Kazivanje o Ademu, alejhisselam I dio

Emanet vjere

Dragi Allah, Stvoritelj i Gospodar svih svjetova, Bog uz Kojeg drugoga boga nema (allahu la ilahe illa hu), je Živi i Vječni (el hajjul-kajjum)apsolutno je iznad najsitnijega zla i najsitnijega ograničenja u moći, vremenu, prostoru ili bilo čemu drugome. On je, hvaljen i slavljen neka je, apsolutno iznad najsitnijega pridruživanja (izjednačenosti sa bilo čim osim Njega). Njegovo postojanje je istinsko, izvorno, primarno, ničim uzročeno, ničim ograničeno i ni o čemu ovisno. Sve drugo što postoji uz Njega, stvorenje je Njegovo čije postojanje izvire od Njega, uzročeno je Njegovom stvaralačkom voljom, ograničeno je Njegovom odredbom i apsolutno je o Njemu ovisno.

Iako je samo Njegovo postojanje istinsko, On je iz Svoje beskrajne milosti i dobrote odlučio darovati postojanje i stvorenjima stvorivši ih u obzorju svih svjetova, kako bi imao ko da vidi Njegovu beskrajnu ljepotu i kako bi imao ko da uživa Njegove, van svake mašte i poimanja dragocijene, darove. Prenosi se da Ga je jedne prilike jedan od njegovih odabranih i voljenih robova, Davud, alejhisselam, upitao zbog čega je odlučio stvoriti stvorenja i da mu je tada odgovoreno da su stvorenja stvorena radi toga da bi spoznala Njega i kako bi mogla uživati Njegovu ljepotu:

... ''Uzvišeni Allah rekao je: ‘A ljude i džine stvorio sam samo da Meni robuju.’ (Oni koji pušu, 56.) To znači: ‘Da bi Me spoznali.’ Davud, alejhisselam, upitao je: ‘Gospodaru, zašto si stvorio stvorenja?’ Uzvišeni odgovori: ‘Davude, bijah Riznica Skrivena, zavoljeh spoznat biti, pa stvorih stvorenja da bi Me spoznala.’ Izraz ‘stvorenja’ općega je značenja, obuhvata sva stvorenja čak i kamenje i ilovaču, no, u ovome kontekstu, misli se na čovjeka. Stoga reče Uzvišeni: ‘Mi čovjeka stvaramo u najljepšem skladu.’ (Smokva, 4.)'' ...[1]

Dakle, kako mi sa našim ograničenim razumom pokušavamo shvatiti ove riječi, On je stvorio sve svjetove kako bi postojali u harmoniji sa Njegovom savršenom voljom i odredbom, odnosno na taj način u bliskosti Njemu, u ljubavi prema Njemu, u spoznaji Njega i u neiscrpnim darovima Njegove beskrajne milosti. Jedini put ostvarenja svega navedenog i ujedno jedini način dosezanja Njegovih vječnih blagodarnih darova jeste robovanje Njemu, odnosno potpuna predanost i pokornost Njemu. Ovo je apsolutni princip sveopćeg života i sveopćeg postojanja koji ne dopušta iznimke jer, posmatrano na najvišim obzorjima, ništa ne može biti nepokorno Njemu.

Međutim, dragi je Allah, samo On zna razlog i plemenitu mudrost toga, odlučio ponuditi privremenu, veoma kratkim vremenom i veoma malim prostorom ograničenu, mogućnost slobode u odabiru načina življenja nekim stvorenjima. Nebesa, Zemlja i planine bili su mudri i promišljeni, shvatili su jasno svu ozbiljnost ponuđene im slobode, sve odgovornosti i opasnosti koje ona sobom nosi, i odlučili su ne rizikovati, odlučili su ostati u granicama apsolutne pokornosti Njemu i trajnog učešća u sveopćoj savršenosti.

Ali čovjek, nepromišljen, lahkomislen, a veoma umišljen i uznosit, pomislio je da ima snage prihvatiti tu ponudu:

Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek, a on je, zaista, prema sebi nepravedan i lahkomislen (Kur'an, 33:72)

Tako je čovjek dobio privremenu i ograničenu mogućnost slobodnog djelovanja, ali time ujedno i kušnju pravilnog izbora između dobra i zla, odnosno između pravoga puta i stranputice, kao i kušnju nužnog vjerovanja u svoga Gospodara zbog toga što će mu za vrijeme te slobode na svijetu zvanom dunjaluk dragi Allah biti skriven, pa će morati da vjeruje u Njega iako Ga neće moći vidjeti niti osjetiti bilo kojim čulom.

Ovako je čovjek svjesno odabrao da privremeno izgubi kvalitet vječnoga življenja u neposrednoj i očevidnoj Božijoj prisutnosti, kvalitet koji je automatski, bez ikakve mogućnosti da bude drugačije, osiguravao i potpunu predanost dragome Bogu, Jednom, Jedinom. Umjesto toga, čovjek se suočio sa pojavom dvije ''nove'' privremene etape u kontinuitetu njegovoga ukupnog života: dunjalučke (ovosvjetske) etape gdje dragoga Allaha, Boga jedinoga ne može vidjeti - već u Njega mora vjerovati i gdje ima mogućnost slobodnoga djelovanja po vlastitom nahođenju; i berzehske (život u kaburu nakon smrti do Sudnjega Dana); kao i sa fenomenom smrti koja razdvaja ovosvjetski od onosvjetskog života. Moglo bi se, dakle, reći da je čovjekov ukupni tok života, od momenta njegovog prvog stvaranja pa do vječnosti, podijeljen na više etapa, od kojih su nama poznate četiri[2]: ezelska (život prije rođenja), dunjalučka (ovosvjetska), edželska (berzehska) i na kraju ahiretska, koja je, voljom i odredbom dragoga Allaha, vječna.

Ovakvim čovjekovim izborom desilo se i to da suštinom dunjalučke etape njegova života postade kušnja sadržana u tome hoće li on uistinu i vjerovati u Boga, Gospodara i Stvoritelja kojeg više ne vidi, niti na bilo koji način osjeti, odnosno hoće li htjeti da slijedi Božije upute i od Njega propisani način življenja; a suštinom ahiretske etape postade ubiranje plodova dunjalučkih djela, izraženih bilo u najljepšoj nagradi za ispravno ili u najtežoj kazni za neispravno ponašanje.

Isto tako, preuzimanjem emaneta vjere čovjek zadobi mogućnost da, u slučaju ako ga valjano ispuni, postane kod dragoga Allaha bolji od meleka, ali i mogućnost da bude najprezrenije stvorenje, teškom kaznom kažnjeno, u slučaju da se uzoholi, iskvari i svoj emanet pogazi. Ovo je zato što čovjek može, po svom izboru i slobodi djelovanja, biti i dobar i zao, pa ako je dobar, onda je bolji od meleka koji ne može biti nikako drugačiji nego dobar, ali ako je zao onda je najprezreniji jer se zloupotrebom slobode izdvaja i udaljava od mnogih ostalih stvorenja koja u dobroti smjerno robuju dragome Bogu.

Islam (predanost Bogu), prirodna vjera čovjekova

 

Prihvatanje emaneta vjere po našem mišljenju, a dragi Allah najbolje zna, desilo se u praiskonu, u ezelskoj etapi života kada prvi čovjek još ne bijaše tjelesno stvoren.

Dragi Allah je čovjeku, nakon što on odluči prihvatiti njezin emanet, odredio vjeru koju će on trebati prakticirati i prema njenim smjernicama organizirati svoje cjelokupno življenje u dunjalučkoj etapi života. Tu vjeru, dragi Allah, Mudri, Svemilosni, Samilosni, hvaljen neka je On, odredio je kao model prema kojem je čovjek stvoren u tom smislu da on treba biti takav da ju svojim životom adekvatno i ispoljava:

Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio - ne treba se mijenjati Allahova vjera, ali većina ljudi to ne zna (30:30)

Iz citiranog ajeta časnoga Kur'ana jasno se vidi kako ova Allahova Vjera savršeno odgovara ljudskoj prirodi budući da su ljudi upravo prema njoj kao svojevrsnom modelu i stvoreni. Dragi Allah tu vjeru nazva ''islam'' (što na arapskom jeziku, jeziku posljednje Objave znači ''predanost Allahu, jednom i jedinom Bogu'') i već tada bi obznanjeno da je to jedina prava vjera sa kojom je Bog, dragi Allah, Jedan, Jedini zadovoljan:

Allah svjedoči da nema drugog boga osim Njega, a i meleki i učeni, i da On postupa pravedno. Nema boga osim Njega, Silnog i Mudrog! Allahu je prava vjera jedino - islam. A podvojili su se oni kojima je data Knjiga baš onda kada im je došlo saznanje, i to iz međusobne zavisti. A sa onima koji u Allahove riječi ne budu vjerovali Allah će se brzo obračunati. Ako se oni budu prepirali s tobom (Muhammede), reci: "Ja se samo Allahu pokoravam, a i oni koji me slijede." I reci onima kojima je data Knjiga i neukima: "Primite islam!" Ako prime islam, onda su na Pravome putu. A ako odbiju, tvoje je jedino da pozivaš. A, Allah dobro vidi robove Svoje. (3:18-20)

A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onome svijetu nastradati. (3:85)

Beskrajna milost dragog Allaha vidi se i u tome što je On islam, vjeru Njegovom voljom određenu, učinio veoma lahkom, odredivši da se (onako kako mi to shvatamo, a Njega, Koji jedini sve zna, molimo za oprost i istinsku pouku) njezina suština ispoljava u dva veoma jednostavna principa:

- svjedočiti i obožavati samo dragoga Allaha, jednog i jedinog Boga, i ništa Mu i nikoga ne pridruživati kao boga uz Njega ili mimo Njega;

- izražavati apsolutnu predanost Njemu u smislu potpune poslušnosti i pokornosti u slijeđenju svih Njegovih uputa i propisa.

Prvi princip jasno pokazuje neizmjernu počast za čovječanstvo, što se može lahko uočiti ako navedemo zgodan primjer iz našeg dunjalučkog života: Kada bi najmoćniji i najbogatiji čovjek, vladar na Zemlji podario nekom drugom čovjeku posebnu telefonsku liniju kojom mogu komunicirati samo njih dvojica, bez ikakva posrednika, i dozvolio mu da ga zove kada god hoće i traži od njega šta god hoće, da komunicira sa njim koliko god hoće bez ikakve bojazni da će vladaru dosaditi ili ga zbog toga naljutiti; kada bi ga darivao svakovrsnim darovima i bio mu najbliži prijatelj, koji ga najviše voli - više nego što taj čovjek može samoga sebe voljeti, koji mu najviše dobro želi – više nego što taj čovjek može samom sebi dobra poželjeti, koji mu određuje i propisuje ono što je za tog čovjeka najbolje i najkorisnije (ako to izvrši); ako mu, dakle, taj vladar sve ovo dadne, zar mi ne bismo svi zajedno posvjedočili da je ljubav tog vladara prema tom čovjeku neizmjerno velika i da je počast koju taj čovjek od vladara uživa isto tako neizmjerno velika!? Upravo ovo je neizmjerna počast i blagodat neizrecive vrijednosti koju je dragi Allah, Svemilosni darovao čitavom čovječanstvu.

Zar iz ovoga, baš po mjerilima naše ograničene logike, jasno i nepobitno ne proizilazi činjenica da je jedini način istinskog egzistiranja ljudi, jedini put dosezanja svekolikoga savršenstva za njih, stvorene kao nesavršena i ograničena bića, koja su još uz to sama sebe opteretila kušnjom slobode, sadržan u potpunoj predanosti i pokornosti savršenome Stvoritelju i Odreditelju!?

A, upravo to je drugi suštinski princip Allahove Vjere.

Prema tome, to je ta savršena blagodat što ju je dragi Allah, Svemilosni podario ljudima, ponudivši im Vjeru prema kojoj ih je i stvorio. Na ovaj način, ako budu islam pravilno živjeli i prakticirali na Zemlji, ljudi se mogu povratiti kvalitetu života u potpunoj harmoniji sa savršenim Bogom, kakav su imali prije prihvaćanja emaneta vjere, ali sada na mnogo većem stepenu (deredži) bliskosti dragome Allahu, stepenu većem čak i od stepena plemenitih meleka, a izraženom vječnim boravkom u prelijepom džennetskom boravištu i Božijim neprolaznim zadovoljstvom.

Istina, zbog olahko i nepromišljeno prihvaćenog emaneta vjere, čovjeku ostvarenje spasa i pomenutih ahiretskih blagodati postade sasvim ovisno o njegovom dunjalučkom ponašanju na Zemlji. Ademovi, alejhisselam, potomci (tj. cjelokupno čovječanstvo) tako dođoše u situaciju da vječni život u blizini i zadovoljstvu dragoga Allaha u džennetskim perivojima, život ljepote koju niti jedno oko nije vidjelo, niti jedno uho nije čulo, niti je kome na um palo,[3] moraju zaraditi na dunjaluku koji postade ahiretskom njivom, a suštinom očekivanog ljudskog ponašanja na dunjaluku postade konkretna potvrda ispunjenja zavjeta svjedočenja dragoga Allaha kao jednoga i jedinoga Gospodara kome se u cijelosti predaje sebe i pokorava Mu se u svim mislima, riječima i djelima.

