

                Gospodara svoga? Teško onima čija su srca neosjetljiva kada se

                spomene Allah, oni su u pravoj zabludi!

 

39:23        Allah objavljuje najljepši govor, Knjigu, sličnu po smislu, čije se

                 pouke ponavljaju, zbog kojih podilazi jeza one koji se Gospodara

                 svoga boje, a kada se spomene ime Allahovo, kože njihove i srca        

                 njihova se smiruju. Ona je Allahov pravi put na koji On ukazuje

                 onome kome On hoće; a onoga koga Allah dž.š. ostavi u zabludi

                 niko na pravi put neće moći uputiti.

 

19:58,59  To su ti vjerovjesnici koje je Allah Milošću Svojom obasuo, potomci

                 Ademovi i onih koje Smo sa Nuhom nosili i potomci Ibrahimovi i

                 Israilovi i onih koje Smo uputili i odabrali. Kad bi im se Ajeti

                 Milostivog čitali, oni bi licem na tle padali i plakali. A njih smjeniše

                 zli potomci, koji molitvu (salat) ostaviše i za požudama pođoše;

                 oni će sigurno zlo proći.

 

84:16-21  I kunem se rumenilom večernjim i noći i onim što ona tamom

                 obavije i mjesecom punim – vi ćete sigurno na sve teže i teže

                 prilike nailaziti! Pa šta im je, zašto neće da vjeruju i zašto, kad

                 im se Kur’an čita, na tle licem ne padaju?! 

 

Iz ovih Ajeta jasno se vidi da su srce, sedžda i suze iz očiju znakovi pravih mu’mina, odnosno drugačije rečeno mu’mini ne mogu biti neosjetljivi na Kur’an. Iz toga se izvlači pouka da je - Kur’an posmatrati kao običnu knjigu čiji tekst ne dojmi više nego li tekst bilo koje druge “zemaljske” knjige – jedno svojstvo munafika. Ovdje se izvlači još jedna pouka, naime Ajeti 19:58-59 i 84:16-21 spadaju u grupu od 14 Ajeta u Kur’anu kod kojih se čini sedžda i to zato što je Resulullah uvijek činio seždu neposredno pošto bi ih proučio. Kada se pogledaju ti Ajeti da se primijetiti da se u mnogima od njih spominje sedžda. Resulullah bi dakle, kad bi u tim Ajetima proučio riječ “sedžda”, odmah ustajao i sedždu i činio. Odavde se jasno vidi da su Resulullah i ashabi nastojali da odmah i ne odgađajući, neposredno i konkretno sprovode kur’anske ajete u djelo. Ovo potvrđuju i vjerodostojne predaje od ashaba u kojima se kaže da oni nisu nikada išli na učenje narednog  dijela Kur’ana dok prethodni ne bi shvatili i potpuno primijenili. Islam je način života a Kur’an je udžbenik života.

Na ovom putu mora se istrajati čitav život, a to sigurno znači da ćemo se susretati na tom putu sa prokletim iblisom i njegovim vojskama koji nastoje da nas skrenu sa tog puta ili na njemu zaustave. Znači moramo se protiv njih boriti i istrajati u toj borbi sve do smrti (edžela). Tako dolazimo do trećeg elementa suštine islama, a to je borba protiv samog sebe.

5. Borba protiv svoga nefsa (borba sa samim sbom)

 

