Kazivanje o Isaiji i Jeremiji, alejhimesselam, (II dio)

 

Jeremija, alejhisselam
 
 
Predanja nas izviještavaju kako je Jeremija, alejhisselam, živio krajem 7. i početkom 6. stoljeća prije Isāa, alejhisselam, - dakle nešto više od šest stotina godina prije njega, a oko pedeset ili nešto više godina nakon Isaije, alejhisselam. Dragi Allah najbolje zna. Potomak je Haruna, alejhisselam. Budući da je rođen kao pripadnik svećeničkog plemena Levi, još od malih nogu je pripreman da, poput svoga oca,[1] život provede kao svećenik Israila u stalnome hizmetu Allahovoj vjeri.
Kao čestit, plemenit i veoma odgovoran, Jeremija, alejhisselam, je svoj životni poziv shvaćao krajnje ozbiljno i davao je sve od sebe da bude što iskrenije vjere, što ljepšega ponašanja i što veće i potpunije učenosti u svim vjerskim i drugim znanostima potrebnim jednome savjesnom i odgovornom svećeniku Israila. Prenosi se da je još u dječačkoj dobi u snu vidio meleka koji ga je obavijestio da ga je dragi Allah za Sebe odabrao još prije nego ga je stvorio,[2] što mu je svakako davalo poseban podsticaj.
Ali, kako je u vjeri i znanju napredovao, Jeremija, alejhisselam, je sve više postajao svjestan teškog i duhovnog i svakog drugog stanja u kome se čitav njegov narod gušio. Već je bilo prošlo nekoliko decenija od smrti Isaije, alejhisselam, a njegove su riječi još uvijek bile itekako aktuelne jer su isti oni procesi na koje je on dramatično upozoravao i dalje trovali dušu Israila i nagrizali društvo u cjelini. I Jeremija, alejhisselam, je, baš kao i Isaija, alejhisselam, decenijama ranije, svakodnevno bio svjedokom kontinuirane erozije unutarnjega suštinskoga sadržaja vjere većine njegovih sunarodnika koja se kod njih već u izuzetno mjeri bila svela na golu i praznu formu i kao takva je postajala sve slabijom branom najezdi mnogih idolopokloničkih običaja koji su se sve više širili među Judejcima. U takvoj situaciji i moral je rapidno padao pa su se u društvu raširili razni grijesi, poroci i opačine.
U skladu sa jednom drevnom mudrošću koja kaže da je iskreni vjernik sklon vlastiti grijeh osjećati kao planinu koja mu ogromnom silom pritišće pleća a munafik (licemjer koji se samo pretvara da je vjernik) ga osjeća samo kao muhu koja mu stoji na licu i koju je lahko otjerati prostim zamahom ruke, većina judejskih svećenika, vjerskih učenjaka i pobožnjaka uopće nije bila svjesna koliko je bilo ozbiljno i alarmantno stanje u kome su bili. Većina duhovne elite Judeje, ubijeđena da im bereket Jerusalema i Bejtul-makdisa osigurava Božije zadovoljstvo i da će On, hvaljen i slavljen vječno neka je, zbog toga prihvatiti njihovo teatralno poštivanje forme vjerskih propisa a preći preko svih slabosti i nedostataka njihovog unutarnjeg suštinskog vjerskog sadržaja, nije ni pokušavala nešto ozbiljnije učiniti u pogledu popravke stanja. Nisu im smetali mnogobrojni ljudski grijesi koje su svakodnevno gledali u ''svome stadu'' – bitno im je bilo da ljudi sprovode vjersku formu i daju priloge. Narod se opet, baš poput stada koje izmiče iz ruku neodgovornih i nesavjesnih čobana, nakon ''otaljanih'' formalnih ibadeta, prepuštao vlastitim strastima i ovosvjetskim ciljevima bez želje za samoodgajanjem i samokontrolom.
U zanemarivanju vjerskih ograničenja u ponašanju naročito su se isticali slabovjerni judejski kraljevi – u njihovim ambicijama i težnjama ka povećanju ekonomske, političke i vojne snage carstva ni na um im nisu padala bilo kakva moralna ograničenja, pa makar te naredbe dolazile i od dragoga Boga. Stupali su tako u razne saveze sa mnogobožačkim carevima ne vodeći mnogo računa o vjerskim propisima koji su sve to precizno regulirali i nisu im smetali idolopoklonički običaji koji su se sve više javljali i u dvorskom protokolu i u njihovom privatnom životu. Slijedeći ''modu vladarskih krugova'' i narod je prihvatao iste nevjerničke običaje. A svećenici i ostala duhovna elita sve je to nijemo promatrala. Ova je kobna ignorancija trajala sve dotle dok se nisu začule gromke opominjujuće riječi Božije Objave iz usta jednoga čestitoga mladića koji se spremao za svećeničku službu – Jeremije, alejhisselam.
Objava koja je bila spuštena Jeremiji, alejhisselam, do temelja je uzduž i poprijeko protresla čitavo judejsko društvo. U lice je nepravednim i u nemoralu i grijesima ogrezlim vlastodršcima govorila istinu; inertnim je svećenicima i vjerskim učenjacima ukazivala na njihovu svjetovnu pohlepu i ogoljeni vjerski formalizam bez zdrave unutarnje suštinske sadržine koji ih dovode na samu ivicu ognjenoga bezdana; narod je opominjala da se što prije okane nemara prema vjerskim dužnostima (gaflet) i griješenja; - i sve ih je zajedno pozivala da se iskreno pokaju dragome Allahu i vrate se pravome putu. Po svemu sudeći, ljudi koji se odazvaše Jeremijinim, alejhisselam, riječima bili su u manjini, ali je veoma značajno bilo to što je među njima, kako se prenosi, bio i Josija, kralj Judeje.
Biblija pominje kralja Judeje Josiju kao vladara koji se jako trudio da ispravi teške greške njegovog oca kralja Amona i naročito djeda – zloglasnog kralja Manasesa. O Josiji je ostalo zapisano da je ulagao veliki trud i napor da se njegov narod vrati pravome putu i da se Judeja potpuno očisti od svih natruha mnogoboštva i idolopoklonstva koji su se bili prilično raširili među njima.[3] Na kralja Josiju su, dakako, jako uticale riječi Jeremije, alejhisselam, koji se pojavio trinaeste godine njegove vlasti,[4] a vjerovatno je na njega blagotvorno djelovalo i to što je tokom renoviranja Bejtul-makdisa koje je on poduzeo 622. godine prije Isāa, alejhisselam, na jednome tajnom mjestu pronađen drevni sveti tekst koji je već odavno bio izgubljen.[5] Jasne opomene iz tog starog spisa koje su bile u skladu sa živom riječju Jeremije, alejhisselam, navele su kralja da se duboko zamisli i da krene u akciju revitalizacije istinske vjere. Za svoga je života, kako predanja kažu, učinio na tome planu puno dobra. Ali, kako jedna lasta ne čini proljeće tako ni jedan pojedinac ne može sam izmijeniti ono čemu teži mnoštvo ostalih, makar to bio i vladar njihov. On ih može ''držati na uzdi'' i vladarskim autoritetom usmjeravati ih u željenome pravcu, ali ako oni sve to i srcima svojim ne prihvate, onda se većinom vraćaju starim navikama čim njega nestane. Tako se, nažalost, baš kao i u slučaju faraona Ehnatona čije su plemenite vjerske reforme napuštene čim je on umro,[6] desilo da su se ljudi nakon Josijine smrti u većini vratili starim porocima, licemjerstvu i vjerskom nemaru, pa čak i idolopokloničkim običajima. U tome je, da ironija bude veća, prednjačio njegov rođeni sin kralj Joakim za koga biblijska tradicija kaže da je zapao u krivoboštvo.[7]
Gledajući svakodnevno kako Israil tone sve dublje u stravičnoj spirali licemjerstva, vjerskoga nemara, krivoboštva, nemorala i pokvarenosti, Jeremija, alejhisselam, se još više trudio da ih danonoćno opominje i poziva na pokajanje.
Opomene su njegove izgleda i imale nekog uspjeha među narodom (mada po svemu sudeći ipak ne i kod većine), ali su u višim društvenim krugovima uglavnom ''dočekivane na nož''. Jeremija, alejhisselam, je zbog toga u toku svoje dugogodišnje vjerovjesničke misije,[8] bivao uznemiravan i proganjan, a ponekad i zatvaran u tamnicu. No, ništa ga nije moglo ušutkati – čak i kada bi čamio u tamnici, Jeremiji, alejhisselam, je dolazio pod prozor njegov vjerni učenik Baruh i on bi mu diktirao. Baruh je sve to s velikom pažnjom zapisivao i poslije čitao narodu.
Naročito su dramatična bila Jeremijina, alejhisselam, upozorenja da Judeji, ako se ne pokaje, prijeti skora teška kazna i veliko poniženje od tuđinskog jarma. Naime, Objava je Jeremiji, alejhisselam, kako je vrijeme proticalo sve više govorila du su grijesi njegova naroda postali toliko veliki, ozbiljni i rašireni da će im, ako se čim prije ne poprave, dragi Allah za kaznu i milosrdnu opomenu dati da na njih krene silna neprijateljska vojska da ih porobi, opljačka i da sve što su podigli sa zemljom sravni. Do koje im je mjere stanje bilo teško može se vidjeti iz sljedećeg citata:
 