Svi Ademovi, alejhisselam, potomci, od prvog do posljednjeg, pomenuti zavjet još na samom početku dadoše dragome Allahu:

I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: "Zar Ja nisam Gospodar vaš?"; oni su odgovarali: "Jesi, mi svjedočimo"; i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: "Mi o ovome ništa nismo znali". Ili da ne reknete: "Naši preci su prije nas druge Allahu ravnim smatrali, a mi smo pokoljenje poslije njih. Zar ćeš nas kazniti za ono što su lažljivci činili''? I tako, eto, Mi opširno iznosimo dokaze, da bi oni došli sebi. (7:172-174)

Ovim svjedočenjem svi ljudi preuzeše obavezu da će svoju relativnu i ograničenu slobodu, koja im je darovana po osnovu ranije prihvaćenoga emaneta vjere, na Zemlji koristiti na taj način da cjelokupnim svojim životom i djelom potvrde istinu da je dragi Allah Bog osim kojeg drugoga boga nema i vrhovni Vladar svega postojećeg.

Na neki način moglo bi se reći da je ljudima njihovo mjesto u vječnosti u dobroj mjeri dato, jasno uz svjedočenje da se uistinu ništa ne odvija bez Allahovog određenja,[4] u njihove vlastite ruke, jer će im dragi Allah na Sudnjem Danu suditi upravo prema njihovim djelima. Ovo se može lijepo vidjeti kroz sljedeći hadis kudsi:

Ebu Zerr el-Gifari, r.a., kazuje da Allahov Poslanik, s.a.v.s, prenosi da Uzvišeni Allah kaže:

"Robovi Moji, ja sam Sebi zabranio nasilje (zulum), i vama Sam ga učinio zabranjenim, pa ne činite jedni drugima nepravdu.

Robovi Moji, svi ste vi zalutali osim onoga koga Ja uputim, pa tražite da vas uputim i Ja ću vas uputiti.

Robovi Moji, svi ste vi gladni osim onoga koga Ja nahranim, pa tražite da vas nahranim i Ja ću vas nahraniti.

Robovi Moji, svi ste vi neodjeveni osim onoga koga Ja odjenem, pa tražite da vas odjenem i Ja ću vas odjenuti.

Robovi Moji, vi griješite i noću i danju, a Ja sve grijehe opraštam, pa tražite da vam oprostim.

Robovi Moji, vi nikada ne možete doći do onoga što bi Meni štetu nanijelo pa da mi naštetite, niti možete doći do onoga što bi meni koristilo pa da Mi koristite.

Ro­bovi Moji, kada bi svi vi, i prvi i zadnji, i ljudi i džini, imali srce najpobožnijeg čovjeka, to ništa ne bi povećalo Moju vlast.

Robovi Moji, kada bi svi vi, i prvi i zadnji, i ljudi i džini, imali srce najvećega griješnika, to ništa ne bi umanjilo Moju vlast.

Robovi Moji, kada biste se svi vi, i prvi i zadnji, i ljudi i džini, sakupili na jedno mjesto, pa Mi svi uputili molbe i Ja udovoljio svačijoj molbi, to ne bi umanjilo Moju vlast ni koliko se umanji more kada se u njega zamoči igla.

Robovi Moji, sve je do vaših djela koje vam Ja zapisujem, a potom ću vam za njih dati odgovarajuću naknadu. Pa ko zatekne dobro neka zahvali Allahu, a ko zatekne loše neka kori samog sebe.''

(Hadis kudsi, govor dragoga Allaha koji nije sastavni dio časnoga Kur'ana već je izrečen preko Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, prenosi Ebu Zerr, bilježe Muslim, Tirmizi i Ibn Madže)

Vidimo dakle da je sve do ljudskih djela koje dragi Allah zapisuje i onda prema njima daje naknadu na Sudnjem Danu. Ko tamo nađe dobro to je zbog milosti, upute i blagodati dragoga Allaha i Njemu za to treba zahvaljivati, a ko tamo nađe zlo, to je nepravda koju je sam sebi načinio i treba kriviti samoga sebe.

Allahov namjesnik (halifa) na Zemlji

 

Kada dragi Allah, Stvoritelj odluči stvoriti čovjeka od ilovače u savršenom obliku i udahnuti u njega, On se, hvaljen i uzvišen neka je, obrati melekima prisutnim u sferama Arša i Kursijje[5] objelodanivši im Njegovu volju o stvaranju novog stvorenja:

... i kad je melekima Gospodar tvoj rekao: "Stvoriću čovjeka od ilovače, pa kad mu savršen oblik dam i udahnem u njega od Svoga Ruha,[6] vi mu se poklonite!" (38:71,72)

Tako plemeniti meleki od svoga uzvišenoga i savršenoga Gospodara, dragoga Allaha saznadoše svrhu sakupljanja izvjesne mase glinene ilovače, koju su neki od njih ranije po Božijoj naredbi donijeli sa planete Zemlje i koja stajaše u sferama Arša i Kursijje određeni vremenski period.

Međutim, kad im dragi Allah objelodani i to da je Njegova volja da čovjek bude Njegov namjesnik (halifa) na planeti Zemlji, melekima to bi čudno, budući da oni, milošću njihova Gospodara, znadoše kako će taj Allahov halifa, nažalost, na Zemlji proljevati krv nedužnih Allahovih stvorenja i na razne druge načine nered činiti. Pogotovo im se učini čudnim to što je stvorenju takvog ponašanja, budući da im je dragi Allah jasno naredio da baš njemu učine sedždu, data izvjesna prednost nad njima koji potpuno i trajno štuju, slave i veličaju dragoga Allaha robujući mu potpunim robovanjem:

A kada Gospodar tvoj reče melekima: "Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!"; oni rekoše: "Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv proljevati? A mi Tebe veličamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje, štujemo." On reče: "Ja znam ono što vi ne znate." (2:30)

Meleki, baš kao i sva druga stvorenja, o svemu znaju samo onoliko koliko ih o tome dragi Allah pouči, tako da oni ne mogaše znati da je Adem, kako prvostvorenoga čovjeka imenova dragi Allah, po Njegovoj odredbi učinjen nad njima superiornim u nekim vrstama znanja, odnosno znanosti. Da bi im to bilo jasno, dragi Allah pouči Adema, alejhisselam, imenima svih stvari, a potom neke od tih stvari (ili pak sve njih - to dragi Allah najbolje zna) predoči melekima i upita ih da Ga obavijeste o njihovim imenima:

I pouči On Adema nazivima svih stvari, a onda ih predoči melekima i reče: "Kažite Mi nazive njihove, ako istinu govorite!" "Hvaljen neka si", rekoše oni, "mi znamo samo ono čemu si nas Ti poučio; Ti si Sveznajući i Mudri." (2:31,32)

Pošto meleki priznaše da njima o tome nije dato nikakvo znanje, dragi Allah pozva Adema, alejhisselam, da ih on obavijesti o onome što ne znaju:

"O Ademe'', reče On, "kaži im ti nazive njihove!" I kad im on kaza nazive njihove, Allah reče: "Zar vam nisam rekao da samo Ja znam tajne nebesa i Zemlje i da samo Ja znam ono što javno činite i ono što krijete!" (2:33)

Adem, alejhisselam, tako meleke obavijesti o onome što njima bi nepoznato i tako se objelodani Allahova savršena odredba da čovjek bude poučen imenima svih stvari.

Koja su to imena kojima je Adem, alejhisselam, poučen nije sasvim znano. Mišljenja su različita. Tako neki kažu da je riječ o tome da je Adem, alejhisselam, poučen Imenima dragoga Allaha, drugi opet kažu da je Adem, alejhisselam, poučen zbiljama (hakikatima) svih stvari, treći pak navode da je riječ o imenima konkretnih stvari iz našega svijeta (imena raznih vrsta voća, povrća, životinja itd).

Prema tome, ne znamo tačno šta uistinu znači činjenica da je Adem, alejhisselam, poučen imenima svih stvari.

Naravno, s obzirom na naše veoma ograničeno i skromno znanje, mi nemamo prava pretendovati da damo bilo kakav ozbiljan odgovor na ovo pitanje, već samo razmišljamo da bi se to moglo dvojako promatrati: kao ono čemu je poučen Adem, alejhisselam, kao pojedinac i kao ono čemu je poučen Adem kao čovjek, tj. čemu je poučeno čovječanstvo općenito.

Što se tiče Adema, alejhisselam, lično, imajući u vidu da je on prvi Allahov poslanik, mislimo da nema sumnje da je poučen islamu (što između ostaloga uključuje i znanje o Allahovim Imenima i znanje o hakikatima svih stvari) onoliko koliko je to dragi Allah htio, a svakako više nego što su znali meleki. Isto tako, mislimo da nema sumnje ni u to da ga je dragi Allah poučio i imenima stvari ovoga svijeta onoliko koliko mu je bilo potrebno za život na Zemlji, pa i više od toga koliko je to dragi Allah htio. Dragi Allah najbolje zna.

Što se tiče ljudi općenito, čini nam se, a dragi Allah najbolje zna, da bi se moglo reći kako je Adem (čovjek) poučen znanosti (nauci) kojom će moći da spoznaje, razumijeva i objašnjava svijet oko sebe i donekle ga iskorištava u svoju svrhu. Melekima ova vrsta znanja bi uskraćena, ali niti čovjeku ne bi data punina tog znanja, jer on bi poučen samo imenima svega, ali mu zato suština (bit) svega ostade nedostupnom, jer to pripada samo sveznanju dragoga Allaha, koji je Jedini što poznaje sve tajne nebesa i Zemlje.

Tako je čovjek putem svoga razuma i znanosti (nauke) u mogućnosti da do izvjesne granice sazna o svemu što ga okružuje, ali mu je suština svega toga trajno nedostupna.

Ovo ograničenje znanosti i čovjekove spoznaje je na jedan lijep način objašnjeno u narednom citatu:

... Ova veličanstvena ravnoteža,[7] zadivljujuća har­monija, jedinstvenost i poredak koji je satkan od milijuna detalja viče na sav glas da tu postoji Stvo­ritelj, Začetnik ovih stvorenja, da je On svemoćni Bog, da On objedinjuje sva savršenstva, da je blizu svojim stvorenjima kao što je blizu krv njihovim tijelima, da o njima vodi brigu kao nježan otac, udovoljava njihovim potrebama, čuje njihove uzdi­saje, vidi njihove situacije. To je Allah kojeg su nam vjere opisale uzvišenim Imenima (esmaul-husna) i nema drugog boga. Allah nije gluha zakonitost koju zagovara nijemi materijalizam, a niti izolovan Aristotelov bog. Nije On ni Platonov bog u idealističkom svijetu, a niti je On materijalna egzisten­cija kako Ga je zamišljao Spinoza[8] i drugi zago­vornici jedinstva svijeta (panteizma).

On je jedan i ništa Mu nije slično. On je iznad svega što znamo, iznad svih situacija, formi i obli­ka, vremena i mjesta. On je uočljiv po svojoj dje­latnosti, nevidljiv po svojoj bitnosti. Ne vide Ga oči, a On sve vidi. Ili, još bolje rečeno, sve oči Njime vide. Njegovim svjetlom i pomoću moći koju je On očima dao.

Naučni razum ne priznaje ove riječi mistike i želi da vidi Boga da bi ga priznao. I kada mu kažemo da je Allah bezgraničan, da je beskonačan, da je trans­cendentalni pojam, nauka kaže da Ga zbog toga ne priznaje, da nauka ne vjeruje u transcendentne poj­move, te da je naučno područje empirijsko - da počinje od senzualizma i završava iskustvom i eks­perimentom. Reći ćemo nauci da je ta tvrdnja neozbiljna, jer pola je sadašnje nauke transcendentalni pojam. Na­ime, nauka zaključuje da je penjanje uz brdo teže nego silaženje niz brdo, da je podizanje kamena na leđa teže nego podizanje nekog štapa, da ptica kada umre pada na zemlju, da jabuka s voćke takođe pa­da na zemlju, da se Mjesec u vasioni obrće.

Ova zapažanja, na prvi pogled, nemaju međuso­bno nikakve povezanosti. Ali, kada je Njutn otkrio za­kon gravitacione sile koji povezuje sve ove manife­stacije, onda su i pad jabuke sa drveta i teškoća pri podizanju kamena i okretanje Mjeseca u vasioni, po­stali dokazi teorije koja nam je objasnila činjenično stanje.

