Na pitanje odgovara
Govoreći danas o bektašijama upotrebljava se nekoliko pojmova. Nijedan ne označava onu struju bektašija koju smo nazvali “stvarne bektašije” ili “prave bektašije”, dakle muslimane. Također, ti pojmovi nisu sinonimi jedan drugome, svaki od njih označava različitu grupu koja radi lakšega uklapljanja u muslimansko stanovništvo koristi termin “bektašije”. Jedan boravak s njima dovoljan je da bi se odredilo da li je riječ o pravim bektašijama – muslimanima, ili nekoj od sekti koja samo korsiti ime “bektašije”.
I Hurufije (hurûfijja)
Na našemu jeziku o hurufijama se može nešto pročitati u djelu “Historija islamske filozofije” (II tom), autora Henry Corbina (str. 285.-286.) Premda dosta šturo opisani, osnovne linije njihovoga učenja mogu se prepoznati. Uktratko, temelj bića (a i Bitka, svega što postoji) jeste Riječ. No Riječ je skrivena, ezoterična. Da bi se javila treba biti ozbiljen (postignut) “sudar” ali čije porijeklo nije izvanjski već unutarnji, skriveni svijet. Ovo je učenje stvarno zanimljivo ali kakve sve posljedice povlači za sobom vidjet ćemo, ako Bog da, malo kasnije.
a) Početak hurufizma
Osnivač hurufizma je Fadlullâh ibn Ebî Muhammed Tabrîzî. Dolaskom u Astarabad, tadašnja Perzija, okupio je oko sebe poznatih devet (učenika) pomoćnika. Kada je njihovo učenje počeo slijediti veliki broj muslimana jer su bili privučeni njihovim učenjem o nužnosti isplivavanja ezoterijskoga koje se ima desiti na uštrb egzoterijskoga (Šerijata), odnosno o neobaveznosti pokoravanja fikhskim i akaidskim propisima, tadašnji vladar Mîrân Šâh (sin poznatoga Timura) lično i javno ubija Fadlullâha. Devet učenika je pobjeglo.
Nakon izvjesnoga vremena jedan od njih, Alî el-A‘lâ, dolazi u jednu bektašijsku tekiju u Maloj Aziji. U njoj nekim grupama počinje tajno predavati i tumačiti temeljno djelo hurufija “Džâvidân”. Ova knjiga sastoji se od šest listova. Jedan od njih napisao je Fadlullâh na perzijskome jeziku. Ostalih pet sačinio je neko od njegovih učenika.
Najpoznatiji list “Džâvidâna” je “šiknâma” ili “Išknâma”, čiji je autor Ibn Fârištâh. Premda sastavni dio “Džâvidâna”, “Išknâma” ne otkriva neislamska učenja hurufija već neka naizgled interesantna tumačenja, pa je stoga čak i objavljen u Istanbulu 1781. godine.
Nakon što se krug ljudi kojima Alî el-A‘lâ tumačiše “Džâvidân” povećao, Alî pojedince poče uvoditi u dublje tajne hurufizma uvjetujući to tajanstvenošću. Kao svaka sekta, i hurufije ubrzo odlučiše ne puštati od sebe ljude koji bi im prišli. Neke osobe koje napustiše hurufije vidjevši suprotnost njihovoga učenja sa Šerijatom bile su ubijene. Tako je niz prenošenja “unutarnjih tajni”, “bâtina”, bio zaštičen vanjskim, zâhirskim sredstvima.
U “Džâvidânu” tajne su označavane slovima “a”, “c”, “v” i “z”. Značenje svakoga slova kasnije je objašnjeno u knjizi “Miftâhul hajât”. I knjizi “Miftâhul hajât” dat je sinonim “Tajna” (Sirr). Bez knjige “Sirr” ne može se shvatiti “Džâvidân”.
Nakon ovoga, budući da im je bla potrebna i novčana potpora, u redove hurufija prišli su mnogi masoni i neke jevrejske sekte.
Sultan Mahmud Hân II, 1824. godine, neposredno pred ukidanje janičarskih redova, ubija vrhovnoga starješinu hurufija (‘ulû) i tada se zatvaraju sve bektašijske tekije jer je bilo nemoguće saznati u kojima su skrivene hurufije a u kojima zikr obavljaju stvarne bektašije.