... Wehb ibn Munebbih kaže: ''Kada se među Izraelćanima pojaviše svakojaki grijesi, Allah je jednom njihovom poslaniku, po imenu Eremija, objavio da ustane i ode među svoj narod i da im kaže da imaju srca ali njima ne shvaćaju, da imaju oči ali ne vide, da imaju uši ali ne čuju, i da se Allah zahvaljujući dobru njihovih predaka sažaljeva na njihove potomke. Allah mu je dalje objavio da ih upita kakvi su bili rezultati poslušnosti prema Njemu i je li iko bio sretan ko Mu je bio neopokoran, i nesretan ko Mu je bio pokoran? Poslanik im je dalje rekao da se i životinje prisjećaju svoga zavičaja pa se tamo vraćaju, a da su oni pogazili sve blagodati koje su date njihovim precima i počeli da počast traže na drugome mjestu. Dalje im je rekao da su njihovi učeni ljudi zaboravili na obaveze prema Bogu a pobožnjaci su počeli obožavati druge mimo Njega, da se isposnici ne pridržavaju onoga što oni znaju, a vladari poriču i Boga i Njegove poslanike, tajeći lukavstva u svojim srcima i prepuštajući jezike lažima. Gospodar se kune svojom svemoći da će na njih poslati narode koji neće razumjeti njihov jezik, koji ih neće poznavati niti se smilovati nad njihovim plačem. On će im poslati nemilosrdna vladara sa brojnom vojskom poput oblaka i povorke sa svih strana, čije će se zastave vihoriti poput orlova kad lete, a konjica jurišati poput ptica grabljivica. Oni će građevine još jednom do zemlje porušiti, a naselja opustošiti. (Gospodar svih svjetova dalje kaže)[9] Teško Jerusalemu i njegovim stanovnicima! Tako ću ih izložiti ubijanju i ropstvu! Tako će se nakon svadbenih pjesmi začuti krici, nakon rzanja konja zavijanje vukova, nakon raskoši po dvorovima, jazbine za zvijeri, umjesto raskošnih svjetiljki dim buktinja, poniženje nakon dostojanstva i ropstvo nakon blagostanja! Sigurno ću miris njihovih žena zamijeniti prašinom, a umjesto jahanja na udobnim sedlima ići će pješke. Sigurno ću njihova tijela učiniti đubrivom za zemlju, kosti da ih prži Sunce! Sigurno ću ih podvrgnuti najrazličitijim patnjama, a onda narediti nebu da bude željezni svod, a zemlja kao od bakra izljevena, pa kad kiša i padne, zemlja neće rađati, a ako nešto kroz bakar i prođe, to će biti iz Moje milosti prema životinjama! Padavine neće padati u vrijeme sjetve, nego tek u vrijeme žetve! Ako nešto i posiju daću da to oboli, a ako šta i ostane uzeću bereket od toga! Ako Me budu molili neću im se odazvati, ako budu tražili neću im dati, ako budu plakali neću im se smilovati, a ako Mi se skrušeno obrate Ja ću okrenuti lice od njih! ...[10]
 
Dragi Allah najbolje zna koliko su ove riječi u skladu sa istinom koju je On, hvaljen i slavljen neka je, objavio Jeremiji, alejhisselam, a mi smo ih ovdje naveli radi toga što i današnje čovječanstvo može u njihovoj ozbiljnosti vidjeti, ako to želi, jasnu i, nažalost, veoma aktuelnu opomenu i pouku.[11] Dragoga Allaha molimo da nam oprosti, uputi nas i obaspe nas Njegovom neizmjernom milošću.
 
 
Poslaćemo ih da na licima vašim tugu i jad ostave
 
 
Kur'an časni se u 17. suri (ajeti: 73-75) obraća direktno Muhammedu, alejhisselam, podsjećajući ga na činjenicu da je, obzirom da on uživa stepen krajnje bliskosti dragome Allahu, i njegova odgovornost mnogo, mnogo veća negoli kod drugih i da bi mu kazna, u slučaju kada bi se drsko suprostavio Gospodaru svih svjetova, bila dvostruka tj. daleko teža negoli što bi bila kod drugih: ''I zamalo da te oni odvrate od onoga što ti Mi objavljujemo, da bi protiv nas nešto drugo iznio, i tada bi te oni prijateljem smatrali. A da te nismo učinili čvrstim, gotovo da bi im se malo priklonio, i tada bismo ti Mi doista dali da iskusiš dvostruku muku u životu i dvostruku patnju nakon smrti; tada ne bi nikoga pronašao ko bi ti protiv Nas pomogao.''Dakako, budući da je dragi Allah, kako je i u ovim ajetima sasvim jasno naglašeno, Muhammeda, alejhisselam, stvorio i odgojio kao osobu vjere tako čvrste da je ništa ne može pokolebati i ćudi najljepše koja ne može ništa drugo doli svuda oko sebe širiti dobročinstvo i svaku ljepotu, sasvim je jasno da je pomenuta mogućnost kazne samo hipotetička i da je, što je za nas najvažnije, ona navedena kao pouka svim vjernicima. Dakle, ovi ajeti nama, koji nastojimo biti istinski vjernici, donose pouku i opomenu da je, što smo mi bliži dragome Allahu i što uživamo veći stepen Njegova zadovoljstva, ujedno i naša odgovornost veća, a time veća i kazna za eventualnu drsku nepokornost dragome Allahu.
U ovome je smislu u onim vremenima kada je Israil bio odabrani narod (baš kao što je to danas Ummet Muhammeda, alejhisselam) i njihova odgovornost pred dragim Bogom bila puno veća negoli što je to bio slučaj kod drugih naroda. To je automatski značilo i da će im kazna za njihove grijehe, osim ako se na vrijeme iskreno ne pokaju i poprave, biti teža negoli drugim ljudima – ali im je ona ujedno i velika milost koja ih hoće sačuvati od daleko teže kazne na budućem svijetu. Kur'an časni nam o tome kaže sljedeće:
 
