1. Da li je Arš stvoren ili on postoji oduvijek, i da li je on neophodan Allahu, dž.š., odnosno da li je Allah Svoj Zat (Biće) smjestio na Aršu?
2. Da li je Kursij zaista mjesto gdje su Allahova stopala (Allah je neograničen, ne obuhvata Ga ni prostor ni vrijeme)?
Na pitanje odgovara
Cijenjeni brate/sestro,
Ovo pitanje poslali ste nekoliko puta. Sprva, nisam htio odgovoriti budući da smatram, a ako Bog da objasnit ću zašto, kako razlog postavljanja ovakvog pitanja može biti stvarno bespredmetan. No, s obzirom da ste opetovali svoje pitanje, s Božijom pomoći podijelit ću s vama svoje mišljenje.
Kako, za razliku od našeg dragog brata hadžije Kenana Čeme, nemam osjećaj kako odgovoriti koncizno a jasno, vjerovatno će i ovaj odgovor biti nešto duži ali vas ipak molim da pročitate do kraja. Odgovor načelno namjeravam podijeliti u tri cjeline.
Prva bi bila neki opći uvod u analizu pojmova koje spominjete u svome pitanju. Naime, kao što ćemo inšallah vidjeti, nije moguće dati odgovor „tek tako“, bez pojašnjavanja vaših pitanja.
Druga cjelina odnosila bi se na analizu pojmova navedenih u vašemu pitanju (radi preglednosti, još u vašemu pitanju te pojmove smo podvukli).
Konačno, treća cjelina dala bi konkretne odgovore na vaša pitanja, naravno, shodno mojim mogućnostima, a i predstavljala bi svojevrstan zaključak ove rasprave.
Zahvaljujem vam se na javljanju i povjerenju.
1) Zašto tretirati pojmovlje
Zbog čega nam je ovo važno? U jednome hadis-i šerifu, hazreti Muhammed, alejhiselam, kaže: „Najveći broj grijeha Ademovih potomaka dolazi od jezika.“ (hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježe Taberani i Bejheki, prenoseći ga od hazreti Ibn Mesuda)
Ovim nikako ne želimo reći kako je zabranjeno pitati odnosno, da budemo precizniji, kako je zabranjeno čovjeku koji osjeti posebnu sklonost ka nečemu posavjetovati se s nekim kome vjeruje. Jednostavno, često ne razumijevajući jedni druge, ljudi se posvađaju i zamrze za cijeli život.
No, nije samo jasan govor u nekome jeziku preduvjet za uspješno razumijevanje. Potrebno je i da svako bude svjestan svojih mogućnosti, da bude svjestan svojih okvira i poimanja i artikuliranja stvari o kojima razgovara/raspravlja.
Podsjetimo se na kur'ansko uputstvo, kako je časni Kur'an skrenuo ljudima pažnju da trebaju biti svjesni svojih mogućnosti. U jednome kur'anskome ajetu čitamo: A zašto oni ne razmisle o Kur'anu? (4:82) Poruka je opća ('āmm), odnosi se na sve ljude, pozivaju se da razmisle o Kur'anu. A potom im se nudi i logično objašnjenje, u nastavku istoga ajeta: Da je on od nekog drugog, a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge protivrječnosti. Hazreti Katade, kako bilježi imam Taberi u svome tefsiru a vezano za ovaj plemeniti ajet, izvlači zaključak: šta god dragi Allah kaže, to je istina, dočim se iskazi ljudi razlikuju.
Jednom kažemo ovako, drugi put, o istoj stvari, kažemo onako. Zato na drugome mjestu u časnome Kur'anu čitamo preporuku, šta ako se ljudi, a islam ih poziva na slobodno promišljanje, međusobno raziđu po jednome pitanju. Da li se tada svako treba slijepo držati svoga? Uzvišeni Allah u narednom plemenitom ajetu iste sure kaže: Kada saznaju za nešto važno, a tiče se bezbjednosti ili opasnosti, oni to razglase. A da se oni s tim obrate Poslaniku ili predstavnicima svojim, saznali bi od njih ono što žele da saznaju. A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, i vi biste, osim malo vas, sigurno šejtana slijedili.
Ovako bi izgledao jedan normalan poredak stvari: vlastitim sposobnostima promišljati o stvarima; u slučaju nejasnoća, obratiti se upućenijem u te stvari, i pri tome prihvatiti svoju poziciju kao onoga koji pita, a poziciju upućenijeg/učenijeg kao onoga koji daje odgovor, kojega treba uvažavati s obzirom da nam izlazi u susret.
Česte su rasprave u kojima slabije upućeniji u konkretnu stvar doslovno zaskače upućenijeg, svojim čestim upadicama i neuljudnim komentarima. Prva stvar koja ne valja jeste odgoj takve osobe, a druga stvar je određena doza licemjerstva takvog čovjeka. Naime, čini se da ga u tome slučaju ipak ne interesira da sazna istinu, već mu je draže da i on sâm „progovori koju“.
Najbolji dokaz ovoga je što svi šutimo kada smo bolesni a ljekar nam govori od čega smo oboljeli i šta nam je raditi kako bismo se izliječili. Upijamo svaku riječ koju ljekar izgovori. A na isti način trebalo bi se vladati i kada raspravljamo/slušamo o nekoj stvari koja nas interesira, jer je u tome slučaj naš „upućeniji“ sugovornik poput ljekara – rasterećuje nam razum, oslobađa nas zbrkanih misli i time nam olakšava život.
Što se tiče, s druge strane, nesporazuma među ljudima koji razgovaraju a nemaju jednako shvatanje pojmova kojima operiraju, naime, ne upotrebljavaju u istome smislu stručne riječi koje koriste (naprimjer za pjesnika, ruža je simbol ljubavi, za muslimana simbol hazreti Pejgambera, alejhisselam, za odanog učenika ona je simbol njegovog dragog učitelja i tome slično), o tome nam najbolje govori kazivanje iz drugoga toma hazreti Mevlana Rumijeve „Mesnevije“, o četverici ljudi koji su se svađali oko toga kako se grožđe zove.
