Autor
Nakon detaljnijeg razmišljanja o problematici ostvarivanja i održavanja ekonomskih principa produktivnosti, ekonomičnosti, rentabilnosti i likvidnosti na mikroekonomskom nivou preduzeća, vrijeme je da se osvrnemo na razmišljanje o ostvarivanju i održavanju ekonomskih principa na makroekonomskom nivou nacionalne ekonomije.
Prije nekog ozbiljnijeg govora o problematici ostvarivanja i održavanja ekonomskih principa na makroekonomskom nivou nacionalne ekonomije treba se osvrnuti na pitanje subjekta vladavine, odnosno na pitanje autoriteta koji treba nadgledati makroekonomiju države i koji treba da upravlja procesima djelovanja makroekonomije. U ovome smislu želimo da se ukratko osvrnemo na pojmove vlasti i vladavine općenito.
U vladavini ne smije biti nikakvih rivaliteta i sukobljavanja da bi sve ono nad čime se vlada valjano egzistiralo. Ovo je apsolutna istina o kojoj nam Kur'an govori:
Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se. Pa nek je uzvišen Allah, Gospodar svemira, od onoga što Mu pripisuju! (21:22)
Prema tome, apsolutni red sveopće egzistencije je da je apsolutno nezamislivo da bi moglo biti više vladara jer bi se oni u volji i vladajućim odlukama sukobili, pa bi se tako svijet poremetio i bio bi sveopći nered i haos. Odatle su upravo sklad, harmonija i ravnoteža u svemu postojećem znak Jednog, Stvoritelja. Dragi Allah je apsolutno iznad najsitnijeg pridruženja i nezamislivo je da On u vladavini ima ortaka.
Zbog toga je vladavina mnoštva apsolutno nezamisliva i nemoguća, pa odatle nije ispravno ni shvatanje pojma demokratije u smislu da je demokratija potrebna i valjana vladavina naroda, odnosno vladavina mnoštva i većine ljudi.Pravilno shvatanje pojma demokratije je da je demokratija vladavina jednog zakona koji važi potpuno jednako i nepristrasno za sve članove zajednice bez izuzetka.
Ovo se općenito i govori, ali se to ne sprovodi u praksi življenja zbog toga što ljudi koji su na vlasti (pozicija) pretežno i prevashodno nastoje ostvariti svoje lične interese (da povećaju bogatstvo, zaposle porodicu, rodbinu, prijatelje i osiguraju im napredak) i interese svoje uže zajednice (političke stranke). Sa druge strane ljudi koji nisu na vlasti (opozicija) nastoje i politički se bore prevashodno u cilju da osvoje vlast i da tim putem osiguraju sebi i svojima ostvarenje svih onih nabrojanih ličnih i stranačkih interesa. U ovom se smislu često dešava da opozicija uglavnom nastoji oslabiti i onemogućiti sve inicijative pozicije, pa čak i onda kada su one dobre i korisne za čitavu zajednicu.
Dakle, nažalost, prevashodno se dešava da i pozicija i opozicija stalno govore kako im je uvijek interes čitave zajednice uvijek na umu, ali, uglavnom, im je na umu da ostvare svoje interese dok su na vlasti (pozicija) ili da dođu na vlast da bi ih ostvarili (opozicija). Prema tome, uglavnom svi govore o nužnosti vladavine zakona, ali uz to nastoje da taj zakon shvataju, razumijevaju i tumače prevashodno u pravcu ostvarenja svojih interesa.
Vladavina zakona ustvari, u punom i jedinom smislu značenja ovoga pojma, znači vladavinu Allahovog Zakona – da dobro bude iznad zla, da pravda bude iznad nepravde, da moral bude iznad nemorala, da skladni red i ravnoteža budu iznad haotičnog nereda u borbi sukobljenih parcijalnih tendencija.
U tom smislu vladar svake zajednice (domaćinstva, roda, plemena, naroda, države) treba dati prednost onim članovima zajednice koji su dobri, vješti, pošteni bez obzira na to ko su oni, kako se zovu i da li su mu u rodu. Dakle, vladavina zakona znači vladavinu onih koji su dobri, pravedni, moralni i koji su, uz sve ovo, dovoljno vješti, znani i učevni da bi bili sposobni da osiguraju ostvarenje svega toga u življenju zajednice.
