Kategorija
Autor
Hazreti Āsija, prema tradiciji islama, jedna je od četiri najčasnije žene ljudskoga roda, kako nas je tome podučio hazreti Poslanik, a.s., kad je kazao:
„Najbolje žene u Džennetu jesu Hadīdža kći Huvejlidova (Poslanikova, a.s., prva supruga), Fātima kći Muhammedova, a.s., Merjem kći 'Imrānova (Īsāova, a.s., majka), te Āsija kći Muzāhimova, žena Faraonova.“ (Kenzul-ummāl, br. hadisa 34402, sahīh hadis, od Ibn 'Abbāsa, r.a.).
Prema drugoj verziji istog hadisa, hazreti Poslanik je prvo povukao na zemlji četiri pruge pa upitao ashabe:
„Znate li šta je ovo?,“
na što su oni odgovorili: „Allah i Njegov Poslanik to najbolje znaju,“ pa je Pejgamber, a.s., rekao:
„Najbolje žene u Džennetu...“ (Bihārul-envār).
Hadisi sličnog ili istovjetnog smisla prenose se ne samo od Ibn 'Abbāsa, r.a., već i drugih ashaba, drugova hazreti Pejgamberovih, kao što su hazreti Enes i hazreti 'Alija, ali i hazreti 'Ā'iša.
U jednom predanju koje se vezuje za Poslanika, a.s., stoji:
„Stijena Bejtul-makdisa (u Jerusalemu) stoji na palmi, a ta palma niče iz jedne od džennetskih rijeka. Ispod te palme nalaze se Āsija kći Muzāhimova, žena Faraonova, i Merjem kći 'Imrānova. Sve do Kijametskoga dana one tu vežu nīti bisernih niski stanovnika Dženneta.“ (Kenzul-ummāl, br. hadisa 34407, dā’īf hadis, od Ibnus-Sāmita).
U Kur'āni-kerīmu hazreti Āsija se ne spominje po imenu, već tek kao Faraonova žena, i to na dva mjesta:
...I žena Faraonova reče: „On će biti radost i meni i tebi! Ne ubijte ga, možda će nam od koristi biti, a možemo ga i posiniti.“ A oni ništa ne predosjetiše... (Kur'ān, sura el-Kasas, ajet 9.).
A onima koji vjeruju – Allah kao pouku navodi ženu Faraonovu, kad je rekla: „Gospodaru moj, sagradi mi kod Sebe kuću u Džennetu i spasi me od Faraona i mučenja njegova (dosl. aktivnosti njegove), i izbavi me od naroda nepravednog!“ (Kur'ān, sura et-Tahrīm, ajet 11.).
Dakako, riječ je o ženi istog onog Faraona koji je progonio hazreti Mūsā pejgambera (Mojsija), i kojeg je ona, u poznatoj priči, kao bebu uzela iz košarice koja je plovila niz rijeku, i posvojila ga kao svoga sina. Prema biblijskoj verziji istih događaja, hazreti Mūsā'a, a.s., je posvojila Faraonova kći Termutiz, koja nije imala djece, a ne njegova supruga. U tefsīru ili komentaru Kur'āna Ibn 'Āšūra, pak, čitamo kako se, ustvari, radi o dvije različite žene dva različita Faraona. Prva, ona koja je uzela dijete iz rijeke, bijaše ženom Ramzesa II, dok je hazreti Āsija bila žena Ramzesova nasljednika.
Ko je, ustvari, bila hazreti Āsija?
S obzirom na njezin duhovni stepen, vrlo je malo predanja koja o njoj nešto više govore. Uglavnom ih čitamo u komentarima ili tefsīrima na gornja dva ajeta. Prema jednome, ona bijaše potomak jednog od faraona iz vremena Jūsufa pejgambera, a.s., što će reći da bijaše Egipćankom aristokratkinjom, a prema drugome veže se uz pleme Mūsāovo, a.s., tj. bijaše Israelćankom. Prema nekim komentatorima moguće da je bila čak Mūsāovom, a.s., amidžinicom. Ono što se zna jeste da Faraon sa njom nije imao djece.
Nešto više podataka pronalazimo u predanju u kojem se opisuje jedan od događaja kojeg je Alejhisselam doživio na mi’rādžu, a bijaše riječ o izuzetno prijatnom mirisu. Upitavši Džibrīla, a.s., o porijeklu tog mirisa, on mu reče: „To je miris od frizerke (māšita) Faraonove porodice i njegove djece. Jedanput kad je češljala kosu njegove kćeri, iz ruke joj ispade češalj. Pošavši da ga digne, reče: Bismillāh (u Ime Allaha),' na što je Faraonova kćer upita: 'Moga oca, jel' tako?' 'Ne, već moga Gospodara, tvoga Gospodara i Gospodara tvoga oca,' odgovori joj ona. 'E o tome ima da ga obavijestim,' reče joj Faraonova kći. Kad ju je Faraon i njezinu čeljad doveo pred sebe, postavi joj isto pitanje: 'Ko je tvoj Gospodar?' Ona ponovi isto: 'Moj i tvoj Gospodar samo je Allah.' Na to Faraon naredi da se raspali golema lomača, pa je dovede pred nju s njezinom djecom. Ona mu tad reče: 'Imam jednu želju.' 'Koju,' upita Faraon. 'Da moje kosti i kosti moje djece zajedno poslije pokopaš u zemlju.' 'Može, toliko si već zaslužila prava kod nas,' odgovori joj Faraon. Potom naredi da se jedno po jedno njezino dijete bacaju u oganj. Kad je došao red na zadnje dijete, koje još bijaše dojenče, ono progovori: 'Majčice moja, budi strpljiva! Ti si na istini!' Tad je zajedno sa njim baciše u vatru.“ Ta žena zvala se Hizbīl.