I Mi smo u Knjizi objavili sinovima Israilovim: "Vi ćete doista dva puta na Zemlji nered učiniti i preko mjere oholi postati. I kada dođe vrijeme prve od dvije prijetnje, poslaćemo protiv vas robove Naše, silno moćne, oni će uzduž i poprijeko zemlju vašu pregaziti, i prijetnja će se ispuniti. Zatim ćemo vam dati pobjedu protiv njih i pomoći vas imecima i sinovima i brojnijim vas učiniti. Sve što vi činite, činite sebi, dobro i zlo. A kada dođe vrijeme druge prijetnje, poslaćemo ih da na licima vašim tugu i jad ostave i da u Hram, kao i prvi put, ponovo provale i da sve što osvoje do temelja poruše. I Gospodar vaš će vam se opet smilovati; ako vi ponovo započnete, započećemo i Mi. A za nevjernike smo Džehennem tamnicom učinili. (17:4-8)
 
Kako tefsiri govore, prva od navedenih prijetnji odnosi se na slučaj o kome je ovdje riječ – dakle na silnu babilonsku vojsku koja je Israilu u Judeji bila donositelj Allahove kazne, opomene i milosti.[12]
Upravo na tu je prijetnju svoj narod upozoravao Jeremija, alejhisselam. Danonoćno ih je javno opominjao da im je vremena sve manje i da će im, ako se u najkraćemu roku iskreno ne poprave, dragi Allah poslati silnu babilonsku vojsku ''da im na licima tugu i jad ostavi''[13] i ''da im uzduž i poprijeko zemlju pregazi''. Ali, Judeja je uporno odbacivala sve opomene odaslanoga im vjerovjesnika, pa im je rok brzo istekao i vrijeme teške kazne je neumitno stiglo.
Biblijska tradicija, a i na njoj u priličnoj mjeri zasnovana povijesna kazivanja, kazuju nam da je nakon smrti kralja Josije 609. godine prije Isāa, alejhisselam, na prijestolje doveden njegov sin Joahaz. Međutim već je tada Judeja bila pod političkom dominacijom Egipta, pa je nakon samo tri mjeseca faraon Neho, nezadovoljan takvim stanjem, uklonio Joahaza i prognao ga u Egipat, a na vlast je doveo drugog Josijinog sina Joakima. Kako biblijska tradicija kaže, upravo se kralj Joakim, bivši pod jakim uticajem mnogobožačkog Egipta koji ga je i doveo na vlast, istakao u ponovnoj afirmaciji krivoboštva u Judeji. Bilo je to vrijeme kada se vjerovjesnik Jeremija, alejhisselam, kao što smo ranije pomenuli, oštro suprostavio bezbožnom kralju i svima koji su ga na krivome putu slijedili. No kako je njegove riječi prihvatao samo mali broj ljudi u Judeji, nakon samo sedam godina na vrata im zakuca snažna babilonska sila.
Babilonska vojska pod zapovjedništvom princa Nebukadnezara[14] teško je porazila egipatskog faraona Nehoa u bici kod Karkemiša 605. godine prije Isāa, alejhisselam, i u narednim se godinama vojna i politička moć Babilona nezaustavljivo širila ka Palestini. Vlast u Judeji je ignorisala sve Jeremijine, alejhisselam, opomene da je širenje Babilona u stvari Božija volja i bezuspješno je tražila pomoć u raznim antibabilonskim koalicijama sve dok se kralj Joakim 602. godine prije Isāa, alejhisselam, nije konačno morao pokoriti Nebukadnezaru, koji je u međuvremenu postao babilonski kralj, i prihvatiti njegovu vlast. Tako je Judeja postala vazalna država Babilona i morala je svake godine plaćati obilan danak. To je u stvari bila velika milost dragoga Allaha prema Israilu zato što su oni ostali u svojim kućama i na svojim imanjima koji nisu bili uništeni, a ujedno su od razaranja bili pošteđeni Jerusalem i Bejtul-makdis.
Ali, samo su Jeremija, alejhisselam, i oni koji ga slijediše u tome prepoznali milost Allahovu. Svi drugi uopće nisu bili ni svjesni činjenice da su već dobrano bili skrenuli sa pravoga puta i opasno su se zavaravali u svom ubijeđenju da će ih dragi Allah osloboditi babilonskih nameta. U takvom ubjeđenju oni su i dalje potpuno odbacivali i ignorisali sva Jeremijina, alejhisselam, upozorenja i samo su čekali zgodnu priliku da se podignu protiv Babilona. Nekoliko godina kasnije izgledalo je da babilonska moć počinje osjetno slabiti a moć Egipta rasti, tako da je Joakim, vjerovatno okuražen i nekim konkretnim obećanjima koja mu je Egipat dao, odlučio da se suprostavi Babilonu i ukine plaćanje danka. Odgovor Nebukadnezara bio je silovit – 597. godine prije Isāa, alejhisselam, doveo je silnu vojsku do kapija Jerusalema i stavio grad pod opsadu. Opsjednuti su se nadali da će im faraon Neho poslati pomoć, ali su ta nadanja bila uzaludna. Jedno od povijesnih svjedočanstava o tome događaju je sljedeće:
 
... Bez obzira na blizinu Egipta, Neho nije poslao pomoć svom nekadašnjem vazalu u Jerusalimu. Ishod je prikazan u Vavilonskoj hronici u formi rezimea:
''Godina 7 (Nebuhadnezara). Mjeseca Kisleva (decembar 598. godine) kralj Vavilona je podigao svoje trupe i krenuo je na zapad. Ulogorio se kod grada Jude (Jerusalim) i drugog Adara (16. mart 597. godine) je osvojio grad i dočepao se (njegovog) kralja. On je izabrao kralja koji tamo postavljen; uz(eo) je svoj veliki danak i donio ga u Vavilon.''
U vreme vavilonske opsade Jerusalima Joakim je umro pod nepoznatim okolnostima – čak se sumnja da je on bio ubijen. Na presto je došao njegov sin Joahin, ali je za tri mjeseca potčinjen, te se prepustio Nebuhadnezarovoj milosti. Mladi Joahin je zaista bio pošteđen, ali je proveo život u progonstvu. Zajedno sa kraljem bili su deportovani članovi kraljevog domaćinstva i dvora, a takođe i gradska elita – zvaničnici vojske i njene udarne borbene jedinice, vješte zanatlije i kovači, našli su se na putu za Vavilon, gdje je trebalo da rade za potrebe države. Ukupan broj prognanika iznosio je oko 10.000 osoba, što je bilo više nego dovoljno za uspostavljanje uspešne zajednice u egzilu. Najdragocijeniji dio ratnog plena bile su riznice države i Hrama u kojima su bile zlatne sasude (posude?) koje je posvetio kralj Solomon. Tako je Sedekija, Joahimov stric i posljednji Josijin sin, kada je stupio na presto, uveden u službu kao vazalni kralj Vavilona; preuzeo je osiromašenu zemlju, iscrpljeno ljudstvo i materijalne rezerve. ...[15]
 