Jedan bio je Perzijanac i htio je za srebrnu novčanicu, koju su dobili, kupiti „engjur“; drugi bio je Arap, i on je za taj novac hito kupiti „ineb“; treći bijaše Turčin, i za taj novac htio je kupiti „uzum“, a četvrti bio je Grk, i za taj novac htio je kupiti „istafila“. Dugo su se prepirali o tome šta će od ovo četvero uzeti. Poenta je u tome što su sve četiri riječi označavale istu stvar – grožđe. No, nije bilo nikoga ko bi njihove želje objedinio. Nadovezujući se na ovo kazivanje, hazreti Mevlana Rumi u narednom kazivanju spominje slučaj hazreti ensarija, plemena Evsa i Hazrežda koj su bili u stalnome sukobu, sve dok im nije došao hazreti pejgamber Muhammed, alejhisselam, i objedinio njihove potrebe, te su se silno zavoljeli i tako je i dan danas. Obaveza je svakoga vjernika, kaže hazreti Mevlana, pronaći takvog čovjeka, duhovnog nasljednika hazreti Muhammeda, alejhisselam, koji je u stanju Poslanikovim, alejhisselam, berićetom povezati srca ljudi. U međuvremenu, slijedeći hazreti Muhammedov, alejhisselam, primjer, valja nam nastojati drugoga do kraja saslušati i jasno precizirati šta to o čemu govorimo tačno znači.
2) Analiza pojmova
a) Prvi pojam koji spominjete je Arš (Al-'Arš), doslovno „Prijestolje.“ Spominje se na mnogo mjesta u časnome Kur'anu (naprimjer 7:54), te u hadisima hazreti Muhammeda, alejhisselam (naprimjer hadis: „Četvero je objavljeno iz riznice podno 'Arša: Ummul Kitāb, Ajetul Kursija, završeci sure Bekara, i sura Kevser.“ Hadis bilježe Taberani i Ibn Hibban, prenoseći ga od hazreti Ebu Umame; opće je poznato da se pod „Ummul Kitāb“ misli na suru Fatiha, „Ajetul kursija“, kod nas još poznata kao „Ćurs-dova“, to je 255. ajet sure Bekara, a „završeci sure Bekara“ jesu posljednja tri ajeta 284.-286.).
O njegovome postojanju i nakon Sudnjega dana, govori hadis:
„Puhnut će se u sur te će u nesvijest pasti sve što je na nebesima i na Zemlji, izuzev onoga koga Allah izuzme. Potom će se puhnuti drugi put, a oni će ustati i gledati. Bit ću prvi koji će podići glavu. Kad tamo, Musa, drži se za jedan od nosača (kā'ima) 'Arša. Ne znam da li je podigao glavu prije mene ili je od onih koje je Allah izuzeo. Ko rekne: 'Bolji sam od Junusa ibn Mettâ', slagao je.“ (hadis bilježi Tirmizi, prenoseći ga od hazreti Ebu Hurejre)
Imenica „'Arš“ nastala je od glagola „'a-r-š“ – 'areše, ja'rišu/ja'rušu, 'aršun, i ima značenje „sagraditi kolibu“, „napraviti odrinu“, „kamenjem obzidati samo donji dio bunara“; sa prijedlogom „bi“ ima daljnja značenja „ostati“, „boraviti“. Od ovoga izvedena je imenica „'arš“, sa velikim spektrom značenja „prijestolje“, „hladnjak“, „sjenica“, „šator“, „koliba“, „dvorac“, „svod“, „nebo“, „stup“, „potporanj“ i slično. Od ovoga glagola izvedena je i imenica „'arīša“, koja ima značenje „nosiljka“, „vinova loza“. (vidi: Teufik Muftić, Arapsko-bosanski rječnik, str. 947.)
Iz ovoga zaključujemo da pojam „'arš“ označava nešto što je „iznad“, no, ne samo fizičkoga „iznad“ već i nečega što je „nad“ nečim drugim, kao što je po funkciji koju obavlja, predsjednik države „iznad“ nekog činovnika.
U svome rječniku „Kitābut-ta'rīfāt“, hazreti imam Alija ibn Muhammed Džurdžānī za pojam „'arš“ kaže:
„'Arš je tijelo (džism, u smislu sinteze sadržinâ jedne supstancije) koje obuhvata sva druga tijela. Nazvano je tako uslijed svoje uzvisitosti, odnosno uslijed poređenja s prijestoljem vladara s kojega vladar donosi presude. Sa svoga prijestolja sprovode se vladareve odluke i odredbe. 'Arš nema neki konkretan oblik niti konkretno fizičko tijelo.“ (str. 100.)
Govoreći o ovome pojmu, alâma Muhammed Alija et-Tehānevī u svome rječniku „Keššāfu istalehātil funūni vel 'ulūmi“, kaže:
„'Arš u islamskim disciplinama ima značenje onoga što filozofi oslovljavaju Sferom svih sferâ (felekul eflāk, nebo svih nebesa). U tesavvufu, Najviše prijestolje (el-'aršul ekber) jeste srce Savršenog čovjeka (el-insānul kāmil).“ (tom II, str. 1171.)
Da na neki način zaključimo, el-'Arš, Allahovo Prijestolje, ili jednostavno Prijestolje (pisano sa velikim početnim slovom), označava nefizičko tijelo koje je dragi Allah stvorio kao entitet koji obuhvata sve drugo stvoreno. Drugim riječima, kada se kaže el-'Arš, misli se na sveukupnu stvorenost, zatvorenu u, i predstavljenu, jednim nefizičkim tijelom.
b) Drugi pojam koji spominjete je stvaranje. Ovako izražen, teško ga je predstaviti samo jednim arapskim ekvivalentom. Inače, o ovome pojmu, kao i nekim drugim, pregledno je napisano u knjizi „Srednjovjekovno filosofijsko nazivlje u arapskom jeziku“, čiji je autor Tarik Haverić (knjigu objavila je izdavačka kuća „el-Kalem“, u Sarajevu, 1990.). Treba naglasiti da ovo izuzetno vrijedno djelo ima svojih grješaka, ali može poslužiti kao neki uvod u terminologiju.