Postoji jedna predaja da je Resulullah s.a.v.s. rekao pri povratku iz jedne bitke da se iz malog džihada vraćaju u veliki džihad. Kada je upitan šta je to veliki džihad, odgovorio je da je to borba sa samim sobom. Ovaj hadis je sporan i mnogi ga ne prihvataju kao vjerodostojnog (sahih) i (onoliko koliko ovaj pisac trenutno zna) ne nalazi se u zbirkama hadisa Buharije i Muslima. Međutim, zaista, formalno-pravna vjerodostojnost ovog hadisa nije ni bitna, jer je istinost ove izreke da je borba sa samim sobom veliki džihad evidentna i neosporna. Dovoljno se sjetiti brojnih Ajeta Kur’ana koji upućuju na razum i razmišljanje i na tom osnovu uključiti zdrav razum i onda se lahko shvata da veliki džihad i mali džihad čine jednu nerazdvojivu cjelinu, jednu simbiozu u kojoj ovise jedan o drugom. Naime veliki džihad prethodi malom, jer, da bi vjernik napustio dom i porodicu i priključio se vojsci koja ide u mali džihad, on prvo mora da pobjedi šejtana u sebi koji ga plaši na razne načine (smrću, ranjavanjem i invaliditetom, brigom za porodicom i sl.) ili ga odvraća od borbe pozivajući ga da ostane kod kuće gdje mu je boravak tako  prijatan i gdje je okružen dragim licima njegovih najbližih ili mu govori da je ta borba bespotrebna i besmislena. Na ove i razne druge načine šejtan nastoji da odvrati vjernike, pogotovo one kolebljivije i plašljivije od borbe i samo oni vjernici koji mu se odlučno suprostave i u velikom džihadu ga pobijede, idu u mali džihad. Međutim stvar se ne završava samo sa odlaskom u borbu, jer šejtan obično ne odustaje i zna napadati i mudžahida koji ide na pohod uljevajući mu osjećaj straha i neodlučnosti i umanjujući mu borbeni moral.

Vidimo dakle da onaj vjernik koji ne odnese pobjedu u velikom džihadu neće ni otići u mali džihad ili će u samoj borbi biti plašljiv i malodušan.

Ako čovjek uspije odnijeti pobjedu u velikom džihadu u prvoj fazi borbe, a potom i u malom džihadu u drugoj fazi borbe, nakon toga opet slijedi veliki džihad i od ishoda bitke u toj, trećoj fazi borbe zavisi karakter netom završene borbe (u drugoj fazi), u smislu da li je ona zaista bila borba na Allahovom putu ili ne. Poznato je da je Resulullah s.a.v.s. nazvao i definisao džihadom svaku onu borbu kojom se želi postići da “Allahova riječ bude gornja”, odnosno drugačije rečeno džihad je svaka ona borba kojom se želi uspostaviti vladavina Allahovih dž.š. pravednih i savršenih Zakona na zemlji. Prema tome džihad je svaka ona borbe nakon koje pobjednici upravljaju novoosvojenim prostorom pravedno, milostivo i dosljedno po Šerijatu, pri čemu, naravno, niti oni sami nisu izuzeti od Zakona. Ako, ne dao Allah, šejtan uspije prevariti pobjednike i navede ih da se iskvare, pa počnu griješiti kao što su griješili i oni prije njih, tada ona njihova prethodna borba gubi karakter džihada i dešava se po onoj narodnoj “sjaši Kurta da uzjaše Murta”. Ovo, naravno, ne važi za one među pobjednicima koji zadrže iskrenost na Allahovom putu i za pale šehide.

Zaključujemo da je mali džihad ovisan o velikom koji mu i prethodi i slijedi nakon njega i ako nema pobjede u te dvije etape velikog džihada ili nikako neće doći do malog džihada ili će on pak izgubiti svoj uzvišeni karakter i pretvoriti se u običnu borbu za vlast, plijen i teritoriju.

Međutim isto je tako i veliki džihad ovisan o malom, jer o malom džihadu ovisi iskrenost velikog džihada. Mali džihad je potvrda iskrenosti velikog džihada. Što se ovoga tiče samo je dovoljno spomenuti hadis gdje se kaže da je džihad (misli se na borbu protiv neprijatelja) mizan (vaga) na kojoj se razdvaja iskreni vjernik (mu’min) od licemjera (munafika).

Za one koji ne vole da se stvari zaključuju putem razmišljanja i povezivanja (kijas) već zahtijevaju vjerodostojan dokaz (crno na bijelo) da borba sa samim sobom u Islamu ima karakter džihada (borbe na Allahovom dž.š. putu) i to velikog, možemo spomenuti hadis (koji se smatra potpuno vjerodostojnim) da je Resulullah  s.a.v.s. rekao da je čovjekov najveći neprijatelj njegov nefs (njegova strast). Lahko je zaključiti da borba protiv najvećeg i najopasnijeg neprijatelja i sama nosi atribut najveće i najznačajnije borbe. Zatim navodimo i sljedeće Ajete:

9:44         Oni koji vjeruju u Allaha i u onaj svijet neće od tebe tražiti dozvolu

                da se ne bore zalažući imetke svoje i živote svoje. A  Allah dobro

                zna one koji su pobožni.

