Kazivanje o Davudu i Sulejmanu, alejhimesselam (I dio)

 

Kazivanje o Davudu i Sulejmanu, alejhimesselam (I dio)

 

 

Samuel, alejhisselam

 

 

Još od onih davnih vremena kada su se, nakon izlaska iz Egipta i lutanja pustinjom u trajanju od četrdeset godina, pod vodstvom Jošue ibn Nuna, nasljednika Mūsāa i Haruna, alejhimesselam, naselili u Ken'anu, Svetoj zemlji koju je dragi Bog, Allah darovao Svome prijatelju Ibrahimu, alejhisselam, i svim njegovim valjanim potomcima, Israilćani (Benu Israil) su živjeli životom koji je, između ostalog, bio okarakterisan povremenim ratovima protiv mnogobožačkih naroda koji su živjeli u regionu (Amalićani, Filistejci, Moabćani i drugi). Israilćani, Allahov odabrani narod, kao jedini muslimani u regionu, bili su nosioci Allahove vjere i očuvanja njezine čistoće. Pošto je status odabranog naroda nosio i svoju odgovornost, to su bili u stalnoj obavezi džihada, borbe da Allahova Riječ bude gornja, da dobro, pravda i moral nadjačaju zlo, nepravdu i nemoral. Njihova ''ratna sreća'' direktno je bila ovisna o čistoći i iskrenosti njihove vjere, pa bi oni u ratovima sa mnogobožačkim narodima pobijeđivali uvijek onda kada je njihova vjera bila jaka i, obratno, uvijek su ih stizale kušnje poraza kada bi njihova vjera oslabila.

Tako je bilo stoljećima.

Za svo to vrijeme njihova vodilja bio je Tevrat, Allahova Knjiga, koja je objavljena Mūsāu, alejhisselam, na Sinajskoj gori. To je bila cjelovita Uputa koja ih je upućivala kako da budu u Allahovom zadovoljstvu i milosti u svim segmentima života. Gospodar svih svijetova im je, jednog za drugim, slao Svoje poslanike koji su im Knjigu ispravno tumačili i koji su ih predvodili kako u duhovnom tako i u svjetovnom životu. I to je bila još jedna njihova specifičnost jer su oni bili jedini narod u regionu koji vijekovima nije imao kralja.

Tevrat je bio prvobitno objavljen na kamenim pločama i još je Mūsā, alejhisselam, dao da se napravi drveni kovčeg optočen zlatom u kojem su se čuvale i nosile kamene ploče sa Tevratom.[1] Taj Kovčeg je, bez obzira na to što je kasnije Tevrat bio prepisan na papir, ostao jedna od najvećih Allahovih svetinja jer je bio obasut Njegovim bereketom i svetošću. Benu Israil su ga zvali Zavjetnim kovčegom i za njih je on predstavljao simbol stalnog Allahovog prisustva. Čuvali su ga u posebnom Šatoru, koji je za njih u stvari bio Sveti Allahov Hram. Emanet hizmeta tom Hramu su čuvali pripadnici posebno odabranog plemena Levita, koji su imali svoj poseban zakonik, strožiji nego li drugi Israilćani. Kada bi duže boravili na nekom području oni bi tu postavili Šator i hodočastili ga čineći ibadet dragom Allahu, prinoseći Mu žrtve paljenice i upućujući Mu dove. Moguće da im je Sveti šator predstavljao i kiblu, pravac kuda su okretali svoja lica prilikom svakodnevnih molitvi dragom Allahu, a On najbolje zna da li je uistinu bilo tako.[2] Kada bi išli dalje, onda bi ga sklopili i nosili sa sobom. Posebna čast, ali i odgovornost, je pripadala onim svećenicima Levitima koji su bili zaduženi da nose Zavjetni kovčeg.

Tako je bilo za vrijeme njihovog boravka u pustinji i za vrijeme osvajanja Ken'ana.

Nakon što su se konačno naselili u Ken'anu oni su prvobitno podigli Šator na Betelu u Jerusalemu i tu čuvali Zavjetni kovčeg. On je tu ostao neko vrijeme, odnosno sve dotle dok Jerusalem nisu osvojili neki njihovi neprijatelji (nije nam poznato koji), nakon čega su Sveti šator sa Zavjetnim kovčegom, pretpostavljamo, jedno vrijeme čuvali u Gilgalu da bi ga potom prenijeli u Šilo.[3]

S obzirom na centralno mjesto i najveći duhovni značaj koji je u tradiciji Benu Israila Sveti šator zajedno sa Zavjetnim kovčegom unutra pohranjenim imao, svećenici koji su hizmetili Svetište su imali privilegovan status među svim plemenima Israila. Naročito je cijenjena i, dakako, odgovorna bila funkcija vrhovnog svećenika.

Negdje na samom kraju povijesnog perioda koji je judeo-kršćanska tradicija nazvala Doba sudaca funkciju vrhovnog svećenika Israilćana obavljao je čovjek poznat po imenu Helije (Eli). U to doba Sveti šator je bio postavljen u mjestu Šilo i bilo je uobičajeno da ga tamo, u vrijeme određeno propisima Tevrata, hodočaste svi Israilćani. Helije je tako za vrijeme svoje dugogodišnje svećeničke službe imao prilike promatrati mnoge ljude kako vrše ibadete dragome Allahu u Njegovom svetištu i vidjeti najrazličitije stvari, ali mu je ponašanje jedne žene posebno zapalo za oko. Ona je u skrušenom molitvenom položaju ostala izuzetno dugo, mnogo duže nego što je Helije ikada prije vidio. Glas joj se uopće nije čuo, samo se moglo primijetiti micanje njezinih usana koje je, moguće, bilo praćeno i blagim gibanjem tijela. Sve se to Heliju učini sumnjivim i on pomisli da je žena pijana. Vrhovni svećenik osjeti u sebi ljutnju zbog ''drskog'' ponašanja ''pijane'' neznanke na tom svetom mjestu, pa je odluči opomenuti zbog toga. Međutim, kad joj se obrati, Helije vidje da to uopće nije pijanstvo već duboka molitva iz srca praćena velikom ljubavlju prema dragome Bogu. Plemenita vjernica se zvala Ana i došla je na to mjesto da bi se u osami pomolila dragom Allahu u uputila Mu dovu da joj podari sina. Ana je bila ojađenja svojom sterilnošću i molila je dragoga Allaha da joj podari sina, zavjetovavši se da će ga, čim ga odbije od dojenja, predati da bude čitavoga svog života na službi Svetom šatoru. Dragi Allah je ispunio dove ove čestite vjernice, pa su ona i njezin muž uskoro bili blagoslovljeni rođenjem sina. Srećna majka mu je dala ime Samuel.[4] Čim dijete bi odbijeno od dojenja, Ana ga, ispunjavajući svoj zavjet, odnese u Šator i povjeri ga Heliju na čuvanje i odgoj. S obzirom da je plemenita vjernica, samo zato da bi ispunila svoj zavjet, imala snage da u sebi zatomi majčinsku ljubav i svojega toliko iščekivanoga jedinca bez imalo dvoumljenja trajno odvoji od sebe davši ga na hizmet Svetom šatoru, dragi Allah je nagradi između mnogih drugih blagodati i time da je ona kasnije dobila još tri sina i dvije kćeri.

Tako je mladi Samuel, alejhisselam, od svoga rođenja bio pod posebnom pažnjom i zaštitom dragoga Allaha i od najranijega djetinjstva živio je u Svetištu pripremajući se da jednoga dana postane svećenik. Međutim, dragi je Allah Svom čestitom i plemenitom robu Samuelu, alejhisselam, odredio mnogo značajniju ulogu od svećeničke, ulogu Njegovoga vjerovjesnika. Prva je Objava Samuelu, alejhisselam, spuštena jedne noći dok je spavao u Svetištu. Iz sna ga je probudio glas koji ga je zvao po imenu. Pomislivši da ga to doziva njegov učitelj Helije, Samuel, alejhisselam, se odmah odazvao i požurio ka odaji velikoga svećenika. U prvi mah Helije nije prepoznao bīt Samuelovoga, alejhisselam, doživljaja i samo mu je rekao da ga on nije zvao i poslao ga nazad na spavanje. Međutim, kako se to ponovilo iste noći još dva puta, Helije je konačno shvatio o čemu je riječ i uputio je savjet Samuelu, alejhisselam, da se, ako ponovo čuje isti poziv, na njeg' odazove uz slavljenje i veličanje dragoga Boga i zahvalu Njemu, te pažljivo sasluša sve ono što mu bude rečeno. Samuel, alejhisselam, je poslušao savjet svog učitelja i kad je ponovo iste noći čuo poziv[5] odazvao mu se i primio svoju prvu Objavu, te ujedno čast, emanet i odgovornost statusa Allahovoga vjerovjesnika narodu Benu Israila.

 

 

Kralj Talut (Saul)

 

 

Samuel, alejhisselam, se svim srcem trudio da dostavlja Riječ dragoga Allaha Israilu, da im tumači Tevrat, predvodi ih, poučava, upućuje na pravi put i sudi im po Allahovom Zakonu, ali se i on, poput mnogih vjerovjesnika prije njega, mogao osvjedočiti u čudnu i prevrtljivu narav odabranoga naroda koji je generalno bio na pravom putu, ali je isto tako povremeno pokazivao veliki stepen neiskrenosti u svojoj vjeri i tada bi ih stizale kušnje od dragog Allaha, Svemilosnog, Samilosnog kojim ih je On opominjao da se opamete i spasu od vječne propasti.