Oko četrdesetak godina kasnije preživjele hurufije objavljuju spomenutu knjigu “Išknâme”. Autor je Abdul Medžîd sin Fârištâha. Sljedbenici ove grupe hurufija nazivaju se još i sljedba Išik.
b) Neka učenja hurufija (prema Vakfu Ihlasu)
- Prije stvaranja svijeta Bog je bio jedna sila. Ta Sila je progovorila. Iz nje su proizašla Slova, odnosno Riječ. No, to proizlaženje nije bilu u smislu emaniranja (isijavanja) već u smislu pretvorbe – Sila se pretvorila u Riječ. Riječi su se pretvorile u poslanike, a poslanici, jedan nakon drugoga, u Fadlullâha. Tako je Sila (Bog) postala Fadlullah. To je razlog zašto su meleci morali učiniti sedždu hazreti Ademu jer je to ustvari bio Bog, neuzubillah.
- Ukoliko osoba iskreno voli hazreti Aliju, može raditi šta god hoće jer se svi grijesi brišu iskrenim zaljubljenicima u hazreti Aliju. Prvo se osoba instruira kako bi izgubula iman (vjeru) a potom se prelazi na tumačenje knjige “Sirr” jer “Džâvidân” uopće ni ne spominje Ehli-bejt.
Da ovo nije nimalo naivno, navest ću jedan primjer koji sam pronašao kod imama Zehebîja a koji govori o jednome događaju koji se zbio za vrijeme života hazreti Alije.
Dok je bio halifa, hazreti Aliji je javljeno da se treba pogubiti jedan čovjek koji je tvrdio da je hazreti Alija neuzubillah Bog. Hazreti Ali raspitao se da li su tome čovjeku pokušali objasniti istinu. Na odgovor da jesu ali da čovjek ustrajava u svome takvom vjerovanju hazreti Alija odluči sačekati trenutak pogubljenja te tada priči čovjeku i reći mu: “Vidiš da nisam Bog. Jer da jesam ne bih te htjeo ubiti.”
Kada se pogubljenje primaklo hazreti Alija priđe tome čovjeku i reče mu:
“Shvati da nisam Bog. Da jesam, a ti me tako štuješ, ne bih te ubio.”
Čovjek se za trenutak zbuni ali potom reče:
“Shvatio sam. Ti jesi Bog samo me sada želiš kušati prije negoli me uvedeš u Džennet (Raj).”
- Sve vjere su iste. Ustvari postoji samo šesnaest pojaseva poslanika (pretvorbi prastare Sile), a svaka osoba odabire jedan od tih pojaseva.
Pojas hazreti Adema znači stalno nošenje kože jer je Adem, alejhisselam, nosio odjeću od kože. Pojas hazreti Musâa podrazumijeva nejahanje na kobili. Pojas hazreti Isâa znači neženidbu (neudaju). Ali su dozvoljeni blud i homoseksualizam, samo nije dozvoljena institucija braka.
II Alevije
Kako kaže profesor Shindeldecker, nemoguće je dati tačnu definiciju ko i šta su alevije?
Najčešći odgovori su: “Svaki musliman koji voli Ehli-bejt (porodicu Muhammeda, alejhisselam)”, “svaka ‘otvorena’ osoba, bez obzira na njenu vjeru”, “heterodoksna islamska sekta”, “sinkretistička religija” i sl.
Prije, alevije su nastanjivale područja središnje i istočne Anadolije (azijskoga dijela Turske). Zvali su ih “kizilbaše” i “turkmeni”. Danas su nastanjeni širom Turske.
Druga grupa alevija nastanjuje Mediteran i egejsku regiju i nazivaju se “tahtacilar” (drvosječe).
Treća grupa živi na području koje se naziva Dersim (danas provincija Tunceli, te dijelovi Erzincana i Erzuruma). Nazivaju ih “kurdske kizilbaše”.
Pored spomenutih izraza alevije još zovu i “nusajrije”, “aleviti”, “ehlul Hakk”, “šebek” i “gulat” (ekstremni, zagriženi).
a) Neka vjerovanja alevija
U radu autora spomenutoga na početku ovoga odijeljka, vjerovanje alevija poredi se s vjerovanjem muslimana u šest imanskih i pet islamskih šarta. Mislim da je to najjednostavniji, najkoncizniji i najbolji način kako prikazati vjerovanje alevija.