- Najčešće se pojam „stvaranje“ označava arapskom imenicom „halk“ (halq), koja dolazi od glagola „h-l-q“ – haleka, jahluku, halkun, i ima značenje „originalno stvaranje stvari, kakva nije prije postojala ('ibtidā'uš-šej'i 'alā misālin lem jusbak ilejh)“. (Ibn Menzūr, Lisānul 'Areb, tom IV, str. 192., 193.)
Često se spominje u časnome Kur'anu (naprimjer 2:29), kao i u plemenitom hadisu (naprimjer: „Kada Allah želi stvoriti (ha-le-ka) kakvu stvar, ništa drugo ne može Ga spriječiti.“ Hadis bilježi Muslim, prenoseći ga od hazreti Ebu Seida.)
Hazreti imam Džurdžani kaže:
„Stvoreno (halk) označava elemente duše u nju uronjenje, iz kojih s lahkoćom nastaju djelovanja.“ (str. 70.)
Alâma Tehanevi kaže:
„Stvoreno označava Svijet materijâ/Svijet tvarî ('ālemul mādda), i Svijet egzistencije i vremenitosti ('ālemul vudžūdi vez-zemān), poput sferâ, praelemenata, minerala, biljaka i životinja. Još se oslovljava i Svijet očitovanosti ('ālemuš-šehāda), Svijet robovanja ('ālemul mulk) i Svijet stvorenoga ('ālemul halk).
Novo stvaranje (halk džedīd) u tesavvufu označava povezanost protegnutog bîvanja unutar mogućih bîtaka sa Dahovima Svemilosnog.“ (tom I, str. 763.)
- Pojam „stvaranje“ može biti preveden i imenicom „ber'“, koja dolazi od glagola „b-r-'“ – be-re-'e, jebre'u, ber'un/burū'un, i ima značenje „originalnoga stvaranja (lā 'an misāl) živih bića (hajevān), posebne kategorije u odnosu na ostala stvorenja.“ (Ibn Menzur, Lisānul 'Areb, tom I, str. 354.)
Tako, ukoliko se misli na živa bića, koristi se ovaj glagol (naprimjer u suri el-Bejjine, u šestom i sedmom ajetu, upotrebljen je pojam „najgora stvorenja“ (šerrul berijja) i „najbolja stvorenja“ (hajrul berijja), te se i jezički, dakle čak i vankontekstualno, razumije da je riječ o živim bićima, bićima koja dišu, imaju dah), a ukoliko se misli naprimjer na nebesa i Zemlju, neće se koristiti ovaj već neki drugi pojam, poput pojma „halk“ (vidi Kur'an 17:99). No, za živa bića može se koristiti i pojam „halk“ (vid: Kur'an 17:98).
I ovaj pojam spominje se u časnome Kur'anu (naprimjer 57:22; također, spominje se i jedno od Allahovih, dželle šanuhu, Lijepih Imena izvedeno od ovoga glagola – el-Bāri'u, 59:24), a u hadisu to Lijepo Ime „el-Bāri'u“ spomenuto je u predaji u kojoj se nabraja devedeset i devet Lijepih Božijih Imena (hadis bilježi Ibn Madže, prenoseći ga od hazreti Ebu Hurejre).
- Pojam „stvaranje“ može biti preveden i imenicom „hades“ (úadet), koja dolazi od glagola „h-d-s“ – hadese, jahdusu, hudūsun, a označava nešto „suprotno vječnome (nekīdul kadīm).“ (Ibn Menzur, Lisānul 'Areb, tom III, str. 75.) Ovaj pojam, dakle, označava stvaranje u vremenu, odnosno pojavljivanje.
Ovaj pojam u ovome značenju spominje se u Kur'anu (naprimjer 65:1), a mnogo češće u značenju imenice „hadīs“, „govor“, „kazivanje“. Takav se često pojavljuje u hadisu (naprimjer hadis kojega bilježi hazreti imam Ahmed, prenoseći ga od hazreti Ebu Derdâa, a u kojem se kaže za hazreti Muhammeda, alejhisselam: „Nikada nije nešto kazivao a da nije bio nasmiješen.“). Pored toga, u ovome smislu „nastanka nečeg novog, nečega čega prije nije bilo“, u hadisu spomenuto je u obliku „muhdesa“ („Najistinitiji govor je Govor Allaha, najbolja uputa je Muhammedova uputa, najgore stvari su izmišljanje novoga (muhdesāt). Svaka izmišljotina je novotarija (bid'a), svaka novotarija je zabluda, a svaka zabluda odvodi u Vatru. Sudnji dan doći će vam iznenada. Ja i Sudnji dan poslati smo ovako. Preči sam svakome vjerniku od njega sâmog. Ko ostavi imetak, to je za njegovu porodicu. Ko ostavi dug ili kakav propust, to će biti za njega ili protiv njega. A ja sam zaštitnik vjernika.“ Hadis bilježe Muslim, Nesai i Ibn Madže, prenoseći ga od hazreti Džabira)
Hazreti imam Džurdžani kaže:
„Hudūs označava egzistiranje neke stvari koja prije nije postojala.“ (str. 56.)
Alâma Tehanevi kaže:
„Hades je čin (emr) koji opstoji po nekome činiocu, drugim riječima, koji ne opstoji sâm po sebi.“ (tom I, str. 625.)
- Konačno, pojam „stvaranje“ može biti preveden i imenicom „ibdā'“, koja dolazi od glagolske osnove „b-d-'a“ – ebde'a, jubdi'u, ibdā'un, a koja znači „stvar koja je bila prva (eš-šej'ul-lezī jekūnu evvelen).“ (Ibn Menzur, Lisānul 'Areb, tom 1, str. 341.)
Ovaj pojam, u obliku „bid', spominje se u časnome Kur'anu: “Reci: 'Ja nisam prvi (bid') poslanik i ne znam šta će biti sa mnom ili s vama...' (46:9) U eseru (predaji koja s ebilježi od nekoga od hazreti ashaba) navodi se da kada je hazreti Omer vidio da ljudi zajednički klanjaju u mjesecu ramazanu sa zajedničkim imamom, rekao je: „Lijepa li je ova novotarija (bid'a)“ (predaju bilježi imam Buharija, prenoseći je od hazreti Abdurrahmana ibn Abdul Karijja), dakle, lijepo li je ovo a nije ga prije bilo, ovo je prvi put.