Jedna od ovih kušnji Israilćanima bijaše posebno bolna, a to najbolje pokazuje koliko su tada bili pali u svojoj vjeri. Naime, Israilćani su imali običaj da povremeno, vjerovatno u značajnim bitkama protiv jakoga i dobro organizovanoga neprijatelja,[6] u džihad nose Zavjetni kovčeg. Prisustvo Svetoga kovčega im je osnaživalo srca, podizalo borbeni moral i pružalo razne druge vrste konkretne pomoći od dragoga Allaha kojom bi savlađivali sve svoje neprijatelje. Međutim, sâmo po sebi, prisustvo Zavjetnoga kovčega nikako im nije moglo osigurati Allahovu pomoć ako bi njihova vjera bila slaba i neiskrena.

Tako se jednom desilo da su ponijeli Kovčeg sa sobom u bitku, ali su doživjeli težak poraz od susjednog mnogobožačkog naroda[7] koji su čak i zaplijenili Zavjetni kovčeg. To bijaše veliki šok za čitav Benu Israil. Zbog slabe i neiskrene vjere doživjeli su težak poraz, bili protjerani iz svojih zemalja i odvojeni od svojih porodica, te su čak izgubili i najveću svetinju, Zavjetni kovčeg. U boli i nevjerici još su se više iskazale sve slabosti u njihovoj vjeri, pa uzrok takvoga stanja oni ne vidješe u samima sebi, u onome što bijaše u srcima njihovim, već ga površno tražiše u vlastitoj organiziranosti. Tako im se u svijesti učvrstilo uvjerenje da bi došli do veće snage ako bi imali jednoga vladara, kralja koji bi vladao nad svim plemenima Benu Israila, koji bi ih okupio, ujedinio i pod čijim vodstvom bi porazili sve svoje neprijatelje. Starješine svih plemena Israila obratiše se Allahovom vjerovjesniku Samuelu, alejhisselam, sa zahtjevom da im on postavi kralja. Samuel, alejhisselam, ih je pokušao upozoriti da je uzrok njihove slabosti i nesreće koja ih je pogodila u njihovoj neiskrenoj vjeri i njihovim grijesima pa im ustoličenje kralja neće riješiti probleme, ali su oni ostali uporni u svome zahtjevu.

 

Zar nisi čuo da su prvaci sinova Israilovih nakon Musâa svom vjerovjesniku rekli: "Postavi nam vladara da bismo se na Allahovu putu borili!" "Možda se vi nećete boriti, ako vam borba bude propisana?", reče on. "Zašto da se ne borimo na Allahovom putu", rekoše, "mi koji smo iz zemlje naše prognani i od sinova naših odvojeni?" A kada im borba bi propisana, oni, osim malo njih, zatajiše. A Allah dobro zna one koji su sami prema sebi nepravedni. (2:246)

 

Tada je Samuel, alejhisselam, uputio dovu dragome Allahu i bilo mu je objavljeno da će Israil zaista i dobiti kralja koji će nad njima vladati. Prenosi se da mu je objavljeno i to da će osobu koju je dragi Allah odabrao za kralja Israila prepoznati tako što će ona, kada dođe do Samuela, alejhisselam, biti visoka tačno onoliko koliko je dugačak njegov štap i da će tom prilikom zamirisati rog sa svetim maslinovim uljem koji je Samuel, alejhisselam, imao uz sebe. Samuel, alejhisselam, je ovu Objavu prenio starješinama svih plemena i oni su mu, jedan po jedan, dolazili da bi se vidjelo kod kojeg će se od njih upotpuniti ti znaci. Međutim to se ne desi ni kod jednoga od njih.

Kako se tu našao snažni i mudri mladić po imenu Talut (Saul) iz plemena Benjamin, a koji niti bijaše starješina plemena niti bijaše bogat - to nam nije pouzdano poznato, ali se desilo da je i on došao do Samuela, alejhisselam, i očekivani znaci se pojaviše baš kod njega. Osvjedočivši se u to, Samuel, alejhisselam, zvanično objavi da je Talut od dragoga Allaha izabran da bude kralj Benu Israila. Ali, tada opet dođe do izražaja iskvarena vjera starješina i uglednika Benu Israila koji nikako nisu mogli prihvatiti činjenicu da nijedan od njih nije izabran, već je izabran neki mladić bez ugleda i bogatstva. Zato oni krenuše da negoduju, pa im onda dragi Allah odasla nepobitan znak u vidu jasno vidljiva čuda.

Samuel, alejhisselam, im prenese Objavu kako će meleki donijeti Zavjetni kovčeg iz zatočeništva i na očigled sveg svijeta postaviti ga ispred Taluta što će im biti jasan znak da je on uistinu odabran za kralja Israila. Čim ih je Samuel, alejhisselam, obavijestio, to se i obistinilo. Svi prisutni su mogli vidjeti meleke kako im ponovo donose Zavjetni kovčeg i postavljaju ga ispred Taluta.

Osim toga, dragi Allah je u Kovčeg, mimo stvari koje su već u njemu bile,[8] pohranio još jednu dragocijenost.[9] Mi ne znamo pravu prirodu te Allahove dragocijenosti. Kur'an je imenuje kao ''Sekinetun-mir-Rabbikum'' što bi se dalo prevesti kao ''Allahovo smirenje za ljudska srca''. Postoje različita tumačenja šta je ''Sekina'', a jedno od njih je i tumačenje Alija ibn Ebi Taliba da je u pitanju posebna vrsta vjetra. Iako nam prava priroda ''Sekine'' ostaje nejasna i zagonetna, može se zasigurno reći da je njezino prisustvo u Zavjetnom kovčegu još više pojačalo njegovu svetost i bereket i da je smirivalo vjernička srca. Tako Zavjetni kovčeg, osim stalnoga svojstva simbola Allahovoga prisustva među odabranim narodom, u vjeri i duhovnoj tradiciji Benu Israila dobi i novu dimenziju.

 

"Allah vam je odredio Taluta za vladara", reče im vjerovjesnik njihov. "Odakle da nam još on bude vladar kada smo mi preči od njega da vladamo? Njemu ni veliko bogatstvo nije dato", rekoše oni. "Allah je njega da vlada vama izabrao", reče on, "i velikim znanjem i snagom tjelesnom ga obdario, a Allah daje vlast kome On hoće. Allah je neizmjerno dobar i On zna sve." "Znak njegove vlasti", reče im vjerovjesnik njihov, "biće Kovčeg koji će vam stići i koji će meleki nositi, u kome će biti smirenje za vas od Gospodara vašeg (Sekinetun-mir-Rabbikum) i ostatak onoga što su Musa i Harun ostavili. To vam je, zaista, dokaz, ako ste vjernici!" (2:247,248)

 

Ovako jasni i sasvim očigledni dokazi nisu omogućili Benu Israilu ništa drugo nego da prihvate Taluta za svoga prvog kralja. Tako su mu sve starješine plemena dale zavjet na vjernost i pokornost.

Nakon nekog vremena Israilu stiže kušnja koju su oni sami sebi donijeli (vidjeti ajet 2:246). Talut je organizirao džihad protiv mnogobožaca, vjerovatno onoga istog naroda koji ih je ranije porobio[10] i okupio brojnu vojsku koju povede u susret neprijatelju.

Vojska je bila sastavljena od pripadnika svih plemena Benu Israila, a za nas je ovom prilikom posebno interesantan jedan od mudžahida. Bijaše golobradi mladić, čistoga srca, jake i iskrene vjere i veoma hrabar i mudar. Još od njegove najranije mladosti pratila ga je posebna Allahova milost i zaštita. U stvari, bolje rečeno, može se reći da ga je dragi Allah u njegovu odrastanju na poseban način odgajao.

Zvao se Davud i bio je sin Išāa iz plemena Juda iz Betlehema.

 

 

Davud, alejhisselam, i Džalut (Golijat)

 

 

Talut je vojsku poveo kroz bezvodni kraj, pa su trpeći žeđ putovali neko vrijeme. On je bio upoznat da je u pitanju kušnja od dragoga Allaha, pa je na vrijeme upozorio svoje vojnike da, kada stignu do rijeke (vjerovatno je bila u pitanju rijeka Jordan, a dragi Allah najbolje zna), nipošto ne trebaju piti osim samo malo, tek koliko mogu šakom da zahvate. Međutim, kad su stigli do rijeke većina vojske nije ga poslušala, već su se obimno napili vode i pali su na Allahovoj kušnji čime su automatski izgubili snagu i volju za boj. Tako se desilo da je samo mali broj vojnika (naravno da je i Davud, alejhisselam, bio među njima) sa Talutom prešao rijeku i krenuo u susret neprijatelju, a većina ih je, kako nam predanja kažu, ostala na drugoj strani i povukla se nazad. Da li se na ove kolebljivce odnose riječi dragoga Allaha: ''A kada im borba bi propisana, oni, osim malo njih, zatajiše'' iz naprijed navedenoga ajeta (2:246) On, hvaljen i slavljen neka je, najbolje zna.