 

9:45        Od tebe će tražiti dozvolu samo oni koji ne vjeruju u Allaha i u onaj

                svijet i čija se srca kolebaju, pa sumnjaju i neodlučni su.

Iz ovih Ajeta jasno je to da svaki onaj musliman koji nije dovoljno jak i iskren u vjeri, odnosno koji u velikom džihadu ne pobjeđuje svog šejtana dolazi u situaciju da se koleba, da sumnja u Allahovu pomoć i uspjeh u borbi pa je neodlučan i traži razlog i opravdanje da izostane iz borbe. Takav ne želi da ide u borbu i samo traži način da se izvuče. Allah dž.š. jasno kaže i to da takvi nisu oni koji su jaki u vjeri (lahko je zaključiti da su to oni koji odlučno pobjeđuju svog šejtana) i koje On dobro poznaje kao pobožne.

Prema tome na bazi svega prethodno rečenog zaključujemo da borba protiv samog sebe ima najveći značaj u islamu i da predstavlja nerazdvojivu cjelinu sa borbom protiv neprijatelja i zajedno  sa njom ima karakter borbe na allahovom putu (džihada). Veliki džihad protiv samog sebe je borba koja počinje sa ulaskom u Islam i prestaje tek sa smrću. Poprište ove borbe je čovjekovo srce i njome se ono čisti od prljavštine zlih misli (vesvesa) i grijeha očiju, ušiju, jezika i ruku. Njome čovjek stalno nastoji da iz sebe izbaci ružna svojstva kafira (nevjernika) i munafika (licemjera), a da u sebi razvije plemenita svojstva iskrenog muslimana (mu’mina). Njome čovjek nastoji da bude bolji, odnosno da što u većoj mjeri postigne savršenstvo i potpunost svoje vjere i svoje duše. Njome se čovjek približava svome Gospodaru i Stvoritelju pri čemu raste Allahovo dž.š. Zadovoljstvo njime i on dobiva veći stepen (deredžu) i veću nagradu kod svoga Gospodara.

6. Odnos suštine i forme u islamu

 

Prema tome suštinu Islama možemo rezimirati kao jedan aktivan proces, koji prati čovjeka kroz čitav njegov dunjalučki život, kao proces u kojem se stalno i kontinuirano odvijaju sve naprijed navedene etape zato što čovjek mora stalno nastojati da se umili Allahu dž.š. i da ostvari Njegovo zadovoljstvo i blizinu i to prvo putem zikrullaha, salata (namaza), studiranja Kur’ana (udžbenika života) i posmatranja kako Allahovih Ajeta (znakova) u njemu samom tako i u prirodi i svemiru koji nas okružuju, te razmišljanja o tim Ajetima; a potom aktivnim trudom da bude iskren u svojim mislima, riječima i djelima odnosno da vodi veliki džihad protiv samog sebe stalno nastojeći da iz sebe eliminiše neiskrenost u vjeri i sva ostala svojstva munafika, odnosno da stalno u sebi njeguje i razvija iskrenost u vjeri i sva ostala svojstva mu’mina.

Na kraju se želimo nakratko osvrnuti na odnos suštine i forme u Islamu i istaći da je iz prethodno navedenog sasvim jasno da suština u Islamu ima prednost nad formom. Međutim ovo naravno nikako ne znači da se forma može ili bolje rečeno smije izostaviti ili bitno izmijeniti. Ovo je zaista sasvim jasno iz prostog razloga što naprimjer, ma koliko god mi (kroz razvijene elemente suštine Islama) kvalitetno doživimo salat i on ostvari potrebni efekat na naše srce i našu cjelokupnu ličnost; taj salat nam po Šerijatu ne vrijedi ako smo, bez opravdanog razloga (naprimjer zbog bolesti i slično), izostavili sedždu, koja je u biti svojoj formalni element. To je zbog toga što nam je naređeno da padamo licem na tle pred Uzvišenim Rabbom i ako to formalno ne učinimo, mi prosto nismo izvršili naredbu. Prema tome nema cjeline Islama ako nije prisutno oboje - i suština i forma. Mi, međutim, zaista smatramo da je iz prethodnih izlaganja sasvim jasno da je jedini valjan odnos između ovoga dvojega taj u kome je suština na prvom a forma na drugom mjestu. Ovo zasnivamo na činjenici da je vrlo slabog imana onaj ko samo formalno obavlja propisane ibadete, a da oni ne ostavljaju trag na njegovom srcu i njegovoj ličnosti u smislu da se on u cjelokupnom životu ponaša u skladu sa Kur’anom i Sunnetom. Takav lahko (sačuvao nas dragi Allah dž.š. toga) može ispasti iz vjere, a da to i ne primijeti. Dokaz za ovo je sljedeći ajet:

