Kategorija
Kad u noći napet čekaš,
neku pomoć, bilo kakvu,
kad osim tebe tu je samo sjena
slutnja što igra se s tobom u mraku.
Napokon saslušaš sebe,
tu svu slutnju, narav slatku,
prija ti, nezamjenljivo godi
smiruje te, tebe, baš takvu.
I opet zatvaraš oči,
neurađenog posla, u behutu,
a zle moći izmigolje iz tebe:
“Tako, osta ti na krivom putu!”
Kao da je čovjek stvoren k’o planina: kiša, vjetar, snijeg, Sunce... a on i dalje stoji. Niko mu ništa ne može. I stvarno, kadgod pogleda opet osjeća sebe – stoji, sjedi, hoda, miriše... Nikako se ne mijenja kao biće.
Ipak, pokadkad neko u sebe malo zaviri, samo malo, da se ne prepadne, pa u sebi prepozna dijelove planine: vrhove, nizine, livade, doline, šume i goleti. Vidi stvarno, čovjek k’o planina. I ne mijenja se. Sahat, dva, tri... i ne mijenja se. Pogleda, ne mijenja se ni planina. Mijenja odjeću. I čovjek mijenja odjeću. Ali ostaje isti.
Onda mu neko kaže da se sjeća kako planina nije ovakva prije bila. Ma čuj! Kako nije? Ma jok, čak je nekada i nije bilo, samo ravnica ili more. A on?
Malo se prepadne pa opet malo u sebe zaviri. I vidi da je k’o planina. Vidi sada i klanac. Ljeto je,velika toplota, usjeva nema... gori. K’o planinski klanac kad’ presuši.
Pobježe. Zamoli od Jedinog kišu. Ponovo zaviri: sve je isto ali klancem sada jurnja voda, nemilice svu nečist nosi, a livadama, pašnjacima, šumama... miris daje. Ih, poželi u nju skočiti. Al’ još se plaši. Vremena treba.
Vrijeme donijet će kišu, otjerati nečist, i učiniti da ni planine ni čovjeka više nema. Al’ dok ih ima bit će i kiše... i rijeke planinske... i mirisa s nebesa... Žeđ donijet će piće, kada dođe vrijeme; a kad stigne ne boj se, malčice zaviri. Darovi Jedinoga tobom teku, nečist sobom odnose... a ti mirišeš, jer, selami te Ramazan!