Tom užasnom činu prisustvovala je i hazreti Āsija, koja je već bila jedna od rijetkih iskrenih vjernica, koje su svoju vjeru morale kriti. Kad je Hizbīl sa svojim djetetom bačena u vatru, dragi Allah dao je da vidi kako se meleki s njezinom dušom dižu u visine. To joj je još više učvrstilo vjeru. Upravo u tom trenutku ona obznanjuje svoju vjeru Faraonu. Pomislivši da je i nju zahvatilo ludilo, on se obraća svojoj zaovi, njezinoj majci, da je ona opameti, no bezuspješno. I nju će Faraon, u zanosu svoje povrijeđene sujete, kazniti bolnom smrću, razapevši je između četiri kolca da polahko umire na suncu. Na to ukazuju i riječi Uzvišenog: Ve fir’āvne zil-evtād – „..i Faraona koji je razapinjao koce“ (Kur'ān, sura el-Fedžr, ajet 10.), što je jedno od tumačenja ajeta.
U jednoj drugoj predaji, koja se vezuje uz Ibn 'Abbāsa, r.a., stoji kako je pokraj nje, dok bijaše razapeta među kolcima, naišao hazreti Mūsā, a.s., pa mu ona smognu snage pokazati samo prstima, na taj mu se način požaliti. Hazreti Mūsā, a.s., nemoćan je osloboditi, uputu dovu uzvišenom Allahu da joj olakša. Poslanikova dova bijaše primljena, iza čega mubarek hzr. Āsija uopće više nije osjećala boli. Prema predaji čak su joj i meleki svojim krilima pravili hlad kad god bi se Faraon odmakao. U komentaru Kur'āna Lubābut-te'vīl stoji kako je upravo u tim teškim trenucima i učila dovu „Gospodaru moj, sagradi mi kod Sebe kuću u Džennetu!“ (Kur'ān, sura et-Tahrīm, ajet 11.). Odlučivši da je konačno ubije, Faraon uzima ogromni kamen da ga sruči na njezino mubarek tijelo. Upravo tada dragi Allah joj pokazuje njezinu kuću u Džennetu od bijelog bisera, njezino vječno boravište, i nježno joj uzima dušu. Kamen pada na njeno već mrtvo tijelo.
Kako je jedna takva žena bila u braku sa takvim jednim čovjekom?
O tome, nažalost, nemamo nikakvih podataka. Tek se može pretpostaviti kako je taj brak bio mimo njezine volje, što bijaše poznatom praksom tog doba, a dragi Allah opet najbolje zna! Ono što nam tradicija kazuje, jeste kako ju je dragi Allah ipak sačuvao fizičkih dodira sa Faraonom, koji bi svaki put kad bi htio prići hazreti Āsiji osjetio neku vrstu odbojnosti ili nemoći. Hazreti Ibn 'Abbās, r.a., veli kako se u njenoj dovi „...i spasi me aktivnosti njegove,...“ (Kur'ān, sura et-Tahrīm, ajet 11.), upravo misli na odsustvo bilo kakvih intimnih odnosa između nje i Faraona, tj. njezinu dovu da do njih nikada ne dođe.
U njene posebne počasti ubraja se i ta da će biti jednom od supruga dike sveg stvorenog, hazreti Muhammeda, a.s., kao što nas o tome obavještava lično hazreti Poslanik, a.s.:
„O 'Ā'iša, u Džennetu me Allah oženio s Merjemom, kćeri 'Imrānovom, i Āsijom, kćeri Muzāhimovom. (Kenzul-ummāl, br. hadisa 34410., od 'Ā'iše, r.a.).
Drugim riječima, njen istinski suprug bit će Muhammed, a.s., sušta i temeljna suprotnost Faraonova. Također, to znači i biti na najvišem stepenu na duhovnoj ljestvici, biti oličenje potpune, savršene ili čiste duše (nefsi-kāmile – sāfije). To potvrđuju i riječi hazreti Poslanikove, kad je kazao:
„Od muškaraca mnogi su dosegli stupanj savršenstva (kemāl), a od žena samo Āsija žena Faraonova, i Merjem, kći 'Imrānova,...“ (Kenzul-ummāl, br. hadisa 34408, sahīh hadis, od Ebū Mūsā’a, r.a.).