Prema tome, nije u redu ako se smatra da je valjano da vlast bude povjerena nekoj skupini, već je valjano da u dunjalučkim zajednicama vlada jedan autoritet, ali taj vladar mora biti prije svega pravedan i dobar, a uz to i sposoban da može valjano izvršiti brojne vladarske obaveze i odgovornosti.
Osnovno je pitanje kakvim se i kojim putevima u društvu osigurava da vladar bude pravedan i dobar, odnosno kakvim se i kojim putevima vladar uklanja sa vlasti ako i kad ne bude više pravedan i dobar.
Kada je riječ o pitanju kako da se osigura da se vlast povjerava jedino dobroj i pravednoj osobi, i tu kao i u svemu drugome jedino je ispravno da slijedimo Poslanika i učimo iz njegovih riječi i djela. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, nam je, kako to hadisi prenose, rekao da nećemo pogriješiti ako slijedimo bilo koga od onih koji su bili bliski njemu, koji su bili uz njega i koje je on odgajao i poučavao. Prema tome, naše je ubjeđenje da bi najbolje bilo da vladar nadzire i odgaja one koji su mu bliski i koji tako učestvuju u vladavini, baš kako u tesavvufu muršid nadzire i odgaja svoje sljedbenike muride. Prema tome, isto kako i muršid poznaje svoje muride, njihove osobine i njihovo ponašanje, te tako on i ocjenjuje kome će od njih povjeriti da mu bude nasljednik, tako bi i vladar (monarh) trebao nadzirati sve sebi bliske osobe koji učestvuju u vladavini kako bi on odredio da ga u vlasti, kad dođe vrijeme za to, naslijedi onaj koji je najbolji.
A i kada je riječ o pitanju kako ukloniti sa vlasti onoga koji nije pravedan i dobar može se uzeti primjer osobe bliske Muhammedu, alejhisselam, hazreti Omera. Zna se da je hazreti Omer u vrijeme kad je bio vladar jednom nekome rekao da se plaši da ne padne u grijeh, a da mu to niko iz straha od vladara ne kaže i ne upozori ga na njegovu grešku. Odatle iz primjera hazreti Omera vidimo kako vladar koji je iskren u vjeri i koji istinski zna koliku odgovornost pred dragim Allahom vlast donosi (o tome kolika je odgovornost zemaljskog vladara pred dragim Allahom za stanje svih onih koji su pod njegovom vlasti ovdje nam se čini najbolje pomenuti pouku da će svaki vladar na Sudnjem danu biti pitan kakvo je bilo stanje najsiromašnijih i najslabijih osoba između svih nad kojima je on na dunjaluku vladao), lično teži da upućuje sve svoje podanika da ga kontroliraju i da reaguju ako vide da je on počeo griješiti.
Mi smo mišljenja smo da je u smislu svega navedenog pogodno državno uređenje po sistemu parlamentarne monarhije, dakle sistemu u kome je na vlasti jedan autoritet, monarh, ali mu je dato samo da nadzire donošenje zakona u društvu(gdje on, dakle, samo ima pravo veta, kako bi mogao proglasiti ništavnim one zakone koji bi objektivno narušili temeljne vrijednosti na kojima počiva društvena zajednica), dok sve vladajuće tekuće odluke prema kojima zajednica živi donosi parlament, odnosno premijer kog bira parlament, a čiji se članovi, poslanici, određuju putem izbora.
Ovoga smo mišljenja jer su u današnjem vremenu svi tekući procesi egzistiranja društva, naročito ekonomski procesi, toliko brojni i raznovrsni da ih samo jedan čovjek i njegov tim savjetnika i pomagača objektivno nikako ne može sagledavati, razumijevati i nadgledati. Smatramo da jedan autoritet, vladar može da sagleda, razumije i nadgleda samo jedan set onih temeljnih vrijednosti na kojima počiva društvo u cjelini, te da iskorištavanjem prava veta (zabrane) onemogući da se na bilo kom vladajućem nivou donesu odluke, mjere ili zakoni koji ugrožavaju ove temeljne vrijednosti na kojim počiva čitavo društvo. Ranije smo kazali da u društvima u kojima ljudi hoće da slijede propise dragoga Allaha vladar mora spriječiti da se na bilo kojem nivou društva i u bilo kojem smislu donose odluke i odvijaju procesi koji su haram, sve što je dragi Allah zabranio.