Kako se vidi i ovoga puta se Nebukadnezar zadovoljio time da uzme obilan plijen i postavi novog kralja Sedekiju na prijestolje Judeje namećući mu obavezu da plaća danak. Tako je i ovoga puta Judeja, milošću dragoga Allaha, izbjegla uništenje a njeni stanovnici odlazak u izgnanstvo.[16]
Ali i nakon ovako teškoga iskustva ljudi u Judeji nisu se popravili – većinom im je i dalje vjera bila samo formalna i površna, a ponašanje puno grijeha; i dalje su većinom, imitirajući bezbožničke susjede, prihvatali njihove običaje ne vodeći računa šta im propisi njihove vjere o tome kažu i bez razmišljanja o posljedicama, čime su im se u svakodnevni život uvukli razni oblici krivovjerja pa čak i mnogoboštva; većinom se i dalje uopće nisu osvrtali na riječi Jeremije, alejhisselam, ignorišući tako sve njegove opomene i pozive na pokajanje; i dalje su većinom sa bijesom slušali njegove ''izdajničke'' riječi da se nipošto ne dižu protiv Nebukadnezara jer je volja Allahova da ih Babilonci pokore da bi im u tome bila opomena i nebili se tako osvijestili i vratili pravome putu kada bi ih dragi Allah doista pomogao i oslobodio okova njihovih neprijatelja. No, bez obzira na sve progone i uvrede Jeremija, alejhisselam, im je i lično i posredništvom svoga vjernog druga Baruha donosio riječi opomene.
Judejski kralj Sedekija je u prvim godinama vladavine bio pokoran Babilonu i plaćao je redovno danak, ali kako se približavala desetogodišnjica njegovoga ustoličenja sve više je počeo padati pod uticaj onih glasova među dvorskom svitom i velikodostojnicima koji su ga pozivali da se okrene Egiptu i kroz savezništvo s njima pronađe put ka oslobađanju od Nebukadnezarove vlasti. Ovakav razvoj situacije je dakako odgovarao vlasti u Egiptu, tako da su sve više njihovi špijuni tajno i emisari javno ''podgrijavali atmosferu'' u svoju korist. Svi ti uticaji i izvana i iznutra djelovali su na kolebljivog kralja Sedekiju i Judeja je tako ponovo krenula opasnim putem rovarenja protiv Babilona.
Vidjevši kako se situacija u zemlji ubrzano i opasno kreće u pravcu njena uništenja, Jeremija, alejhisselam, je pojačao svoje aktivnosti. Tako je on, kada je čuo kako je kralj sazvao skup svih judejskih velikodostojnika na kome se trebala donijeti konačna odluka o otkazivanju plaćanja danka Babilonu, odlučio da se na tome skupu i lično pojavi. I doista se Jeremija, alejhisselam, lično pojavio na pomenutome skupu – i to noseći drveni jaram oko vrata. Dramatičnim riječima je sve prisutne upozoravao da će, ako se suprostave sili babilonskoj, isti takav jaram ubrzo biti oko vrata čitave Judeje, opet im, po Bog dragi zna koji put, objašnjavajući da su sami sebe vlastitim grijesima i opačinama doveli do toga da im je Gospodar njihov odredio da određeni broj godina moraju biti potčinjeni Babilonu i da im je zato svaki pokušaj da se oslobode te vlasti već unaprijed osuđen na potpunu propast, tako da njime ne mogu ništa drugo do svoj položaj dodatno pogoršati. Fanatična srca, ohrabrena lažnim nadama, sa bijesom su dočekala ove riječi za njih gorke istine. Na Jeremiju, alejhisselam, se sručila bujica mnogih pogrda, uvreda i optužbi. Vlastodršci ga optuživaše da je on babilonski špijun i izdajica roda svoga koji širi defetizam, a svećenici i ''ulema'' ga optuživaše da huli na dragog Boga budući da je, kako su oni nesvjesni svog stvarnog stanja sami sebe zavaravali, nemoguće da On dopusti da nevjernička ruka uništi sveti grad Jerusalem i Bejtul-makdis. Jeremija, alejhisselam, ih je osviješćivao govoreći im da su baš oni sa svim svojim licemjerstvom i grijesima upravo i izazvali Božiju srdžbu koja će se sigurno na sve njih sručiti ako se ne pokaju i ne prihvate babilonsku vlast kao zasluženu kaznu, milost i opomenu, strpljivo čekajući da istekne rok koliko je dragi Allah odredio da sve to potraje. I tada se u jeku žučne rasprave, na iznenađenje i Jeremijino, alejhisselam, i svih prisutnih, iznenada desilo da je ustao čovjek po imenu Hananija, koji je sam sebe (bio) lažno proglasio poslanikom,[17] i demonstrativno polomio i uklonio jaram sa Jeremijina, alejhisselam, vrata izgovarajući navodnu objavu, a u stvari ništa drugo do laž koju je on izmislio, da će ''Bog isto onako kako je uklonjen jaram sa Jeremijinog vrata ukloniti i babilonski jaram sa vratova pokorenih naroda''. Jeremija, alejhisselam, lažovu Hananiji u lice pred svima reče da nije Božiji poslanik, da on svojim lažima ljude samo u zabludu dovodi, daje im nade lažne i propasti ih poziva i onda je još dodao da će umjesto drvenog jarma koji je on drsko polomio dragi Bog postaviti željezni jaram na vratove svih onih koji ne postupe prema Njegovim Riječima, dok će Hananija za kaznu zbog svojih laži i suprostavljanja Bogu dragome umrijeti za nepunu godinu dana.[18]
Većina prisutnih su ionako bili raspoloženi protivno Jeremiji, alejhisselam, a još kad je ''vjerovjesnik'' Hananija izgovorio riječi koje oni vole da čuju, lahko su odabrali stranu i tako je Judeja povjerovala Hananijinim lažima dok je Jeremija, alejhisselam, ponovo bio bačen u tamnicu. Ali, po svemu sudeći, a dragi Allah to najbolje zna, tad je ipak kod njih prevladao strah od Nebukadnezarove vojne sile, pa je Sedekija odustao od namjere da se otvoreno pobuni protiv njega i odlučio je da, čekajući povoljan trenutak, još neko vrijeme taktizira praveći mu se vjernim. No, bez obzira na to Judeja je već bila donijela odluku da se, protivno svim upozorenjima Jeremije, alejhisselam, definitivno pobuni protiv Babilona i samo je bilo pitanje vremena kada će to i otvoreno učiniti.
Ova je napeta situacija kulminirala negdje oko 588. godine prije Isāa, alejhisselam. Naime, godinu dana ranije (589. godine prije Isāa, alejhisselam) na egipatski prijesto je stupio faraon Aprije koji je bio riješen da nastavi energičnu politiku svoga prethodnika faraona Psametiha II koji je svojim odlučnim upadima na babilonske teritorije već, kako je to izgledalo, bio uzdrmao Nebukadnezarovu moć. Tih godina vlasti u Judeji su došle do ubjeđenja da će faraon Aprije nastaviti Psametihovim uspješnim putem i baciti na koljena babilonskoga diva, pa je tako i kralj Sedekija, sasvim ubjeđen da je konačno stigao pravi čas, raskinuo savez sa Nebukadnezarom i otkazao mu plaćanje danka.
 