I pored toga ova je gravitacija nepoznanica, tran­scendentalni pojam, jer niko ne zna šta je njena bit. Niko nije vidio stubove na kojima počiva nebo i na njemu zvijezde i planete. I sam Njutn, autor teorije, u pismu upućenom svom prijatelju Bentliju, kaže: ''Zaista je neshvatljivo da imamo materiju koja je beživotna i neosjećajna a djeluje na druge materije i privlači je iako među njima nema nikakve veze i odnosa''.

Eto, to je naučna teorija kojom se služimo, vje­rujemo u nju i smatramo je naučnom a ona je nepoznanica, transcendentalna, umom neshvatljiva. Takav je isti slučaj sa elektronom, radio-talasima, atomom, neutronom. Sve to nismo vidjeli ali, ipak, u to vjerujemo zadovoljavajući se njihovim tragovima, ema­nacijama. I mi, za ove pojave, osnivamo posebne na­uke, izgrađujemo im zavode i laboratorije, a te na­uke su, u odnosu na naša čula, neosjetljive, gajb (transcendentalno[9]).

Određenije rečeno, nauka nije shvatila bit ničega. Mi samo znamo imena tih stvari, ali ne i njihovu esencijalnost. Mi se međusobno služimo nazivima, terminima, a da ne znamo njlhovu bit.

Allah je podučio Adema samo imenima, all ne i pojmovima, kao što stoji u Kur'anu: Allah je Adema podučio svim imenima ...[10]. Eto, to su granice nauke.

Najviše što nauka želi da sazna to je odnos i razmjer, ali ona ne može da vidi bit ni suštinu ni­čega. Nauka vječito upoznaje i saznaje stvari po njihovoj pojavnosti i ispituje ih s vanjske strane. I uprkos toga čvrsto se drži svojih teorija, kao da je spoznala suštinu stvari; pretpostavlja i zagovara izvjesne stvari koje su, u odnosu na sredstva kojim se služi, čista transcendencija, mišljenja i pret­postavke. Nalazimo se u doba transcendentne nauke koja predstavlja vrstu labirinta pretpostavki. Mislim da nauka ne može kritikovati transcendentnost, a ona je sama do ušiju u transcendentnosti.

Zato bi nam bolje bilo da vjerujemo u transcen­dentni, umom neshvatljivi, svijet, u našeg plemenitog Dobročinitelja čije tragove i emanacije vidimo sva­kog očnog miga, svakog srčanog otkucaja, svakog meditacionog trenutka. Ovo bi bilo bolje nego da se gušimo u pretpostavkama. ...[11]

Znanost je, kako vidimo, ograničena samo na vanjštinu svih stvari, samo na njihovu pojavnost koju možemo čulima otkriti, razumom je analizirati, mjerenjem joj proučavati odnose kvantiteta, eksperimentom sticati iskustvo o njenim manifestacijama ... i na taj način spoznavati svijet oko sebe. Ali, preko znanosti mi nikada ne možemo dosegnuti do suštine svega toga. Mi možemo upoznati i koristiti na primjer magnetizam, ali šta je ta sila istinski u svojoj biti, zašto se baš različiti magnetni polovi privlače a isti odbijaju a ne obratno da se različiti odbijaju a isti privlače i šta su uopće polovi ... mi to ne znamo. Mi samo znamo imena i u tom smislu smo upoznali tu silu, kroz njezina imena, pa smo je imenovali magnetizmom, njezine dvije suprotne tačke smo imenovali polovima, koje smo opet imenovali pozitivnim i negativnim, analizom njenog vanjskog, opipljivog manifestiranja ustanovili smo i imenovali zakonitost da se suprotni polovi privlače, a isti odbijaju itd. Mi je, dakle, možemo imenovati i kroz upoznavanje njezinih manifestacija (njezine vanjštine) spoznati i koristiti ... ali mi nikada ne možemo spoznati njezinu bit.

No, jasno nam je da je znanost, bez obzira na sva njezina ograničenja, zaista jedna ogromna blagodat što je čovjeku darovana od dragoga Allaha i da mu ona omogućava da bude Njegov namjesnik na Zemlji, ali ona ipak nije ono najljepše i najvrijednije u njemu.

Najljepše i najvrijednije u Ademu (čovjeku) svakako je onaj predivni, plemeniti, tajanstveni polog koji je dragi Allah od Svoga Ruha u njega udahnuo:

... i kad je melekima Gospodar tvoj rekao: "Stvoriću čovjeka od ilovače, pa kad mu savršen oblik dam i udahnem u njega od Svoga Ruha,[12] vi mu se poklonite!" (38:71,72)

I kad Gospodar tvoj reče melekima: "Ja ću stvoriti čovjeka od ilovače, od blata ustajalog, i kad mu dam lik i u njeg' udahnem od Svoga Ruha,[13] vi mu se poklonite!" (15:28,29)

Dakle, Adem, odnosno čovjek, baštinik je Allahovog udahnuća, nečega što je dragi Allah od Svoga Ruha u njega udahnjivanjem (ve nefahtu fihi mir Ruhi) pohranio. Kakva je priroda tog Allahovog udahnuća – to je veliko pitanje o čemu samo dragi Allah zna, dok stvorenja o tome mogu znati samo toliko koliko ih On, hvaljen neka je, pouči.

Kao i po pitanju Ademovoga (čovjekovoga) poznavanja imena svih stvari, mi lično ne možemo, niti smijemo, pretendovati na bilo kakvo sasvim sigurno i potpuno znanje o ovom pojmu. Ali, ako mi doista nismo u mogućnosti sigurno znati šta Allahovo udahnuće u Ademu istinski jeste, mi sa potpunom sigurnošću znamo i tvrdimo šta ono nije – Allahovo udahnuće u Ademu, niti njega kao pojedinca (Adem, alejhisselam), niti njega kao čovjeka općenito, apsolutno ne čini, neuzubillah, bogom uz dragoga Allaha. Ma šta i ma koliko od Ruha dragoga Allaha bilo udahnuto u Ademu, on ostaje samo slabašno stvorenje koje svu svoju egzistenciju duguje Stvoritelju o Kom je potpuno i apsolutno ovisno. Sve Božansko apsolutno pripada svemogućem Bogu, Jednom koji druga nema, dragome Allahu. Sve drugo osim dragog Boga svjetovi su Njegovih stvorenja, slabašnih robova koji su o Njemu potpuno i apsolutno ovisni.

Iako mi doista nemamo znanja da ozbiljno objasnimo ove pojmove, dragoga Allaha molimo da nam oprosti na našoj slabosti da se ustegnemo od toga da na ovome mjestu pomenemo nešto o tome kako mi ovo odmišljamo tj. interpretiramo. Molimo Ga da nas sačuva od ozbiljnih grešaka, a one sitne nam oprosti i smiluje nam se - amin.

Prema tome, ono što slijedi samo je jedan skroman pokušaj doživljaja i interpretacije ovih veličanstvenih istina, pokušaj koji može biti valjan samo onoliko koliko je utemeljen na istinama časnoga Kur'ana i Sunneta.

Udahnuti Allahov Ruh, čista je svjetlost savršene plemenitosti i svekolike dobrote koja sija u svim ljudima, a pohranjena je, kako mi to mislimo – a dragi Allah najbolje zna, unutar ljudske duše (nefsa) i skupa s njom nalazi se u nutrini ljudskoga tijela.

Ruh (duh) u nama, obzirom na svoje izvorno porijeklo u udahnuću od Ruha dragog Allaha, savršeno je čist i blistav i ima svojstvo savršene dobrote bez imalo zlobe, ali se taj Ruh nalazi unutar naše duše, koja opet može da, prema našem slobodnom odabiru, bude i dobra i zla.

Tako, ako mi u vremenu dunjalučkoga življenja na Zemlji krenemo putem iskrene vjere, dobrote i čestitosti, onda savršena svjetlost Ruha u našoj nutrini sve više i više dolazi do izražaja i tako naše srce (kalb) i naša duša postaju sve više čistijim i sjajnijim.

Međutim, ako mi u vrijeme dunjalučke slobode odbacimo pravi put slijeđenja vjere i činjenja dobročinstva, a odaberemo zamamne puteve griješenja kroz slijeđenje strasti, nižih prohtijeva naše duše (nefsa) preko granica dopuštenog od strane dragoga Boga, tada se na našem srcu sve više taloži prljavština grijeha koja ga prekriva tamninom,[14] što sve više zaklanja svjetlost Ruha koja se tako sve više izolira u nutrini, a srce i duša postaju okorjelim i tvrdim.

Tako je put vjere i dobročinstva na dunjaluku u stvari put njegovanja i čuvanja u nama udahnutoga Ruha (Duha), tog Allahovoga predivnoga dara. To je put očišćenja našega srca i naše duše i očuvanja njihovog zdravlja i vitalnosti. To je tako i put našeg spasenja u vječnosti.

Suprotna opcija, put nevjerovanja i griješenja na dunjaluku put je gubljenja Ruha u nama, prljanja našega srca i naše duše, što dovodi do njihovog oboljenja i, ako se pravovremeno ne prekine, do njihovog konačnog odumiranja u okamenjenosti.

Putu spasenja, dakle, alternativa je put propasti, a izbor je na nama:

Tako Mi Sunca i svjetla njegova, i Mjeseca kada ga prati, i dana kada ga vidljivim učini, i noći kada ga zakloni, i neba i Onoga koji ga sazda, i zemlje i Onoga koji je ravnom učini, i duše i Onoga koji je stvori pa joj put dobra i put zla shvatljivim učini, uspjeće samo onaj ko je (dušu) očisti a biće izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi! (91:1-10)

Putem iskrene i potpune predanosti dragome Allahu (islama) čovjekovo srce i duša njegova postaju čišćim, a tim uklanjanjem zastora od prljavštine u nutrini čovjeka sve više dolazi do izražaja ruh kog je dragi Allah udahnuo u njega od Svoga Ruha. Na ovaj način se kod čovjeka sve više gube negativna svojstva sklonosti ka zlu i griješenju, a sve više razvijaju svojstva savršene plemenitosti i dobrote (koja izvorno i jesu sadržana u čovjekovu ruhu, udahnutome od Allahova Ruha). Tako se čovjek vraća svojoj izvornosti, svome plemenitom fitretu (prirodi) i tako se on istovremeno i sve više približava dragome Allahu. A, čovjek putem približavanja dragome Bogu hodi prvo iskrenim i valjanim činjenjem onoga što mu je od Njega naređeno (farzovi), a nakon toga i činjenjem dodatnih, dobrovoljnih ibadeta (nafile) i dobročinstava sve dotle dok ga dragi Allah ne zavoli:

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ''Uzvišeni Allah kaže: 'Objavio Sam rat onome ko bude neprijatelj Mome prijatelju. Najdraže čime Mi se Moj rob može približiti jesu farzovi. Moj rob Mi se približuje nafilama sve dok ga ne zavolim, a kada ga zavolim, Ja postanem njegov sluh kojim čuje, njegov vid kojim vidi, njegova ruka kojom prihvata i njegova noga kojom hodi. Ako Me zamoli, udovoljiću mu, ako zatraži Moju zaštitu, zaštitit ću ga. Nizašto se ne dvoumim koliko se dvoumim da uzmem dušu vjerniku. On ne želi smrt, a Ja ne želim da ga ožalostim.' ''

(Hadis kudsi, govor dragoga Allaha koji nije u časnom Kur'anu već je izrečen preko Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, prenosi Ebu Hurejre, bilježi Buhari)

Možda bi se, a dragi Allah najbolje zna, ovaj plemeniti hadis mogao protumačiti i u tom smislu da čovjek svojim konstantnim duhovnim napredovanjem može doseći takvo stanje (hâl) kada ga dragi Allah zavoli, a onda se njegov ruh oslobodi svih stega i tako maksimalno dođe do izražaja Ono Allahovo što je u čovjeka udahnuto. Tako se, doista, smanjuje udaljenost između dragoga Allaha i Njegovog roba, ali se, to se mora sasvim precizno i nedvosmisleno naglasiti, ovo nikako ne smije protumačiti u smislu da čovjek, neuzubillah, počinje zadobivati Božija svojstva. Iako na bazi naprijed navedenih ajeta Kur'ana znamo da ima nešto od Allaha što je udahnuto u čovjeku, to čovjeka zasigurno ne čini, neuzubillah, bogom uz dragoga Allaha, već on ostaje samo rob kojega je dragi Bog odabrao i u njeg' udahnuo nešto posebno od Sebe. Ma koliko Ruh udahnut od dragoga Allaha u čovjeku bio izražen, on je ipak samo rob, samo slabašno stvorenje o svojemu Gospodaru, Bogu dragomu totalno ovisno; i apsolutno je nezamislivo da može doći do, neuzubillah, otjelovljenja dragoga Allaha, svemogućega i neograničenoga Boga u ograničenom i ovisnom stvorenju što ga On stvara i sudbinom mu apsolutno upravlja.