Prema tome, vladar samo treba nadgledati makroekonomiju države i pravom veta zabraniti i onemogućiti sve ono što je dragi Allah zabranio, a premijer i ministri koje je parlament imenovao trebaju da upravljaju procesima djelovanja nacionalne ekonomije i da uz to znaju da će im sve njihove aktivnosti koje učine u vremenu njihovog mandata biti praćene i valorizirane, te ocjenjene kad dođe vrijeme novih izbora.
Ovim smo zaključili naše razmišljanje o subjektu vladavine, autoritetu koji treba da nadgleda i upravlja procesima nacionalne ekonomije, pa je vrijeme da nešto kažemo o problematici ostvarivanja i održavanja ekonomskih principa na makroekonomskom nivou nacionalne ekonomije.
- Ekonomski principi posmatrani na makro nivou nacionalne ekonomije (Ekonomski principi makroekonomije)
Kada se govori o problematici ostvarivanja i održavanja ekonomskih principa na makroekonomskom nivou nacionalne ekonomije, smatramo da i uređivanje nacionalne ekonomije treba gledati kao uređivanje ekonomije vlastitog domaćinstva. Prema tome, mišljenja smo da se i autoritet koji uređuje državnu ekonomiju i upravlja njom treba ponašati baš onako kako bi uređivao i vlastito domaćinstvo, te da u svim pitanjima uređivanja nacionalne ekonomije pažljivo vodi računa, isto kako bi pažljivo vodio računa o svemu onome što je u njegovom domaćinstvu i što bi svakako nastojao urediti kako je najbolje moguće da bi se osigurao napredak njegovoj porodici.
Dakle vladar treba da gleda i doživljava sve one koji su pod njegovom vlašću isto onako kako bi gledao svoju djecu. Smatramo da je to dobar način da se vladar pripremi za Sudnji dan kad će, kako to pouke islama govore, on biti pitan kako je bilo najslabijim osobama od onih koji su bili pod njegovom vlasti na ovom svijetu.
U ovom smislu vladar treba da pažljivo vodi računa da:
- osigura uslove da se u društvu razvije poljoprivreda i da ima dovoljno hrane da ne bi bilo gladnih, isto kako se on trudi da mu djeca ne budu gladna;
- osigura uslove da se u društvu razviju proizvodnja i trgovina da bi ljudi imali stabilno zaposlenje, dovoljne plate i valjane uslove rada, isto kako on voli da mu djeca budu zaposlena i da rade valjane poslove ne budu gladna;
- osigura uslove da u društvu bude valjana i efikasna zdravstvena zaštita za sve ljude, isto kako on voli da mu djeca budu zdrava i da nemaju nikakvih neugodnosti kad posjećuju ljekare;
- osigura uslove da u društvu bude valjan i efikasan sistem obrazovanja za sve ljude, isto kako voli da mu djeca idu u valjane škole i da budu valjano obrazovana.
Prema tome, u smislu svega navedenoga u nacionalnoj ekonomiji treba osigurati da se društveni kapital i investicije valjano alociraju po svim privrednim sektorima i granama nacionalne ekonomije (da industrija, poljoprivreda, proizvodnja energije, građevinarstvo, odnosno svi sektori i grane imaju dovoljno novca kako bi mogle valjano raditi).
Isto tako je od izuzetnoga značaja da investiranje u one sektore i grane nacionalne ekonomije gdje se ostvaruje proizvodnja sredstava za proizvodnju (društvena proizvodnja sredstava za rad i predmeta rada) bude valjano usklađeno sa investiranjem u one sektore i grane nacionalne ekonomije u kojima se ostvaruje proizvodnja sredstava za potrošnju (društvena proizvodnja roba za potrošnju).