U ovom časnom hadisu plemeniti Poslanik, a.s., ne obavještava nas samo o dvije žene koje živješe prije njegova poslanstva a koje dosegahu najveći mogući stepen, već i još bar dva druga vrlo bitna detalja. Prvi je da i žena može doseći najviše duhovne stepene, iste kao i muškarac. Drugi, pak, detalj otkriva nam kako je taj uzvišeni stepen ipak doseglo mnogo manje žena nego muškaraca. To ne znači da su one na neki način uskraćene u odnosu na muškarce, već naprosto da je Božija volja htjela da to bude tako. Kako kaže najveći učitelj tesavvufa, čuveni hazreti Ibn 'Arebī ili Šejhul-ekber u svome Futūhātu („Mekkanskim otkrovenjima“), svaka ljudska individua ima u sebi potencijal da dosegne najviši stepen u čistoti duše. U 324. poglavlju Futūhāta, između ostalog, čitamo:
„Znaj, Allah te pomogao, budući je ljudskost (insānijjet) zajednička zbilja i muškarcu i ženi, muškarci nad ženama s obzirom na nju, ljudskost, nemaju stupanj više, isto kao što je i čovjek sudrug svijetu (kosmosu) u njegovoj kosmičnosti ('ālemijjet), gdje po tom obziru svijet nije za stupanj iznad čovjeka. Međutim, utvrđeno je kako muškarci nad ženama imaju jedan stupanj (deredže), a i kako je stvaranje nebesa i Zemlje veće od stvaranja čovjeka... Pronađosmo kako je stupanj kojim su Nebo i Zemlja odlikovani nad čovjekom ustvari isti onaj kojim je muškarac odlikovan nad ženom...“
Prema tome, pod stupnjem prema kojem su muškarci iznad žena, kako to učimo iz Kurʼāna, ne misli se na drugo doli počelni stupanj (ed-deredže el-aslijje), jer naša pramati hazreti Hava i jeste stvorena od Ādema, a.s. Time je i on za stupanj iznad nje tek u stvoriteljnom činu.
Muškost i ženskost, kako to dalje uči hazreti Ibn 'Arebī, tek su dva akcidenta ('aredān) a ne nikako zbilja ljudskosti kao takve. Po tome, u svojoj biti, žena je isto što i muškarac ('ajnur-redžul), kao i obratno. Po svemu tome, zaključuje Šejhul-ekber, žena može ponijeti i najvišu duhovnu titulu u stvorenomu svijetu, titulu duhovnoga pola ili kutba. Na sve to hzr. Ibn 'Arebī dodaje:
„Neka te ne zbunjuju Pejgamberove, a.s., riječi:
'Nema spasa narodu koji svoju stvar (vlast) prepusti ženi',
jer jedno je govoriti o Allahovu imenovanju (prepuštanju stvari), a nešto sasvim drugo o onom ljudi, a hadis govori o onom imenovanju ljudi.“
O tajni žene jedan izvanredan pasus čitamo i u velikom 198. poglavlju Futūhāta, poglavlju o spoznaji daha (nefes):
„Nema u stvorenome svijetu ništa veće snage od žene, zbog tajne koju ne poznaje doli onaj koji je spoznao uzrok stvaranja svijeta i kojim „potezom“ ga je Hakk (Istiniti) stvorio... Odista je on rezultat. Onaj koji vjenčava (nākih) je tragalac (tālib), a tragalac je onaj koji ima potrebu. Vjenčano (menkūh) je traženo (matlūb) a traženo ima snagu, potrebovanje njemu i strast prevlađujuću... I uzvišeni Allah je ukazao na ono čime ih je odlikovao od snage, na primjeru 'Ā’iše i Hafse:
A ako se protiv njega udružite...,
tj. zajedno protiv njega budete,
...pa – Allah je zaštitnik njegov,
tj. pomagač,
...i Džibrīl, i dobri vjernici; najposlije, i svi meleki će mu na pomoći biti. (Kur'ān, sura et-Tahrīm, ajet 4.).
Sve ovo je za otpor pred samo dvije žene, a spomenuti su samo oni velike snage i moći... Svaki melek kojeg je Allah stvorio od dahova ženā najjači je među melekima...“
Hazreti Āsija je primjere žene koja je imala sva ovosvjetska bogatstva kojih se odrekla u ime istinske ljubavi prema dragome Bogu. Bila je zasigurno materijalno najbogatija žena svoga doba. Svega se odrekla uz spremnost na šehidsku smrt. Prva je žena u ljudskome rodu koja je dosegla najviši mogući stepen čistote i savršenstva. Pa ipak, iz njena života tako malo znamo. Gdje je rođena, kako je odrastala, kako ju je dragi Allah kroz život vodio i odgajao,...? Za nas ona ostaje čistim, netaknutim i skrivenim biserom, baš kao što je i njezina kuća u Džennetu od bijeloga bisera.