... Godine 592. Egipat je ponovo stupio na scenu. Osvežen pobjedom nad Nubijom, Psametih II je isplanirao i trijumfalno, sa svojim dvorom i vojskom, posjetio Filisteju, Judeju i feničanske gradove Tir i Sidon: ''Neka sveštenici dođu sa mirisima bogova Egipta da ih odnesu u zemlju Haru (Sirija) sa faraonom'' (Papirus Rajlands IX, 14.16-19).[19] Vavilonija nije reagovala na taj upad na svoje posjede, verovatno podstaknuta pritajenim tinjanjem pobune među svojim vazalima u Siriji, iako su duga bolest i smrt Psametiha II odložili izbijanje otvorene pobune. Međutim, početkom 589. godine novi faraon Aprije (589-570. g. pre Hr.) je pokazao da želi da nastavi energičnu politiku svoga prethodnika na taj način što je upao na područje libanskih planina. Sa egipatskim obećanjem da će biti pomognut materijalom, opremom i pomoćnim odredom, Sedekija je na kraju raskinuo savez sa Nebuhadrezarom. ...[20]
 
Na odgovor Nebukadnezara nije trebalo dugo čekati. Uskoro su se čitavom Judejom proširile stravične vijesti o silnoj babilonskoj vojsci koja je na njih krenula. Pred kapijama Jerusalema pojavili su se početkom 587. godine prije Isāa, alejhisselam, i stavili su grad u opsadu koja će, po nekim historijskim vrelima,[21] trajati narednih osamnaest mjeseci.
Dobro znajući da je bezuvjetna predaja jedini način da se grad spasi od uništenja i stanovništvo od porobljavanja, Jeremija, alejhisselam, je ulagao krajnje napore da u to ubijedi svoje sunarodnike i njihovu vlast. Fanatici, do kraja ubijeđeni da se Svetom gradu ništa loše ne može desiti i da će im dragi Bog poslati u pomoć egipatsku vojsku, potpuno su zanemarivali činjenicu da je upravo Jeremija, alejhisselam, vjerovjesnik kojega im je On poslao i žustro su ga zbog predaje na koju ih je pozivao optuživali za izdaju i tražili za njega najstrožiju kaznu, a kolebljivi kralj Sedekija čas bi ga bacao u tamnicu, čas bi ga iz nje oslobađao i od njega tražio savjete i pomoć. Ali bez obzira na sve progone, Jeremija, alejhisselam, neumorno ih je i iz tamnice i sa slobode pozivao da se bez otpora predaju Nebukadnezaru jer im je jedino u tome šansa da, kao što je to bilo i deset godina ranije, ostanu u svojim domovima i sačuvaju grad od uništenja.
Nakon otprilike godinu dana izgledalo je da se opsjednutima nasmiješila sreća jer su stigle vijesti da im egipatska vojska stiže u pomoć. Faraon je doista bio poslao vojsku da napadne Babilonce, tako da je Nebukadnezar bio prisiljen obustaviti opsadu Jerusalema i krenuti u susret neprijatelju. Svi u Judeji su odahnuli i tada su, prepustivši se veselju, još više postali gluhi na Jeremijina, alejhisselam, upozorenja da se uzaludno raduju zato što će Egipat biti poražen. U svom trijumfalističkom zanosu potpuno su se oglušivali na riječi ''proroka čija se zloguka proročanstva, eto, nisu obistinila'', tako da su šokantnu vijest o pobjedi Babilonaca nad egipatskom vojskom koja im je stigla svega par mjeseci kasnije doživjeli kao grom iz vedra neba. Od silnoga šoka i nevjerice se nisu stigli ni oporaviti, a Nebukadnezar se pojavio na zidinama Jerusalema i grad ponovo stavio pod opsadu. Dragi Allah najbolje zna da li su oni i tada tvrdoglavo odbijali Jeremijine, alejhisselam, pozive da se bez otpora predaju kako bi se spasili, ili je već bilo isuviše kasno, no kako god da je bilo historija nam kazuje da je u ljeto 586. godine prije Isāa, alejhisselam, babilonska vojska osvojila Jerusalem. Sveti grad bijaše opljačkan i do temelja spaljen, Bejtul-makdis sa zemljom sravnjen, a haman svo stanovništvo Judeje masovno porobljeno i u okovima sprovedeno u Babilon. Sedekija je sa svojom porodicom i pratnjom pokušao pobjeći, ali je bio uhvaćen i sproveden pred Nebukadnezara. Tada su mu, pred njegovim očima, svi sinovi pobijeni i on nakon toga oslijepljen i prognan, ili po drugima u lancima odveden u Babilon gdje je ubrzo umro.
Tako se ispunila prijetnja koju je dragi Allah odredio Israilu kao zasluženu kaznu i ujedno milost (da bi se oni kroz tu žestoku opomenu sačuvali od daleko teže kazne na budućem vječnome svijetu) – zemlja im je uzduž i poprijeko bila pregažena i na licima im je tuga ostavljena. Ta je teška tuga ostala zapisana u biblijskim tužbalicama, a nama je upečatljivo njezino očitanje u riječima Psalma 137 (136):[22]
 
''Pokraj rijeka babilonskih mi smo sjedjeli
i Siona sjećajuć' se gorko plakali.
Harfe svoje o vrbe smo tu povješali.
Tad iskahu od nas pjesme naši gončine:
'Pjevajte nam izabrane pjesme sionske!'
Ah, kako da Gospodnje mi pjesme pjevamo,
kad u tuđoj mi smo zemlji sužnji nevoljni?
Ako tebe zaboravim Jeruzaleme,
dovijeka mi usahnula moja desnica!
Za nepce se neka moje jezik prilijepi,
kad prestanem se sjećati Jeruzalema;
Klicati mu iznad svake svoje radosti!''
 
Ali, nisu baš svi Israilćani bili prognani u Babilon – manji dio njih Nebukadnezar je ostavio u Judeji. Kako su vjerovatno bili isuviše malobrojni da bi ponovo organizirali život u opustošenim i spaljenim gradovima, pretpostavka je da su živjeli pretežno na selima baveći se poljoprivredom, a dragi Allah najbolje zna.
Jeremija, alejhisselam, po svemu sudeći prodor babilonske vojske u grad dočekao je u tamnici. Iz nje su ga oslobodili upravo Nebukadnezarovi vojnici. Babilonci su već neko vrijeme čuli za Jeremiju, alejhisselam, i znali su čemu je on pozivao svoj narod, pa ga je Nebukadnezar, čim je saznao da je on zatočen u nekoj od Jerusalemskih tamnica, odmah pronašao i oslobodio - i nije ga oslobodio tek zato što je on govorio ''u njihov prilog'', već je prije riječ o milosti dragoga Allaha koja je bila spuštena na carevo srce (a On, hvaljen i slavljen neka je, najbolje zna) sevepom čega su i Nebukadnezar i njegovi vojnici osjetili da je Jeremija, alejhisselam, čovjek vrijedan svakoga poštovanja, pa su ga svi poštovali i prema njemu su lijepo postupali.
Predanja nam kazuju da je Jeremija, alejhisselam, nakon propasti Jerusalema ostao u Judeji, ali ne zadugo:
 
