Jedna noć s Džematu - Tebligom

Autor

1. Posjeta

Neko je pokucao na vrata. Nisam navikao da u ovoj dalekoj zemlji (Norveškoj) čujem kucanje na vlastita vrata. Pomalo uplašen i zbunjen otvaram i vidim trojicu ljudi u bijelim galabijama. Nasmijani i zadovoljni što me vide, nazvaše mi selam. Odazivam na selam i pozivam ih da uđu. Ulaze i sjedaju na ohrdani dvosjed. Pomalo na engleskom a više na norveškom, najmlađi iznenadni posjetilac pojašnjava razloge dolaska.

           »Mi smo članovi Džematu-Tebliga, organizacije sa sjedištem u Pakistanu. Dolazimo iz Osla i večeras ćemo boraviti ovdje u Stavangeru. Svake godine o svome trošku provedemo četrdeset dana na putu da've (misije islama). Ako si raspoložen da večeras budeš sa nama u pakistanskom mesdžidu u stavangeru bilo bi nam drago.«

            Odgovorih da jesam raspoložen i odmah se pokajem zbog ishitrenosti – možda su ovo oni »strašni teroristi« sa CNN-a? Možda pripadaju zloglasnoj »el-Kaidi«?

            U silnim zapitanostima o porijeklu posjetilaca prekide me Muhamed, vođa ove malehne grupe da'ija: »Mehmede, are you sure that you want to go (Mehmede, da li si siguran da želiš poći)?«

»Yes, I am sure (Da, siguran sam)!«, odgovorih i drugi put se pokajem zbog brzopletosti.

2. U mesdžidu

Ušli smo u pakistanski mesdžid i klanjali akšam. Nakon akšama, da'ije Džematu-Tebliga utrkuju se ko će prije da me ugosti. Iznose mi jelo za jelom i nude mi koka-kolu i čips. Primjećujem da u tom sofisticiranom gostoprimstvu uživaju. Čine to sa neopisivom strašću i zanosom, kao da učestvuju u nekom obaveznom ritualu.

            Jedan od njih mi govori: »Mi samo ljude opominjemo na La ilahe illellah. Zar i sam Poslanik, a.s., to najduže nije činio u svojoj misiji, a ovo gostoprimstvo kojem se čudiš naša je obaveza prema tebi, dragi  brate iz Bosne.«

            Iako mi sve ovo pomalo zvuči demagoški, ne mogu da se ne ibretim koliko smirenosti u pokretima i opuštenosti u svim tim gestima pokazuju ovi čudni ljudi.

            Dodatno me začuđuje njihova samokritičnost. Jedan od njih ne može sebi oprostiti što je zaboravio oprati čaše nakon ručka. Drugome je žao što me ujutro neće moći baš on voziti autom kući.

3. Jacija, konak i sabah

Nakon jacije-namaza koju smo klanjali takoreći po bosanskom tabijatu (načinu), vođa grupe vazi: »Mi smo Allahovi, dž.š., robovi, trudimo se da mu služimo dvadeset i četiri sahata. Ko Allahu uzvišenom robuje, ima i dunjaluk i Ahiret. Volimo li našu braću i ummet islamski onako kako nas to savjetuje Resulullah, a.s.? Jesmo li spremni za tamu kabura (groba) i za susret sa Munkirom i Nekirom?«

            Braća su nam prostrla dušeke u džamiji. Prije spavanja još ćemo malo razgovarati. Mole me da im ispričam jedan hadis ili hikaju. Postiđen sam njihovim asketskim držanjem. Pripovjedam im poduži hadis o gubavcu, ćelavcu i slijepcu iz naroda Benu Israil.

            Oduševljeno slušaju. Na čelu jednog od njih primjećujem »eseru sudžud« - karakterističan trag od činjena sedžde. Sad me je tek stid za sve što sam o ovim divnim ljudima mislio.

            Ponoć je prošla. U polumraku toplog mesdžida siluete bijelih galabija. Klanjaju noćni namaz. Tiho da ne probude ostale, spuštaju se na ruku i sedždu. »O Bože, kako li se ova braća razlikuju od onih 'mudžahida' protiv mezheba!«, pomislih.

            Ustali smo na sabah. Dugo učenje na kijamu. Nakon sabaha ponovo slušamo kratki vaz. Vaiz kazuje o nužnosti šure (islamskog dogovaranja). Nakon doručka sjeli smo u auto i krenuli prema stanu. »Gospodaru naš, blagoslovi ovaj put!«, čulo se sa zadnjeg sjedišta.

            Protekla noć će se pamtiti. U hladnoj Norveškoj, Džematu – Teblig po svu noću veliča uzvišenog Allaha.

4. Spoznaja vlastitog samoljublja

Nekoliko dana nakon ove divne večeri, održavale su se demonstracije za podršku Palestincima. Centralni trgu u Stavangeru doduše bio je poluprazan, ali je fascinatno izgledao prizor tradicionalnih palestinskih marama na licima plavih Norvežanki. U isti mah, liberalni političari, hipici i tolerantni Norvežani bojkotovali su sve izraelsko, od narandži do čokolada.

            Kretao sam se sa demonstrantima uz obalu mora kada sam najedanput opazio poznanika iz Turske. Upoznali smo se u turskom mesdžidu i nekoliko puta kratko razgovarali.

            Prišao sam mu i pozvao ga na kahvu, a on mi ponudio da radije odemo na internet u biblioteku. Sada slijedi demonstracija oholog i narcisoidnog nefsa.

            Dok mi je brat iz Turske s blagim osmjehom objašnjavao najbrže korake do uključenja na internet, nisam mogao da se suzdržim i pun huje i bijesa svome sabesjedniku prebacih: »Zašto se osjećaš boljim od mene?«

            Čim sam izvalio tu glupost iskovanu od podlog mentora Iblisa, gorko sam se pokajao. Iznenađen, brat iz Turske oborio je glavu i tiho rekao: »Neka meni Bog da ono što tebi želim.« Dijalog je završen a ja sam ostao u internet klubu sam sa vlastitom spoznajom o samoljublju.

            Sličan osjećaj samozgražavanja imao sam još jedanput, kada sam spoznao da neke stvari radim isključivo zbog ljudi a ne u ime Svevišnjeg, Gospodara.

            Vraćam se na početak ovog kratkog eseja i bilježim poučno kazivanje skromnog tebligovca: »Neka naša braća iz Džematu-Tebliga«, kaže on, »kada osjete u svom srcu kibur (oholost), hased (zavist) ili kakvu drugu duševnu mahanu, sebi hitno traže lijeka. Takvi brže-bolje negdje u gradu nađu toalet ili kakvu ustanovu kojoj je potreban čistač; zagrnu rukave i cijeli dan čiste besplatno; nakon toga ponovo se vrate u ahseni takvim (najljepši insanski lik).«

            Eh, da je ova praksa Džematu-Tebliga bila rasprostranjenija, kako bi nam okoliš bio čist i lijep. A kakve bi tek bile ljudske duše...