Granica tevhida (monoteizma) precizno i zauvijek je postavljena, te je apsolutno nezamislivo da ona ikako može biti prekoračena. Rabb (Gospodar) je oduvijek i zauvijek Rabb, a rob je uvijek rob i tu se nikada niti u kakvoj situaciji ništa ne mijenja. U svim stanjima i na svim deredžama koje čovjek na svome duhovnom putu razvoja može da dosegne, on je uvijek samo čovjek i u njegovom ljudskom tijelu uvijek su samo ljudski duh (ruh) i ljudska duša. Ovo se mora precizno razgraničiti i čistoća tevhida maksimalno čuvati.

Najviši stepen bliskosti dragome Allahu svakako je stepen (deredža) na kojem se nalazi Resulullah, Muhammed, alejhisselam, koji je u svojoj bīti savršeni čovjek (insanu-kamil) i kog je dragi Allah kao Svoju milost svim svjetovima odaslao na Zemlju u ulozi posljednjega od Njegovih vjerovjesnika i poslanika da tamo bude posljednja cigla koja će kuću Vjere upotpuniti u njenom savršenom i konačnom obliku i tako trajno zapečatiti cjelinu poslanstva i vjerovjesništva.

Dakako, stepeni svih ostalih vjerovjesnika i poslanika što ih je dragi Allah odašiljao čovječanstvu, mada među njima postoje razlike, sasvim su blizu ovome stepenu, a kad su u pitanju ostali od tzv. Ulul-azm (odabranih) vjerovjesnika i poslanika (Adem, Nuh, Ibrahim, Musa, Davud i Isa, alejhimesselam) samo prefinjene nijanse razdvajaju njihove stepene kod dragoga Allaha od stepena Muhammeda, alejhisselam, a dragi Allah najbolje zna.

Na ovom mjestu je interesantno navesti predaje po kojima je Adem, alejhisselam, za vrijeme svog boravka na nebu u sferama Arša i Kursijje vidio natpis: ''La ilahe illallah Muhammedun resulullah (nema boga osim Allaha a Muhammed je Allahov poslanik)'':

... Hakim u svome Mustedreku preko Se'ida ibn Džubejra prenosi da je Ibn Abbas u pogledu riječi: I Adem primi neke riječi od Gospodara svoga, pa mu On oprosti, rekao: ''Adem je pitao: 'Gospodaru moj, zar me nisi Ti stvorio Svojom rukom?' 'Jesam', odgovorio je. Onda je upitao: 'Zar nisi udahnuo u mene od Svoga duha?' 'Jesam', odgovorio je. 'Zar mi, kad sam kihnuo nisi rekao: - Allah ti se smilovao! – Zar nije Tvoja milost iznad Tvoje srdžbe?' 'Jeste', odgovorio je. 'Zar mi nisi propisao da ću ja ovo uraditi?' 'Jesam', rekao je. 'Hoćeš li me onda ponovo vratiti u Džennet ako se pokajem?' 'Hoću' odgovorio mu je Allah.''[15] Hakim zatim dodaje: ''Sened ovog hadisa je tačan, ali ga Buharija i Muslim ne navode.''

Hakim, Bejheki i Ibn Asakir preko Abdurrahmana ibn Zejda ibn Eslema prenose da je čuo od svojega oca, a on od svojega djeda, on od Omera ibn el-Hattaba da je Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

''Kada je Adem učinio grijeh, rekao je: 'Gospodaru moj! Tako ti Muhammeda, molim Te da mi oprostiš.' Allah ga je na to upitao: 'Otkud ti znaš za Muhammeda, a još ga nisam ni stvorio?' Adem je odgovorio: 'Gospodaru moj, kad si me Svojom rukom stvorio i u mene od Svoga duha udahnuo, ja sam podigao glavu i na stubovima Arša ugledao natpis: 'Nema boga osim Allaha, Muhammed je Allahov poslanik.' Znao sam da ćeš Ti uz Svoje ime spomenuti samo onoga ko Ti je najdraži od svih stvorenja.' Allah je na to rekao: 'U pravu si, Ademe. On mi je najdraže stvorenje, pa pošto si Me njime zamolio, već sam ti oprostio. Da nije Muhammeda, ne bih ni tebe stvarao.'' [16] ...[17]

Veoma slično predanje (uz za našu temu nebitne razlike) navodi i hafiz Mehmed Karahodžić u svome djelu Knjiga o stvaranju.[18] A, pošto je suština tog predanja ista, mi ga nećemo ponovo navoditi.

Barnaba nam takođe u svome Evanđelju navodi kako je Mesih, Isa, alejhisselam, govorio:

... Tad Bog dade Svoj duh čovjeku, dok su svi sveti anđeli pjevali: ''Blagoslovljeno neka je Tvoje sveto ime, o Bože naš Gospode''.

''Adam, skočivši na svoje noge, vidje u vazduhu natpis koji je sijao kao Sunce, a pisalo je: ''POSTOJI SAMO JEDAN BOG, A MUHAMMED JE POSLANIK BOŽIJI''.

Nato Adam otvori svoja usta i reče: ''Zahvaljujem ti, o Gospodaru moj Bože, što si Ti splanirao da me stvoriš; ali reci mi, ja te molim, šta znači poruka ovih riječi: Muhammed je poslanik Božiji? Zar je postojao drugi čovjek prije mene?''

Tad Bog reče: ''Neka si dobrodošao, o Adame, moj slugo. Ja ti kažem da si ti prvi čovjek kog sam stvorio. A onaj kojeg si vidio (spomenutog) je tvoj sin, koji će doći na svijet mnogo godina kasnije i biće Moj poslanik, za kog sam stvorio sve stvari; koji će dati svjetlo svijetu kad on dođe, čija je duša stavljena u nebeski sjaj šezdeset hiljada godina prije no što sam išta stvorio''.

Adam preklinjaše Boga govoreći: ''Gospodaru, daruj mi ovaj natpis na noktima prstiju mojih ruku.'' Tad Bog dade prvom čovjeku na njegovim palčevima taj natpis, na noktu palca desne ruke stoji: ''Postoji samo jedan Bog'', a na noktu palca lijeve ruke stoji: ''Muhammed je poslanik Božiji''. Zatim sa očinskom ljubavlju prvi čovjek poljubi te riječi, i protrlja svoje oči i reče: ''Neka je blagoslovljen taj dan kad ti budeš došao na svijet''. ...

(Evanđelje po Barnabi, 39)

Dragi Allah zna najbolje, a mi smo uvjereni da deredže što ih kod dragoga Allaha uživaju Ulul-azm poslanici (pomenuta šesterica i Muhammed, alejhisselam), bez obzira na nijanse koje ih razdvajaju, u svojoj bîti jesu stepen savršenoga čovjeka, Allahovoga prefinjenog stvorenja izuzetne pobožnosti i predanosti čije je srce očišćeno i uglačano do te mjere da kod njega od dragoga Allaha udahnuti Ruh (Duh) maksimalno dolazi do izražaja, pa je on rob dragome Allahu blizak sve do krajnjih granica blizine koju je On, dragi Bog odredio i istinski je Njegov namjesnik na Zemlji.

Dakako, stepen savršenoga čovjeka stvarnost je za Muhammeda, alejhisselam, i ostale Allahove vjerovjesnike i poslanike onoliko koliko je dragi Allah odredio; dostižan je za Allahove miljenike (evlije) opet onoliko koliko je to dragi Allah odredio; a za sve ostale to je ideal kojemu trebaju težiti, cilj koji ih pokreće i stimulira da njeguju i razvijaju vlastitu predanost dragome Bogu (islam) uz mogućnost da i oni tako dosegnu određene stepene evlijahluka (Božijega prijateljstva i posebne ljubavi) i približe se dragome Allahu do određene granice.

Prema tome, putem vjere, potpune predanosti dragome Allahu (islama), čestitosti i dobročinstva mi bivamo sve bližim dragom Allahu zadobivajući sve veći stepen Njegove posebne ljubavi, milosti i zadovoljstva, a naša duša postaje sve više duša smirena. Ako u takvom stanju dočekamo smrt, onda se Danom proživljenja vraćamo dragome Allahu, Bogu jedinom donoseći Mu od Njega nam udahnuti Ruh na najljepši način očuvan. Tada se naša duša kao duša smirena i naše ponovno stvoreno tijelo vraćaju u okrilje Allahove beskrajne milosti, kako bi u jedinstvu jednog bića, baš kao što su bili i na Zemlji, uživali u mnogobrojnim i neprolaznim ljepotama Dženneta koje nijedno uho nije čulo, nijedno oko nije vidjelo, niti je kome na um palo [19]:

A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u Džennet Moj! (89:27-30)

Tako čovjek, ako u vremenu kušnje ovosvjetskoga življenja ostane vjeran Bogu, Allahu dragome i čestito slijedi Njegovu uputu, ipak može svoj lahkomisleno prihvaćeni emanet vjere valjano ispuniti i tako, zaradivši stepene blizine dragoga Allaha i Njegovog zadovoljstva, ujedno i ostvariti puninu svoga namjesništva (hilafeta) na Zemlji, planeti koja mu je učinjena privremenim boravištem i gdje mu je darovana velika prednost nad mnogim stvorenjima koje je dragi Allah stvorio:

Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali; dali smo im da kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im velike prednosti nad mnogima koje smo stvorili. (17:70)

Na kraju ovoga dijela koji govori o stvaranju čovjeka kao namjesnika (halife) dragog Allaha na planeti Zemlji, čini nam se izuzetno važnim dati jednu napomenu.

Studirajući literaturu o ovoj temi nerijetko smo mogli i u islamskim izvorima[20] pronaći neke izraze koji bi neupućene mogli, ne dao dragi Bog, odvesti u zabludu pripisivanja dragome Allahu nekih osobina koja su imanentna stvorenjima (antropomorfizam).

Prvo navodimo sljedeći hadis koji prenosi Ebu Hurejre, a bilježe ga Buhari, Muslim i Ahmed:

Allah stvorio je Adema na Svoju priliku (sūretuh). Dug je bio šezdeset lakata. Kada ga je stvorio, reče: ''Idi i nazovi selam (mir) onoj skupini meleka koji sjede, i poslušaj kako će oni tebe pozdraviti jer je to tvoj pozdrav i pozdrav tvojih potomaka.''

On (hazreti Adem) reče (melecima): ''Esselamu alejkum! (Mir na vas!)'' Oni (meleci) odgovoriše: ''Esselamu alejke ve rahmetullahi! (Neka je na tebe mir i milost Božija!)''

Dodali su ''i milost Božija''. Svako ko uđe u Džennet (Raj) bit će na priliku (sūra) Ademovu. Od tada, stvorenja se konstantno smanjuju, čak i sada.

A, potom i sljedeći citat:

... postoji i hadis koga prenose Buharija, Muslim i još neki sa nekoliko lanaca prenosilaca da je Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''Allah je Adema stvorio prema Svome liku.'' ...[21]

Vidimo da je riječ o hadisima iz vjerodostojnih zbirki koje se uzimaju kao validna islamska vrela i u koje se uopće ne sumnja. Pa, kako sada ovo da shvatimo?!

Prije svega da kažemo kako mi ovdje ponovo sebi ne dajemo za pravo govoriti o stvarnom značenju izražaja koji kažu kako je dragi Allah stvorio Adema na Svoju priliku (sūretuh), odnosno prema Svome liku, budući da je to izuzetno kompleksno pitanje koje prevazilazi nivo našega znanja - samo želimo podsjetiti da je pitanje i to da li su ovi izrazi adekvatno prevedeni sa arapskoga originala.

No i ovdje, ako ne možemo pouzdano reći šta ovi izrazi znače, mi sa punom sigurnošću možemo reći šta oni ne znače – oni apsolutno ne smiju biti shvaćeni u smislu da je Adem (čovjek) u smislu sličnosti (i u bilo kojem drugom smislu) izjednačen sa dragim Allahom, neuzubillah! Pripisivati dragome Allahu svojstva stvorenja velika je i teška zabluda, jer je dragi Allah apsolutno iznad najsitnije pridruženosti (izjednačenosti u sličnosti ili bilo čemu drugom) bilo čega što je On stvorio. On je, hvaljen i slavljen neka je, apsolutno iznad svakoga ograničenja, tako da je apsolutno nezamislivo Njega smještati u bilo kakve oblike i forme iz našega svijeta.

Prema tome, izrazi kao što su: stvaranje po Allahovu liku, Allahove ruke i sl., koji se mogu pronaći u islamskim izvorima nikako se ne smiju promatrati samo kroz mjerila naše spoznaje, niti se smiju razumijevati u smislu sličnosti sa ljudskim likovima, ljudskim rukama; niti u smislu sličnosti sa bilo čime stvorenim.