Hazreti imam Dužurdžani kaže:
„Ibdā' ili ibtidā' označava davanje egzistencije nekoj stvari koja nije prije u tome obliku postojala, niti u vremenu niti kao mišljevina.“ (str. 3.)
Da zaključimo, ovisno od željenog značenja, pojam „stvaranje“ može se razumjeti kao halk, originalno stvaranje stvari, kao ber', stvaranje koje se odnosi samo na živa bića, kao hades, stvaranje u vremenu, pojavljivanje, te kao ibtidā', stvaranje prve stvari.
c) Naredni pojam koji spominjete je oduvijek. Ovaj pojam može se shvatiti kao kidem, potom kao ebed i ezel, te kao bekâ. Svaki od ovih pojmova ima svoje specifično značenje.
- kidem, dolazi od glagolske osnove „q-d-m“ – kadume, jakdumu, kadāma, a ima značenje „prethoditi“, „biti star“, „biti drevan“, „biti starodrevan“. (Teufik Muftić, Arapsko-bosanski rječnik, str. 1172.).
Ovaj pojam nalazi se i u časnome Kur'anu (naprimjer 11:98), i u Poslanikovom, alejhisselam, hadisu (Naprimjer predaja: „Kada imam izgovori 'amin', izgovorite i vi 'amin' jer onaj čije se izgovaranje 'amin' podudari sa izgovaranjem 'amin' meleka, oprostit će mu se grijeh koji je prethodno počinio.“ Hadis bilježe imami: Buharija, Muslim, Ebu Davud, Ibn Madže, Nesai, Tirmizi, Ahmed i Malik, prenoseći ga od hazreti Ebu Hurejre).
Imam Džurdžani kaže:
„Bespočetno (kadīm) odnosi se na bîtak čija egzistencija nije po nekom/nečem drugom. On je bespočetan po svojoj bîti. Ovaj pojam koristi se i za bîtak čijoj egzistenciji nije prethodilo nepostojanje ('adem).“ (str. 115.)
Alâma Tehanevi kaže:
„Pojam suprotan pojmu 'kidem' (bespočetnost) je 'hudūs' (stvorenost), a oba pojma oznaka su bîvanja. Za onu egzistenciju kojoj nije prethodilo nepostojanje ('adem), kaže se da je 'kadīm', a egzistenciji kojoj je prethodilo nepostojanje, kaže se da je 'hādis'.“ (tom II, str. 1305.)
- ebed, dolazi od glagolske osnove „'-b-d“ – 'ebede, je'budu/je'bidu, 'ubūdun, a ima značenje „vječnost“ (dehr), te se kaže: „nikada to neću uraditi“ (lā ef'alu zālike ebedel ebīd). (Ibn Menzur, Lisānul 'Areb, tom I, str. 40.)
Ovaj pojam pronalazimo često i u časnome Kur'anu (naprimjer 2:95), a nalazi se i u Poslanikovom, alejhisselam, hadisu (naprimjer na Oprosnom hadžu kada je hazreti Muhammed, alejhisselam, po završetku s'aja naredio hazreti ashabima da se ponašaju kao da je umra, hazreti Surāka ibn Malik upitao ga je: „Da li se to odnosi samo na ovu godinu ili zastalno (lil ebed)?“ Na to hazreti Muhammed, alejhisselam, odgovori: „Zauvijek (bel lil ebed).“ Hadis bilježe imami Ibn Madže i Abdurrezzak).
Imam Džurdžani kaže:
„Vječnost (ebed) označava vremensku trajnost egzistencije kojoj nema kraja, u odnosu na budućnost, kao što ezel označava vremensku trajnost egzistencije kojoj nema kraja, u odnosu na prošlost.“ (str. 2.)
Alâma Tehanevi nudi definiciju identičnu definiciji imama Džurdžanija, i još citira i drugi stav imama Džurdžanija:
„Ebed označava takvo trajanje, čiji prestanak nije moguće zamisliti, niti maštanjem niti razmišljanjem, nikako.“ (tom I, str. 84., 85.)
- ezel, dolazi od glagolske osnove „'-z-l“ – 'ezele, je'zilu, ezlun, a ima značenje „pritjesniti“, (s prijedlogom „'an“) „zadržati“, „spriječiti“. (Teufik Muftić, Arapsko-bosanski rječnik, str. 27.) Kada se želi opisati šta je to bespočetno (kadīm), kaže se „ono što nije prestajalo“ (lem jezel). (Ibn Menzur, Lisānul 'Areb, tom I, str. 134., 135..)
U obliku „mu'zela“ („tjesnac“, „škripac“, „oskudica“), ovaj glagol pronalazimo u hadisu, u predaji koju je zabilježio Ibn Esīr u svome djelu „Usdul gābe“, kada je hazreti Tahfa ibn Zuhejr rekao hazreti Muhammedu, alejhisselam: „Pogodila nas je crvena godinica koja donosi oskudicu (mu'zela).“
Imam Džurdžani kaže:
„Vječnost (ezel) označava trajnost egzistencije vremenski neograničenu u odnosu na proteklo.“ (str. 9.)
Alâma Tehanevi kaže:
„Vječnost (ezel) označava trajnost egzistencije u odnosu na proteklo, kao što ebed označava trajnost egzistencije u odnosu na buduće. U djelu 'Šerhul tavāli' ', u raspravi o stvorenosti tjelâ, kaže se da je ezel štostvo (māhija) koje zahtijeva neprethođenje po drugome (el-lāmesbūkijja bil gajr). Na ovo se misli kada se kaže: 'Ezel negira prvotnost (el-Evvelijja ).'“ (tom I, str. 143.)
- bekâ, dolazi od glagoske osnove „b-q-j“ – bekā, jebkī, bekjun, a ima značenje „ostati“, „trajati“, „motriti“, „čekati“. (Teufik Muftić, Arapsko-bosanski rječnik, str. 115.)
