Razmišljanja o ekonomiji u svjetlu svjedočenja dragoga Allaha (8 dio): Razmišljanje o nužnom emitovanju novca jedino i isključivo u onoj mjeri kolika mu je baza u realnoj vrijednosti, samo onoliko kolika mu je osnova u realnim vrijednostima...

Razmišljanja o ekonomiji u svjetlu svjedočenja dragoga Allaha (8 dio): Razmišljanje o nužnom emitovanju novca jedino i isključivo u onoj mjeri kolika mu je baza u realnoj vrijednosti, samo onoliko kolika mu je osnova u realnim vrijednostima (u zlatu ili u realnim vrijednostima robe koja svima treba); Razmišljanje o eliminaciji faktora koji vode ka rastu javnog duga i rastu društvenog siromaštva putem kreditiranja mimo realne osnove, putem vještačkog napuhivanja kredita kupoprodajom kreditnih zaduženja i putem vraćanja postojećih kreditnih zaduženja uzimanjem novih kredita

8.1.Izbjegavanje emitiranja novca mimo realne osnove – emitiranje novca pravilnom monetarnom politikom

Novac u makroekonomiji svake zajednice, odnosno u makroekonomskom sistemu te zajednice, ima isto dejstvo i ulogu poput krvi u živom organizmu.

U ovome smislu, isto kako krvotok u živom organizmu dostavlja svakoj pojedinačnoj ćeliji tog organizma potrebni šećer i kisik da bi sagorjevanjem imala životnu energiju i valjano funkcionirala u cjelini organizma, tako i tok novca u makroekonomiji treba svakom pojedinačnom proizvodnom subjektu osigurati da može na odgovarajućem tržištu, bilo domaćem bilo inozemnom, kupovinom dobaviti sve potrebne proizvodne inpute (predmete rada, energiju, sredstva za rad, tehnologiju) da bi valjano proizvodio svoje robe/usluge.

Isto tako tok novca u makroekonomiji treba svakom pojedinačnom trgovinskom subjektu omogućiti da može na odgovarajućem tržištu nabavke nabaviti trgovačku robu u vrijeme nabavke i da istu može dostaviti/sačuvati na tržište prodaje u vrijeme prodaje.

Svi ti proizvodni/trgovinski inputi imaju stvarnu, realnu, vrijednost koja je mjerljiva istinskim, stvarnim i stabilnim mjerilom vrijednosti/mjerilom cijena u koje svi imaju povjerenja da neće iznenada izgubiti vrijednost. Ovo znači da novac, kojim se svi ti proizvodni/trgovinski inputi mjere i vrednuju, mora biti mjerilo istinske vrijednosti, odnosno mora imati osnovu u stvarnoj, realnoj, vrijednosti.

U ovom smislu novac kao mjerilo istinske realne vrijednosti i sam mora imati realnu vrijednost. Dakle, novac mora da ima osnovu u zlatu (koje nikakvim aktom ljudi ne može biti obezvrijeđeno) ili da ima osnovu u nekoj robi realne vrijednosti (robi koja svima treba i koju zato svi traže), a nikako ne smije biti vještački izražavana vrijednost nekim ljudskim dokumentom ili ljudskom računicom (kad mu se samo nekim ljudskim računanjem i dokumentarnim bilježenjem, ili prostim štampanjem vještački uspostavlja vrijednost bez realne osnove u zlatu ili u realnoj robi).

Prema tome, emitiranog novca u makroekonomiji može biti samo onoliko koliko za njega ima realne osnove u društvenoj ekonomiji. Ako vlast emitira više novca nego što za njega ima realne osnove u makroekonomiji, onda lahko dolazi do neravnoteže koja ima jakog uticaja na pojavljivanje ili pojačavanje inflacije, pa je i ovo značajan razlog da se nikako ne dozvoli pojavljivanje vještačke ''proizvodnje'' novca putem odluke vlasti.

8.2.Izbjegavanje emitiranja novca mimo realne osnove – eliminisanje ''proizvodnje'' novca silom vlasti samo kroz prosto štampanje novca vještačke vrijednosti bez ravnoteže sa realnim vrijednostima roba u tržišnoj cirkulaciji

U vremenima kada su kao novac korištene jedino zlatne i srebrne kovanice nije se moglo desiti da u ekonomiji cirkulira vještački uspostavljena vrijednost novca bez realne osnove budući da je nemoguće vještački proizvoditi zlato i srebro.

Međutim, kada se vremenom počeo koristiti papirni štampani novac postalo je mogućim da novac prostim štampanjem odlukom vlasti, a bez traženja i uspostavljanja ravnoteže sa realnim vrijednostima roba u tržišnoj cirkulaciji, može dobivati vještačku vrijednost bez realne osnove. U tom slučaju se mogu dešavati veoma veliki i značajni ekonomski poremećaji.