22:11       Ima ljudi koji se Allahu klanjaju, ali bez pravog uvjerenja;

                 ako ga prati sreća, on je smiren, a ako zapadne i u najmanje

                 iskušenje, vraća se nevjerstvu, pa tako izgubi i ovaj i onaj

                 svijet. To je, uistinu, očiti gubitak.

Dakle nije dovoljno samo formalno se klanjati Allahu dž.š. Čovjek mora nastojati da u sebi izgradi pravo uvjerenje i iskrenost u vjeri kako bi mogao podnijeti iskušenja i da se tada ne bi pokolebao i od vjere odustao; a iskrenost je, kako smo vidjeli, jedan od osnovnih elemenata suštine Islama.

7. Suština tesavvufa

 

Neupućen čitalac se može pitati zašto je u ovom djelu čija je tema tesavuf, ostavljeno ovoliko prostora razmatranju suštine Islama. Odgovor je veoma prost. Za sufije je karakteristično da oni maksimalno insistiraju u svojoj teoriji i praksi upravo na svim onim elementima koji čine suštinu Islama. Drugačije rečeno suština tesavufa je i suština islama. Tesavuf je duboko ukorjenjen u Islamu, on ga prožima kroz sve pore. On je “živi duh Islama”. Svaki musliman koji želi da usavršava i upotpunjava svoju vjeru ide onim istim putem kojim idu prave sufije. Allah dž.š. je Jedan i samo je jedan put koji Njemu vodi, a to je put ulaganja napora da se što iskrenije i što potpunije i bolje živi vlastiti život prema Kur’anu, udžbeniku života i prema primjeru Resulullaha s.a.v.s. (Sunnetu); to je put da se svim mislima, riječima i djelima u svako vrijeme i na svakom mjestu što više i što bolje izražava iskrena Predanost Allahu dž.š. (Islam) i iskrena pokornost Allahu dž.š. i Njegovom posljednjem poslaniku Muhammedu s.a.v.s. Svi oni muslimani koji su iskreni u svom Islamu i svi oni sufije koji nisu šarlatani, već su ozbiljni i iskreni u svom tesavufu idu tim jednim i jedinim putem što Allahu dž.š. vodi.

Ovu je istinu lijepo objasnio poznati učenjak i sufija Ebu Hamid Muhammed El Gazali u svom nadaleko poznatom djelu “Oživljenje vjerskih nauka” (Ihjau ulumud-din), djelu koje je čitavo posvećeno samo jednom cilju – kako unijeti duh iskrenosti u formalno prakticiranje islamskih propisa i dužnosti.

Međutim da li ovo do sada rečeno znači da svaki mu’min mora biti sufija?! Odgovor je odričan zato što onaj ko želi biti mu’min ne mora biti sufija (u smislu pripadnosti nekom bratstvu), ali mora biti iskren i mora nastojati da upotpuni i usavrši svoj Iman. Šerijat može bez Tarikata, ali Tarikat ne može bez Šerijata. Mu’min može da ne bude sufija, ali sufija ne može da ne bude mu’min. Tesavuf ima svoje specifičnosti, ali se on u cjelosti naslanja na Šerijat. Šerijat je stub i temelj tesavufa u istom onom smislu u kojem je salat stub Imana. Ko nema salata njegov Iman se ruši. Ko ne slijedi Šerijat njegov “Tarikat” je zabluda. Šerijat je ogledalo u kojem se razlikuju istinski zaljubljenik u Allaha dž.š. i kvazisufija. Poznata je izreka vjerovatno najvećeg autoriteta među sufijskim znalcima Muhjiddina Ibn Arebija za koga se prenosi da je rekao: “Ako vidiš čovjeka da hoda po zraku, a da ne živi po Šerijatu, slobodno mu u lice kaži da je lažov”. Dakle nije dovoljno da neko samo pokaže čuda (keramete) da bi ga automatski smatrali Allahovim miljenikom (evlijom) ili vodičem (muršidom). Da bi neko zaista bio evlija, alim ili muršid, taj mora živjeti strogo u skladu sa Šerijatom bez ikakvih prekršaja veće prirode. A onaj ko pokazuje čuda, a pri tome je evidentno da krši ili negira Šerijat, to je običan varalica, lažov ili sahir (mag, vračar).