Kur'an časni sasvim je jasan:

Stvoritelj nebesa i Zemlje! On vas kao parove stvara - a stvara parove i od stoke - da vas tako razmnožava. Niko nije kao On! On sve čuje i sve vidi. (42:11)

... ne navodite Allahu slične! Allah doista zna, a vi ne znate. (16:74)

Reci: "On je Allah, Jedan (Kul hu vallahu ehad)! Allah je Utočište svakom (Allahus-Samed)! Nije rodio i rođen nije (lem jelid ve lem juled) i niko Mu dostojan nije (ve lem jekullehu kufuven ehad) !" (112:1-4)

Kibur (oholost) - put propasti

 

Kad je dragi Allah stvorio Adema i udahnuo u njega od Svoga Ruha, On je, hvaljen neka je, naredio melekima da Ademu učine sedždu. Svi meleki su, dakako, izvršili naređenje i učinili sedždu novom stvorenju, ali se jedno drugo stvorenje, koje je bilo u njihovom društvu i uživalo njihove deredže, suprostavilo i odbilo izvršiti naredbu dragoga Allaha, Silnoga, Gospodara svih svjetova.

Za meleke se zna da su stvorenja koje je dragi Allah stvorio od svjetlosti i da su po svojoj prirodi takvi da vječno i potpuno robuju svome Gospodaru i da tako, potpuno robujući Njemu, Njegovom odredbom sobom nose čisto dobro i apsolutnu pokornost Njemu, a potpuno su čisti od svakoga zla i svake nepokornosti Njemu. Ali, ipak se među njima u vrijeme kada Adem bijaše stvoren u sferama Arša i Kursijje nađe neko ko odbi pokornost dragome Bogu.

Bijaše to Iblis, a misterija odbijanja pokornosti ''jednoga između meleka'' dragome Bogu razjašnjena je sljedećim plemenitim ajetima časnoga Kur'ana:

A kad smo rekli melekima: "Poklonite se Ademu!" - svi su se poklonili osim Iblisa, on je bio jedan od džina i zato se ogriješio o zapovijest svoga Gospodara. (18:50)

Prema tome, Iblis po svojoj prirodi nije melek već džin, što je očevidno jasno iz navedenoga ajeta, kao i iz njegovih riječi koje nam takođe prenosi časni Kur'an:

" ... mene si stvorio od vatre ..." (38:76)

Ali, Iblis je ipak u momentu Ademovoga stvaranja zasigurno bio u društvu meleka, pa se čini da bi se, naravno samo u simboličkom smislu, za njega moglo reći i da je od meleka. Preciznije rečeno: Iblis u vrijeme prije stvaranja Ademovoga bijaše po svojoj prirodi i svome porijeklu džin, ali po svome ponašanju melek. Riječ je, dakle, o jednome od džina koji je svojom izuzetnom pobožnošću, što ju je svojevremeno prakticirao dugo vremena, bio dosegao najviše stepene blizine dragome Allahu i tako praktično živio kao jedan od meleka, slavio i veličao dragoga Allaha i robovao Mu zajedno sa njima.

Džini su bića koja je dragi Allah stvorio od vatre i naselio na Zemlji prije nego što je stvoren Adem (čovjek):

Mi smo stvorili Adema od ilovače, od blata ustajalog, a još prije smo stvorili džine od vatre užarene. (15:26,27)

Interesantno je to da su i džini, zajedno sa ljudima, preuzeli emanet vjere, pa i među njima ima i vjernika i nevjernika. Između dvije vrste ima i drugih sličnosti: i jedni i drugi su stvoreni u dva pola (muško i žensko) i razmnožavaju se; i jedni i drugi se rađaju i umiru; i jedni i drugi žive u zajednicama, rade, mire se i ratuju; i jednima i drugima je dragi Allah objavio svoje Knjige i odašiljao svoje vjerovjesnike i poslanike[22] itd. No, mi ovdje pažnju posvećujemo prvoj navedenoj sličnosti između ljudi i džina: da niti jedna niti druga vrsta na ovome svijetu ne mogu vidjeti dragoga Allaha, već moraju u Njega da vjeruju i obje imaju slobodu odabira između vjerovanja i nevjerovanja, te između dobra i zla.

I Iblis je u davna vremena, prije ''našega vremena'', startovao od iste pozicije. On tada bijaše čestit vjernik i svojim dugogodišnjim i izuzetno kvalitetnim ibadetom dođe do takve deredže da mu je bila potpuno uklonjena perda (zastor) koja mu je skrivala spoznaju dragoga Allaha. On je tako došao u poziciju da se sa Zemlje doslovno preseli na nebesa, dođe u društvo plemenitih bezgriješnih meleka i skupa s njima u sferama Arša i Kursijje uživa neopisivu ljepotu i blagodat viđenja manifestacije dragoga Allaha u konačnosti[23] i neposrednoga komuniciranja s Njim.

Kada vjernik vidi ovako kolosalan duhovni uspon Iblisa u tom vremenu i kad se on sjeti koliko li je samo mnogo iskrene vjere, truda, dobročinstva i svakovrsnog ibadeta Iblis tada činio, postavlja samome sebi neizbježno pitanje: Kakav se to strahoviti pad, kakva katastrofa desila pa se u Iblisu pojavio toliki stepen duhovne bolesti da se on krajnje nepokorno i drsko suprostavi volji i naredbi dragoga Boga pa tako samoga sebe u prokletstvo baci i potpuno upropasti?! Vjernik se onda i prepadne jer, kako to hazreti Ali ibn Ebi Talib reče,[24] ko je od vjernika nakon slučaja Iblisovog siguran da se i njemu, ne dao dragi Allah, slično ne desi?!

Upravo zbog toga je slučaj stradanja prokletoga Iblisa za svakog vjernika veoma značajna pouka o kojoj mora razmišljati i tražiti uzroke ove propasti, da bi se potrudio, koliko je do njega, da sebe od toga zaštiti uzdajući se u milost i zaštitu dragoga Allaha.

Kako se to našoj malenkosti čini, odgovor na postavljeno pitanje uzroka Iblisovoga katastrofalnog sunovrata, mogao bi biti sadržan u jednoj predaji u kojoj se prenosi kako prokleti Iblis čovjeku kaže: ''O čovječe, kad god kažeš: Ja!; postaješ sličan meni''. Trenutno nam nije poznato da li je ova predaja hadis ili nije, odnosno kolika je njezina vjerodostojnost po kriterijima hadiske i islamske nauke općenito, ali smatramo da je njezina mudrost i korist za čovjeka neupitna, s obzirom na dobro znanu islamsku mudrost da dragi Allah uzdiže onoga ko se pred Njim unižava iskrenom sedždom, čestitom vjerom i smjernom pokornošću, a da On unižava onoga ko sam sebe uzdiže gordo ističući svoje ja. Eto, u tome je uzrok Iblisove propasti, u isticanju svoga ja, tj. u uzdizanju samoga sebe kroz kibur (oholost).

Dakle, oholost, samouzdizanje i inat su duhovni otrovi kojima je prokleti Iblis sebe samoga otrovao i u potpunu propast bacio.

Ovo je dobro znano u islamskoj tradiciji, ali ono na šta naša malenkost na ovome mjestu želi upozoriti je još jedna izuzetno opasna duhovna bolest koja je upropastila prokletoga Iblisa. Naime, čini nam se, a dragi Allah dakako najbolje zna, da Iblis nije mogao biti zadovoljan sa dragim Allahom.

Biti zadovoljan sa dragim Allahom u svim situacijama, kakva god da bila Njegova odredba i koliko god ona konkretnoj osobi bila (ne)povoljna - to je ključ svakoga sabura (strpljivosti) i eliminacije svakoga kibura (oholosti), a suština toga ključa je u iskrenoj ljubavi prema dragome Allahu.

Onaj ko istinski voli dragoga Allaha, njemu je ta sveta ljubav najvažnija, važnija od svega drugoga, pa i od Dženneta i svih njegovih ljepota. Dakako, takav se neće, niti to smije, odreći nade i želje da, ako mu to dragi Allah podari, boravi u Džennetu, ali on, uz džennetske blagodati, želi i krajnju bliskost dragome Allahu i zadovoljstvo Njegovo, a baš to je najveća od svih blagodati u vječnosti budućeg svijeta:

Allah obećava vjernicima i vjernicama džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, u kojima će vječno boraviti, i divne dvorove u vrtovima edenskim. A zadovoljstvo Allahove veće je od svega toga;[25] to će, doista, uspjeh veliki biti! (9:72)

Kad je onima koji istinski dragoga Allaha vole Njegovo zadovoljstvo važnije i od Dženneta i svega što je u njemu, sasvim je jasno da im je Allahovo zadovoljstvo važnije i od svih deredža na kojima su oni ili neko drugi. Za njih nije problem da bilo ko drugi bude na deredži višoj od njihove, pa bio on stvoren od zemlje, vatre, svjetlosti ili bilo čega drugog, i ma ko to bio. Oni uopće ne razmišljaju o tome ko je iznad, a ko ispod njih, odnosno koliko ko blagodati od dragoga Allaha uživa – njima je jedino bitno da ih dragi Allah voli i da oni vole Njega. Oni su, nošeni tom ljubavlju prema dragome Allahu, elhamdulillah, zadovoljni sa Njim pri svakoj odluci koju On donese, pa čak i onda kada On iznad njih postavi nekoga drugog ko im se čini inferiornijim od njih.

Ovo je tačka na kojoj se prokleti Iblis okliznuo. On je godinama robovao dragome Allahu, ali nije bio sposoban voljeti Ga na takav način da bude zadovoljan sa Njim kako god da On odluči. Njemu je, nažalost, sopstvena deredža bila draža od Allahove ljubavi, pa nije mogao da podnese da biće stvoreno od zemlje bude na višoj deredži (stepenu) od njega koji je stvoren od vatre, iako je to bila odluka i volja dragoga Allaha.

Zaslijepljen svojom ohološću i ponosnim mišljenjem o sopstvenoj veličini prokleti Iblis je sebi dopustio da sudi o odredbi dragoga Allaha koja je postavila Adema iznad njega i da ''presudi'' kako je On, neuzibillah, pogriješio u toj Svojoj odredbi. Baš iz tog Iblisovoga ubjeđenja je proistekla njegova odluka da odbije pokornost. Na ovom istom osnovu prokleti Iblis je, nakon prkosnog odbijanja pokornosti, donio još jednu odluku, za njega najgoru moguću, da, neuzubillah, tjera inat u naporu da ''dokaže'' pogrešnost Allahove odredbe tako što će nastojati da potomke onoga koji bijaše postavljen na višu deredžu zavede na krivi put.

Na ovaj način je prokleti Iblis definitivno sam sebe upropastio, jer je svojoj oholosti i svojoj nemogućnosti istinske ljubavi prema dragome Allahu i nemogućnosti zadovoljstva s Njim, dodao i tvrdoglavi inat krivljenja dragoga Allaha i odsustva svake želje da se iskreno pokaje i zatraži oprost. O ovome će, ako dragi Allah da, biti još govora u narednom naslovu, a čitaocima želimo napomenuti i to da je o ovim opasnostima još nešto rečeno u kazivanju o Musau i Harunu, alejhimesselam, u okviru naslova o Belamu ibn Bauru.

Drama ovoga svijeta

 

Zlo koje je prokleti Iblis samome sebi učinio, tj. propast njegova u koju je on samoga sebe bacio, vezana je za kušnju Ademovoga, alejhisselam, potomstva na dunjaluku.

Da bismo nešto o tome, ako dragi Allah dadne, rekli, trebamo se vratiti na događaj Ademova, alejhisselam, stvaranja, koji se, Allahovom odredbom desio na dan petka:

''Allahov Poslanik, s.a.w.s., je rekao: 'Vaš najbolji dan je petak: na taj dan je stvoren Adem, a.s., a na taj dan je i umro; na taj dan će biti i puhanje (u rog - sur), a isto tako i strašni prasak (sa'ika). Zato me u tom danu mnogo blagosiljajte (tj. učenjem salawata tražite da me Allah blagoslovi), jer se meni predočava vaše blagosiljanje'.

Oni ga upitaše: 'Kako da se tebi predočava naše blagosiljanje kad ćeš se ti (odnosno tvoje tijelo) raspasti'?

A on im reče: 'Allah je zemlji zabranio (rastakanje) tijela vjerovjesnika.' ''

(Hadis, govor Muhammeda, alejhisselam, prenosi Evs ibn Evs, bilježi Muslim)

Allah je stvorio zemlju u subotu. Stvorio je brda u nedjelju. Stvorio je drveće u ponedjeljak. Stvorio je neprijatnosti u utorak. Stvorio je svjetlo u srijedu. U četvrtak je rasijao svakojaka živa bića. A Adema je stvorio nakon ikindije u petak, u posljednjemu sahatu petka, između ikindije pa do noći.

(Hadis, prenosi Ebu Hurejre, a bilježi Muslim)

U stvari, stvaranje Adema, alejhisselam, bi završni čin procesa koji trajaše onoliko vremena koliko je to dragi Allah htio. Proces je započeo tako što su meleki u sfere Arša i Kursijje (ili negdje drugdje u nebeskim sferama, dragi Allah zna najbolje) donijeli sa planete Zemlje izvjesnu masu njezinog tla, tj. zemlje, koja je bila pomiješana sa vodom i tako u formi gline čekala onoliko koliko je to dragi Allah odredio. Kad dođe određeno vrijeme, Stvoritelj, Onaj koji divno stvara, Lično je oblikovao tu masu zemlje u skladno tijelo, koje zbog tog oblikovanja lično od dragoga Allaha dobi najveću ljepotu.[26]

Osim što je Adem stvoren u liku najveće ljepote, njegova visina bila je znatno veća od naše današnje visine, što se jasno vidi iz vjerodostojnoga hadisa koji bilježe Buhari, Ahmed i drugi sakupljači hadisa:

Allah je stvorio Adema visokog šezdeset lakata i od tada je svaka generacija niža i niža, sve do sada.

