Autor
U vremenu od Isa pejgambera, a.s., pa do hazreti poslanika Muhammeda, a.s., ne bijaše vjerovjesnikâ. U tom relativno dugom periodu od oko 600 godina posljednja objavljena vjera, ona u Jedinoga, bila je ona hazreti Isaova, a.s. U jednome hadisu Poslanik, a.s., kazao je kako između Isa'a, a.s., i njega nije bilo ni jednoga vjerovjesnika. Bijaše to vrijeme u kojem se išekivao dolazak krune svih poslanika. U tom periodu živješe jedan čovjek, po imenu Halid ibn Sinan.
Hazreti Halid je živjeo u narodu ili plemenu 'Abs, koje je nastanjivalo šire područje sjeveroistočno od današnje Medine. U vrijeme Alejhisselama to područje nastanjivalo je i veliko pleme Gatafān, ali i veliki broj Jevreja sa svojim centrom u Hajberu. Hazreti Halid živjeo je u vrijeme dok su među Arapima vladali neznanje, poroci i obožavanje kumira. Pa, ipak, kao i u svakome narodu i svakome vremenu, i tada je bilo onih koji su čuvali osnove tradicije svoga praoca Ibrahima, a.s. (Abrahama), vjere u Jednoga Boga. Bili su poznati kao hanifije. Halid ibn Sinan bio je i više. Ovo je priča o njemu.
Hazreti Halid isticao se po mnogo čemu od svojih zemljaka. I oni su to primjećivali, a mnogi i cijenili. Jednoga dana u njegovu narodu pojavi se golema vatra (vulkan). Pred sobom je pržila sve, usjeve, voćnjake, pa čak i kuće. Ljude je zahvatila panika. Nisu se mogli boriti sa vatrom, koja se pojavila u jednoj pećini (grotlu vulkana) i iz nje širila, pružajući svoje ognjene plamene niz obronke planine. Vatra je bivala sve veća i sve jača.
Kad su ljudi vidjeli da ne mogu od nje pobjeći, a pogotovo ugasiti, pohitaše hazreti Halidu da od njega traže pomoć. I prije su znali u nevoljama kad ih zadese njemu se obraćati. Njegove dove uvijek su bile primane kod Boga. I ovaj put on im je pomogao. Uzeo je štap i s Božijim izunom počeo tjerati vatru nazad prema grotlu. Vatra kao da je bila živa. Pred njim kao da je bježala i gubila na svojoj vrelini. Malo po malo povlačila se prema grotlu iz kojeg se i pojavila, dok su ljudi pratili hazreti Halida, sve mu se više diveći. Bili su u nevjerici, istovremeno sretni što im je taj mubarek čovjek i ovaj put pomogao.
Kad se vatra konačno sasvim povukla u grotlo, hazreti Halid zastade na njegovu ulazu, okrenu se ljudima, među kojima bijahu i njegova djeca, pa im reče; „Ja ću sada ući u grotlo da sasvim ugasim vatru. U grotlu ću ostati tri dana. Kad prođu tri dana, tad me zovnite i ja ću izaći. Nipošto me ne zovite prije, jer u tom slučaju ja ću izaći i umrijeti. Ako osaburite tri dana i onda me zovnete, među vas ću tad izaći živ i zdrav, a i vatra vam se više neće vraćati.“ Kad je to rekao zamaće u vulkansko grotlo.
Ljudi su pred grotlom čekali i čekali. Prošao je jedan dan, pa i drugi bijaše na izmaku. Ali taj drugi dan ljudi postaše nestrpljivi. Kopkalo ih je šta toliko Halid unutra radi. Šejtan ih zavede i oni ga počeše zvati. Kako ga počeše zvati tako se i on pojavi na ulazu grotla. Ruke mu bijahu na glavi od tuge i boli što ga ne poslušaše. Tad im reče: „Eto, upropastili ste me, a iznevjerili ste i moje riječi i moj zavjet.“ Kaza im i kako mora umrijeti. Naloži im da ga kad umre ukopaju i puste da prođe 40 dana. Kao da ih je htjeo staviti na još jedan test, pružiti im još jednu šansu, makar i nakon svoje smrti. Reče im da će nakon 40 dana po ukopu pored njegova kabura naići stado ovaca na čijem čelu će biti jedan magarac bez repa. Reče im da kad magarac stane pored njegova kabura, oni otvore mezar, a on će ustati iz kabura i uživo ih obavijestiti o onosvjetskome životu na takav način da svi steknu istinsko ubjeđenje u sve ono što su poslanici prenosili od dragoga Boga.