Imanski šarti:
- vjerovanje u Allaha (dragog Boga)
Kod alevija se ne može pronaći jedinstveno naučavanje. Motreno po najbrojnijim definicijama, alevije vele, neuzubillah: hazreti Alija manifestacija je Boga; evlije su Bog; sve što postoji je Bog; Bog je u čovjeku; te: Bog je istina, ljubav i moć; Bog je stvoritelj.
- vjerovanje u meleke (anđele)
Alevije imaju dvostruk stav. Jedni uopće ne vjeruju u nematerijalna bića pa, naprimjer, đavla tumače kao “nisko ja”. Drugi, opet, gaje jedan oblik praznovjerja pa uče da postoje duhovna dobra i duhovna zla bića, a zadaća je čovjeka da se mora umiliti duhovnim dobrim bićima kako bi ga ona zaštitila od zlih.
- vjerovanje u Božije Knjige (Objave)
Učenje alevija je da postoji nekoliko objavljenih Božijih Knjiga. Kao i muslimani, alevije kažu da su najpoznatije Tevrat objavljen hazreti Musâu (Mojsiju), alejhisselam, Zebur objavljen hazreti Davudu (Davidu), alejhisselam, Indžil objavljen hazreti Isâu (Isusu), alejhisselam, i Kur’an objavljen hazreti Pejgamberu, alejhisselam.
Nauk alevija smatra da su sve objave spuštene nakon što su zapisane, dakle, spuštene su u pismenoj formi. U Kur’anu postoji jedan dio koji izričito govori o tome da nasljednik hazreti Muhammeda, alejhisselam, treba biti hazreti Alija. No, protivnici hazreti Alije taj su dio istrgli i danas taj dio nedostaje.
Po mišljenju alevija, Kur’an treba tumačiti bâtinski (tragati za njegovim skrivenim značenjima) a ne zâhirski, izvanjski. Tu nastaje jedan od paradoksa jer alevije istodobno naglašavaju da Kur’an treba čitati na maternjemu jeziku a ne na arapskome. Da proturječnost bude i veća, mnogi smatraju da Kur’an ni ne treba čitati jer njegove odredbe više ne vrijede, to je samo “drevna knjiga”.
Pored Kur’ana, alevije se služe i hadisima (zabilježenim govorom Muhammeda, alejhisselam), Nehdžul-belâgom (knjigom govora hazreti Alije), potom koriste “Buyruks” (predaje od Ehli-bejta, porodice Muhammeda, alejhisselam, naročito hazreti imama Džafer-i Sadika), “Vilayetnameler” ili “Menakibnameler” (predaje evlijâ, dobrih), i “rivayetler” (alevijske legende).
Alevije, kao i hurufije, nastoje lijepim tumačenjima privući što veći broj ljudi pa tako najčešće koriste slijedeće dvije izreke: “Hazreti Alija je Kur’an koji govori”, i “Najveća Sveta Knjiga koju treba čitati jeste čovjek”.
- vjerovanje u Božije poslanike
Kao i muslimani, alevije vjeruju da su poslanici odabrani ljudi preko kojih je dragi Bog dostavio Svoju Objavu čovječanstvu. Ipak, neke alevije će reći da su poslanici ljudski izraz Boga, neuzubillah.
- vjerovanje u Sudnji dan
Alevije ne vjeruju u postojanja niti Dženneta (Raja) niti Džehennema (Pakla). Pogotovo ne vjeruju u “Boga Koji kažnjava”. Govoreći ovo često citiraju poznatoga derviša jesevijskoga derviškog reda Ašika Junusa ili Derviša Junusa, naravno prethodno tvrdeći da je i on bio alevija:
Kažu za Džennet,
u njem’ su dvori i lijepe djeve,
daj ih onom ko ih želi,
ja hoću Tebe, samo Tebe.
Kao dokaz da niti je hazreti Ašik Junus bio alevija, niti da njegove stihove i učenje shvataju ispravno, navest ćemo jednu strofu alevijskoga pjesnika Kaygusuza Ebdala:
Dakle, stvorio si most suda, od dlake tanji,
svi robovi Tvoji moraju ga preći,
kad’ si tako hrabar, da vidimo Tebe –
da li će Tebi tada da se posreći!