Tako, naprimjer, kad vlast želi samo da prostim štampanjem novca ostvari veće vrijednosti investicija, onda sve skupa postaje u znatno većoj mjeri ovisno o finansijskim rezultatima tih investicija.

Ako se takvim ''vještačkim'' investicijama ostvare realni dobici kroz uvećanje novoproizvedenih ili trgovinski nabavljenih roba realnih vrijednosti u veličinama koje odgovaraju tim ''vještačkim'' vrijednostima investicija koje su ostvarene prostim štampanjem novca od strane vlasti, onda u makroekonomiji nema poremećaja već se, naprotiv, ostvaruje rast društvenog bogatstva.

Međutim, ako se ostvare gubici i novopridošle realne vrijednosti ne pokriju vještačke vrijednosti investiranja onda je ravnoteža poremećena. Ovako se obezvrijeđuje realna jedinična vrijednost novca jer cirkulira viša masa novca, uvećana vještački prostim štampanjem, i ta viša, vještački uvećana, masa novca ide u susret istoj realnoj vrijednosti mase roba koje se trebaju vrijednovati tom masom novca i onda više jedinica novca ide ka jednoj jedinici realne robe koja se vrijednuje tim novcem, odnosno raste cijena toj jedinici realne robe.

Ovim se vještačkim napumpavanjem novca iznad njegove realne vrijednosti de facto može izazivati i/ili jačati autonomni proces višestrukog, automatskog i nekontrolisanog stalnog rasta cijena koji se u ekonomskoj teoriji imenuje ''inflacija'' (po engleskoj riječi ''inflation'' koja ima značenje prenapuhivanje, prenapumpavanje).

Iz ovih razloga vlast mora dobro paziti i eliminirati sve one pojave i procese koje bi mogle dovesti do štampanja, odnosno emitiranja, novca bez ravnoteže sa realnim vrijednostima svih roba koje cirkulišu u makroekonomiji.

U smislu svega navedenoga vlast treba paziti da se u društvenoj ekonomiji ne javljaju procesi kreditiranja mimo realne osnove jer se procesima davanja kredita koji nemaju realne osnove, dakle vještačkih kredita, u stvari emitira vještački novac sa svim svojim negativnim svojstvima.

Još je teži i lošiji slučaj kada se pojavljuju procesi kojima se krediti vještački multipliciraju putem kupoprodaje kreditnih zaduženja ili kad se tekuća kreditna zaduženja nastoje vraćati uzimanjem novih kredita.

8.3.Izbjegavanje emitiranja novca mimo realne osnove – eliminacija kreditiranja mimo realne osnove – eliminacija vještačkog napuhivalja kredita kroz multiplikaciju kredita putem vještačkog napuhivanja kredita kroz kupoprodaju kreditnih zaduženja

Kad se kreditni dokumenti kupuju/prodaju na finansijskim tržištima mogu dobijati vještački višu vrijednost.

Tako, naprimjer, ako se neki dokument o realnom kreditnom zaduženju od 1000 KM proda za 100 KM, onda ga onaj koji ga je kupio smatra dokumentom o kreditnom zaduženju sad već više ne u realnom iznosu od 1000 KM (iznosu koje je bilo zasnovan na stvarnoj pozajmici/zaduženju realne vrijednosti od 1000 KM), već u iznosu od 1100 KM.

Kad se isti taj dokument o kreditnom zaduženju dalje prodaje na finansijskom tržištu smatraće se vrijednim 1100 KM i prodavaće se po toj ''novoj'' cijeni, čime se vještački dodaje vrijednost 100 KM na stvarno kreditno zaduženje realne vrijednosti od 1000 KM.

Ovako se vještački multiplicira, odnosno napumpava vrijednost emitiranih novčanih dokumenata i ovo, naročito onda kada se višestruko multiplicira višestukim transakcijama kupovine i prodaje na finansijskim tržištima, jako utiče na procese napumpavanja mase novca.

I na ovaj način se vještački napumpava novac iznad njegove realne vrijednosti, tako da se i ovim putem može izazivati i/ili jačati autonomni proces višestrukog, automatskog i nekontrolisanog stalnog rasta cijena, odnosno inflacija.

Iz navedenih razloga po našem mišljenju vlast treba paziti da se ne kreditira mimo realne osnove i da se krediti vještački ne multipliciraju kroz prodaju kredita koja dovodi do stvaranja nove uvećane kreditne obaveze.