Oblikovano tijelo je opet stajalo onoliko vremena koliko je to dragi Allah htio, a za to vrijeme su ga meleki i Iblis sa radoznalošću posmatrali:

... Na pitanje Abdullah ibn Selama kako je Allah stvorio Adema, Resulullah je rekao: ''Glava i čelo Ademovo su stvoreni od Kjabenske zemlje, njegova prsa i leđa od zemlje Bejtul-makdisa, stegna mu od zemlje Jemena, cjevanice od zemlje Misira, stopala od zemlje Hidžaza, desna ruka mu od zemlje Istoka, a lijeva ruka od zemlje Zapada. Potom je stavljen pred vrata Dženneta. Kad god bi koja skupina meleka prošla pored njega, divili bi se njegovoj ljepoti i stasu jer prije slično njemu, ništa nisu vidjeli. I Iblis je prošao pored njega, pogledao ga, pa rekao: 'Za šta li je ovo stvoreno?' Potom ga je udario rukom i našavši da je šupalj, ušao je na njegova usta, a izašao na zadnjicu. Onda je rekao svojim prijateljima od meleka, koji su bili sa njim: 'Ovo stvorenje je šuplje, bez čvrstine i stabilnosti. Šta mislite, ako ono bude odlikovanije od vas, šta ćete učiniti?' ''Bićemo pokorni našem Gospodaru!''; odgovorili su meleki. Iblis je u sebi rekao: 'Tako mi Allaha, ako bude od mene odlikovaniji, neću mu se pokoriti, a ako ja budem odlikovaniji od njega zasigurno ću ga uništiti! 'Zato su riječi Uzvišenog: 'Ja znam ono što javno činite i ono što krijete!''' (El-Bekara 33) ...[27]

Kada je došlo određeno vrijeme oživljenja, dragi Allah naredi melekima da Ademu, u momentu kad On udahne u njega od Svoga Ruha, iz poštovanja svi redom učine sedždu. Nakon što Ruh bijaše udahnut, Adem, alejhisselam, oživi i ustade, a meleki, svi do posljednjega, bez imalo pogovora učiniše sedždu. Međutim, Iblis, koji na tom mjestu bi prisutan skupa s melekima, odbi izvršiti Allahovu naredbu:

Mi smo stvorili Adema od ilovače, od blata ustajaloga, a još prije smo stvorili džine od vatre užarene. I kad Gospodar tvoj reče melekima: "Ja ću stvoriti čovjeka od ilovače, od blata ustajaloga, i kad mu dam lik i u njeg' udahnem od Svoga Ruha, vi mu se poklonite!"; svi meleki su se zajedno poklonili, osim Iblisa; on se nije htio s njima pokloniti. "O Iblise", reče On, "zašto se ti ne htjede pokloniti?" "Nije moje", reče, "da se poklonim čovjeku koga si stvorio od ilovače, od blata ustajalog." "Onda izlazi iz Dženneta", reče On, "nek' si proklet i neka se prokletstvo zadrži na tebi do Dana sudnjeg!" "Gospodaru moj", reče on, "daj mi vremena do dana kada će oni biti oživljeni!" "Daje ti se rok", reče On, "do Dana već određenog." "Gospodaru moj", reče, "zato što si me u zabludu doveo, ja ću njima na Zemlji poroke lijepim predstaviti i potrudiću se da ih sve zavedem, osim među njima Tvojih robova iskrenih." "Ove ću se istine Ja držati", reče On: "Ti nećeš imati nikakve vlasti nad robovima Mojim, osim nad onima koji te budu slijedili, od onih zalutalih." Za sve njih mjesto sastanka Džehennem će biti, on će sedam kapija imati i kroz svaku će određen broj njih proći. Oni koji su se Allaha bojali i onog što im je zabranjeno klonili, oni će u džennetskim baščama pored izvora biti. "Uđite u njih  sigurni, straha oslobođeni!". I Mi ćemo zlobu iz grudi njihovih istisnuti, oni će kao braća na divanima jedni prema drugima sjediti, tu ih umor neće doticati, oni odatle nikada neće izvedeni biti. Kaži robovima Mojim da sam Ja, zaista, Onaj koji prašta i da sam milostiv, ali da je i kazna moja, doista, bolna kazna! (15:26-50)

I kada rekosmo melekima: "Poklonite se Ademu!"; oni se svi, osim Iblisa, pokloniše. "Zar da se poklonim onome koga si Ti od ilovače stvorio?"; reče. "Reci mi", reče onda, "evo ovoga koga si iznad mene uzdigao: ako me ostaviš do Smaka svijeta sigurno ću, osim malobrojnih, nad potomstvom njegovim zagospodariti." "Odlazi!"; reče On. "Onima koji se za tobom budu poveli i tebi - kazna džehennemska biće vam puna kazna. I zavodi glasom svojim koga možeš i potjeraj na njih svoju konjicu i svoju pješadiju, i budi im ortak u imecima, i u djeci, i daji im obećanja, a šejtan ih samo obmanjuje, ali, ti, doista, nećeš imati nikakve vlasti nad robovima Mojim!" A Gospodar tvoj je dovoljan kao zaštitnik! (17:61-65)

... i kad je melekima Gospodar tvoj rekao: "Stvoriću čovjeka od ilovače, pa kad mu savršen oblik dam i udahnem u njega od Svoga Ruha, vi mu se poklonite!" Meleki su se, svi do posljednjeg, zajedno poklonili, osim Iblisa; on se uzoholio i postao nevjernik. "O Iblisu!" - rekao je On - "šta te navelo da se ne pokloniš onome koga sam sobom stvorio? Jesi li se uzoholio ili misliš da si uzvišen?" "Bolji sam od njega", rekao je on, "mene si stvorio od vatre a njega od ilovače." "E, izlazi onda iz Dženneta!; reče On, "proklet da si! Moje prokletstvo će te do Sudnjeg dana pratiti!" ''Gospodaru moj!"; reče on, "daj mi vremena do Dana kada će oni oživljeni biti!" "Dajem ti", reče On, "do Dana već određenog." "E tako mi dostojanstva Tvoga", reče, "sigurno ću ih sve na stranputicu navesti, osim Tvojih među njima robova iskrenih!" "Istinom se kunem i istinu govorim", reče Allah, "sigurno ću sa svima, tobom i onima koji se budu poveli za tobom, Džehennem napuniti!" Reci: "Ne tražim ja od vas za ovo nikakvu nagradu i ja nisam izvještačen. Kur'an je doista svijetu cijelome opomena! i vi ćete uskoro saznati njegovu poruku!" (38:71-88)

Iz navedenih plemenitih ajeta sasvim se jasno vidi kako je prokleti Iblis, nakon što je odbio naredbu dragoga Boga da učini sedždu Ademu, u svojoj nepokornosti tvrdoglavo istrajao, stalno zagovarajući kako ne priliči njemu da sedždu čini onom ko je stvoren od zemlje i ko je zbog toga niži od njega što je stvoren od vatre. Prokleti Iblis je na taj način pokazao potpuno odsustvo svakoga kajanja, svake sposobnosti da prepozna vlastitu grešku, a pečat svojoj propasti on je stavio svojim inatom.

Prokleti Iblis je u razumijevanju čitavog slučaja otišao u potpuno suprotnom pravcu. Slijep da vidi pravi uzrok svoga stradanja u samome sebi, u vlastitom suprostavljanju dragome Bogu, on uzrok nalazi u drugome, u Ademu, alejhisselam, i, umjesto da se pokaje i popravi, tjera inat nastojeći dragome Bogu, neuzubillah, ''pokazati'' tako što će na krivi put zavesti potomstvo onoga koga je dragi Allah nad njim uzdigao.

S obzirom da je čovjek još u praiskonu prihvatio emanet vjere, dragi Allah je doista i učinio zemaljski život kušnjom za njega dajući prokletome Iblisu mogućnost da u ograničenom roku do Sudnjeg Dana ljude poziva na krivi put i daje im lažna obećanja. Ali, prokletome Iblisu nije data vlast nad Ademovim, alejhisselam, potomstvom, pa on čovjeka nikako ne može prisiliti da krene putevima griješenja, već ga samo raznim smicalicama tomu pozivati.

Čovjek je obdaren razumom i svjetlošću udahnuća od Allahovog Ruha u svome srcu i on je slobodan da odluči kojim će putem na dunjaluku krenuti. Samo ako prihvati poziv prokletoga Iblisa, tek onda će biti pod njegovom vlašću, i to ne po prisili nego po svome odabiru:

I kada bude sve riješeno, šejtan će reći: "Allah vam je pravo obećanje dao, a ja sam svoja obećanja iznevjerio; ali, ja nisam nikakve vlasti nad vama imao, samo sam vas pozivao i vi ste mi se odazivali; zato ne korite mene, već sami sebe, niti ja mogu vama pomoći niti vi možete pomoći meni. Ja nemam ništa s tim što ste me prije smatrali Njemu ravnim." Nevjernike, sigurno, čeka bolna patnja. (14:22)

Tako je započela drama ovoga svijeta, drama u kojoj čovjek biva stalno kušan kako će koristiti svoj razum i slobodu djelovanja, pri čemu je stalno izložen šejtanovim pozivima da krene krivim putem, ali i nadahnućima od dragoga Allaha (i preko plemenitih meleka i na druge načine) koji ga zovu na pravi put.

Beskrajna milost dragoga Allaha, Svemilosnog, Samilosnog učinila je da svi oni koji hoće da budu iskreni vjernici i da hode pravim putem budu pod Njegovom trajnom zaštitom, sačuvani od toga da prokleti Iblis ima imalo vlasti nad njima:

"Gospodaru moj", reče, "zato što si me u zabludu doveo, ja ću njima na Zemlji poroke lijepim predstaviti i potrudiću se da ih sve zavedem, osim među njima Tvojih robova iskrenih." "Ove ću se istine Ja držati", reče On: "Ti nećeš imati nikakve vlasti nad robovima Mojim, osim nad onima koji te budu slijedili, od onih zalutalih." (15:39-42)

Dragoga Allaha molimo da podari nama, svim vjernicima i svim stvorenjima za koja nam dopušta da Ga molimo da budemo od ove skupine koji su pod potpunom Allahovom zaštitom i nad kojima prokleti Iblis nema nikakve vlasti - amin.

Adem, alejhisselam, i hazreti Hava

 

Jedna od veličanstvenih mudrosti dragoga Allaha jeste da je On, hvaljen neka je, odlučio sva stvorenja stvarati u parovima, odnosno svemu stvorenom odrediti da u dva pola bude uređeno:

Neka je hvaljen Onaj koji u svemu stvara pol: u onome što iz zemlje niče, u njima samima, i u onome što oni ne znaju! (36:36)

... i od svega po par stvaramo da biste vi razmislili! (51:49)

Čitav univerzum je stvoren u parovima:

... Znamo da je Bog stvorio biljke u parovima, muško i žensko, da smo stvoreni takođe u paru, muško i žensko, a takođe i džini.

Ono što nismo znali, a što nam je nauka otkrila, je to da su i stvari stvorene u parovima također: i od svega po par stvaramo da biste vi razmislili!

Elektricitet ima pozitivni i negativni pol; magnetizam je polariziran na dva pola; u atomu postoji elektron i pozitron (proton i neutron);[28] u organskoj hemiji lijevi i desni molekul; danas znamo za materiju i antimateriju. Svaki dan nauka nam otkriva tajne binarnosti u strukturi žive i nežive materije. ...[29]

Ova veličanstvena mudrost se odrazila i na stvaranju čovjeka, budući da je volja dragoga Allaha bila da Adem ne živi sam. Tako se desilo da je melek uzeo jedno rebro iz Ademova, alejhisselam, tijela dok je on spavao, a dragi Allah je od tog rebra stvorio novo biće iste Ademove (čovjekove) supstance, ali suprotnoga pola. To biće je nazvano ženom a prva koja je stvorena nazvana je imenom Hava:

... Allah, džellešanuhu, je dao da Adema, alejhisselam, san savlada – a do tada on za drijemež nije znao – pa mu, dok je spavao, rebro izvadio i od njega Havvu vanredne ljepote stvorio, a da to Adem, alejhisselam, nije ni osjetio. Pošto je stvorena od krivoga rebra, sa ženom treba pažljivo postupati, kao što kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem:

Pažljivo postupajte sa ženama, jer je žena stvorena od rebra koje je najviše krivo na svome vrhu. Ako pretjerate u njegovom ispravljanju, slomićete ga, a ako ga ostavite ono ostaje krivo, pa pazite kako postupate sa ženama.[30]

Hazreti Havva je sjela pored Ademove, alejhisselam, glave.