... U opustošenoj zemlji Judejskoj ostala je samo seoska sirotinja. Na obrađivanje su dobili opustošene njive, vinograde i voćnjake da bi održali iskru života koja je tinjala. Nabukodonosor[23] im je za namjesnika postavio Judejca Godoliju, sa sjedištem u Mispi. Prorok Jeremija živio je u njegovome dvorcu i preuzeo je duhovnu brigu nad ostatkom judejskog stanovništva. U zemlji su vladali bijeda i nered. Poreznici su od ratara i pastira cijedili sve ono što se moglo iscijediti, a gradiće i sela pljačkali su odmetnici i razbojničke bande. Fanatični neprijatelji Asirije (u stvari Babilona, prim. aut.) vršili su teror ubijajući svoje sunarodnike koje su smatrali za otpadnike i oportuniste. Na kraju uspjeli su ubiti i samoga Godoliju. Poslije ubistva pobjegli su u Egipat i silom odveli sa sobom i Jeremiju. Prorok se nastanio u Tafnesu i osuđivao svoje sunarodnike zbog njihovog idolopoklonstva i otpadništva. ...[24]
 
Na kraju navedenoga citata Kosidovski u fusnoti pominje dvije različite predaje o tome šta se dalje dešavalo sa Jeremijom, alejhisselam: ''Po Talmudu, prorok Jeremija je umro u Vavilonu, gdje ga je Nabukodonosor poslao nakon što je osvojio Egipat.[25] Ali po hrišćanskom predanju kamenovali su ga u Egiptu njegovi sunarodnici.''
Ostaje dakle nejasno da li je doista Jeremija, alejhisselam, doživio šehidsku sudbinu značajnog broja svoje braće po vjerovjesništvu koje su Židovi prave zdrave ubili, ili se na kraju našao u Babilonu gdje je živio sve do smrti, vjerovatno u nastojanju da iskoristi naklonost Babilonaca u cilju osiguranja što je moguće boljega statusa Israila za vrijeme njihova života u progonstvu. Dragi Allah najbolje zna.
 
 
Zavjetni kovčeg
 
 
Razaranje Jerusalema ujedno je, kako je već rečeno, označilo, dakako isključivo po odredbi dragoga Allaha, i kraj plemenite građevine Bejtul-makdisa koju izgradi Sulejman, alejhisselam, budući da je ista, nakon što je nekih tri stotine i pedeset godina ponosno stajala na svetom tlu,[26] sevepom nagomilanih velikih grijeha tadašnjih generacija Israila bila sravnjena sa zemljom.
Međutim, ovaj žalosni događaj niti u najmanjoj mjeri nije mogao da umanji svetost toga mubarek prostora, kao ni sav onaj bereket, blagoslov i sve ostalo najljepše što je po Volji dragoga Allaha tu spušteno, što sasvim jasno potvrđuju ajeti časnoga Kur'ana koji govore o veličanstvenome Muhammedovu, alejhisselam, putovanju kroz sfere svih sedam nebesa i dalje (Mir'adž), a koje je započelo sa istoga mjesta nekih hiljadu i dvije stotine godina kasnije:
 
Hvaljen neka je Onaj koji je u jednome času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnoga (Mesdžidul-harama) u Hram daleki (Mesdžidul-aksa), čiju okolinu smo blagoslovili, da bi mu neka znamenja Naša pokazali. On je, uistinu, onaj koji čuje i vidi. (17:1)
 
Dakle, bez obzira i na ovo i na sva ostala rušenja Bejtul-makdisa koja su zabilježena u povijesti, Božiji blagoslov uvijek ostaje nad tim svetim prostorom.
Ali ipak, jedan je gubitak, koji se po određenju dragoga Allaha tad desio, osiromašio srca svih iskrenih vjernika sve do dana današnjega - u tome je vremenu Zavjetni kovčeg nestao i do danas nije pronađen.
Šta se desilo sa Zavjetnim kovčegom - da li je uništen, ili je kao plijen bio odnešen u Babilon gdje je zauvijek nestao, ili su ga meleki uzdigli na nebesa, ili je negdje skriven ali gdje? Odgovor na ova pitanja jedna je od najvećih zagonetki povijesti.
Biblijska Knjiga o Makabejcima nudi sljedeći odgovor:
 
U tome je spisu pisalo kako je prorok (Jeremija) po Božijem nadahnuću sa sobom ponio Šator i Kovčeg saveza, pa se uspeo na goru na koju se bio popeo Mojsije i odakle je motrio Božiju baštinu. Stigavši onamo, Jeremija nađe stan u pećini, unese u nj Šator i Kovčeg i kadioni žrtvenik, a ulaz zagradi. Neki od njegovih pratilaca došli su zatim da označe put, ali ga nisu mogli naći. Kad je to saznao Jeremija, prekorio ih je ovako: ''Ovo mjesto bit će nepoznato sve dok Bog ponovo ne sabere svoj narod i ne smiluje mu se. Tada će Gospodin ponovo pokazati sve ove predmete, i vidjet će se Gospodinova slava i Oblak, kao što se pojavio za Mojsija i kada je Salomon molio da Hram bude veličanstveno posvećen.'' (Druga knjiga o Makabejcima, 2:4-8)
 
Prema tome, po ovome je mišljenju Jeremija, alejhisselam, bivši Objavom nadahnut i poučen, iskoristio Nebukadnezarovu blagonaklonost i dobio tako od njega dopuštenje da iznese Zavjetni kovčeg iz Bejtul-makdisa prije nego što je isti bio opljačkan i uništen, da bi ga onda uz pomoć nekih svojih sljedbenika sklonio u jednoj pećini na planini Nebo u Jordanu čiji su ulaz zagradili kamenjem. Božijom voljom ova je pećina izgubljena i njena će lokacija ostati tajna sve dok ne nastupi vrijeme kada je dragi Bog odredio da Zavjetni kovčeg bude pronađen.
A po drugim mišljenjima, prilično prisutnim u muslimanskoj tradiciji, Zavjetni kovčeg je doista bio iznešen iz Bejtul-makdisa prije nego što je Hram bio uništen (vjerovatno od strane Jeremije, alejhisselam, a uz dozvolu Nebukadnezara) i onda je nestao u dubinama Galilejskog jezera odakle će se prije nastupa Sudnjeg Dana opet pojaviti:
 
... Ibn Abbas je rekao: ''Kovčeg i Musâov štap su u Tiberijanskom jezeru i izaći će prije Jevmul-kijama.'' ...[27]
 