Kaže se da je neprestajno (bākin) ono čija se egzistencija nikada ne završava u budućnost (la jentehī takdīru vudžūdihi fil istikbāl). (Ibn Menzur, Lisānul 'Areb, tom I, str. 467.)
Jedno od Allahovih Lijepih imena (Esmā'ullāhil husnā) je i Ime „el-Bākī“ (Vječni, Neprestajni). Ovaj glagol često se sreće u časnome Kur'anu (naprimjer 57:27), kao i hadis-i šerifu (naprimjer predaja u kojoj hazreti Muhammed, alejhisselam, kaže: „Zar ne vidite ovu noć u kojoj ste sada. Nakon što protekne stotinu godina od nje, na Zemlji neće ostati niko ko je sada u životu.“ Hadis bilježe hazreti imam Ahmed, Bejheki, Tirmizi i Ebu Davud, prenoseći ga od hazreti Ibn Omera.)
Alâma Tehanevi kaže:
„U tesavvufu, bekâ označava stanje kada čovjek shvati da bîva proživljen nakon što ga je nestalo, nakon što je napustio sebe a iskreno pristao uz dragoga Boga.“ (tom I, str. 342.)
Da pokušamo rezimirati, kidem označava svojstvo oduvječnosti, bekâ označava svojstvo zauvječnosti, ezel označava stanje oduvječnost, a ebed stanje zauvječnost.
d) Naredni pojam koji spominjete je neophodnost, nužnost (darūra). Definirajući ovaj pojam, ima Džurdžani kaže:
„Nužnost (darūra) izvedenica je imenice darer (teškoća), i ima značenje nečega od čega se ne može odbraniti.“ (str. 93.)
Alâma Tehanevi kaže:
„Jezički, 'darūra' znači potreba (hādža). U tesavvufu, nužnost označava obavezu sâlika (duhovnoga putnika) da dosegne stanje bekâa. U logici, nužnost označava nemogućnost odvajanja svojstva (mahmūl) od objekta (mevdū') na kojega se odnosi, bez obzira dolazilo ono od sâme bîti toga objekta ili, pak, nečega odvojenog od njega.“ (tom II, str. 1112.)
Bilo kakva vrsta nužnosti, ne može se pripisati dragome Bogu? Zašto? Jednostavno, mada s naše perspektive motreno, uzvišeni Allah je nužno pravedan, nužno sve zna i slično, ipak, sâma kategorija nužnosti dio je naše mogućnosti poimanja stvari. Koliko god jasnu i duboku predstavu pojma nužnosti imali, ipak, s obzirom da smo stvorenja, i taj pojam plod je stvorenoga (našega uma). Ovo za sobom povlači mnoga pitanja: Da li se, u tome slučaju, može reći da je tvrdnja „dragi Bog je nužno pravedan“ ili uopće „dragi Bog je pravedan“ relativna? Da li dragi Bog, u tome slučaju, može na Sudnjem danu, naprimjer, biti nepravedan prema stvorenjima?
Za razumijevanje ovoga, bitne su dvije stvari. Prva, važno je vratiti se u ovim stvarima klasičnim teološkim odmišljanjima islamskih učenjaka koji daju jednostavno pravilo: Dragi Bog je apsolutan, uvijek je iznad svega što bilo ko o Njemu misli – Ništa nije kao On (lejse ke mislihi šej'un – Kur'an, 42:11), a o dragome Bogu stvorenja pouzdano mogu znati samo ono što je On o Sebi sâm rekao u Svojoj Knjizi, časnome Kur'anu, i jezikom Svoga posljednjega poslanika Muhammeda, alejhisselam, hadis.
To ni u kome slučaju ne znači da čovjek ne smije o dragome Bogu promišljati (fikr) odnosno o stvaranju koje On daje, ali, u tome slučaju, čovjek uvijek mora imati na umu da kako god „daleko“ i „duboko“ otišao u svojim razmišljanjima, ipak, to što je pojmio nema kvalitet gore spomenute pouzdanosti. Drugim riječima, koliko god spoznali uzvišenoga Gospodara, ipak, to je samo jedan segment onoga što On stvarno jeste – Ništa nije kao On; Oni ne veličaju Allaha onako kako Ga treba veličati (mā kederullāhe kahha kadrihi – Kur'an, 39:67)
I drugo, treba imati na umu da su sva svojstva koja mi razumijemo: pravednost, znanje i slično, nešto što, primijenjena na dragoga Boga, nema ni na koji način isto značenje kao kada je primijenjeno na nas, Njegova stvorenja. Stoga, kada govorimo o Allahovim, dželle šanuhu, Svojstvima (Sifāt), predstavu o tome šta ona znače ostvarujemo tek kroz analogiju (poređenje). Ovo nije identično stavu mu'tezila koji negiraju uopće postojanje Božijih Atributa. Ne. Samo kažemo, Atributi postoje, Božija Lijepa Imena postoje, nisu On ali nisu ni nešto drugo doli On (mā hije Huve ve lā gajruhu) ali pouzdano znanje šta ona stvarno znače, nemamo. Razlog je, ponavljamo, jednostavan – dragi Bog jedini je stvoritelj, a mi smo samo Njegova stvorenja. Stvoreno može imati viziju nestvorenoga samo kroz analogije i simbole.