Iako su oni mudžahidi koji su nastavili pohod svi redom bili iskreni vjernici, čvrsti i nepokolebljivi, ipak im je pogled na njihovu sada malobrojnu vojsku unosio nemir u srca. Znali su da je mnogobožačka vojska izuzetno jaka i brojna i to ih je plašilo. Naročito su se plašili Džaluta, neprijateljskog junaka neuobičajeno velike snage. Bijaše visok, vjerovatno oko dva i po metra, moguće i više, i ogromne tjelesne građe, tako da je bio istinski div. Snaga mu je bila nadljudska pa mu se niko nije usuđivao izaći na megdan, a ako bi neko i smogao hrabrosti, bio bi brzo ubijen. Tako je Džaluta pratio strašan glas. Sve je to uticalo na rastući strah u srcima Talutovih vojnika. To primijetiše Davud, alejhisselam, i još neki mudžahidi jake i čvrste vjere, pa su svoje uznemirene drugove ohrabrivali podsjećajući ih koliko su puta znatno slabije vojske vjernika uz pomoć dragoga Allaha pobjeđivali mnogo jače neprijatelje.

 

I kad Talut vojsku izvede reče: "Allah će vas staviti na iskušenje kraj jedne rijeke; onaj ko se napije iz nje nije moj, a onaj ko se ne napije, jedino ako šakom zahvati, moj je." I oni se, osim malo njih, napiše iz nje. I kad je pređoše, on i oni koji su s njim vjerovali povikaše: "Mi danas ne možemo izići na kraj sa Džalutom i vojskom njegovom!" Ali oni koji su tvrdo vjerovali da će pred Allaha izići rekoše: "Koliko su puta malobrojne vojske, Allahovom voljom, nadjačale mnogobrojne vojske!" A Allah je na strani izdržljivih. (2:249)

 

Uskoro su se susreli sa neprijateljskom vojskom koja je svojom brojnošću i snagom zaista izgledala strašnom. Džalut istupi naprijed i stade između dvije vojske vičući iz sveg glasa razne pogrde Israilu i pozivajući njihove junake na megdan. No, taj je div bio do te mjere strašnoga izgleda da niko od njih nije mogao sakupiti dovoljno hrabrosti da istupi i suprostavi mu se.[11] Isfrustriran kralj Talut je čak i obećao ruku svoje kćeri Mikale onome od mudžahida koji izađe na megdan i ubije Džaluta, ali se i dalje niko nije usuđivao javiti.

Ta mučna situacija potrajala je sve dok Davud, alejhisselam, nošen snagom iskrene vjere i istinskog oslonca na dragoga Allaha (tevekkul), nije istupio naprijed ispred redova mudžahida Benu Israila i prihvatio Džalutov izazov.

Davud, alejhisselam, mada lijepo i skladno građen, ipak fizički bijaše mnogo slabiji od ogromnoga Džaluta, tako da su se Džalut i njegovi suborci grohotom smijali očekujući brzo i lahko smaknuće njihova neprijatelja, dok su borci Israila strijepili za svoga druga.

Ali, Davud, alejhisselam, nije imao ni malo straha. On bi osnažen svojom dubokom i iskrenom vjerom u dragoga Allaha i osjećao je kako je Gospodar svih svjetova uz njega. Čak se prenosi i to da je, ranije prilikom putovanja, čuo kako ga dozivaju tri kamena da ih pokupi i da ih kasnije upotrebi u borbi protiv Džaluta, kako je, prema tim predanjima, i učinio. Bilo kako bilo, Davud, alejhisselam, se odlučio da protiv Džaluta upotrijebi oružje sa kojim bijaše izuzetno vješt i precizan, praćku. Krenuo je smireno u susret gorostasu s Allahovim imenom u srcu i na usnama. I Džalut je, naoružan svojim ogromnim mačem, krenuo na njega. Tada je Davud, alejhisselam, uz tekbir, svojom praćkom snažno hitnuo kamen (prema predajama ona tri kamena su se tom prilikom stopila u jedan, a dragi Allah najbolje zna). Taj kamen bijaše bačen snagom mnogo jačom od ljudske, pa je, pogodivši ga u glavu, Džaluta prosto pokosio. To je bila prava mu'džiza (čudo) kojim je dragi Allah pomogao Svoga miljenika i odabranika. Džalut je vjerovatno odmah poginuo, no prenosi se kako je Davud, alejhisselam, ipak dotrčao do paloga gorostasa i vlastitim mu mačem odrubio glavu. Zahvala dragome Allahu se zaorila iz grudi mudžahida, a mnogobošci su sa bijesom u srcima krenuli u juriš. Benu Israil su upućivali dove Allahu da ih pomogne, učini izdržljivim i ojača im korake protiv Njegovih i njihovih neprijatelja. Dragi Allah je ispunio dove Svojih robova i tako su oni nanijeli težak i potpun poraz mnogobošcima.

 

I kad nastupiše prema Džalutu i vojsci njegovoj, oni zamoliše: "Gospodaru naš, nadahni nas izdržljivošću i učvrsti korake naše i pomozi nas protiv naroda koji ne vjeruje!" I oni ih, Allahovom voljom, poraziše, i Davud ubi Džaluta, i Allah mu dade i vlast i vjerovjesništvo, i nauči ga onome čemu je On htio. A da Allah ne suzbija ljude jedne drugima, na Zemlji bi, doista, nered nastao, ali Allah je dobar svim svjetovima. (2:250,251) 

 

Kada se Talut trijumfalno vratio u zemlju Benu Israila dočekala ga je velika radost naroda. Zaista su imali razloga da se raduju jer su se osvetili mnogobošcima za sva ranija poniženja i od njih povratili ono što su im oni bili oduzeli, a dragi Allah im je, još ranije, vratio Zavjetni kovčeg. Naročita slava je pratila Davuda, alejhisselam, čija se pobjeda nad Džalutom nadaleko pročula, što je Israilu toliko značilo da su, kako se prenosi u Starom zavjetu, Džalutov mač preuzeli svećenici Leviti da ga čuvaju u svetome Šatoru. Kralj Talut je ispunio dato obećanje i vjenčao Davuda, alejhisselam, svojom kćeri Mikalom, pa je on, kao Talutov zet, dobio visok položaj na njegovom dvoru, a uz to bijaše i veoma omiljen među narodom kao izuzetno pobožan, mudar i čestit mladić.

Davud, alejhisselam, mudar kakav jeste, nije dozvolio da ga uspjeh ikoliko opije. Bez imalo dvoumljenja znao je da je njegova pobjeda nad Džalutom samo ono što mu je dragi Allah podario i da zahvala, slavljenje i veličanje samo dragome Allahu i pripadaju. On je, kako smo ranije i naveli, još od najranijega djetinjstva živio u Allahovoj blizini i znao je da ga On, hvaljen neka je, ne bez razloga, obasipa Svojom posebnom pažnjom, bereketom i milošću. Ono što je Davud, alejhisselam, vjerujemo, moguće čak i ne očekujući da će se doista ostvariti, u dubini svoga mubarek srca osjećao, zaista se i ispunilo, i to na najljepši način – dragi ga je Allah, Gospodar i Stvoritelj svih svjetova, najvjerovatnije nakon smrti Samuela, alejhisselam, odabrao za Svoga vjerovjesnika i poslanika Israilu, te mu započeo objavljivati Zebur.

 

... i Davud ubi Džaluta, i Allah mu dade i vlast i vjerovjesništvo, i nauči ga onome čemu je On htio ... (2:251)

 

Nama, istina, nije poznato kad je Davud, alejhisselam, dobio emanet vjerovjesništva i poslanstva od dragog Allaha, ali zbog toga što je u naprijed navedenim ajetima njegovo dobivanje vjerovjesništva spomenuto nakon njegove pobjede nad Džalutom, vjerujemo da se to desilo nakon bitke protiv Džalutove vojske i nakon Samuelove, alejhisselam, smrti, a dragi Allah najbolje zna. Ajeti nam dalje govore i to da je Davud, alejhisselam, od dragog Allaha pored emaneta vjerovjesništva dobio i emanet vlasti, pa je on, Allahovom voljom, trebao da naslijedi Taluta na dužnosti kralja Benu Israila.

Ali, ovaj prenos kraljevske vlasti bio je praćen značajnim kušnjama kako za Davuda, alejhisselam, tako još i više za Taluta.

Izvori kitabija (Stari zavjet i Isralijati[12]) nastoje nas uvjeriti da je Talut neko vrijeme nakon pobjede nad Džalutom i njegovom vojskom počeo da osjeća zavist i veliku mržnju prema Davudu, alejhisselam, i da ga je, u nastojanju da po ma koju cijenu očuva vlast, počeo progoniti, pa ga nekoliko puta čak i pokušao ubiti. S obzirom na to da smo se do sada više puta nepobitno uvjerili kako su se mnoge neistine uvukle u jevrejsko-kršćanske knjige i zbog toga što je bez imalo sumnje znano da je dragi Allah odabrao upravo Taluta za prvoga kralja Benu Israila (to čak ni kitabije ne poriču), izražavamo sumnju u istinitost ovakvoga kazivanja o Talutu, a dragi Allah najbolje zna. No, ipak smo se odlučili na ovom mjestu ga navesti, ali pretežno u verziji, bitno drugačijoj i za Taluta mnogo povoljnijoj, u kojoj ga bilježi Ibn Kesir.[13]

Dakle, prema Ibn Kesiru, Talut je doista počeo osjećati veliku zavist prema Davudu, alejhisselam, kada je vidio da ga narod više cijeni od njega. Kako je Davud, alejhisselam, pokazivao znakove sve većeg znanja i mudrosti i kako je, dakako ratujući na putu dragog Allaha pod Talutovom zastavom, sve više nizao briljantne pobjede, Talut je osjećao sve veći strah da će mu on preoteti vlast, pa je počeo planirati njegovo ubistvo.