Po svemu sudeći to će se zbiti u doba hazreti Mehdija i povratka Isāa, alejhisselam, a dragi Allah najbolje zna.
Dakako, ne mogu se tek tako negirati ni mišljenja, koje čovjekov hladni racio može doživjeti logičnim, da su Babilonci u obilnim slojevima zlata kojima je Zavjetni kovčeg bio obložen prepoznali izuzetnu dragocijenost i odnijeli ga u Babilon gdje je zlato istopljeno a Kovčeg trajno uništen.[28]
A isto tako, doimaju se prihvatljivim i mišljenja da je dragi Allah odredio da meleki tada jednostavno uzmu Zavjetni kovčeg i uznesu ga na nebesa, a On, hvaljen i slavljen neka je, najbolje zna.
Osim navedenih postoji još i čitav niz raznih teorija i mišljenja: da su u vremenima križarske okupacije Jerusalema Zavjetni kovčeg pronašli vitezovi reda Templara u tajnoj prostoriji ispod temelja Bejtul-makdisa i odnijeli ga na nepoznatu lokaciju u Evropi ili čak u sjevernoj Americi; da Kovčeg i dalje čeka zakopan negdje ispod lokacije Bejtul-makdisa u Jerusalemu;[29] da je, kako neki samozvani istraživači tvrde, Kovčeg već pronađen ali je to skriveno od javnosti; itd, ali se sve one doimaju neozbiljnim i spadaju prije u domen senzacionalizma ili čak smišljene propagande negoli ozbiljnoga istraživanja, a dragi Allah najbolje zna.
Isto tako, i mišljenja koja tvrde da je Sulejmanov, alejhisselam, i hazreti Belkisin sin za vrijeme jedne posjete mubarek ocu u Jerusalemu iz Bejtul-makdisa tajno iznio Zavjetni kovčeg i, ostavivši umjesto njega vjernu repliku, odnio ga u Abisiniju (Etiopija) gdje on i danas navodno počiva u jednoj maloj kapeli u gradu Aksumu, globalno su neprihvaćena bez obzira na to što iz njih stoji čitava etiopska javnost. Doista je nezamislivo da bi dragi Allah dopustio da se Zavjetni kovčeg tek tako ukrade (jer kako bi se drugačije objektivno mogao nazvati takav jedan čin) iz Bejtul-makdisa, i to još u doba kada je tu stolovao niko drugi do Sulejman, alejhisselam?! Pa, ko je drugi tada na čitavome dunjaluku mogao biti dostojniji da hizmeti Zavjetnome kovčegu od Sulejmana, alejhisselam?! Ili, da je Zavjetni kovčeg već trebao po volji dragoga Allaha biti premješten u neko drugo mjesto mimo Jerusalema, zar onda ne bi bio premješten u Meku, a ne u Abisiniju?! Zbog svega ovoga ne mogu se prihvatiti tvrdnje Etiopljana, pa ma kako oni bili u njima uporni.[30]
Prema tome, objektivno se može ustvrditi da niko ne zna šta se zbilo sa Zavjetnim kovčegom i gdje se on, ako je još na Zemlji, sada nalazi. To dragi Allah zna i ako će se doista Zavjetni kovčeg ponovo pojaviti na Zemlji, bit će to isključivo po Njegovoj odredbi, u vrijeme i na mjestu koje je On, hvaljen i slavljen neka je, odredio.
 