Postoje neki izrazi, poput oduvječne nužnosti (darūra ezelijja), kojima se pokušava kategorija nužnosti vezati za uzvišenoga Boga, no, to tek predstavlja jedno „natezanje“ da čovjek svijet u kojemu egzistira i njegove principe poveže i sa dragim Stvoriteljem. Tako se može reći da je uzvišeni Allah znalac po oduvječnoj nužnosti (Tehanevi, tom II, str. 1112.), no, to ipak predstavlja samo nešto nužno po našoj logici. Uzvišeni Allah znalac je budući da Se sâm tako opisao u Svojoj Knjizi i hadisu hazreti Pejgambera, alejhisselam, a ne shodno oduvječnoj nužnosti jer je to samo jedan pojam kojega je čovjek osmislio. A o Bîtku znamo samo onoliko koliko smo ga u mogućnosti iskazati, verbalno ili mentalno/duhovno. Naravno, čovjek se podstiče na promišljanje (naprimjer: A zašto oni ne razmisle o Kur'anu? 4:82), ali kakogod ono duboko bilo, ne može biti potpuno. Potrebno je čovjeku budući da ga približava, izoštrava, čini prefinjenijim, što mu omogućava veće približavanje dijelovima Svijeta skrivenoga ('ālemul gajb). Tako ljude koji imaju sklonost ka promišljanju (tefekkur), naročito njegovanom unutar pojedinih tradicionalnih islamskih disciplina, prije svega tesavvufa i islamske meta/fizike, nazivamo „produhovljenim“. Ali kakogod neko bio produhovljen, apsolutna spoznaja uzvišenoga Boga ostaje mu nedodirljiva – Ništa nije kao On.
e) Naredni pojam koji spominjete je smještanje, smještenost (mehall). Hazreti imam Eš‘ari tvrdi da su mirovanje (sukūn) i smještenost istovjetni. Po njemu, jezički motreno, glagol „s-k-n“, sinonim je glagolu „h-l-l“. Tako, smještanje definira se kao postojanje neke stvari u njenom mjestu. Imam Eš'ari tvrdi da svako tijelo mora nužno biti smješteno na nekoj podlozi, ali ta podloga ne podrazumijeva nužno neko tijelu adekvatno ili inherentno mjesto. Atom može postojati izolirano bez bilo kojeg drugog atoma ispred njega, što ga ne priječi da se i u njemu nalazi svojstvo postojanja (kevn). Tako motren atom, u eš‘arijskoj teologiji naziva se izolirani atom (džuz’ munferid). (Adnan Silajdžić, Filozofijska teologija Abu al-Hasana al-Aš'arija, str. 52.)
Zbog ovoga, hazreti imam Eš'ari:
„Odbacuje sličnost između božanskih atributa i akcidenata. Ako Ga se poredi sa akcidentom, onda On nužno podrazumijeva mjesto (mahall) u kojem prebiva, odnbosno ukoliko Ga se poredi sa tijelom onda će nužno, kao i svako drugo tijelo, biti stjecište akcidenata koji se smjenjuju u Njemu. Drugim riječima On će nužno biti stvoren i to na temelju već iznijetoga načela da supstancija ne može postojati bez svojih akcidencija.“ (Adnan Silajdžić, str. 86.)
Uzevši ovo u obzir, ni u kojemu slučaju pojam smještanje ne može biti primijenjen na dragoga Boga, bilo na Njega kao Apsoluta, bilo na bilo koji pojedinačni obzor Njegovoga samomanifestiranja Svojim Lijepim Imenima i Atributima.
f) Nadalje, koristite dva pojma kao sinonime, tako barem razumijevam s obzirom da ste jedan pojam stavili u zagradu tik nakon navođenja prvoga pojma. To su pojmovi „Zāt“ i „Biće“.
U časnome hadisu, kaže se:
„Najbolji islam je onoga muslimana od čijega su jezika i ruke sigurni drugi muslimani. A najbolji iman je kod onih muslimana koji su najljepšega vladanja. A najljepša hidžra je onoga muslimana koji napusti ono što je uzvišeni Allah zabranio. A najbolji džihad je kod onoga ko se trudi samo radi Allaha (fī Zātillāh), silan je i uzvišen.“ (hadis bilježi Taberani, prenoseći ga od hazreti Ibn Amra)
Po imamu Džurdžaniju, zāt (bît) svake stvari je:
„Ono što ju specificizira i razlikuje od svega drugoga pored nje. Bît neke stvari predstavlja nju sâmu, nju per se ('ajnuhu), i svaka bît posjeduje svoje akcidente ('arad). Razlika između pojmova bît i biće (šahs), u tome je što je pojam bît općenitiji od pojma biće, budući da se bît može odnositi na tijelo a i na nešto drugo, dočim se pojam biće odnosi isključivo na neko tijelo (džism).“ (str. 74.)
Alâma Tehanevi još kaže:
„Pojam zât odnosi se na neki pojam (me'ān). Među kojima na štostvo (māhija), u značenju: 'po čemu je ta stvar to što jeste (mā bihiš-šej'u huve huve)'.“ (tom I, str. 816.)
Iz ovoga možemo zaključiti da načelno govoreći o uzvišenom Allahu, možemo upotrijebiti izraz „Zātullāh“, „Allahova Bît“, naprimjer: „Allahovu Bît, ono što On stvarno jeste, nemoguće je spoznati.“
S druge strane, upotrijebiti izraz „Allahov Šahsijet“, „Allahovo Biće“, nešto je nedopustivo, budući da se pod time automatski podrazumijeva da dragi Allah ima tijelo (džism). No, u književnoj literaturi kao i u svakodnevnome govoru, koristi se i ovaj pojam, naprimjer: „Uzvišeno je Tvoje Biće!“ treba obratiti pažnju na dvoje.
Prvo, kao što smo rekli, riječ je o „književnosti“ odnosno „svakodnevnome govoru“, ne o teologiji. Stoga, jednome teologu ovakve riječi ne priliče, makar mu nijet (namjera) bio dobar. Uzvišeni Allah jasno opisuje svojstvo hazreti Musâa, alejhisselam, kao Svoga izaslanika faraonu. Obraćajući se faraonu, hazreti Musa-pejgamber, alejhisselam, veli:
„'Dužnost mi je da o Allahu samo istinu kažem.'“ (7:105)
Drugo, kako kaže naš imam u akaidu hazreti Maturidi, može se razmotriti, u kojem bi se značenju koristio pojam „džism“ (tijelo), odnosno, u našemu slučaju, šta na osnovu toga podrazumijevamo pod pojmom „biće“.
Ukoliko pod time podrazumijevamo nešto što posjeduje svoj početak, kraj, mjere, strane, mjerne vrijednosti, fizičke ili misaone, tada je apsolutno nedopustivo koristiti ovaj izraz uz ime uzvišenoga Allaha.
