Hadis-i šerif o zikru i namazu nakon jela

Kategorija

Imami Taberani, Ibn 'Adijj, Ibnus-Sunnî, Ebu Nu'ajm i Bejheki bilježe hadis-i šerif prenoseći ga od hazreti Aiše u kojemu je hazreti pejgamber Muhammed, alejhisselam, rekao:

  Rastapajte svoje jelo činjenjem zikra i obavljanjem namaza, a nemojte nakon njega spavati pa da vam srca postanu tvrdokorna.

Čovjekov cijeli život samo je jedan tren u njegovoj sveukupnoj egzistenciji, samo mali dio onoga što mu je dragi Allah podario. Mnogo toga što je u čovjekovoj okolini stvoreno, dato je u predivnim oblicima, zanosnim tjelesima a obaveza je čovjeka sjetiti se onoga što je bilo prije nastanka ovoga svijeta i onoga što nakon ovozemaljskoga života slijedi, kako bi ono što ga fizički okružuje podredio svijetu kojim plove njegovi duh i srce.

Lijepome se prilazi na lijep način, prema onome što je ukras treba se i odnositi kao prema ukrasu, a ukras bîva vidljiv samo uz oblik koji sam po sebi nije dovoljan, kome treba nešto dodatno ne bi li na sebe skrenuo pažnju. A kada se ukras i oblik koji se ukrašava rastave, skoro da nestane svake vrijednosti koju su imali, kao da nestane svjetla koje ih je obasjavalo. No, kao što su ukras i oblik koji se ukrašava stvoreni sa svrhom (17:7), i izmjena tame i svjetla, boli i lijeka, imaju svoju svrhu. Vjernik bol liječi lijekom, tamu liječi svjetlom, san liječi makar povremenim bdijenjem, a bdijenje liječi zazivanjem dragoga Boga.

Hrana je, kako kaže hazreti imam Gazali, tama jer slabi kod osobe volju za razmišljanjem o uzvišenome Gospodaru, a zikir je svjetlo; spavanje je tama a namaz je svjetlo. Osoba koja se najede pa odmah legne spavati, kao da želi za kratko vrijeme zaogrnuti se dvostrukom tamom što će joj sigurno u perspektivi srce učiniti tvrdokornim.

Kako bi i sâm tako nešto izbjegao, uvijek bi, nakon svakoga jela, ili klanjao četiri rekata nafile-namaza ili bi proučio stotinu puta „subhanallah“ odnosno neko od Lijepih Božijih Imena. A hazreti imam Sevri, kako se prenosi, ako bi se najeo noću, ne bi spavao, a ako bi se najeo danju, stalno bi činio zikir. Kod nas je adet da se nakon jela, sjedeći i dalje za stolom, prouči kraći zikir a što je još vrednije ukoliko se jelo u grupi, zajedno.

Kada se čovjeku najviše, kako mi to kažemo, stisne u duši, dođe mu razgala koja doslovno rastopi olovo kojim je bio okovan. Tako je često sasvim dovoljno ugledati dragu ili čistu osobu pa da se u duši osjeti olakšanje.

Svakome srcu i rûhu, nakon silnih tama kojima su svakodnevno ogrtani, nužni su namaz i zikir da se povrate, da rastope lance kojima ih većina ljudi vežu za različite, kratkotrajne i malo vrijedne stvari na ovome svijetu; svakoj duši potreban je iskren i čist prijatelj, voljena osoba, da joj zaliječi rane, tragove okova kojima konstantno bîva vezana. Hazreti Pejgamber, alejhisselam, uči da su najbolji lijek namaz i zikir a do svakog čovjeka je da poreda prioritete u svome životu, da dadne odgovarajuća mjesta i neizbježnoj tami i nužnome svjetlu.

To, u početku, može biti teško ali uzvišeni Allah garantira pomoć svakome ko se istinski potrudi: One koji se budu zbog Nas trudili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti; a Allah je zaista, na strani onih koji lijepo čine! (29:69) Veća garancija pametnom, stvarno, ne treba.