Prenosi se tako da ga je jedne prilike poslao u nemoguću ratnu misiju – da sam[14] pobije čak stotinu neprijateljskih vojnika. Ali, Talutove se nade da će Davud, alejhisselam, poginuti u toj samoubilačkoj misiji potpuno izjaloviše, jer je dragi Allah pomogao Svoga miljenika i nadahnuo ga izuzetnim vojnim umijećem. Tako je Davud, alejhisselam, veoma vješto postavljao zasjede neprijateljima, nepredvidivo se kretao i munjevito ih napadao odakle se oni uopće nisu nadali, pa je u tim akcijama, kako se prenosi a dragi Allah zna najbolje, pobio dvije stotine neprijatelja, dva puta više nego što je Talut tražio.

Prenosi se i to da je par puta, u trenucima duševne rastrojenosti, Talut bacao na njega svoje koplje, ali ga je svaki put promašio.

Na kraju, Talut je odlučio da ''otvori karte'', pa je poslao svoje ljude u Davudovu, alejhisselam, kuću sa zadaćom da ga ubiju. Ali, to je, voljom Allahovom, saznala Mikala, njegova kći i Davudova, alejhisselam, žena, pa je na vrijeme upozorila svoga muža koji je uspio u zadnji čas izmaći ubicama. Tako je Davud, alejhisselam, morao napustiti svoj dom i neko vrijeme živjeti u ilegali, krijući se od kralja, njegove vojske i plaćenika. Utočište je za izvijestan period, kako nam to Stari zavjet kaže, našao kod svećenika Levita u Šatoru, koji mu, pošto u žurnome bijegu iz svoje kuće nije stigao ponijeti vlastito oružje, dadoše Džalutov mač. Talut ga je već bio proglasio odmetnikom i počeo ga javno progoniti. Ali, to nije moglo tek tako proći kod naroda, a pogotovo ne kod čestitih učenjaka Israila. Oni su uglavnom svi već znali kakav je položaj Davuda, alejhisselam, kod dragog Allaha i nisu pristajali za Talutom. Neki učenjaci su čak pokušavali da urazume Taluta i upozore ga da se ne suprostavlja volji dragoga Allaha, ali ih je on, potpuno zaslijepljen mržnjom, pobio i time u još teži grijeh upao. Počeo je da sve više gubi razum i kontrolu, pa se pretvorio u pravoga tiranina. Kitabije prenose čak i to da je pobio svećenike iz Šatora samo zato što su ranije ugostili Davuda, alejhisselam, a dragi Allah najbolje zna.

Broj nezadovoljnika među narodom je rastao, pa su se mnogi zbog nastale tiranije priključili Davudu, alejhisselam. Tako je on postao vođom skupine mudžahida spremnih za borbu protiv tiranije kralja Taluta. Više puta je Talut sa svojim vojskama plaćenika išao u pohod protiv njih, ali bi Davud, alejhisselam, svaki put uspijevao izbjeći sukob, a čak bi i poštedio život samome Talutu u situacijama kad bi uspijevao ušunjati se u njegov logor i zateći ga na spavanju. Davud, alejhisselam, je tako postupao zbog toga što je u svome mubarek srcu oduvijek cijenio Taluta kao vladara kojeg je dragi Allah odabrao i nastojao je izbjeći direktan ratni sukob što je više mogao. Po svemu sudeći, a dragi Allah najbolje zna, Davud, alejhisselam, je svojom vjerovjesničkom pronicljivošću osjećao kako Talut još uvijek nije bio prešao granicu sa koje više nema povratka i da za njega još uvijek nije bilo sve izgubljeno.

Tako se doista i zbilo. Onaj ostatak iskrene vjere u Talutovu srcu se, milošću dragog Allaha, pretvorio u snažan zov savjesti, tako da je on počeo uviđati svoju zabludu i svoje grijehe. Počeo se iskreno i duboko kajati. Plakao je i tugovao ne znajući šta da radi, kako da pronađe put spasa. Naročito ga je boljelo saznanje da je pobio neke čestite učenjake Israila i, ako su predanja kitabija vjerodostojna, neke svećenike Levite, pa je počeo često posjećivati njihove kaburove i kraj njih dugo plakati. Nakon nekoga vremena se desilo da je u tome mezaristanu čuo glas: ''O Talute, pobio si nas dok smo bili živi, a sada nas uznemiravaš kad smo mrtvi''. To ga je još više uplašilo pa je njegova tuga bila još jača. Tada, kad je možda počeo pomišljati da je sve izgubljeno, milošću dragoga Allaha Talutu je stiglo spasonosno nadahnuće da se raspita kod učenih ljudi o tome kako da se pokaje. Ali, ponovo se našao pred problemom jer su većina od njih već bili pobijeni, a do Davuda, alejhisselam, vjerovatno, nije mogao doći, pa nije znao kome da se obrati.

Opet mu je stigla Allahova pomoć kroz susret sa nekom čestitom i pobožnom ženom koja ga je odvela do kabura Jošue ibn Nuna. Kad je ova vjernica (najvjerovatnije je imala deredžu miljenika dragog Allaha - evlije) uputila dragom Allahu dovu, Jošua, alejhisselam, je, uz Njegovo dopuštenje i po volji Njegovoj, ustao iz svog kabura misleći da je nastupio Sudnji Dan. Kad mu je rečeno da je podignut zato što ga Talut želi upitati ima li spasa za njega, Jošua, alejhisselam, je odgovorio da ima, ali jedino pod uvjetom da odmah preda vlast Davudu, alejhisselam, i da se, pod njegovom zastavom, priključi džihadu i bori se iskreno i srčano sve dotle dok ne postane šehid. Čim je to rekao Jošua, alejhisselam, je ponovo pao mrtav i kabur njegov se zatvorio. Postoje i predanja u kojima se navodi da to nije bio Jošua ibn Nun, već Samuel, alejhisselam, kao i takva da nije bilo oživljavanja iz kabura, već da se sve zbilo u snu. Dragi Allah najbolje zna kako je bilo, a nama je ovdje bitna poruka koju je dobio Talut.

Talut je odmah, dragome Allahu zahvaljujući, i vjerovatno plačući od sreće kao malo dijete, objeručke prihvatio tu posljednju šansu spasa i u najkraćem mogućem roku uputio glasnika Davudu, alejhisselam. Čim su se sastali Talut mu je javno predao vlast i dao svoj bejat (zavjet). Davud, alejhisselam, je Taluta, najverovatnije znajući koliko je to za njega važno, bez dvoumljenja uključio u svoju vojsku.

Od tada se Talut borio u džihadu pod Davudovom, alejhisselam, zastavom sve dotle dok nije u jednoj bici protiv mnogobožaca postao šehid, zajedno sa svim svojim sinovima. Zaista se iz svega srca nadamo da mu je šehadet primljen i da će i on i njegovi sinovi na Sudnjem Danu biti u Allahovoj milosti sa ostalim šehidima.

 

 

Davud, alejhisselam, Allahov poslanik i kralj Israila

 

 

Tako je Davud, alejhisselam, postao kralj Israila. Prema judeo-kršćanskim izvorima on je tada imao 37 godina.[15] Ako je tako, to bi onda značilo da je proteklo nekih dvadeset godina od Davudove, alejhisselam, pobjede u megdanu protiv Džaluta do vremena kad je preuzeo emanet vlasti nad Allahovim odabranim narodom, dvadesetak godina koje je on proveo na Allahovom putu dijelom u službi kralja Taluta, a dijelom u gerilskome džihadu protiv njegovog zuluma i tiranije.[16]

Davud, alejhisselam, je emanet vlasti (a kako bi i moglo biti drugačije kod jednog od miljenika dragoga Allaha koji je čak posebno odlikovan[17] i među vjerovjesnicima) prihvatio krajnje ozbiljno i odgovorno. Stalno je na umu imao Riječi koje mu je dragi Allah objavio:

 

O Davude, Mi smo te namjesnikom na Zemlji učinili, zato sudi ljudima po pravdi i ne povodi se za strašću da te ne odvede s Allahova puta; one što skreću sa Allahova puta čeka teška patnja na onome svijetu zato što su zaboravljali na Dan u kome će se račun polagati. (38:26)

 