Ukoliko pod pojmom „biće“ ne podrazumijevamo nešto što ima mjerne veličine u bilo kojemu smislu, i ukoliko pod time mislimo samo na dragoga Allaha ni na šta i ni na koga drugog, samo u tome slučaju dozvoljeno je upotrijebiti i izraz „tijelo“ za uzvišenoga Gospodara, odnosno, u našemu slučaju, izraz „biće“.
No, završava hazreti imam Maturidi, budući da nigdje u predaji, u Kur'anu i Sunnetu, kao ni u govorima i djelima prvih generacija muslimana, nije korišten termin „tijelo“ za uzvišenoga Allaha, čak i u uz gore navedene uvjete, ipak je bolje ne pridruživati pojam „tijelo“ imenu uzvišenoga Allaha. (hazreti imam Maturidi, Kitābul īmān, str. 62., 63.)
g) Naredni pojam je Kursijj (el-Kursijj), doslovno „Pijedestal“. Pojam koristi se i u Kur'anu i u Sunnetu, odnosno hadisu. U časnome Kur'anu, Kursijj, a vezano za uzvišenoga Allaha, spominje se u dvjesto pedeset i petom ajetu sure Bekara:
„Kursijj Njegov obuhvata i nebesa i Zemlju, i Njemu ne dojadi održavanje njihovo: On je Svevišnji, Veličanstveni.“
U plemenitom hadisu, hazreti Muhammed, alejhisselam, kaže:
„Razmišljajte o svakoj stvari, a nemojte razmišljati o Bîti uzvišenoga Allaha (Zātullāhi te'ālā). Između Njegovoga Sedmog neba i Njegovoga Pijedestala (Kursijjuh) je sedam hiljada svjetlosti. A on je iznad svega toga.“ (hadis bilježi Ibn Hibbān, prenoseći ga od hazreti Ibn Abbasa)
U svojoj predivnoj kasidi o osnovama vjerovanja po eš'arijskom mezhebu „Dževheretut-tevhīd“, hazreti imam Lekānī kaže:
„(obaveza je vjerovati u postojanje)"
I 'Arša, i Kursijja, onda i u Kalema,
pisarâ, Levhe, mnoga mudrost tu je skrivena.“
Komentirajući ove stihove u svome djelu „'Avnul murīd lī šerhi dževheretit-tevhīd“, hazreti imam Ibrahim Bādžūrī za pojam „Kursijj“ kaže:
„Kursijj je veliko svjetlosno tijelo (džism 'azīm nūrānī) podno 'Arša, priljubljen uza nj (multesikun bihi) iznad Sedmoga neba. Između njega i Sedmoga neba razdaljina je od pet stotina godina, kao što to prenosi hazreti Ibn Abbas. No, preče je suzdržati se od donošenja suda o sâmoj njegovoj zbilji, jer o tome ne postoji pouzdano znanje. Kursijj nije isto što i 'Arš, za razliku od mišljenja kojega zastupa hazreti Hasan Basri.
Uzvišeni Allah kaže u Kur'anu: ' Kursijj Njegov obuhvata i nebesa i Zemlju'.“ (Ibrahim Bādžūrī, „Avnul murīd lī šerhi dževheretit-tevhīd“, tom II, str. 1094.-1095.)
Da rezimiramo, Kursijj je stvoreno veliko svjetlosno tijelo, slično 'Aršu, nalazi se iznad Sedmoga neba (semā' sābi'a) a ispod 'Arša, s kojim je povezan.
h) Konačno, posljednji pojam koji spominjete je „Allahova stopala“ (kidemallāh). U časnome hadisu kaže se:
„U Džehennem će se neprestano bacati, a on će pitati: 'Ima li još?' Sve dok Gospodar siline ne stavi na njega Svoju nogu, pa se oni stisnu jedni uz druge, te Džehennem rekne: 'Dosta! Dosta! Tvoje Ti siline, i Tvoje Ti plemenitosti!' A u Džennetu stalno će biti mjesta, sve dok Allah ne stvori za njega druga stvorenja te ih nastani u preostalom dijelu Dženneta.“ (Hadis bilježe hazreti imam Ahmed, Bejheki, Tirmizi, i Nesai, prenoseći ga od hazreti Enesa)
Pored ovoga, u izvorima naše vjere, Kur'anu i Sunnetu, spominju se slična Božija Svojstva: Božija ruka, Božiji prsti, Božija prilika i slično. Šta to stvarno znači i kako to treba pravilno razumijevati, obratit ćemo se jednom od naših voljenih učitelja – hazreti imamu Gazaliji. On, mubarek, to objašnjava na njemu svojstven način, ozbiljno, a istodobno jasno, da ga svako razumije.
„Prva obaveza muslimana je vjerovanje u Allahovu Svetost (takdīs). A to znači, kada čovjek čuje izraze 'ruka', 'prst', riječi hazreti Pejgambera, alejhisselam, da je Allah pomiješao ilovaču od koje je hazreti Adem, alejhisselam, stvoren, Svojom rukom; i da je srce vjernika između prstiju Svemilosnoga, u tome slučaju mora voditi računa da pojam 'ruka' za sobom povlači dva značenja (ma'nejn).
Jedno značenje je konkretan entitet, ud, sastavljen od mesa i nerava. A meso, kost i nervi su konkretno tijelo, konkretna svojstva. Pod tijelom mislimo na neko određenje, koje ima svoju dužinu, širinu, dubinu, koje priječi nekoga drugog da bude tu s obzirom da se ono tu nalazi, izuzev da se skloni sa toga mjesta.
Ovaj izraz koristi se i kao metafora, pojam 'ruka' u svome drugome značenju, nema značenje tijela, uopće. Tako se kaže: 'Ta i ta zemlja nalazi se u rukama toga i toga vladara'. Ovo je razumljivo, makar, naprimjer, vladar i nemao ruke.
Tako svako, i ljudi svakodnevlja a i stručnjaci, moraju znati i čvrsto vjerovati da hazreti Muhammed, alejhisselam, pod tim izrazom 'ruka' nije mislio na tijelo, organ sastavljen od mesa, krvi i kosti, i da je to nemoguće pripisati uzvišenom Allahu. On je presvet, iznad je toga (mukaddis). Onaj ko misli da Allah ima tijelo sastavljeno od svojih dijelova, taj je ustvari obožavatelj kipa ('ābid sanem). Jer svako tijelo stvoreno je, a robovanje stvorenom je nevjerstvo (kufr). Tako je robovanje kipu kufr jer je kip stvoren, a stvoren je s obzirom da je tijelo (džism).