5.1. Pitanje usklađenosti investiranja u proizvodnju sredstava za proizvodnju (investiranja u proizvodnju sredstava za rad i predmeta rada) i investiranja u proizvodnju sredstava za potrošnju (investiranja u proizvodnju roba i usluga za potrošnju)
Smatramo da i pitanje usklađivanja investicija u sektore proizvodnje sredstava za proizvodnju i investicija u sektore proizvodnje sredstava za potrošnju treba gledati kao uređivanje ekonomije vlastitoga domaćinstva. Prema tome, kada uređuje i usklađuje investiranje u proizvodnju sredstava za proizvodnju društva i investiranje u proizvodnju potrošačkih roba društva vladar treba postupati isto onako kako bi postupao kada bi uređivao i usklađivao investiranje u poslovanje svoje, naprimjer, zanatske radionice i investiranje u kupovinu potrošačkih dobara svih članova svog domaćinstva.
U ovome smislu, sa jedne strane, vladar se u pogledu investicija u proizvodnju društvenih sredstava za proizvodnju treba ponašati isto onako kako bi se ponašao kad bi investirao u mašine, tehnologije i materijale koji su neophodni da bi radila njegova zanatska radionica. A, s druge strane, vladar se kod investicija u proizvodnju društvenih potrošačkih proizvoda treba ponašati isto onako kako bi se ponašao ako želi postići da mu djeca mogu u trgovinama i na pijacama naći sve ono što im treba u svakodnevnom životu.
Mislimo da je ovo neophodno da bi vladar mogao razumjeti da je investiranje u sektore proizvodnje sredstava za proizvodnju ustvari ulaganje da društvena zajednica i u sadašnjosti i u budućnosti ostvari sigurnu i stabilnu društvenu proizvodnju, isto onako kako domaćin želi osigurati da i on i njegova djeca imaju siguran posao i zaradu. Dok je, sa druge strane, investiranje u sektore proizvodnje sredstava za potrošnju ustvari ulaganje da društvo i u sadašnjosti i u budućnosti može proizvesti dovoljno potrošačkih roba da bi na svim tržištima bilo dovoljno potrebnih proizvoda kako bi svi ljudi mogli na tržištu kupiti sve što im treba.
Investiranje u sektor proizvodnje sredstava za proizvodnju u suštini je finansiranje proizvodnje mašina, razvijanja tehnologija i proizvodnje materijala, dakle svega što je neophodno da se osigura da se nacionalna proizvodnja u budućnosti ostvari barem u istom kvalitetu i kvantitetu, odnosno i u većem kvalitetu i kvantitetu. Ovo je, prema tome, investiranje u amortizaciju i akumulaciju svih sredstava za rad i predmeta rada u nacionalnoj proizvodnji. Odnosno, to je investiranje da se u bliskoj budućnosti pokuša ostvariti barem prosta, odnosno i proširena reprodukcija nacionalne proizvodnje.
Opet, investiranje u sektor proizvodnje potrošačkih roba u suštini je investiranje u proizvodnju svih onih dobara koji trebaju biti na svim tržištima kako bi svi ljudi mogli kupovati sve ono što im treba za dobar život. Odnosno, to je investiranje u proizvodnju svega onog što je neophodno da se pokuša osigurati da životni standard ljudi u društvu u sadašnjosti i bliskoj budućnosti bude barem isti ili, ako je moguće, i bolji.
Iz svega ovoga je jasno kako je u nacionalnoj ekonomiji od najvećega značaja da investiranje društvenog kapitala u sektore proizvodnje sredstava za proizvodnju bude u cjelini i na najbolji način usklađeno sa investiranjem društvenog kapitala u sve sektore proizvodnje potrošačkih dobara.
Investiranje u sektor proizvodnje sredstava za proizvodnju i investiranje u sektor proizvodnje potrošačkih dobara trebaju biti usklađeni i po kvantitetu i po kvalitetu.
Usklađenost investiranja po kvantitetu znači da ukupan iznos društvenoga kapitala koji se investira u sektor proizvodnje sredstava za proizvodnju bude u ravnoteži sa ukupnim iznosom društvenog kapitala koji se investira u sektor proizvodnje potrošačkih dobara. Ovo je zbog toga da bi se i dalje moglo proizvoditi onoliko koliko društvu treba, s jedne strane, i da bi, s druge strane, bilo dovoljno potrošačkih proizvoda na tržištima kako bi životni standard ljudi bio dobar.