 
[1] Biblija (Jeremija, 1:1) kaže da je on sin Hilkije, svećenika iz Anatota, u zemlji Benjaminovoj, a dragi Allah najbolje zna.
[2] Biblija kaže: "Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, Ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, Ja te posvetih, za proroka svim narodima postavih te (Jeremija 1:5)." Dragi Allah najbolje zna koliko u ovome ima istine.
[3] Druga knjiga o kraljevima, 23:1-27.
[4] Prenosi se da je Jeremija, alejhisselam, dobio Objavu i započeo svoju vjerovjesničku misiju kao vrlo mlad – navodno u starosti od petnaestak godina. Biblija kaže da je to bilo trinaeste godine vladavine kralja Josije (vladao od 640. do 609. godine prije Isāa, alejhisselam), što bi otprilike bilo negdje oko 627. godine prije Isāa, alejhisselam. Dragi Allah najbolje zna.
[5] Vjerovatno je riječ o Ponovljenom zakonu (Deuteronomion).Dragi Allah zna najbolje.
[6] O Ehnatonu je bilo govora u kazivanju o Jūsufu, alejhisselam.
[7] To, naprimjer, nalazimo kod Kosidovskog (Biblijske legende, str. 369). Dragi Allah najbolje zna.
[8] Prenosi se da je Jeremijina, alejhisselam, vjerovjesnička misija trajala oko četrdeset godina (negdje od 627. do 587. godine prije Isāa, alejhisselam) i da se u tome vremenu na prijestolju Judeje izmijenilo pet kraljeva (Josija, Joahaz, Joakim, Joahin, Sedekija). Dragi Allah najbolje zna.
[9] Ovdje smo intervenirali sa navodom u zagradi zbog toga što je čitav daljni tekst ovoga citata izrečen u prvome licu, što aludira na to da bi to moglo biti dio onoga što je dragi Allah objavio Jeremiji, alejhisselam, a Svemilosni, hvaljen i slavljen neka je, najbolje zna.
[10] Ovo je zapisao Ibn Kesir (Kazivanja o vjerovjesnicima, str. 555.) navodeći da je to preuzeo od Ibn Asakira (Tarih 2/388,389,390/Tehzib).
[11] Zar se sve strašne prijetnje navedene u citatu ne bi mogle dovesti u vezu sa zemljotresima, cunamijima, uništavajućim uraganima i sličnim prirodnim kataklizmama koje posljednjih godina pogađaju svijet? Naravno, onima koji u dragoga Allaha ne vjeruju ne pada ni na pamet da sve te uznemiravajuće poruke koje nam stižu iz prirode oko nas vežu sa ljudskim moralom i ponašanjem, ali oni koji u Njega vjeruju dobro znaju da On itekako vidi svo zlo koje čovjek na Zemlji čini, što sigurno, neće ostati bez konačnog obračuna - i da se svi ti ''krici upozorenja'' koje nam šalje priroda u stvari dešavaju po Allahovoj volji u čemu je doista sadržana i pouka za sve nas.
[12] U komentarima prevoda časnoga Kur'ana Besima Korkuta za prvu prijetnju je rečeno da se odnosi na događaj kad je babilonski car Nabukodonosor početkom šestog stoljeća prije Isāa, alejhisselam, osvojio Palestinu, porušio hram u Jerusalimu i hiljade Jevreja odveo u babilonsko ropstvo. A, za drugu prijetnju je rečeno da se odnosi na vrijeme kada su Rimljani u prvom stoljeću poslije Isāa, alejhisselam, osvojili Palestinu, porušili hram u Jerusalimu, a mnoge Jevreje pobili i zarobili. Ima i drugačijih mišljenja. Dragi Allah najbolje zna.
[13] Kao što se vidi u naprijed navedenom prevodu rečenih ajeta, ovaj se konkretni izraz odnosi ne na prvu već na drugu od pomenutih prijetnji. No, mi smo sebi dali slobodu da ih, radi slikovitosti poruke, upotrebimo u kontekstu prve prijetnje o kojoj ovdje govorimo zbog toga što je jasno da je smisao poruke u oba slučaja isti – kad se Allahovi miljenici preko mjere iskvare može im doći kazna u vidu neprijateljske sile koja će ih rastužiti, ojaditi, porobiti ih i zemlju im opustošiti. Allaha dragoga molimo da nam oprosti, uputi nas i smiluje nam se.
[14] Nebukadnezar ili Nebuhadnezar (ar. Buhtnessar) se često pominje i po imenu Nabukodonosor.
[15] Oksfordska istorija biblijskog sveta, Clio, Beograd, 2006, str. 401., 402.
[16] Istina, historija, kako se i vidi iz naprijed navedenog citata, bilježi da je tom prilikom negdje oko 10.000 Judejaca moralo skupa sa mladim kraljem Joahinom otići u izgnanstvo u Babilon. Ali, bez obzira na to što je tako veliki broj ljudi morao otići, nemamo razloga sumnjati da je ipak bio veći broj onih koji su mogli ostati, pa su tako Jevreji (Judejci) opstali kao narod u svojoj zemlji.
[17] Nije jasno da li se Hananija baš tada lažno proglasio poslanikom ili je pak to već neko vrijeme do tada činio a tom prilikom se ''samo'' lažnom objavom suprostavio istini i pokidao jaram. Dragi Allah najbolje zna.
[18] Nije jasno da li je Jeremija, alejhisselam, odmah odgovorio Hananiji ili je to učinio sutradan kada se opet pojavio pred svima njima (vjerovatno je pomenuti skup zbog svoje važnosti trajao više dana) ali sada sa željeznim jarmom oko vrata. No, bitna je poruka koju im je on tada rekao bez obzira bilo to istog ili narednog dana. A, Hananija je, kako Biblija kazuje, doista umro nakon nekoliko mjeseci. Dragi Allah zna najbolje.
[19] Kako žalosno zvuči ovaj papirus kao povijesno svjedočanstvo mnogobožačke vjere u Egiptu, kad se uzme u obzir koliku je samo milost i šansu dragi Allah dao tim ljudima činjenicom da su među njima u značajnim periodima njihove povijesti obitavale takve duhovne veličine kakve su Jūsuf, alejhisselam, Mūsā, alejhisselam, i hazreti Asija. No, već je pominjano u ovim kazivanjima da je nit islama, u nekim vremenima možda slabija a u drugima nešto jača, bila prisutna u Egiptu i da je ona, sve su prilike a dragi Allah najbolje zna, ostala sve dok na kraju Egipćani masovno nisu prihvatili islam i pridružili se Ummetu Muhammeda, alejhisselam (primjedba autora).
[20] Oksfordska istorija biblijskog sveta, Clio, Beograd, 2006, str. 403.
[21] Isto, str. 404.
[22] Psalam je Bibliji (u izdanju Stvarnost, Zagreb, 1968 g.) označen oznakom ''137(136)'', dok je u izvoru odakle je ovdje citiran (Oberški, ''Biblijska povijest'', str. 77) isti psalam označen samo oznakom ''136''. Interesantno je reći da je ovaj Psalam uzet kao osnova za tekst poznate pjesme ''Rivers of Babylon'' njemačke muzičke grupe Boney M., koja je objavljena 1978. godine.
[23] Još ranije je napomenuto da se babilonski kralj Nebukadnezar u vrelima pominje pod različitim imenima: Nebuhadnezar, Buhtnessar (ar.), Nabukodonosor, Navuhodonosor, itd. (prim. autora).
[24] Kosidovski, ''Biblijske legende'', str. 372.
[25] V.I. Avdijev (Istorija starog istoka, str. 330) kazuje sljedeće: ''Navuhodonosor je teškom mukom ovladao Fenikijom. Sada se pred njim pojavio podjednako težak zadatak – zadati poslednji i presudan udarac Egiptu, da bi paralisao njegove snage i lišio ga mogućnosti da vodi aktivnu politiku u Prednjoj Aziji. Nejasne i razbacane vijesti izvora ne omogućuju nam da pratimo tok toga rata. Teško je čak reći i to, da li je Navuhodonosoru pošlo za rukom da upadne na teritoriju Egipta. Očigledno, vavilonski car je ipak uspio da pričini izvijesnu štetu Egiptu. Daleki odjek tih događaja bilo je osnivanje u Egiptu, kod Heliopolja, grada koji je za divno čudo dobio ime ''Vavilon''. Moguće je da osnivanje toga egipatskog Vavilona spada upravo u ovo vrijeme. Ali je Egipat još bio dovoljno jak. Egipatski faraon Ahmoze II (Amazis), oslanjajući se na jaku flotu, osvojio je Kipar i odatle ugrozio trgovačke gradove Fenikije, pokušavajući da makar na taj način pruži otpor prodiranju vavilonskog uticaja u oblast Sredozemnog mora.'' Iz navedenoga citata vidimo kako je moguće, mada ne i sigurno, da je Nebukadnezar uspio, makar za izvijesno vrijeme, osvojiti dio egipatske teritorije i da bi se to moglo dovesti u vezu sa osnivanjem grada po imenu ''Babilon'' na egipatskome tlu u blizini grada Heliopolisa. Ako je ovo tačno, moguće da je doista Nebukadnezar tada odveo Jeremiju, alejhisselam, u Babilon. Dragi Allah najbolje zna.
[26] Ako se vežemo na pretpostavke o kojima je već bilo govoreno – da je Sulejman, alejhisselam, preuzeo vlast nad Israilom oko 947. godine prije Isāa, alejhisselam, i da je on započeo gradnju Bejtul-makdisa u četvrtoj godini svoje vladavine, kao i na pretpostavku da je izgradnja trajala sedam godina (Karahodžić, Jerusalim, Bejtul makdis, str. 32.), moglo bi se uzeti da je mubarek građevina bila podignuta negdje oko 936. godine prije Isāa, alejhisselam. To bi onda značilo da je do njezina rušenja oko 586. godine prije Isāa, alejhisselam, proteklo oko tri stotine i pedeset godina. Dragi Allah najbolje zna.
[27] Karahodžić, Jerusalim, Bejtul makdis, str. 106.
[28] Ni ova mogućnost nije nemoguća, jer ako je već dragi Allah dopustio da jedna takva građevina Bejtul-makdisa koju je izgradio Sulejman, alejhisselam, sa svim njezinim i duhovnim i svjetovnim bogatstvima tada nestane, nemamo pravo tvrditi da se isto nije desilo i sa Zavjetnim kovčegom. Dragi Allah najbolje zna. Njega, hvaljen i slavljen neka je, za oprost, milost i uputu molimo.
[29] Ovakve teorije danas imaju uticaja na izazivanje velikih napetosti i sukoba budući da znaju biti iskorištene kao jedan od motiva za kopanje tunela ispod temelja džamije Mesdžidul-aksa, navodno u svrhu arheoloških istraživanja, što izaziva opravdan strah da bi njena stabilnost time mogla biti ugrožena. Da dragi Allah prosvijetli srca svih dobronamjernih ljudi i svima nam se smiluje.
[30] Da u vezi sa tim pomenemo i to da je hazreti Belkisa sa sinom koga je, kako se prenosi, rodila svome mužu Sulejmanu, alejhisselam, živjela u Sabi u južnoj Arabiji, a ne u Abisiniji (Etiopiji) i da se taj njihov mubarek sin po svemu sudeći zvao Davud (ime mu je dao otac po mubarek djedu), a ne Menelik kako to etiopska teorija kaže. I ovo su još jedni od argumenata protiv ovakvih tvrdnji. Prema tome, mubarek Sulejmanov, alejhisselam, i hazreti Belkisin sin čist je od toga da je na bilo koji način učinio nešto što je nečasno ili njegovu plemenitom porijeklu i njegovoj mubarek ličnosti neprilično. Dragoga Allaha molimo da nam se svima smiluje i uputi nas.