Malo je reći da su stihovi nevjernički.
- vjerovanje u predodređenje
U biti, alevije ne vjeruju u određenje, ili barem tome ne pridaju neku važnost. Uzrok svega je dragi Bog, a Bog ne može dati zlo. Štaviše, sve u životu čovjek mora postići sâm. Zato su alevije poznate kao dobri i vrijedni radnici. No, razlog tome nije vjera već nevjerovanje u predodređenje.
Neke alevije, ipak, prihvataju da neke stvari nisu u čovjekovoj moći, poput bolesti i smrti.
Islamski šarti
- svjedočenje vjere (ešhedu en lâ ilâhe illallâh ve ešhedu enne Muhammeden abduHu ve resûluHu – svjedočim da nema božanstva osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik)
Alevije, uglavnom, ne osporavaju šehâdet (svjedočenje vjere) ali naglašavaju da svjedočenje vjere nije toliko bitno koliko je bitno tvoje ophođenje prema drugome.
- obavljanje namaza
Skoro nijedan alevija ne obavlja namaz niti ikada ide u džamiju. Često ističu da ne klanjaju već da stalno upućuju dove (molbe dragome Bogu).
Alevije se sastaju međusobno i tada zajedno pokušavaju ući u dublje duhovno stanje, dostići više sfere. Ta skupna molitva naziva se cem (džem) ili ayini cem (ajini džem).
- post mjeseca ramazana
Nijedan alevija ne posti mjesec ramazana. Poste, uglavnom, dvanaest prvih dana mjeseca muharrema, te tri dana posta Hizira (Hizir Orucu), koji obično pada trinaesti do petnaesti februar.
- davanje zekata (obaveznoga davanja 2,5% od viška imovine)
Kod alevija ne postoji institucija zekata. Oni međuse raspodijeljuju novac ili darivaju hranu, stoku i slično, od čega se namiruju druge alevije ili njihova obrazovna središta.
- obavljanje hadža (hodočašće Kabi u Mekki)
Alevije ne obavljaju hadž. Ono što rade jeste posjeta grobovima velikana, i muslimanskim i njihovim, s tim da se ti zijareti (posjete) ne obavljaju radi osiguranja mjesta u Džennetu već radi duhovne čistote. Pored turbeta alevija, alevije obilaze i turbeta muslimanskih velikana.
Neki od zijareta su: hazreti Hadži Bektaš Veliju (svakog 16. augusta), Ebdal Musi, u Elmali, Antalija, (svakoga juna), Šehkulu Sultanu, Merdivenköy, Istanbul (tu se održava džem, svake nedjelje i na alevijske praznike), Karadžaahmet Sultan, Üsküdar, Istanbul (održava se džem, svake nedjelje i na alevijske praznike), Seyit Sultanu, Eskişehir.
b) Neki alevijski praznici/obredi
- Džem
Kao što smo već rekli, središnja alevijska ceremonija jeste džem. Alevije vjeruju da džem potječe još od prvobitne molitve Bogu, a da su samu tehniku osmislila četrdeseterica evlija (dobrih) najvišega ranga (Kirklar Meclisi), čiji je predvodnik hazreti Alija.
U Anadoliji, džem se izvodi uoči petka i naziva se Cuma akşamlari. No, zbog pogodnosti, na drugim mjestima džem se izvodi nedjeljom.
Zgrade za džem (cem evi) nemaju minareta, niti se na džem poziva ezanom. Predvode ga alevijske starješine (dede), duhovno najjače osobe koje su preko dvanaest imama povezane s hazreti Pejgamberom, alejhisselam. Dede su odgovorni za kompletan život svih alevija na teritoriji za koju su ovlašteni (nekoliko sela, gradskih četvrti…).
Prije početka džema, deda ohrabruje svaku osobu da ispovijedi svoje grijehe te pomiruje posvađane alevije. Ukoliko neko odbije poslušati dedu, kažnjava se izbacivanjem iz zajednice i zabranom prisustvovanja džemu. Inače, džem je zatvorena ceremonija. Mogu joj prisustvovati samo osobe koje su dale zakletvu. Javni džemovi priređuju se s vremena na vrijeme.