U savremenoj ekonomiji tokovi novca općenito predstavljaju krvotok putem kojeg svaki segment privrede dobiva sve što mu treba da opstane i da se razvija, baš kako ni živi organizam ne može biti zdrav bez zdravoga krvotoka kojim sve ćelije dobivaju sve što im treba. U tom smislu usklađenost investiranja po kvalitetu znači da u cijelosti budu usklađeni svi novčani tokovi investiranja u sve segmente proizvodnje sredstava za proizvodnju sa novčanim tokovima investicija u sve segmente proizvodnje potrošačkih dobara. Jedino ovako svi segmenti društvene proizvodnje mogu dobivati sve što im treba kako bi se u društvu proizvela sva potrebna sredstva za proizvodnju i sva tržišta snabdjela potrebnim potrošačkim robama.
Prema tome, da bi svi ekonomski procesi i u mikroekonomiji i u makroekonomiji bili u ravnoteži, ujednačeni i da bi se valjano odvijali i davali očekivane rezultate nužno je osigurati da se usklade, i po kvantitetu i po kvalitetu, investicije u sektor proizvodnje sredstava za proizvodnju sa investicijama u sektor proizvodnje potrošačkih dobara.
Kad je riječ o tome kako se i kojim putem se svi procesi i tokovi makroekonomije mogu uskladiti, onda se javljaju različiti pogledi koji bi se općenito mogli svrstati u dva osnovna razmišljanja.
Jedno je posmatranje da se svi procesi i tokovi makroekonomije mogu uskladiti jedno putem državnog intervencionizma, odnosno putem planiranja kojim se unaprijed određuje šta će se sve i koliko će se proizvoditi da bi sve bilo usklađeno.
Drugo je posmatranje da se sve to najbolje automatski usklađuje tokovima ponude i tražnje na otvorenom tržištu bez ikakve intervencije.
Izgleda logičnim da se svi procesi i tokovi makroekonomije dobro mogu urediti kroz proces planiranja tako što se svi značajni makroekonomski parametri unaprijed izračunavaju i međusobno usklađuju.
Međutim, mora se izbjeći pogrešno shvatanje kao što je bilo u komunističkim zemljama koje su imale tzv. plansku privredu gdje se mislilo da se svi ekonomski procesi i tokovi mogu unaprijed definisati i uskladiti u jednom centru (a oni su toliko raznovrsni i mnogobrojni da se ne mogu svi urediti i uskladiti samo u jednom centru ma koliko on velik bio). Isto tako u komunističkim zemljama sa planskom ekonomijom u kojima je vladala komunistička partija shvatalo se da je ostvarenje plana za svaki ekonomski subjekt u stvari njihov partijski zadatak koji im je naređen od vlasti i koji svakako moraju izvršiti, pa je tako svako preduzeće nastojalo da u svakom slučaju ispuni planski zadatak (jer su znali da će odgovarati partijskim vlastima ako ne ispune plan), bez obzira na to koliko je takvo poslovanje ekonomski opravdano i isplativo (ranije smo naveli primjer iz SSSR kada su proizvođači lustera u želji da po svaku cijenu ostvare planiranu proizvodnje lustera u kilogramima proizvodili teže lustere, pa se znalo desiti i to da lusteri, zbog svoje težine, padnu sa plafona na sto za vrijeme ručka).
Prema tome, planovi svih značajnih makroekonomskih parametara nikako ne trebaju biti samo dokumenti koji se prave zato što to vlast traži, već trebaju biti valjano i precizno napravljeni tako da se po njima svi značajni makroekonomski parametri unaprijed izračunaju i međusobno usklade. Isto tako, u svemu tome treba voditi računa i o valjanoj stimulaciji svih individualnih ekonomskih subjekata kako bi individualno poslovanje svih njih zajedno bilo valjano usklađeno i uravnoteženo na makro nivou nacionalne ekonomije.
Investicije u sektor proizvodnje sredstava za proizvodnju u stvari podstiču njihovu proizvodnju u nacionalnoj ekonomiji i tim putem definiraju i određuju kvantitet i kvalitet ukupne ponude roba sredstava za rad (mašina i tehnologija) na tržištu, dok investicije u sektor proizvodnje potrošačkih dobara definiraju i određuju kvantitet i kvalitet ukupne ponude potrošačkih roba na tržištu.