          Šerijat je u tesavufu također i mjerilo kojim se razlikuje stanje (hâl) istinske Allahove blizine i istinskog otkrovenja (kešf) od šejtanske varke i zablude. Ovdje je zgodno navesti jedan doživljaj Abdul Kadira Gejlanija. Naime, prenosi se da se njemu jednom prilikom desilo to da je iznenada bio obasjan velikom svjetlošću, sa svih strana. Prizor je bio veoma lijep i očaravajući. Najednom je iz te svjetlosti začuo gromki glas, koji mu je govorio da je zaradio takvu deredžu, da više nije dužan da bilo kakav ibadet obavlja (namaz, post i ostalo). Kada je to čuo Abdul Kadir je samo rekao: “Lažeš prokletniče”! Na te njegove riječi, svjetlo se odmah pretvorilo u tamu iz koje je izašao šejtan prokleti i zapitao Abdul Kadira kako je uspio da ga prepozna, kada je mnoge, na ovaj način uspio obmanuti. Gejlani mu je odgovorio da je poznato da Allah dž.š. nije nikoga, čak niti Resulullaha s.a.v.s. oslobodio obaveze pokoravanja Šerijatu (čak šta više, Resulullah s.a.v.s. je obavezan slijediti Sunnetullah, Allahov Zakon više nego ostali robovi), te da je nemoguće da Allah dž.š. sam sebi protivrječi.

Vidimo kako Abdul Kadir nije htio prihvatiti “zdravo za gotovo” čak ni ovakvu viziju, nego ju je odmah pogledao kroz naočari Šerijata i vidio je da nijedan rob ne može biti oslobođen obaveze pokoravanja Zakonu Allahovom, a kako bi i bio kada je Resulullah s.a.v.s. kome su oprošteni svi grijesi i prošli i sadašnji i budući (vidi Ajet 48:2), opet nastavio da još više ibadeti i da dosljedno poštuje Zakon. A kada ga je Aiša r.a. vidjevši ga kako klanja u gluho doba noći, upitala zašto to čini kada mu je Allah dž.š. unaprijed oprostio sve grijehe i zagarantovao Džennet, on je samo odgovorio:''Zar da budem nezahvalan rob?!'' (hadis bilježi Buhari) Odavde vidimo da niti jednom robu, nakon ovakvog Resulullahovog s.a.v.s. postupka, nije dopušteno da ne poštuje Šerijat. Resulullah s.a.v.s. je imao neoboriv dokaz (Ajet) da bi sebi čak i mogao dopustiti “slobodnije” poštovanje Zakona, pa je opet nastavio da još više ibadeti i da dosljedno i potpuno poštuje Šerijat. Ovim je Resulullah s.a.v.s. u stvari uspostavio jedan Sunnet - da musliman čak i kad bi 100% bio siguran da će mu grijesi biti oprošteni i da će ući u Džennet, ne smije ostaviti ibadet niti se prestati pokoravati Šerijatskim propisima. On štaviše treba da nastavi ibadetiti još više i Zakon poštovati još bolje i to iz čiste ljubavi prema Allahu dž.š. baš onako kako je to i Resulullah s.a.v.s. učinio.

          Iz ovih primjera jasno nam je koliko je Šerijat inkorporiran u tesavuf i da je upravo Šerijat mjerilo gdje se razdvaja istinski tesavuf od kvazitesavufa, gdje se se razdvajaju prave sufije od šarlatana. Šerijat može bez tarikata, ali tarikat ne može bez Šerijata.