Deda sjedi na pročelju na postu (ovčijoj kožici), na podu prostorije. Zajednicu (džemat) čine pomiješani muškarci i žene koji sjedaju u krug (halka). Mada se žene uglavnom pokrivaju to nije nikakva obaveza. I djeci je dozvoljeno prisustvovati džemu.
Osobe ne uzimaju prethodno abdest (obavezno vjersko pranje prije čina bogoslužja) već se kući istuširaju ili okupaju.
Deda izgovara dove naglas. Nakon toga drži predavanja i pjeva kaside (pobožne pjesme) sâm.
Nekada alevije izvedu i sema-zikir, poznati mevlevijski zikir ali umnogome izvitoperen. Muškarci i žene, zajedno, formiraju nekoliko halki stojeći na nogama. Deda počne svirati saz a džemat se okreće u krug. Nekada se desi da u halki sjedaju na koljena i čine sedždu zajedno, što se naziva halka-namaz.
Na kraju, džemat zajedno jede hranu, najčešće zaklanoga ovna (kurban).
- Müsahiplik (prijateljevanje)
Müsahiplik je, kako kaže John Shindeldecker, “kamen-temeljac alevijskih vjere i društva”. To je ugovorni odnos bračnoga para. Ceremonijom predsjedava deda, a bračni par se zaklinje da će se starati jedno o drugom, na duhovnoj, emocionalnoj i fizičkoj ravni, kao i o svojoj djeci.
- Post mjeseca muharrema
Sve alevije poste dvadeset dana mjeseca muharrema. U tim danima ne piju vodu, ni noću ni danju, već neku drugu tekućinu. U tim danima odriču se svake udobnosti, a sve u znak suosjećanja s hazreti Husejinom, svirepo ubijenim sinom hazreti Alije.
- Ašura
Ašura znači okončanje posta mjeseca muharrema. Pri tome se spravlja naročito jelo koje se kod nas naziva hašura.
- Post Hizira
Mnoge alevije poste spomenute dane mjeseca februara 13.-15., u znak odavanja počasti hazreti Hidru (Hizru, Hiziru), alejhisselam.
- Hidrellez (Hizir-Ilyas)
Po predaji, hazreti Hidr, alejhisselam, i hazreti Iljâs (Elijas, Ilija, Elijah), alejhisselam, okusili su vodu života stoga vječno žive. Hazreti Hidr, alejhisselam, pomaže ljudima na kopnu, a hazreti Iljâs, alejhisselam, na moru. Po predaji, njih dva se sastaju kod ružinoga cvijeta, svake večeri 6. maja.
- Kurban (žrtva) i lokma (jelo)
Vidjeli smo da je kurban sastavni dio džema. Također, kada se žele sjetiti najbližih, alevije kolju kurban. S vremena na vrijeme, alevije otvaraju svoje odaje i besplatno dijele jelo ko ga god zatraži. To jelo (lokma) sastoji se od komada janjetine, rižinoga pilava i ajrana (piće koje se pravi miješanjem jogurta i vode).
- Nevruz (početak proljeća)
Nevruz, dan obnavljanja, pomirenja i početka proljeća pada svakoga dvadeset i prvoga marta. Mnoge alevije vjeruju da je 21. mart rođendan hazreti Alije. Neki vjeruju da je to dan vjenčanja hazreti Alije i hazreti Fatime, dan kada je hazreti Jusuf (Josip, Josif) izvučen iz bunara, i dana kada je Allah stvorio Zemlju.
Praznik se održava izvođenjem džema i posebnoga programa.
* * *
Premda sam u prvome dijelu odgovora na pitanje o bektašijama rekao da ćemo s ovim dijelom završiti mislim da je nužno skrenuti pažnju na još jednu za Tursku veoma važnu sektu koja sebe također naziva bektašijama.
Razlog ovakve opširnosti jeste, prvo, što je nužno razgraničiti stvarne bektašije od sekti koje sebe nazivaju islamskim derviškim redom bektašija, i, drugo, što na osnovu većega broja informacija čovjek može lakše zaključiti “s kim ima posla”. Ukoliko si se, dakle, srela/sreo s nekim ko tvrdi da je bektašija nadam se da ćeš s ovim velikim brojem praktičnih informacija lakše prepoznati o kome je stvarno riječ.