Proizvodni sektor obuhvata sve oblasti proizvodnje i trgovine društvene ekonomije, odnosno sve sektore i grane makroekonomije koji snabdijevaju društvo svim robama i uslugama koje društvu trebaju. Dakle, proizvodni sektor uspostavlja ponudu svih roba i usluga na domaćem tržištu (kvantitet i strukturu ukupne ponude na domaćem tržištu).
Svi proizvodni ekonomski subjekti razvijaju ukupnu ponudu društvene ekonomije koja osigurava da ima dovoljno roba i usluga za potrebe svih.
U makroekonomiji ova ukupna ponuda mora biti u skladu sa ukupnom tražnjom. Drugim riječima rečeno, ukupna tražnja mora biti finansijski podržana, odnosno ukupna tražnja mora imati dovoljno novca kako bi mogla kupovati svu ponudu (da nacionalna makroekonomija ne bi pala na smrtnom skoku robe). U tom smislu investiranje (ukupne investicije) u proizvodnju treba biti usklađeno i u statičkom smislu (ukupna vrijednost investicija) i u dinamičkom smislu (vremenski tokovi investiranja) sa investiranjem u potrošnju (ukupni finansijski iznosi plata svih zaposlenih i finansijski iznosi koji se u društvu daju po osnovu penzijskog, zdravstvenog, invalidskog osiguranja i sl.).
Svakako da treba voditi računa i o učešću nacionalne ekonomije u međunarodnoj trgovini. U ovom smislu treba paziti na to šta će se i koliko će se u makroekonomiji proizvoditi za izvoz, odnosno kakva je i kolika ukupna ponuda društvene ekonomije na međunarodnom tržištu, kao i na to šta će se i koliko će se uvoziti da bi na domaćem tržištu bilo i onih roba i usluga koje nacionalna ekonomija ne može proizvesti i da bi općenito ponuda na domaćem tržištu bila bolja i raznovrsnija.
U krajnjoj liniji, svakako se treba paziti i na rentabilnost nacionalne ekonomije u međunarodnoj ekonomiji, odnosno voditi računa o tome koliko nacionalnaekonomija može zaraditi i kakav finansijski rezultat može da ostvari na svjetskom tržištu.
Prema tome, u smislu svega navedenoga u društvenoj ekonomiji treba osigurati da ponuda i tražnja budu u statičkoj i dinamičkoj ravnoteži i da cijene na tržištu budu stabilne (da inflacija bude minimalna).
5.2. Ponuda i tražnja u statičkoj i dinamičkoj ravnoteži
Sve makroekonomske proizvodne grane i sektori društvene ekonomije trebaju da osiguraju takvu ponudu da se na tržištu ponude svi potrebni proizvodi/robe koje ukupna tražnja (tražnja proizvodnih preduzeća koji traže mašine, tehnologije i sl., kao i tražnja svih ljudi potrošača koji traže potrošačke proizvode i usluge koji im trebaju za život) traži na tržištu da joj budu na raspolaganju.
U ovom smislu vlast prvo treba da vodi računa da se za sve ljude društva, bilo putem proizvodnje, bilo putem uvoza (za ono što se domaća proizvodnja ne može proizvesti), osigura dovoljno svih potrebnih proizvoda.
Prvo vlast treba osigurati da ima dovoljnopoljoprivrednih prehrambenih proizvoda za ishranu stanovništva. Tako vlast treba da zna kakvi su poljoprivredni resursi društva, kako i gdje ima njiva, pašnjaka, kakvi su resursi za zemljoradnju, kakvi za stočarstvo, kakvi za ribolov. Vlast treba voditi računa i da se osigura adekvatna mreža puteva komunikacija do svih tih poljoprivrednih resursa, kao i da se izgradi dobar sistem garantiranog otkupa po adekvatnim otkupnim cijenama kako bi tako poljoprivrednici bili stimulirani da proizvedu dovoljno poljoprivrednih proizvoda koliko društvu treba.