Kad se Adem, alejhisselam, probudio i Hazreti Havvu ugledao, meleki ga, želeći na probu staviti njegovo znanje, upitaše:

''Ko je ovo?''

''Žena.'' – odgovori Adem, alejhisselam.

''Kako se zove?''

''Havva.''

''Istinu si rekao, a zašto se tako zove?''

''Jer je od nečeg što je živo stvorena.''

''A zašto ju je Allah, džellešanuhu, stvorio?''

''Radi toga, da se ona smiri uz mene, a ja uz nju.'' – odgovori Adem, alejhisselam.

Zato je Uzvišeni rekao:

On je Taj Koji vas od jednog čovjeka stvara - a od njega je drûgu njegovu stvorio da se uz nju smiri. (El-A'raf 189)

Kad je Adem, alejhisselam, pružio ruku prema Hazreti Havvi, meleki rekoše:

''Stani, to ti još nije dozvoljeno!''

''Zašto kad ju je Allah, džellešanuhu, za mene stvorio?''

''Moraš joj prvo mehr dati.''

''A šta je njen mehr?''

''Da u jednom dahu doneseš deset salavata na Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.''

''A ko je Muhammed?''

''Posljednji među pejgamberima od tvojih evlada. Da nije Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, ni ti stvoren ne bi bio!''

Adem, alejhisselam, duboko uzdahnu pa pet salavata prouči. Potom ponovo uze dah pa deset upotpuni. Zato je dozvoljeno da se Havvinim kćerima mehr u dva dijela isplati; jedan dio pred vjenčanje, a drugi dio kasnije. ...[31]

Baš kako je Adem, alejhisselam, bivši stvoren direktnim stvaralačkim činom dragoga Allaha Lično, dobio svu puninu muške ljepote, tako je i hazreti Hava, koja je takođe neposredno stvorena od strane dragoga Allaha, dobila svu puninu ženske ljepote. Sve njene kćeri, sve do Sudnjeg Dana, naslijeđivat će, ako dragi Allah da, samo dijelove ove ženske ljepote i nijedna od njih neće imati puninu ljepote svoje majke.[32]

Hava je stvorena, kako vidjesmo, od Ademove supstance, tako da njih dvoje čine jednu cjelinu izraženu kroz dva pola koja su imenovana muškarcem i ženom. Odatle se i odnos muška i ženska općenito manifestira kao odnos dva suprotna pola iste supstance koji se međusobno privlače, slijedeći tako fundamentalni Allahov red u svim bipolarnim stvarima po kome se suprotni polovi privlače a istovrsni odbijaju. Ovo privlačenje žene i muškarca je, dakle, fundamentalni Allahov red, pa je homoseksualnost, između ostalog, upravo i zbog toga veliki nered i veliko zlo.

Međusobna privlačnost muška i ženska takođe sasvim jasno podsjeća na izvorno jedinstvo koje je razdvojeno na dijelove od kojih svaki traži ''svoju polovinu'', žudi da se sa njom sastane i uz nju smiri.[33] U tom smislu je Hava (žena) dar Ademu (muškarcu) od dragoga Allaha, Koji je između njih dvoje uspostavio samilost i učinio da jedno drugom budu smirenje jakog privlačnog nagona za suprotnim polom koji oboje osjećaju:

... i jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju. (30:21)

Prema tome, Adem i Hava, odnosno muško i žensko, jedno su drugome Allahov dar da bi se u zajednici jedno uz drugo smirili i tako zadovoljili jaki seksualni nagon, a time ujedno i njihova međusobna ljubav (samilost) postaje još jača i veza još čvršća.[34]

Iz činjenice da su muž i žena jedno drugom poklon od dragoga Allaha proizilaze za njih oboje izvjesne obaveze po vječnom Allahovom zakonu.

U tom smislu, pošto je žena Allahov dar njenom mužu kako bi se on uz nju mogao smiriti (što uz sve ostale moguće oblike toga smirenja ipak potencira upravo seksualno smirenje), njoj je zabranjeno da odbija njegov poziv u bračnu postelju. Poznat je hadis, predaja od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, o tome koliki je grijeh žene koja navečer odbije mužev poziv da podijele bračnu postelju, pa on onda zaspi srdit na nju. Po našem dubokom ubjeđenju sva ozbiljnost i strogoća što se daju jasno osjetiti u tom hadisu imaju za cilj podsjetiti ženu kako je ona stvorena jedino zato da bi dragome Allahu svim svojim bićem predano robovala (što je inače svrha stvaranja svih džina i svih ljudi, i muškog i ženskog pola - vidjeti časni Kur'an, 51:56). A, to za nju proizvodi tri ključne obaveze.

Svakako, prva od obaveza je da žena bude čestita vjernica koja vjeruje u dragoga Boga i smjerno slijedi Njegov Zakon.

Naredna joj je obaveza da svome mužu omogući smirenje seksualnog nagona, ali i da uz nju osjeti smiraj toploga doma i bereket prijatne porodične atmosfere.

I, konačno, treća je ženi obaveza da bude majka, da pruža svu toplinu, pažnju, brigu, zaštitu i odgovornost novome pripadniku ljudske vrste kojeg je dragi Allah u njezinoj utrobi stvorio. Uloga majke uistinu je ogromna blagodat, počast i milost koju je dragi Allah darovao ženi. To je ujedno i ogromno povjerenje koje joj je pruženo budući da je On, hvaljen neka je, baš njoj povjerio čovjeka, jedno od najuzvišenijih Njegovih stvorenja, da ga ona rađa i odgaja.

Dakako, šerijatska obaveza pružanja seksualnoga smirenja bračnom partneru nije samo data ženi u odgovornost. Naprotiv, rekli bi smo da je u tom smislu odgovornost muškarca kudikamo veća, budući da je njemu dopušteno u isto vrijeme imati do četiri supruge, a svakoj od njih dozvoljen je samo on jedan. U tom smislu, pošto nijedna od njegovih supruga nema alternative, njemu je značajna šerijatska obaveza da svakoj od njih pruži valjano seksualno smirenje i nužnu pažnju.

Tako se dva pola istoga bića, dijelovi jedne jedinstvene cjeline, nastoje ponovo simbolički sjediniti u tu izvornu cjelinu kroz zajednički život prožet ljubavlju, samilošću i međusobnim poštovanjem. Dragi Allah je u Svojoj ljepoti apsolutne savršenosti odredio da se upravo kroz to sjedinjenje, praćeno ljubavlju i najljepšim međusobnim osjećanjima, a u okviru porodice kao blagoslovljene ugovorne (tj. bračne) zajednice između muškarca i žene, manifestira Njegovo stvaranje cjelokupnoga čovječanstva, svih potomaka Adema, alejhisselam, i hazreti Have. U ovom smislu se žena u časnome Kur'anu simbolički imenuje kao plemenita njiva u koju muž polaže svoje sjeme u želji da ono u sjedinjenju sa ljepotom njive rodi dragocijenim plodom. A, da bi se znalo ko je otac a ko majka djetetu, odnosno ko preuzima roditeljsku odgovornost, mora postojati bračna vjernost (muž i žena moraju ostati jedno uz drugo i brinuti o odgoju svoga potomstva); to sve mora biti pravno regulirano (da se zakonski utvrde porodična prava i porodične obaveze); i objavljeno (da se javno zna ko s kim živi u braku i ko su kome roditelji). Iz značaja prethodno navedenog uobičajeno je u ljudskoj civilizaciji da se bračni ugovor sačini i u pisanoj formi, dakle da se sve to skupa zapiše.

Tako je nastala institucija braka koji predstavlja od dragoga Allaha blagoslovljenu zajednicu Adema (muškarca) i Have (žene) u čijem plemenitom okrilju oni smiruju jaki seksualni nagon i bdiju nad svojim potomstvom koje im je dragi Allah povjerio, ujedno na taj način učestvujući u Allahovom redu stvaranja generacija Ademova, alejhisselam, potomstva na Zemlji. Iz ovih razloga je seksualni odnos unutar mubarek bračne zajednice dobro djelo,[35] dok je vanbračni seksualni odnos (blud) jedan od najtežih grijeha.

U smislu navedenoga jasno je kako porodica predstavlja osnovnu ćeliju zdravoga ljudskog društva. Ona je sigurno utočište u okviru kojeg po odredbi Stvoritelja jedna za drugom na ovaj svijet dolaze sve generacije Ademovih, alejhisselam, potomaka.

U okviru porodice podijeljene su uloge i obaveze između Adema (muškarca) i Have (žene). Već smo kazali da je u ovom smislu suština žene u tome da bude majka i da je to ogromno povjerenje od dragoga Allaha koje joj je pruženo. Sa druge strane obaveza muškarca je da bude muž, otac i domaćin. Dakle, muž je glava tj. starješina porodice. On je odgovoran da u okviru porodice Allahova riječ bude gornja (da se unutar nje u svemu poštuje Allahov zakon) i on je odgovoran da se potrudi kako bi donio nafaku svojoj porodici. Žena je opet dužna prihvatiti činjenicu da je njen muž taj koji u svim odlukama treba dati krajnju riječ i pokoravati mu se u porodičnim odlukama. Ali, i muž će biti pitan šta je uradio sa ''Allahovim darom''. Zbog toga i on mora itekako pripaziti svoju suprugu, njegovati je poput najdragocijenijeg dragulja, opskrbljivati je iz svoga imetka (a ona ne mora njega) i čak joj pokloniti mehr (vjenčani dar koji ostaje u trajnom ženinom vlasništvu). Dok je muž izvan porodice u potrazi za nafakom, žena je dužna u smislu svoje majčinske obaveze ostati uz djecu i čuvati čast i svetost doma. Dakako, ženi nije zabranjeno da samostalno privređuje – naprotiv to joj je dozvoljeno (pogotovo u situacijama kada je muž objektivno nemoćan donijeti dovoljno nafake u porodicu), ali Allahov red (onako kako ga mi razumijevamo a On, hvaljen neka je, zna najbolje) ipak u prvi plan stavlja ženu kao majku i domaćicu, dok je žena kao privrednik ipak izuzetan slučaj.

Na kraju ovog našeg osvrta na odnos muškarca i žene da napomenemo kako kod dragoga Allaha muško i žensko nisu sasvim izjednačeni, već muško ipak ima izvjesnu prednost:

Muškarci vode brigu o ženama zato što je Allah dao prednost jednima nad drugima i zato što oni troše imetke svoje. Zbog toga su čestite žene poslušne i za vrijeme muževljeva odsustva vode brigu o onome o čemu trebaju brigu voditi, jer i Allah njih štiti. A one čijih se neposlušnosti pribojavate, vi posavjetujte, a onda se od njih u postelji rastavite, pa ih i udarite; a kad vam postanu poslušne, onda im zulum ne činite! Allah je, zaista, uzvišen i velik! (4:34)

Ali, po pitanju fundamentalnih stvari kao što su vjerska prava i obaveze, učešće u nagradi i kazni, mogućnost spasa na onom svijetu, itd., kod dragoga Allaha, Pravednog, muško i žensko su potpuno ravnopravni:

Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i doista ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili. (16:97)

... A onaj ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, ući će u Džennet i neće mu se učiniti ni koliko trun jedan nepravda. (4:124)

Muslimanima i muslimankama, i vjernicima i vjernicama, i poslušnim muškarcima i poslušnim ženama, i iskrenim muškarcima i iskrenim ženama, i strpljivim muškarcima i strpljivim ženama, i poniznim muškarcima i poniznim ženama, i muškarcima koji dijele zekat i ženama koje dijele zekat i muškarcima koji poste i ženama koje poste, i muškarcima koji o svojim stidnim mjestima vode brigu i ženama koje o svojim stidnim mjestima vode brigu, i muškarcima koji često spominju Allaha i ženama koje često spominju Allaha, - Allah je, doista, za sve njih oprost i veliku nagradu pripremio. (33:35)

Ko učini zlo, biće prema njemu kažnjen, a ko učini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, u Džennet će; u njemu će imati u obilju svega, bez računa. (40:40)

Nastavit će se, ako dragi Allah da ...

---

[1] Ovo je citat i komentar navedenog hadis kudsija od strane Abdulkadira Gejlanija koji je naveden u knjizi Ismail el Kadirija ''El Fujudat Er Rabbanijja'' (Ismā‘īl Ibn As-Sayyid Muĥammad Sa‘īd Al-Qādirī, Al-Fuyūďāt Ar-Rabbāniyya Fī Al-a’ātir Wa Al-Awrād Al-Qādiriyya, Al-Maktaba At-Taqāfiyya, Bejrut, bez god. izd., str. 13). Isti ovaj citat i komentar naveden je i u kazivanju o Muhammedu, alejhisselam, u okviru podnaslova: ''Savršena uputa - udžbenik života''.