On se do krajnjih granica trudio da na teritoriji koja mu je bila data u odgovornost, kao i među narodom za koji bijaše odgovoran, Allahova Riječ u svemu gornja bude, da se Allahov Zakon potpuno poštuje i da se pravda uspostavi. Dragi Allah ga je poučio kako da vlada pravedno i uz to mu još jednu posebnu blagodat darovao. Naime, prenosi se da je neko vrijeme, za vladavine Davuda, alejhisselam, na prostoru Bejtul-makdisa, odnosno na Časnoj stijeni (Sahra) u Jerusalemu, bio postavljen zlatni lanac za presuđivanje. Taj lanac je bio uspravno postavljen i kraj mu se gubio u nebeskim visinama, tako da je izgledalo kao da je za nebo zakačen. Svrha tog lanca bila je da se preko njega sazna koja od dvije strane u sporu govori istinu. Kad bi se dvije osobe oko nečega sporile došle bi do lanca, svaka sa svojim tvrdnjama, pa bi lanac svojom rukom mogao dohvatiti samo onaj od njih koji govori istinu. Lažov nije mogao dohvatiti ovaj lanac i to je bio znak ko govori istinu, a ko neistinu. Ali, lanac nije mogao u potpunosti zamijeniti čovjeka[18] zato što je njegova priroda, vjerovatno, bila slična današnjim računarima, tako da je mogao samo bezličnom matematskom logikom sagledavati stvari (ili jeste istina ili nije istina), a bez mogućnosti semantičkoga razumijevanja. Ovo je i dovelo do toga da lanac bude povučen sa Zemlje. Naime, jednom su do lanca došli dvojica ljudi koji su se sporili oko nekog dragulja što ga je jedan od njih ranije povjerio na čuvanje drugome. Onaj drugi je iznevjerio ukazano mu povjerenje i dragulj zadržao, tvrdeći da ga je već vratio. Kada su tužitelj i tuženi došli do lanca, tužitelj ga je mogao dohvatiti zato što je govorio istinu da je tuženome dao dragulj kojeg mu on nije vratio. Međutim, šejtan je, Allahovim dopuštenjem, poučio tuženog kako da zaobiđe istinu, pa je on prethodno dragulj sakrio u svoj štap i kad je došao red na njega da pokuša dotaći lanac, on je prvo dao svoj štap, sa u njemu skrivenim draguljem, u ruke tužitelju ''da mu ga pričuva'' i onda je pristupivši lancu rekao da je dragulj vratio u ruke njegovom vlasniku. Pošto je u tim trenucima skriveni dragulj zaista bio u rukama njegovog vlasnika, to je bila istinita izjava, pa je i on mogao dotaći lanac. To je izazvalo veliku pometnju pa je lanac idućeg jutra bio trajno povučen sa Zemlje. No, istinsku štetu iz svega toga imao je samo ''mudrac'' kog će taj dragulj u džehenemsku vatru zasigurno odvesti (osim ako se nije kasnije iskreno pokajao, vratio dragulj i dragi Allah, Svemilosni mu taj i druge grijehe oprostio), jer gubitak lanca nikako nije mogao izbrisati Dāvūdovo, alejhisselam, znanje ni njegov osjećaj za istinu i pravdu što mu ga je njegov Gospodar dao, pa je pravda i dalje cvjetala u carstvu Allahovoga miljenika, Davuda, alejhisselam.

Dragi Allah mu je objavio Zebur, ali ne kao Knjigu koja stavlja van snage Tevrat, već ga samo nadopunjuje. Tako su i Davud, alejhisselam, i njegov sin Sulejman, alejhisselam, i svi kasniji Allahovi vjerovjesnici Benu Israila koji su živjeli do Mesiha Isāa, alejhisselam, slijedili Tevrat osvježen i nadograđen Zeburom.[19]

Jedna od Allahovih najvećih blagodati Njegovu plemenitom robu i miljeniku Davudu, alejhisselam, bila je ta što mu je darovao izuzetno lijep, umilan i melodičan glas. Kada bi Davud, alejhisselam, učio Zebur i dragog Allaha spominjao i hvalio (zikrullah i illahije) taj prizor je bio kao dio Dženneta na Zemlji, toliko predivan i fascinantan da insanu prosto nedostaje riječi kojima bi takvu ljepotu opisao, pa ju je stoga najbolje i opisati Allahovim Riječima iz časnoga Kur'ana (naravno u prevodu):

 

Mi smo Davudu Našu milost ukazali: "O brda, ponavljajte zajedno s njim hvalu, i vi ptice!" (34:10,11);

 

... i sjeti se roba Našeg Davuda, čvrstog u vjeri, koji se uvijek Allahu obraćao. Mi smo brda potčinili da zajedno s njim hvale Allaha prije nego što Sunce zađe i poslije pošto grane, a i ptice okupljene, svi su oni zbog njegova hvaljenja hvalu ponavljali. (38:17-19).

 

Eto, tolika je bila ljepota njegova hvaljenja i slavljenja Allaha i učenja Zebura da je dragi Allah učinio da su se ptice oko njega okupljale i učestvovale u toj nebeskoj melodiji. I nije ostalo samo na tome - dragi Allah je učinio da i planine prate Davuda, alejhisselam, u tom predivnom ibadetu. Pošto nam opet ponestaje riječi kojima bismo svu tu neizrecivu ljepotu izrekli, prenosimo još dva predanja koja bilježi Ibn Kesir:

 

... El-Ewzai kaže: ''Abdullah ibn Amir mi je pričao da je Dawudu bio dat tako lijep glas kakav nikome prije nije, da bi se ptice i životinje uz njeg skupljale i tako dugo slušale da su umirale od gladi i žeđi. Zbog ljepote njegova glasa znale su se i rijeke zaustavljati''!

Wehb ibn Munebbih kaže: ''Ko god bi Dawuda čuo kako uči, počeo bi poskakivati od zanosa kao da pleše. On bi Zebur učio tako lijepim glasom kakav uši nikad prije nisu čule, da su se i džinni i ljudi i ptice i životinje okupljale i slušale tako dugo, da bi neke od njih znale umrijeti od gladi''. ...[20]

 

Postoje predaje, ne samo u Starome zavjetu već i u islamskoj tradiciji, da je prilikom učenja ilahija (pjesama koje slave i veličaju dragoga Allaha) znao sebe pratiti svirajući na harfi. Dragi Allah najbolje zna.

Allahova blagodat prema Davudu, alejhisselam, nije ostala samo na ovome. Allah mu je darovao i to da je razumio jezik ptica i, moguće životinja (dragi Allah najbolje zna), i još mu učinio gvožđe mehkim tako da ga je mogao po želji lahko oblikovati, baš kao da mijesi tijesto, a kada bi završio ono bi opet bilo čvrsto.

 

Mi smo Davudu Našu milost ukazali: "O brda, ponavljajte zajedno s njim hvalu, i vi ptice!"; i učinili da mu mekahno gvožđe bude. "Pravi široke pancire i čestito ih pleti!"; i činite dobro, jer Ja vidim šta radite vi. (34:10,11)

 

Iako je Davud, alejhisselam, kao kralj, imao potpuno na raspolaganju državnu kasu, isključivo je za vlastitu opskrbu i opskrbu svoje mnogobrojne porodice (prenosi se da je on imao stotinu žena, a dragi Allah najbolje zna) koristio novac koji je zarađivao radom vlastitih ruku praveći željezne ili čelične[21] pancire i prodajući ih svome narodu.

I u ovome je bila velika blagodat dragog Allaha Davudu, alejhisselam, i Benu Israilu, jer su njegovi panciri, kako se prenosi, bili pleteni od velikoga broja malih metalnih kopči, pa su bili mnogo lakši od uobičajenih metalnih pancira toga vremena koji su bili sačinjeni od velikih, teških i grubo obrađenih metalnih ploča (što je i sasvim logično, budući da je samo Davud, alejhisselam, bio u stanju oblikovati gvožđe na tako prefinjen način, sasvim nedostižan svim kovačima tog vremena koji svojim kalupima i tehnikama obrade usijanog metala nikako nisu mogli postići takav kvalitet i takvu prefinjenost obrade). Dakle, nositi Davudov, alejhisselam, pancir značilo je imati mnogo manje opterećenje težinom i ujedno imati veću pokretljivost čitavog tijela u borbi. Osim toga, u tim vremenima gvožđe i čelik su upotrebljavale samo rijetke zajednice,[22] pa imati oružje i oklope od željeza i pogotovo od čelika značilo je imati veliku vojnu nadmoć nad svim neprijateljima koji su pretežno imali oružje od bronze i oklope od kože ili bronze. A baš takvu prednost imali su borci Benu Israila nad svim svojim neprijateljima, jer njihovome kralju i Allahovome poslaniku, naravno, nije ni kraj pameti bilo da, neuzubillah, prodaje svoje proizvode bilo kome od mnogobožaca da ga koriste u borbi protiv boraca na putu dragoga Allaha.

Veličina, snaga i iskrenost vjere Davudove, alejhisselam, najbolje se vidi u činjenici da je, i pored toga što je Allahov poslanik, posjednik tako velikih mu'džiza i vladar, on jednostavan i skroman čovjek koji veliki dio svoga vremena provodi u ibadetu. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je, kako to bilježi Buhari, o Davudovome, alejhisselam, ibadetu rekao:

 

''Allahu je najdraži Davudov namaz. Najdraži post Mu je Davudov post. Imao je običaj da spava polovinu noći, trećinu noći bi provodio u ibadetu, a zadnju šestinu bi opet spavao. Jedan dan bi postio a drugi ne. Nikada, kada bi se sukobio sa neprijateljem, nije uzmicao''.