Zatim vlast treba osigurati da ima dovoljno industrijskih proizvoda koji su potrebni za normalan život stanovništva. U tom smislu vlast treba znati kakvi su resursi društva u vezi potrebnih industrijskih materijala (kakvi su resursi nalazišta ruda, izvorišta nafte, gasa i sl.), kakvi su resursi društva u vezi svih potrebnih industrijskih sredstava za rad (kakve sve tehnologije i mašine društvena proizvodnja može proizvoditi, odnosno kakve su finansijske i druge mogućnosti društva da se mogu uvoziti sve tehnologije i mašine koje su potrebne svim granama društvene proizvodnje, a koje domaća proizvodnja ne može proizvesti).
Da bi i društvena poljoprivreda i industrija valjano funkcionirale neophodno je da vlast osigura da bude dovoljno energije koja je potrebna svim ekonomskim subjektima. Isto tako je neophodno da vlast osigura da bude dovoljno energije koja je potrebna za normalan život stanovništva. U tom smislu vlast treba znati kakvi su energetski resursi društva (kakvi su energetski resursi društva, kakve su sve i kolike mogućnosti da se energija proizvodi ili crpi iz nalazišta), odnosno kakve su finansijske i druge mogućnosti društva da se može uvoziti energijakoja je potrebna da sve grane proizvodnje valjano rade i za valjan život stanovništva, a koje domaća proizvodnja ne može proizvesti.
Na sve ove načine se određuje ukupna ponuda na društvenom tržištu. Društvena ponuda na tržištu mora biti usklađena sa tražnjom i statički kvantitativno(da se ukupno ponudi onoliko koliko tražnja traži) i statički kvalitativno (da pojedinačno svi elementi ukupne ponude uglavnom ponude ono što odgovarajući elementi ukupne tražnje traže), kao i da sve ovo bude dinamički usklađeno (da u određenom vremenu i ukupna ponuda i svaki element pojedinačno, ponude ono što odgovarajući elementi tražnje baš u tom vremenu traže).
Prema tome, u makroekonomiji svi ekonomski subjekti koji generišu ponudu, svaki ponuđač pojedinačno za onaj element ponude koji on nudi, trebaju da valjano vide i procjene kakva je i kolika je tražnja za tom robom, da bi je mogli efikasno realizirati na tržištu i tako valjano poslovati.
Vlast opet treba da valjano vidi i procjeni kakva je i kolika je tražnja za ukupnom ponudom i da razvije sistem da svaki element tražnje ima dovoljno novca da može kupiti svoj element ponude.
Prema tome, vlast mora osigurati da tražnja bude finansijski podržana i da tako makroekonomija ne bi pala na ''smrtnom skoku robe'' (što se, kako je već rečeno, dešava onda kad se ne može prodati roba jer tražioci nemaju novca da je kupe).
5.3. Stabilne cijene na nacionalnom tržištu (minimalna inflacija)
Inflacija (''prenapuhivanje'' kako taj izraz ima značenje) može se definirati kao proces stalnog rasta cijena koji automatski sam sebe podržava i pojačava.
Novac normalno treba da bude samo opšti ekvivalent u razmjeni na tržištu i kao takav treba samo da služi kao mjerilo cijena na njemu. Novac, dakle, samo treba da podrži tokove razmjene realnih vrijednosti (realnih roba i usluga), a ne da vještački gradi fiktivnu nerealnu vrijednost (rast cijena bez realne osnove u realnim robama i uslugama). Zato se i vidi koliko je zlo kamata jer se hoće nešto uzeti (zaraditi) samo na protoku vremena bez proizvodnje bilo kakve realne vrijednosti u robi i/ili usluzi, ili bez realnog trgovačkog donošenja potrebnih roba koje se na tom mjestu ne mogu proizvoditi i kojih zato tu ne može ni biti. Kamatari neće ništa da doprinose proizvodnjom ili donošenjem iz udaljenih mjesta robe već hoće da zarađuju samo proticanjem vremena.