Pa ko robuje kipu, taj je nevjernik (kāfir), oko čega su saglasni (idžmā') prve generacije muslimana (selef) i one kasnije generacije (halef). Bez obzira bilo to tijelo fizički čvrsto (kesīf), poput čvrstih planina, ili, pak, prefinjeno (letīf), poput zraka i vode; bez obzira bilo to tijelo tamno, poput Zemlje, ili svijetlo, poput Sunca, Mjeseca i zvijezda, ili bezbojno, poput zraka; bez obzira bilo ono silno, veliko, poput 'Arša, Kursija i nebesa, ili malo, poput pjeska, ili kakve čestice; bez obzira bilo ono čvrsti, poput kamena, ili živo, poput čovjeka. Jednostavno, tijelo je kip, makar bilo fino, lijepo, veliko ili malo, čvrsto ili postojano, i dalje je kip.
Ko odriče tjelesnost uzvišenom Allahu, Njegovoj ruci i prstima, taj poriče da Uzvišeni ima udove, meso i nerve, te iskazuje svetost Gospodaru, silna je Njegova Veličanstvenost, u odnosu na ono što je nužno stvorenom.“ (hazreti Ebu Hamid Gazali, Ildžāmul 'avām 'an 'ilmil kelām, str. 42., 43.)
3) Odgovori na postavljena pitanja
Sada ćemo s Božijom pomoći koncizno odgovoriti na vaša pitanja, držeći se netom iznesene terminologije.
- 'Arš je stvoren, nije oduvijek (kidem), a postojat će i na Sudnjem danu, o čemu nas jasno obavještava hazreti Pejgamberov, alejhisselam, hadis.
- 'Arš niti bilo šta drugo nije nužno/neophodno uzvišenom Allahu. U suri Ankebut, nedvosmisleno je rečeno: „A onaj ko se bori – bori se samo za sebe, jer Allah sigurno može bez svih svjetova biti.“ (ajet 6.)
- Uzvišeni Allah iznad je svih kategorija kojima naš razum operira. Tako se na Njega, uzvišen je, ne može odnositi pojam „smještanje“, niti se može reći da je Svoju Bît smjestio na 'Aršu. Uzvišeni Allah jedini je stvoritelj, i uvijek je iznad toga da mu se na bilo koji način pridruži bilo ko ili bilo šta od onoga što je stvorio.
- U kontekstu prethodnih odgovora, svaki kur'anski ajet ili hadis hazreti Muhammeda, alejhisselam, treba razumijevati onako kako smo vidjeli iz citata hazreti imama Gazalija. Tako i izraz „Allahova stopala su na Kursijju“ ne treba razumijevati doslovno, već u to vjerovati, ukoliko je hadis u kojemu se to prenosi uistinu vjerodostajan (sahīh), a znanje šta to stvarno znači, nama je nepoznato.
Na ovome mjestu treba skrenuti pažnju, parafrazirajući riječi hazreti imama Malika a koje se odnose na ajet istivâa u kojemu se kaže:
Svemilosni, koji je učinio istivâ nad 'Aršom
(sura Ta Ha, ajet 5.)
„Poznato je da se istivâ desio (ma'lūm), kako se to desilo i šta to stvarno znači nama je nepoznato (medžhūl), vjerovanje u to je obaveza (vādžib), a pitanje o tome je nedozvoljena novotarija (bid'a)“, isto možemo ustvrditi i za sintagmu „Allahove stope“ – one su hakk, istina, jer se o njima govori u predajama, šta one stvarno znače, nama je nepoznato, vjerovanje u njih je obaveza, a raspravljanje o tome šta to stvarno znači, nije dopušteno.
Neki će reći, danas je to rašireno i kod nas u Bosni i Hercegovini a uslijed nekontroliranog protoka štampe čuje se i kod nekih službenika Islamske zajednice, da je tumačenje ovih pojmova (te'vīl) zabranjen, a ipak će, kada prevode slične sintagme, ponuditi neki svoj te'vil. Tako će mnogi, naprimjer, navedeni ajet prevesti: „A potom se uzvišeni Allah uspeo na 'Arš“, ili slično.
Mu'tezile, koji nisu pripadnici ehli sunneta vel džemata (službene akaidsko-političke škole), negiraju stvarnost Allahovih Atributa, te ove sintagme razumijevaju kao metafore. S druge strane, naša škola potvrđuje postojanje Allahovih Atributa, no, ove sintagme, ako je baš nužda prevesti ih nekome, prevede simbolično. Dakle, vjerujemo da su one hakk, ali ako ih baš moramo prevesti, prevodimo ih simbolično. Pogledajmo samo predivan prijevod ovoga plemenitog ajeta koji je dao rahmetli Besim Korkut:
„Milostivi, koji upravlja svemirom svim.“
Nasuprot tome, mu'tezile simbolički i prevode ali i vjeruju isključivo u simbolično značenje ovoga te sličnih ajeta i hadisa.
Želivši završiti ovaj tekst, posebno bismo skrenuli pažnju na izuzetnu složenost i preciznost teoloških pojmova. Napominjemo, oni nisu „filozofska naklapanja“, kao što neki kažu. Obratite pažnju, sve i jedan pojam korišten samo u ovome odgovoru deriviran je (izveden) iz izvora naše vjere – Kur'ana i Sunneta. Znamo i da uzvišeni Allah ništa ne govori „onako“, kao i da hazreti Pejgamber, alejhisselam, „ne govori po svome hiru“. Stoga, treba biti dobro oprezan kada se želi nešto reći ili napisati a što bi se trebalo odnositi na dragoga Allaha. A naročito ako su taj govor ili tekst javni. Nepažnjom, nedovoljnim poznavanjem materije, makar i imali dobar nijjet, završit ćemo u grijehu a nerijetko sa sobom povući i druge.