 

Jasno je da je ovakav Allahov rob i miljenik bio i veoma uspješan vladar, državnik i vojskovođa. On se svim silama trudio da uspostavi i očuva čvrsto jedinstvo svih plemena Israila, te da izgradi pravednu, efikasnu, organiziranu, snažnu i prosperitetnu državu.

Nije zanemarivao ni emanet džihada, pa se tako maksimalno trudio, zalagao i borio da Allahova Riječ bude gornja dokle god je objektivno mogao dosegnuti. U vrijeme kad je Davud, alejhisselam, preuzeo vlast nad Israilom, Jerusalem je bio pod vlašću nekog od neprijateljskih naroda[23] i jedna od prvih ratnih akcija koju je on kao vladar poduzeo bila je oslobađanje Svetog grada. Naravno, Allahovom pomoću u tome je i uspio,[24] pa je tako Jerusalem, nakon dugoga niza godina što protekoše od onih davnih vremena kad ga je osvojio Jošua ibn Nun, ponovo osvojen od strane muslimana Israila. U Jerusalemu Davud, alejhisselam, je uspostavio svoju prijestonicu.

Po oslobođenju Svetoga grada, Davud, alejhisselam, je nizom briljantnih pobjeda u džihadu protiv susjednih mnogobožačkih naroda znatno proširio i učvrstio granice države Israila. Dakako, poražene narode nikada nije tlačio niti im je bilo kakav zulum ili nepravdu činio – prema njima se ponašao i milosrdno i strogo, precizno onako kako je to savršeni Zakon dragoga Allaha regulirao.

Vrijeme mira je intenzivno koristio da što više izgradi i ojača državu i narodu pruži ljepši, bogatiji i sadržajniji život u onoj mjeri koliko je to voljom dragoga Allaha jednom smrtniku omogućeno učiniti. Tako Jerusalem sve više postajaše bogata, moćna i nadaleko poznata prijestonica, a to ujedno bi i početak perioda koji je u povijesti poznat kao Zlatno doba Israila, kako neki imenuju vrijeme vladavine Davuda i Sulejmana, alejhimesselam, nad Israilom.

Davud, alejhisselam, je, dobro znajući ulogu i značaj Jerusalema kod dragoga Allaha, nedugo nakon oslobođenja toga svetoga grada, shvatio da je došlo vrijeme da se Zavjetni kovčeg tu prenese. On je dobro znao i to da je najsvetije mjesto u Jerusalemu brijeg na kojem je u svoje vrijeme Jakub, Israil, alejhisselam, usnio znameniti san kada je vidio stepenice između neba i zemlje kojima su se penjali i silazili meleki i kad je usnio dragoga Allaha. To mjesto je Jakub, alejhisselam, nazvao Betel (Allahova kuća) i tu je podigao (ili po nekim predanjima samo obnovio na istom mjestu gdje je nekada davno bio podignut) sveti Allahov Hram, mesdžid Bejtul-makdis, odnosno Mesdžidul-aksa kako ga časni Kur'an imenuje. Bejtul-makdis koji izgradi Jakub, alejhisselam, u vrijeme Davuda, alejhisselam, već bi srušen, ali pretpostavljamo da su tu bili njegovi temelji, a dragi Allah najbolje zna.

Želja Allahovoga miljenika bila je da potpuno obnovi Bejtul-makdis i potom u njega pohrani Zavjetni kovčeg. Prenosi se da je Davud, alejhisselam, stajao na Maslinskoj gori i odatle gledao na brdo Betel, vjerovatno razmišljajući o tome kako da obnovi Mesdžid, kad je iznenada ugledao jednu veliku stijenu kako lebdi u zraku malo iznad svetog brda a oko nje kruži veliki broj blistavih meleka. Meleki su položili stijenu na plato na vrhu brijega, blizu temelja Bejtul-makdisa. Ta stijena je nazvana Časna stijena (Sahra) i upravo sa nje će više od hiljadu i po godina kasnije na znamenito nebesko putovanje (Mi'radž) krenuti Allahov posljednji poslanik, Resulullah, Muhammed, alejhisselam.

Danas iznad mubarek stijene Sahra stoji zlatno kube (kupola) koje je dio građevine koja se baš zato zove Kubbetus-sahra, što na arapskom znači Kupola iznad Stijene.[25]

Čim su se ispunili svi potrebni uvjeti Davud, alejhisselam, je organizirao prenošenje Zavjetnog kovčega u Jerusalem. Okupio je veliku i svečanu povorku i otišao je do Šatora koji se tada, kako nam Stari zavjet kaže, nalazio u mjestu Kirjat Jearim. Tamo je preuzeo Zavjetni kovčeg i rasklopio Šator te je povorka krenula nazad prema Jerusalemu.

Bijaše to veličanstvena povorka. Na čelu je išao Davud, alejhisselam, i glasno svojim nebeskim glasom učio Zebur, ilahije i kaside. Za njim su išli svećenici Leviti koji su nosili Zavjetni kovčeg, a iza njih je išao ostatak povorke sa velikim brojem pobožnjaka Israila. Iznad povorke su letila jata ptica i pratila učenje Davuda, alejhisselam, a i okolne planine, pored kojih su prolazili, su u tome učestvovale. Kad su stigli do kapija Jerusalema Davud, alejhisselam, je svoju veliku ljubav prema Gospodaru svih svjetova iskazivao tako što je, slaveći, hvaleći i veličajući dragoga Allaha, plesao ulicama i sokacima svetog grada ispred Zavjetnoga kovčega[26] dok su ga nosili sve do brda Betel. Tu su, vjerovatno odmah pored temelja Bejtul-makdisa i Časne stijene, ponovo podigli Šator i u njega pohranili Zavjetni kovčeg.

Tad se Davud, alejhisselam, svim silama bacio na obnovu Bejtul-makdisa lično radeći zajedno sa svojim saradnicima, učenjacima i svim ostalim radnicima. Međutim, tek što je bio započeo sa raščišćavanjem ruševina za izgradnju temelja Mesdžida, dobio je, kako se prenosi, od dragoga Allaha Objavu kojom mu bijaše rečeno da je požurio i da nije njemu određeno da ponovo podigne Bejtul-makdis, već će mu dragi Allah podariti čestitoga sina koji će ga naslijediti i u vjerovjesništvu i u vlasti, i on će, po Allahovoj odredbi, dovršiti taj započeti mubarek posao.[27] Zato se Davud, alejhisselam, zadovoljio time da samo očisti i uredi sveto mjesto, ostavljajući tu stari Šator da stoji sve dok ne dođe vrijeme kada će, po odredbi dragoga Allaha, Bejtul-makdis biti ponovo podignut. Svome budućemu sinu, obećanome nasljedniku koji će, po volji dragoga Allaha, ponovo izgraditi Bejtul-makdis, Davud, alejhisselam, je u emanet ostavio čitavo blago što ga je bio prikupio za gradnju, a to je, kako nam predaje prenose, za to vrijeme bilo ogromno bogatstvo (100.000 vrećica zlata, 1.000.000 vrećica srebra i 300.000 zlatnika za boje).

Međutim, rođenje toga obećanoga sina bilo je vezano za jednu značajnu kušnju koju je, Allahovom odredbom, Davud, alejhisselam, morao proći.

 

 

Bet-Šeba, majka Sulejmana, alejhisselam

 

 

Poznato je da dragi Allah onoga koga posebno voli stavlja na određene kušnje i da su od ljudi najviše bili iskušavani Allahovi vjerovjesnici i poslanici. Naravno, ova Allahova mudrost nije izbjegla ni Njegova miljenika Davuda, alejhisselam.

 

A da li do tebe dođe vijest o parničarima kad preko zida hrama (Davudova, alejhisselam, mihraba) pređoše, kad su Davudu upali pa se on njih uplašio. "Ne boj se", rekli su, "mi smo dvojica parničara, jedan drugom nažao učinismo, pa nam po pravdi presudi; ne budi pristrasan i na Pravi put nas uputi. Ovaj prijatelj moj ima devedeset i devet ovaca, a ja samo jednu, i on mi reče: 'Daj ti nju meni!'; i u prepirci me pobijedi." "On ti je učinio, doista, krivo'', reče Davud, "time što je tražio da tvoju jednu ovcu doda mnogim ovcama svojim; mnogi ortaci jedni drugima čine nepravdu, ne čine je jedino oni koji vjeruju i rade dobra djela; a takvih je malo." I Davud se uvjeri da smo Mi baš njega na kušnju stavili, pa oprost od Gospodara svoga zamoli, pade licem na tle i pokaja se. I Mi smo mu to oprostili, i on je, doista, blizak Nama i divno prebivalište ga čeka. O Davude, Mi smo te namjesnikom na Zemlji učinili, zato sudi ljudima po pravdi i ne povodi se za strašću da te ne odvede s Allahova puta; one koji skreću s Allahova puta čeka teška patnja na onome svijetu zato što su zaboravljali na Dan u kome će se račun polagati. (38:21-26)

 