Da bi novac bio medij koji omogućava stabilnu i uspješnu fluktuaciju roba i usluga on mora imati stabilnu vrijednost u koju kao takvu svi učesnici u ekonomiji imaju povjerenja. Kada se izgubi ta stabilnost (a to se u inflaciji upravo i dešava jer se zbog stalnog prenapuhujućeg rasta cijena gubi povjerenje da će novac koji se posjeduje sačuvati vrijednost) dolazi do paničnog straha od gubitka vlastite vrijednosti i svi u tome učestvuju. Hranjene panikom cijene u ekonomiji podivljaju kao što kancerogene ćelije podivljaju i učine da organizam napada sam sebe. Zbog toga je element koji je teorija ekonomije nazvala ''inflatorna očekivanja'' veliki pokretač rasta inflacije i rušenja stabilnosti makroekonomije.
Zbog toga vlast mora voditi računa kako da eliminira efekte inflatornih očekivanja koji hrane inflaciju. Zgodan je primjer iz historije kad je bila jako velika inflacija u nekadašnjoj SFRJ i kad je tadašnji premijer Ante Marković uveo konvertibilni dinar (jugoslovenski dinar prije toga nije bio konvertibilan) da bi tako umanjio inflatorna očekivanja koja su dodatno hranila i pojačavala inflaciju da bi ljudi tako imali sigurnost zbog toga što su znali da svoje dinare lahko mogu zamijeniti za čvrstu i stabilnu drugu valutu. Drugi je primjer kad je premijer Malezije Mahatir Muhamed, u situaciji kad su neki subjekti na međunarodnim finansijskim tržištima htjeli da sruše ekonomiju Malezije iznenadnim izmjenama kurseva po kojim se malezijska valuta razmjenjivala za druge valute, angažirao vojsku koja je stražarila na ulazima banaka da bi na taj onemogućio uspaničene ljude da panično i nekontrolisano iznose novac i vrijednosti iz Malezije.
Inflatorna očekivanja su faktor generiranja inflacije koji se javlja kroz ponašanje ljudi i utiče na rast inflacije kroz ponašanje pojedinih preduzetnika koji zbog inflatornih očekivanja povećavaju cijene roba koje proizvode.
Međutim, još veći i značajniji faktor generiranja inflacije javlja se u ponašanju vlasti onda kad vlast štampa previše papirnog novca i tako generira inflaciju jer tad više novca ide prema istom kvantitetu roba, pa jedinična vrijednost valute gubi vrijednost (novac se obezvrjeđuje), a to je u stvari rast cijena i inflacija.
Prema tome, novac ne može imati fiktivnu osnovu izraženu nekim brojevima koje vlast može mijenjati kad hoće i kako hoće, već novac mora imati realnu osnovu koju ljudi ne mogu povećavati ili smanjivati.
Dragi Allah je uspostavio red u kojem je opšti ekvivalent zlato i srebro koje ljudi ne mogu proizvesti i ne mogu ga po svojoj volji povećavati. U tom smislu Kur'an govori o zlatnom i srebrnom novcu. Suština je, kako mi to shvatamo, u tome što zlato, a ni srebro, ljudi ne mogu proizvesti (alhemičari su maštali o tome ali nisu mogli uspjeti) i zato u zlatnom novcu nema i ne može biti povećanju kvantiteta novca po volji vlasti i tako ni inflacije po tom osnovu. Međutim kad je država počela štampati novac i kad su vlasti pomislile da tako prosto mogu imati veću vrijednost običnim ''proizvođenjem'' novca počeli su poremećaji i slučajevi inflacije.
Prema tome, novac mora imati realnu i stabilnu osnovu u zlatu ili možda u nekoj realnoj vrijednosti koja svima treba.
Tako su SAD za to koristile naftu arapskih zemalja, tako što su im, koristeći status velesile u tadašnjem tzv. ''zapadnom svijetu'', odnosno u skupini svih nekomunističkih i kapitalističkih zemalja, naredili da ne mogu nikome prodavati naftu osim za dolare. Tako su SAD kroz tzv. ''naftni dolar'' u funkciji svjetske valute izvjesno vrijeme čuvali stabilnost međunarodnog finansijskog sistema, ali su kasnije počeli da više štampaju i ''proizvode'' dolar čime se stabilnost poremetila.
Prema tome, jasno je da je red dragoga Allaha da kao novac može biti samo ono što ljudi ni na koji način ne mogu proizvoditi ili uticati mu na vrijednost, odnosno novac kao opšti ekvivalent u svim tokovima razmjene mora imati fiksnu i nepromjenjljivu vrijednost koja je jednaka za sve.