Hazreti Halid, a.s., tad umrije i oni ga pokopaše. Kad je prošlo 40 dana, baš kao što im je rekao, pored njegova kabura naiđe stado ovaca predvođeno magarcem odsječena repa. Vjernici iz njegova naroda i dio njegove čeljadi naumi tad da otvore kabur, onako kako im je taj dobri čovjek kazao. Baš kad su krenuli da ga otvore ustadoše najstariji sinovi hazreti Halidovi i rekoše: „Zar da otvaramo grob?! Zar da radimo nešto što se nikad nije radilo?! Zar da nas svi Arapi ismijavaju i još prozovu potomcima grobnikâ (menbūš)?! Ne!“
Tako ih je džahilijjetska čast odvratila od onog što im je hazreti Halid naložio da urade. Opet iznevjeriše njegovu oporuku.
Godine su prolazile i prolazile, sve dok se od roda hazreti Ismailova, a.s., nije pojavio posljednji Božiji Poslanik, kruna i dika svih vjerovjesnika, hazreti Muhammed, a.s. Od roda Ismailova, a.s., bio je i hazreti Halid, a.s., jedini vjerovjesnik od njegova potomstva prije dolaska hazreti Muhammedova, a.s. Jednoga dana poslaniku Muhammedu, a.s., je došla kći hazreti Halidova (tj. od njegova potomstva). On ju je odmah prepoznao, znao je od koga potiče. Predaje bilježe da joj je tada, pri tome divnome susretu, kazao: „Merhaba, dobro nam došla kći Vjesnika kojeg je njegov narod iznevjerio!“
Hazreti Halid i jeste i nije bio vjerovjesnikom. Poznat je hadis u kojem Alejhisselam kaže: „Ja sam najpreči Isau sinu Merjeminu! Između mene i njega nije bilo vjerovjesnika.“ Na osnovu ovog hadisa mnogi će kazati kako je hazreti Halid bio tek jednim dobrim Allahovim robom. Drugi će kazati kako je on suštinski ipak bio vjerovjesnikom, no čije vijesništvo nije se manifestiralo u njegovu životu na ovome svijetu, već se trebalo manifestirati nakon njegove smrti. Zbog toga ga Alejhisselam i nije ubrojio u vjerovjesnike, u „tehničkom“ smislu riječi.
Govoreći o tajnama hazreti Halidovim u svome Fusūsu (Draguljima mudrosti), hazreti Ibn Arebi, poznat i kao Šejhul-ekber (13. stoljeće), nam govori kako je ovaj Božiji čovjek u svome narodu bio zemaljska manifestacija Božijeg Imena es-Samed (Kojem se svako obraća). Upravo stoga su se njemu i obraćali kadgod bi zapali u kakvu nevolju ili ih zadesila kakva nesreća. Njegovo vjerovjesništvo ustvari je bilo berzahsko, ono koje se tiče međusvijeta.
Hazreti Kašani, poznati komentator Šejhul-ekberovih djela, to nam tumači kao vjesništvo koje se očituje u svijetu Misāla (Međusvijetu, svijetu paslika ili Imaginacije) nakon smrti. Znao je on da se bliži dolazak Allahova Miljenika, Muhammeda, a.s., od istoga roda. Znao je da će samo on ponijeti titulu milosti za sve svjetove (rahmeten lil-'ālemīn), a tako mu je blizu. Baš i zbog te blizine, i sam je zaželio da osobno bar djelimično sudjeluje u tom velikom daru, da i on ponese bar mali dio te goleme časti. Ali! Hazreti Halid nije imao izuna, Božijega dopuštenja da za svoga života nosi zadaću teblīga, izravnog prenošenja Božije objave ljudima. Zato je zaželio da time bude odlikovan nakon smrti. To mu je dragi Allah i omogućio, ali narod njegov nije iskoristio.