Navedeni ajeti, kako nam to tefsiri Kur'ana kazivaju,[28] odnose se na iskušenje kojim je dragi Allah iskušao Davuda, alejhisselam. Prenosi se da je Davud, alejhisselam, jednom prilikom ugledao izuzetno lijepu djevojku. Taj pogled ga je dotakao direktno u srce i on ju je iskreno zavolio onog časa kad ju je ugledao i poželio da je ima za ženu. Rekli su mu da se zove Bet-Šeba. Nije se mnogo dvoumio, već se odmah obratio njezinom ocu i isprosio je sebi za ženu. Naravno da je bračna ponuda Allahovoga poslanika i kralja bila izuzetno neugodna za odbiti bilo kojem čovjeku iz redova Benu Israila, tako da se u kratkom roku obavilo vjenčanje Davuda, alejhisselam, i prelijepe Bet-Šebe. Prenosi se da je on do tada imao devedeset devet žena, pa je oženivši nju došao do broja od sto žena, a dragi Allah najbolje zna. Nakon nekog vremena Davud, alejhisselam, je ibadetio u svome mihrabu (to je bio posebni ograđeni prostor u kojem je on boravio kada bi se klanjao dragome Allahu i ostale oblike ibadeta sprovodio), kada su se iznenada pred njim pojavila dvojica mladića koji su preskočili zidove i upali unutra. Kako je tekao njihov razgovor – to nam naprijed navedeni ajeti Kur'ana jasno govore, tako da to ne treba ponavljati. Uglavnom, kada je Davud, alejhisselam, donio svoju presudu u predočenom mu sporu, shvatio je da su ta dvojica meleki i da je u stvari donio presudu samome sebi. Razjasnilo mu se da se simbol čovjeka sa devedest devet ovaca odnosi upravo na njega koji ima devedeset devet žena (simbolizira ih devedeset devet ovaca) i koji je preoteo drugome čovjeku Bet-Šebu (koju simbolizira stota ovca) na način koji dragi Allah ne voli. Shvatio je da je učinio nepravdu tom čovjeku i pokajao se duboko i iskreno zbog toga.

Kakav je bio odnos između Bet-Šebe i toga drugoga čovjeka znanog po imenu Urija, to nam precizno nije poznato.

Judeo-kršćanska tradicija kazuje da je Bet-Šeba bila udata za Uriju i da je Davud, alejhisselam, neuzubillah, sa njom blud učinio i kasnije, u želji da je oženi, njezinog muža namjerno poslao u samoubilačku ratnu misiju u kojoj je on poginuo.[29] Tako ga biblijska tradicija, mada, istina, navodi da se on kasnije pokajao i popravio, optužuje čak i za to da je on na izvijestan način, neuzubillah, isforsirao nepravedno ubistvo Urijino?!

Da se dragi Allah smiluje svima kojima On hoće (a On najbolje zna čestite robove Svoje) od onih koji su zapali u ovu odvratnu blasfemiju, oprosti im i uputi ih na pravi put!

Zaista se dragome Allahu utječemo od ovih gnusnih i opakih laži, jer je nezamislivo ovakve nevaljalštine vezivati za jednog od Allahovih vjerovjesnika i poslanika. Zna se bez imalo sumnje da bludničenje dragi Allah općenito tretira kao izuzetno težak grijeh, a kada su u pitanju Njegovi odabranici, možda čak i kao izdaju,[30] budući da dragi Allah Jūsufa, alejhisselam, spašava od poziva na blud i objašnjava:

 

I ona je bila poželjela njega, a i on bi nju poželio da od Gospodara svoga nije opomenu ugledao, tako bi, da odvratimo od njega izdajstvo i blud, jer je on uistinu bio Naš iskreni rob. (12:24);

 

A za teške grijehe koje namjerno i bez pokajanja učine poslanici i vjerovjesnici slijedi dvostruka kazna jer dragi Allah upozorava Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam:

 

I zamalo da te oni odvrate od onoga što ti Mi objavljujemo, da bi protiv nas nešto drugo iznio, i tada bi te oni smatrali prijateljem. A da te nismo učinili čvrstim, gotovo da bi im se malo priklonio, i tad bismo ti doista dali da iskusiš dvostruku muku u životu i dvostruku patnju poslije smrti; tada ne bi nikoga našao ko bi ti protiv Nas pomogao. (17:73-75).

 

Vidimo, dakle, koliko su ovakvi grijesi opasni, i da kazne za njih nisu pošteđeni čak niti Allahovi vjerovjesnici i poslanici, dok je vezano za ovaj slučaj o Davudu, alejhisselam, sasvim jasno rečeno:

 

... I Mi smo mu to oprostili, i on je, doista, blizak Nama i divno prebivalište ga čeka. (38:25)

 

Prema tome, kur'anski ajeti jasno kazuju da ono što se desilo nema nikakve veze sa nevaljalštinama koje zabludjeli pripisuju Davudu, alejhisselam, ali nešto se ipak zbilo, i to nešto zbog čega se Davud, alejhisselam, morao pokajati. Mi ne znamo šta je tačno bilo, ali nam se čini mogućim da je Bet-Šeba bila vjerena za Uriju, a Davud, alejhisselam, je prosidbom bez prethodne provjere nehotice poremetio tu vjeridbu.[31] Dragi Allah najbolje zna šta se desilo, ali je sigurno da je Davudu, alejhisselam, Svemilosni, Samilosni doista oprostio tu pogrešku i da je on jedan od dragome Allahu najbližih robova kojega divno prebivalište čeka, kako je precizirano u naprijed navedenom ajetu.

Zaista je ovo plemenita Allahova kušnja kojom je On iskušao Davuda, alejhisselam, i interesantno je to da je Allahova odredba bila da Bet-Šeba ostane u braku sa Davudom, alejhisselam, i da upravo ona bude majka očekivanoga sina, kojega je dragi Allah obećao Davudu, alejhisselam, da ga naslijedi u vjerovjesništvu i vlasti.

A što se tiče Urije, on će, ako dragi Allah da, dobiti najljepšu nadoknadu za ono što je pretrpio na Sudnjem Danu.

 

 

Sulejmanovo, alejhisselam, rođenje i odrastanje

 

 

Bet-Šeba je svim srcem voljela Davuda, alejhisselam, a i on je nju izuzetno mnogo volio, ali u toj posebnoj i izuzetnoj ljubavi prema njoj sigurno nije nepravedno zapostavio niti jednu od svojih ostalih žena, već je svakoj od njih davao potrebne ljubavi i pažnje u sasvim dovoljnoj mjeri.

Isto tako, Bet-Šeba je bila izuzetno jaka i čestita vjernica u što nimalo ne sumnjamo s obzirom da je dragi Allah baš njoj, između svih ostalih Davudovih, alejhisselam, žena, dao izuzetnu čast da svome mužu rodi najplemenitije od sve njegove djece, odnosno da ona bude majka jednog od Allahovih vjerovjesnika. Velika je to počast i zato smatramo, a dragi Allah najbolje zna, da je Bet-Šeba bila veoma pobožna vjernica, istinska mu'minka.

Sasvim u prilog ovome govori i sljedeći citat:

 

... Njegova (Sulejmanova, alejhisselam) majka je bila izuzetno pobožna žena. To potvrđuje Senid ibn Dawud koji je čuo od Jusufa ibn Muhammeda ibn el-Munkedira, on od svoga oca, on od Džabira, a on od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao:

''Majka Sulejmana ibn Dawuda je rekla: 'Sine moj, nemoj noću puno spavati, jer pretjerano spavanje čini čovjeka siromahom na Kijametskom danu!'''

Sličnu predaju navodi i Ibn Madže od četvorice svojih učitelja, a oni od Senida ibn Dawuda. ...[32]

 

Nedugo nakon vjenčanja Davuda, alejhisselam, i Bet-Šebu dragi Allah blagoslovi sa mubarek sinom kojem dadoše ime Sulejman.[33]

Iako je Davud, alejhisselam, jako volio svu svoju djecu koju su mu rađale njegove ostale žene i svima njima svu potrebnu pažnju poklanjao, njegovo, vjerovatno najmlađe, dijete, sin Sulejman mu posebno bijaše prirastao srcu s obzirom da je vjerovatno još od njegova rođenja mogao uočiti poseban Allahov bereket i pažnju pod kojom je dijete raslo i razvijalo se. Što je više napredovao u svome razvoju mladi Sulejman je pokazivao sve veću mudrost i oštroumnost i uz to je, naravno, bio izuzetno pobožan, čestit, dobrodušan i milostiv. Gledajući ga kako raste Davud, alejhisselam, je dragome Allahu zahvaljivalo na prelijepom daru, jer je baš u njemu prepoznao ispunjenje Njegovog obećanja i znao je da će ga, kada dođe vrijeme za to, Sulejman, alejhisselam, naslijediti u zadaći Allahovoga poslanstva i vlasti nad Benu Israilom, Allahovim odabranim narodom.

 

Mi smo Davudu poklonili Sulejmana, divan je on rob bio, i mnogo se kajao. (38:30)

 

Zbog toga se nije nimalo ustručavao da se posavjetuje sa svojim sinom oko raznih državničkih pitanja i da posluša njegovu sugestiju.