[2] Ovo naravno ne isključuje postojanje i nekih drugih etapa čovjekovog života što je u oblasti sveznanja dragog Allaha. Mi po našem znanju, barem kada je riječ o autoru ovog teksta, možemo spoznati samo ove četiri osnovne etape, a pouka je samo od dragog Allaha i svako zna samo ono čemu ga Sveznajući pouči.

[3] Kako nam to u jednom znamenitom hadisu prenosi Resulullah, Muhammed, alejhisselam.

[4] Pitanje Allahovog određenja i ljudske slobode u pogledu njegove sudbine veoma je kompleksno. To je za ljudsku logiku veoma klizav teren i raspravljati o tome je izuzetno, izuzetno pokuđeno, jer se dobro zna da bi se Resulullah, Muhammed, alejhisselam, jako naljutio kada bi vidio da ljudi o tome mnogo raspravljaju. Uvijek je upozoravao da rasprava o tome može čovjeka odvesti u propast. Sve što čovjek o tome, po našem shvatanju, smije kazati je to da je cjelokupno njegovo ponašanje na ovom svijetu kombinacija dvoga: Allahovog predodređenja i njegove slobodne volje, pri čemu pojedinac nikada i nikako ne može znati konkretno koje je njegovo djelo prouzročeno kojim od pomenuta dva faktora. Dragi Allah je taj koji je odredio u kojem će području njegova djelovanja čovjeku dati slobodu i tu je, još u praiskonu zapisom u Lehvi-mahfuzu (Knjizi svih određenja) odredio da se stvari dese prema slobodnoj volji Njegovoga roba koja je, naravno, Njemu unaprijed i oduvijek poznata. Tamo gdje dragi Allah nije dao ljudima slobodu djelovanja, tu je zapisao prema Svojoj volji. Dakle, kada se kaže da je sve unaprijed predodređeno, hoće se reći da se sve zbiva prema zapisu Lehvi-mahfuza koji je, još u praiskonu, u cijelosti napisan i ''pera su se digla i tinta osušila'', a kada se kaže da čovjek i izvjesnom području slobodan u svome djelovanju (i za to odgovoran), hoće se reći da je u tom području dragi Allah donio odluku o tome šta će biti zapisano u Lehvi-mahfuzu na bazi slobodne volje Njegovog roba koja Mu je unaprijed bila poznata. Zaista smo ubijeđeni da se čovjek ne smije dalje od ovoga upuštati u razmišljanje i raspravu o ovom pitanju i to od sveg srca svakome preporučujemo, a dragi Allah najbolje zna. Njega molimo da nam se smiluje, oprosti nam i uputi nas putevima Njegovoga zadovoljstva i spasa. Amin, ja Rabbi.

[5] Arš (Prijestolje) i Kursijj (Pijedestal) dva su termina koja su, kao što se vidi iz njihova značenja, vezana za istinu apsolutne vlasti dragoga Allaha, Boga, jedinoga Vladara nad svim postojećim na obzorjima svih svjetova. Arš i Kursijj nisu samo simbol Allahove apsolutne vlasti, oni su i njeno konkretno postojeće veličanstveno Znamenje savršene ljepote i neprolazne veličine. Također izrazi Arš i Kursijj predstavljaju i određeni prostor iznad svih nebeskih sfera, prostor gdje se, svakako isključivo na uzvišeni način dostojan Njegove Božanstvenosti i Jednosti, dragi Allah iz beskonačnosti Apsoluta manifestira u konačnosti i tako ostvaruje kontakt sa Svojim robovima i stvorenjima. Tu, u prostoru Arša i Kursijje, iznad svih nebeskih sfera, meleki komuniciraju sa Njim primajući uzvišena naređenja i podnoseći Mu izvještaje. Svakako, dragi Allah je apsolutno iznad i najmanje ovisnosti o Svojim stvorenjima i ova komunikacija zasigurno Njemu nije potrebna. On je dovoljan sam sebi i neovisan je od svih svjetova, ali upravo On, Stvoritelj, htio je da stvori meleke, odredi im funkcije, zadatke i konačno odredi i adekvatan način Svojega komuniciranja s njima. Do ovog prostora i ovih visina iznad svih nebeskih sfera sve do mekama (položaja, deredže) na koji čak ni plemeniti melek Džibril nema pristupa došao je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, u noći Israâ i Miradža, a o tom mubarek događaju je nešto više rečeno u okviru kazivanja o Muhammedu, alejhisselam.

[6] Ovo je jedan od onih slučajeva kada smo odustali od prevoda Besima Korkuta i preveli doslovno – vidjeti napomenu kod narednog citiranja ovog istog ajeta.

[7] Misli se na sveopći red u univerzumu koji je jasno znamenje, očevidna manifestacija savršenog Stvoritelja, Boga jedinog, dragoga Allaha (primjedba autora).

[8] ''Ima samo jedna supstanca koja je uzrok same sebe, postoji nužno i beskrajna je: Bog ili priroda'' (Spinoza)

[9] Sve što prelazi granice svakog mogućeg ljudskog iskustva i ne može se nikakvim postepenim prilaženjem spoznati (Filozofski rječnik, Zagreb, 1965).

[10] Kur'an, poglavlje El-Bekara, ajet 31.

[11] Mustafa Mahmud, ''Od sumnje do vjerovanja'' V izdanje, El-Kalem, Sarajevo, 1997, str. 88.-91.

[12] Originalni kur'anski izraz je: ''ve nefahtu fihi mir Ruhi'' što tačno znači ''i udahnem u njega od Svoga Ruha (Duha)''. Radi toga smo ovdje odustali od prevoda Besima Korkuta ''i život u nj udahnem'' i preveli doslovno, a dragi Allah najbolje zna.

[13] I ovdje je isti slučaj: originalni kur'anski izraz je: ''ve nefahtu fihi mir Ruhi'', pa smo i ovdje doslovno preveli odustajući od prevoda Besima Korkuta: ''u nj udahnem dušu'', a dragi Allah najbolje zna.

[14] Sa ovim je u direktnoj vezi kur'anski izraz ''kafir'' koji na arapskom ima značenje ''onaj koji prekriva istinu'', tj. to je onaj koji svojim poricanjem vjere prekriva istinu i tako tamninom grijeha prekriva svoje srce.

[15] Navodi Ahmed Šakir u 'Umadetu-t-tefasir – skraćeni Ibn Kesirov Tefsir 1/136/Me'arif i El-Hakim u el-Mustedreku 2/545/Hajdarabad.

[16] Hadis daif, bilježi ga Et-Taberani u el-Mu'džemu-l-sagir 2/82,82/T. Misr.; Ibn Asakir u svom Tarihu 2/259/Tehzib.

[17] Hafiz Ibn Kesir, ''Kazivanja o vjerovjesnicima'', djelo izdato od strane Aktivne islamske omladine BiH u Zenici 1417/1997, str. 30.

[18] Hadži hafiz Mehmed Karahodžić, ''Knjiga o stvaranju'', Mehmed Karahodžić, Sarajevo, 2003, str. 156.

[19] Kako kaže jedan poznati hadis od Muhammeda, alejhisselam.

[20] U kršćanstvu se na osnovu biblijskih navoda koji kazuju da je dragi Bog stvorio Adama (Adema) na svoju sliku - sebi slična (Postanak, 1:26,27), nažalost, formirao možda sada već i tradicionalni prikaz dragoga Boga u liku starca sa bijelom bradom, neuzubillah! U tome je izvor antropomorfizma, ali vjerujemo i izuzetno teške i opasne zablude o otjelovljenju dragoga Boga u ljudskome liku, neuzubillah! A, to je vjerovatno i osnov na bazi kog u Starom zavjetu imamo prikaze Jahvea Koji u liku čovjeka kontaktira sa Svojim vjerovjesnicima i poslanicima, odnosno u Novom zavjetu pojavu Božijeg sina, neuzubillah! Jasno vidimo da je pogrešno tumačenje Biblije u smislu sličnosti dragoga Boga i čovjeka dovelo do toga da kršćanstvo, čiji je izvor u čistome monoteizmu (islam prema Tevratu, Zeburu i Indžilu, te sunnetu Mesiha, Isāa, alejhisselam), postane onečišćeno najtežim grijehom – smatranjem nekog od stvorenja bogom uz Boga, dragoga Allaha (širk). No, kako se i u vjerodostojnim islamskim izvorima mogu naći navodi koji bi se na prvi pogled mogli prevesti slično kao i u Bibliji, odlučili smo se da pokušamo ukazati na veliku, čak izuzetno veliku opasnost od antropomorfizma. A, uputa je samo od dragoga Allaha, Uputitelja koji upućuje koga On hoće, Svemilosnog koji prašta kome hoće. Hvaljen neka je On.

[21] Hafiz Ibn Kesir, ''Kazivanja o vjerovjesnicima'', djelo izdato od strane Aktivne islamske omladine BiH u Zenici 1417/1997; str. 61.

[22] Interesanto je to da su isti Tevrat, Zebur, Indžil i Kur'an objavljeni kako ljudima, tako i džinima što se može zaključiti iz ajeta Kur'ana (vidi 46:29-32). Tako bi se reklo da Džini nemaju ''svojih'' objavljenih Knjiga, mimo onoga što je dragi Allah objavio svima na Zemlji, i džinima i ljudima, a On, hvaljen neka je, najbolje zna.

[23] Mi smo skloni da mnogobrojne ajete i hadise u kojima se jasno govori o komuniciranju dragoga Allaha sa plemenitim melekima, razumijemo tako da pretpostavimo da meleki tokom te redovne komunikacije na izvjestan način mogu i da vide manifestaciju beskonačnoga Boga u konačnosti stvorenih svjetova, a On, dragi Allah zna najbolje. Njega molimo za oprost i uputu.

[24] Govor hazreti Alija u kome je i ovo pomenuto čitalac može pronaći na ovoj istoj web stranici na sljedećem linku.

[25] I ovdje smo odstupili od prijevoda Besima Korkuta koji ajet: ''ve ridvanum-minn-Allahi ekber''; prevodi: A i malo naklonosti Allahove veće je od svega toga; međutim mi smo se ovdje odlučili prihvatiti prevod Esada Durakovića koji sintagmu ridvanum-minn-Allahi prevodi: zadovoljstvo Allahovo, što je u stvari, koliko je nama znano, neposredno značenje ove sintagme, dok Korkutov prevod prevod po tumačenju, a dragi Allah najbolje zna.

[26] U časnome Kur'anu (12. sura) jasno je opisana izuzetna ljepota Jusufa, alejhisselam, a za njegovu ljepotu se u vjerodostojnim predajama (hadisima) kaže kako je ona tek pola Ademove, alejhisselam, ljepote.

[27] Hadži hafiz Mehmed Karahodžić, ''Kniga o stvaranju'', Mehmed Karahodžić, Sarajevo, 2003, str. 139, 140.

[28] Elektron je čestica negativnog električnog naboja, dok je pozitron čestica pozitivnog električnog naboja (primjedba autora).

[29] Mustafa Mahmud, ''Kur'an pokušaj savremenog razumijevanja'', El-Kalem, Sarajevo, 1991, str. 72., 73.

[30] Hadis prenosi Ebu Hurejre, a bilježe ga Buhari i Muslim (primjedba autora).

[31] Hadži hafiz Mehmed Karahodžić, ''Knjiga o stvaranju'', Mehmed Karahodžić, Sarajevo, 2003, str. 147., 148.

[32] U vjerodostojnim hadisima se prenosi da je od hazreti Havinih kćeri najljepša hazreti Sara, Ibrahimova, alejhisselam, supruga, ali ni ona nije imala svu ljepotu svoje majke Have koja ostaje naljepšom ženom ikada stvorenom, a dragi Allah najbolje zna.

[33] Ovo nikako ne treba shvatiti bukvalno u smislu da jedan čovjek žudi da se sjedini sa jednom ženom zbog toga što je dragi Allah uistinu dozvolio muškarcu da oženi do četiri žene istovremeno. Dakle, ovdje se simbolički želi ukazati na prirodnu privlačnost muškog i ženskog pola općenito, kako bi se sjedinili u cjelini porodice i brinuli o podizanju novih naraštaja Ademovih, alejhisselam, i hazreti Havinih potomaka na Zemlji.

[34] Koliko je nama znano u svim naučnim i medicinskim studijama se ističe kako je uredan i sretan seksualni život nezaobilazan faktor u izgradnji harmonične i sretne bračne veze između muškarca i žene i izgradnje zdrave porodice.

[35] Poznat je vjerodostojan hadis u kome Resulullah, Muhammed, alejhisselam, kaže da seksualni odnos unutar braka predstavlja dobro djelo koje sobom nosi nagradu i potom ashabima koji se čude kako može biti sevap u zadovoljavanju strasti objašnjava da je u pitanju Allahova pravda: kako za zabranjeni vanbračni seksualni odnos (blud) slijedi kazna, isto tako za dozvoljeni bračni seksualni odnos slijedi nagrada dragoga Allaha.