8.4.Eliminacija faktora koji vode ka rastu javnog duga i rastu društvenog siromaštva kroz povrat postojećih kreditnih zaduženja uzimanjem novih kredita

U slučaju kad neki ekonomski subjekt prakticira da postojeća kreditna zaduženja ne vraća zarađenim novcem već obaveze tekućih kredita vraća novim kreditima, onda dolazi u situaciju ne samo da mu se povećavaju dugovi već i da mu njegova zarada postaje faktor od najvećeg značaja za održavanje likvidnosti.

Naprimjer ako neka osoba svoje redovne životne troškove finansira iz kredita koje kontinuirano uzima jedan za drugim, ona ne živi na svojoj zaradi već živi na svome dugovanju bankama koje je kreditiraju. U tom slučaju joj se dugovi po osnovu kredita tokom vremena stalno uvećavaju prvo kroz glavnice novih kredita koje uzima jedan za drugim, a i dodatno kad joj kreditori (oni kreditori koji nemaju vjere i koji žude za haram zaradom kroz kamatu) obračunavaju i traže kamate. U ovom slučaju sve dok je zarada te osobe dovoljno velika da joj može pokrivati rastuće finansijske obaveze njena likvidnost i njeno bogatstvo nisu ugroženi, međutim ako joj redovna primanja postanu manja od tih rastućih finansijskih obaveza onda osoba počinje značajno da osiromašuje. Prema tome, ekonomska stabilnost i standard ovakve osobe postaje direktno i neposredno ovisni o trendovima njenih prihoda, odnosno trendovima njene zarade.

Ako se ovakvi negativni procesi učestalog finansiranja tekućih ekonomskih aktivnosti trošenjem novca koji nije zarađen već potiče iz rastućih kreditnih zaduženja dešavaju u društvenoj makroekonomiji, onda dolazi do porasta svih dugovanja u društvenoj ekonomiji, odnosno dolazi do porasta javnog duga. U slučaju takvih dešavanja od velikog značaja je da taj porast duga bude praćen adekvatnim porastom vrijednosti realnog društvenog proizvoda, kao i adekvatnim porastom zarade u trgovini realnim robama kojima društvena ekonomija trguje na svjetskom tržištu.

Prema tome, baš kako i porast dugova neke osobe neće dovesti do osiromašenja te osobe sve dok je njena tekuća zarada veća od tih dugova, tako i porast javnog duga u društvenoj makroekonomiji ne dovodi do općega osiromašenja i do pada životnog standarda sve dok makroekonomija proizvodi realne robe u adekvatnoj vrijednosti i sve dok ostvaruje adekvatnu zaradu u trgovini realnim robama na svjetskom tržištu. Do pada likvidnosti društvene ekonomije i do općeg osiromašenja može doći samo onda kada porast javnog duga nije praćen adekvatnim rastom vrijednosti realne društvene proizvodnje i rastom vrijednosti realne zarade ostvarene društvenom trgovinom na međunarodnim tržištima.

8.5.Eliminacija faktora koji vode ka rastu javnog duga i rastu društvenog siromaštva - zaključak

Iz svega navedenoga zaključujemo da novac kao krvotok društvene ekonomije nikako ne smije biti zasnovan na vještački kreiranim vrijednostima već mora biti zasnovan na realnoj ekonomiji, dakle na vrijednosti realno proizvedenih roba i na vrijednosti zarade u trgovini realnih roba/usluga na svjetskom tržištu.

Prema tome, bankarski sektor nikako ne bi trebao, pa čak ne bi ni smio, emitirati novac mimo realne osnove jer novac kreiran putem ''štampanja'' u suštini je samo štampani papir koji prestaje biti vještački novac i postaje realnim novcem jedino ako mu rast u realnom sektoru ekonomije da pokriće. U ovom smislu, problemi se pogotovo javljaju ako banke prestanu davati kredite svojim komitentima isključivo iz mase realnog novca koji im je položen već počnu davati kredite u većim vrijednostima od vrijednosti kod njih položenog novca na čuvanju. Ove veće vrijednosti koje banke daju preko vrijednosti realno kod njih položenoga novca u stvari su vještačke vrijednosti koje će šokantno propasti (i tako posjednike šokantno osiromašiti) ako realni sektor ekonomije ne ostvari adekvatan rast koji će im dati osnovu (i podršku) u realnoj vrijednosti.

Isti je slučaj i kad je riječ o vještačkim vrijednostima koje kreiraju mešetari kupoprodajama na kreditnim berzama, berzama dionica i berzama vrijednosnih papira. I to su vještačke vrijednosti koje šokantno propadaju i sve posjednike šokantno osiromašuju ako realni sektor ekonomije ne ostvari adekvatan rast koji će im dati osnovu (i podršku) u realnoj vrijednosti.