Poznat je sljedeći slučaj: Jednoga dana pred Davuda, alejhisselam, dođoše dvojica ljudi koji su bili u sporu. Ovce tuženoga su noću ušle u njivu tužitelja i potpuno opasle usjev tako da od njega ništa nije ostalo. Davud, alejhisselam, je presudio da se tužitelju namiri šteta tako što će dobiti u vlasništvo ovce tuženoga koje su načinile štetu. Međutim, Sulejman, alejhisselam, koji bi prisutan tom suđenju, imao je drugačije mišljenje. Njegova  presuda bila je da tuženi preda tužitelju svoje ovce da ih ovaj muze, a da se on obaveže da ponovo zasije isti usjev na njivu tužitelja. Tužitelj je trebao koristiti mlijeko i priplod ovaca svo vrijeme dok usjev ne poraste do istoga nivoa kakav je bio u momentu kada je  bio uništen i tada su trebali jedan drugome vratiti ovce i njivu sa usjevom. Saslušavši mišljenje svoga mladoga sina, Davud, alejhisselam, je shvatio da ga je dragi Allah, Mudri nadahnuo da tako presudi, pa je, bez imalo sujete, prihvatio njegovu presudu.

 

... I Davudu i Sulejmanu, kada su sudili o usjevu što su ga noću ovce nečije opasle, i Mi smo bili svjedoci suđenju njihovu, i učinismo da Sulejman pronikne u to, a obojici smo mudrost i znanje dali ... (21:78,79)

 

Eto, tako je Sulejman, alejhisselam, rastao uz svoga plemenitog oca, a pod milošću, pažnjom i blagoslovom Gospodara svih svjetova, dragog Allaha, Svemilosnog, Samilosnog. Njegov mubarek otac je činio sve što bijaše u njegovoj moći da ga valjano pripremi za preuzimanje emaneta i odgovornosti Allahova poslanstva i vlasti nad Israilom.

Sulejman, alejhisselam, je, osim pomenutoga, i neke druge blagodati od svoga oca naslijedio - i njemu je bilo dato da može razumjeti govor ptica i raznih drugih životinja.

 

I Sulejman naslijedi Davuda i reče: "O ljudi, dato nam je da razumijemo ptičije glasove i svašta nam je dato; ovo je, zaista, prava blagodat!" (27:16)

 

Njegovo sazrijevanje je bilo upotpunjeno za života njegova oca tako da je Davudovo, alejhisselam, preseljenje na ahiret dočekao spreman da ga potpuno naslijedi. Prvo što je od svojih, od dragoga Allaha dobivenih, moći i blagodati pokazao svome narodu, pokazao je, prema Ibn Kesiru,[34] prilikom dženaze Davuda, alejhisselam.

 

 

Dženaza Davuda, alejhisselam

 

 

Davudu, alejhisselam, bilo je suđeno da na dunjaluku živi stotinu godina. U vezi sa dužinom njegovog ovosvjetskog života Ibn Kesir u ''Kazivanjima o vjerovjesnicima'' bilježi veoma interesantno predanje, zasnovano na hadisima, po kojemu je Adem, alejhisselam, poklonio Davudu, alejhisselam, četrdeset godina od svoga zemaljskoga života.

Dragi je Allah iz Ademove, alejhisselam, kičme izveo čitavo njegovo potomstvo (duše svih ljudi) i pokazao mu ga. Adema, alejhisselam, su fascinirala svjetla njegovih valjanih potomaka - najprije vjerovjesnika i poslanika Allahovih, a potom i evlija, šehida, iskrenih vjernika i dobrih ljudi, ali je jedno svjetlo posebno uočio. Upitao je dragoga Allaha čije je to svjetlo i dobio odgovor da je to svjetlost njegova potomka Davuda, alejhisselam, kome je zapisano da bude Allahov vjerovjesnik i poslanik. Adem, alejhisselam, je tada upitao koliko će Davud, alejhisselam, živjeti na Zemlji i dobio odgovor da je to šesdeset godina. Tada je zamolio dragoga Allaha da od njegovog života oduzme četrdeset godina i doda ih Davudu, alejhisselam, kako bi on napunio stotinu godina zemaljskoga života. Dragi Allah, Gospodar svih svjetova je prihvatio tu dovu i tako i odredio, pa je Adem, alejhisselam, na Zemlji živio, umjesto hiljadu godina koliko mu ranije bi određeno, ukupno devet stotina i šesdeset godina, a Davud, alejhisselam, umjesto šesdeset, na Zemlji je živio punih stotinu godina. Ova predaja demantira tvrdnje jevreja i kršćana da je Davud, alejhisselam, živio sedamdeset i sedam godina pri čemu je četrdeset godina vladao Israilom. Mi vjerujemo u istinitost hadisa i odatle smatramo da je Davud, alejhisselam, na dunjaluku živio ukupno stotinu godina od kojih je vladao nekih šesdeset i tri godine.[35] Dragi Allah najbolje zna.

Prenosi se da je Davud, alejhisselam, umro iznenada, bez toga da je bio bolestan ili na postelji. Žalost kod Benu Israila bila je velika i ogroman broj ljudi se sakupio da klanja dženazu svome kralju, Allahovome miljeniku i poslaniku. Dženazi je, kako se to prenosi, prisustvovalo četrdeset hiljada pobožnjaka i isposnika Benu Israila, obučenih u ogrtače sa kukuljicama. Naravno da je bio prisutan i veliki broj svećenika Levita kao i ostalog svijeta, pripadnika svih plemena Benu Israila. Prenosi se da do tada niko, nakon Mūsāa i Haruna, alejhimesselam, među Israilom nije bio toliko žaljen. Njegovo mubarek tijelo je okupano, zamotano u ćefine i ponešeno na dženazu. Tada je zasijalo sunce i nastupila velika žega, pa je postalo veoma vruće. Primijetivši to Sulejman, alejhisselam, pozva ptice i naredi im da rašire krila iznad dženaze i tako naprave hlad Davudu, alejhisselam, i svima onima koji su došli da ga isprate. Ubrzo mu se odazvaše nepregledna jata raznih ptica i rasporediše se na nebu iznad Kudsa (Jerusalema), tako da su se okupljeni ljudi sada nalazili u sjeni. Kako je bio ogroman broj ptica koje su se bile rasporedile sa svih strana, ljudima uskoro postade sparno i zagušljivo. Kad su se požalili Sulejmanu, alejhisselam, on naredi pticama da oslobode stranu sa koje dolazi vjetar i one, na očigled svih prisutnih, to i učiniše. Ptice su raširenih krila lebdile iznad Jerusalema sve dok se dženaza nije završila. Ovim velikim čudom se simbolički izvršila smjena vlasti i Benu Israil upoznaše svoga novoga vladara i ujedno novoga Allahova vjerovjesnika, Sulejmana, alejhisselam, koji je u obome naslijedio svoga mubarek oca, Davuda, alejhisselam.

Davudov, alejhisselam, kabur nalazi se u Kudsu (Jerusalemu), mubarek gradu koji bijaše njegova prijestonica.[36]

 

 

[36] Ovako završavamo kazivanje o Davudu, alejhisselam, bez ikakve želje da u to uključimo ono što Biblija navodi vezano za njegovu kćer Tamaru i sinove Amnona i Absalona zato što su u pitanju veoma ozbiljne optužbe za silovanje, incest, ubistvo i pobunu protiv Allahovog poslanika u želji da mu se preotme vlast koju mu je dragi Allah dao – a veoma je velika mogućnost da to uopće nije istina zbog nesumnjivoga odstupanja biblijskoga kazivanja o Davudu i Sulejmanu, alejhimesselam, od istine. Mi, koji svjedočimo časni Kur'an kao apsolutno istinitu živu Riječ dragog Boga, u stanju smo da uočimo odstupanja biblijskoga teksta od te objavljene istine. A, kada je riječ o mubarek ličnostima Davuda i Sulejmana, alejhimesselam, odstupanje starozavjetnog kazivanja od istine se, po našem mišljenju, naročito jasno može vidjeti u činjenici da njih dvojicu Stari zavjet uopće i ne prikazuje kao Allahove vjerovjesnike i poslanike (proroke u biblijskoj terminologiji), već samo kao mudre kraljeve, uvodeći izmišljenu ličnost proroka Natana koji im donosi živu Riječ dragog Allaha. S obzirom na to da su Davud i Sulejman, alejhimesselam, bez ikakve sumnje Allahovi vjerovjesnici i poslanici, očevidna je izmišljotina da su u njihovo vrijeme u Israilu egzistirali bilo kakvi ''proroci'' koji bi njima koji su počašćeni Objavom od dragoga Allaha trebali donositi Božije Riječi i Propise. Prema tome, osvjedočeni u postojanje neistina u biblijskim kazivanjima (činjenica na koju u ovim kazivanjima često upozoravamo), odustali smo od toga da pominjemo navodne događaje vezane za ličnosti Tamare, Amnona i Absalona. Iz istih razloga nismo pominjali ni biblijske navode vezane za odnos Davudova, alejhisselam, sina Adonije prema Sulejmanu, alejhisselam. Na kraju krajeva, čini se da ne bi bilo pretjerano čak i posumnjati u samu egzistenciju Amnona, Tamare, Absalona i Adonije, jer ako su ''recezenti'' Starog zavjeta izmislili egzistenciju proroka Natana i proroka Ahije (koji je navodno Jeroboamu ''navijestio'' propast Solomonovoga kraljevstva i prenio mu ''Božije ovlašćenje'' da preuzme vlast nad deset sjevernih plemena Izraela), možemo li doista biti sigurni da nije isti slučaj i sa nekima od ovih ličnosti. Dragi Allah najbolje zna.