Pitanja i odgovori (130): O prijestolju Božijem

Hvala Vam na javljanju. Zanimljive su Vaše primjedbe, u tome duhu bismo nešto i prokomentarisali. Suština Vašega pitanja, čini se, odnosi se na „logičnost“ Božijega su-odnosa sa svijetom koji je stvorio. Kao vjerniku, pretpostavljamo da Vaš odnos s Višnjem ne počiva na „logičnosti“ već na povjerenju: naprosto dragoga Boga vjerujete. Upravo na temelju toga povjerenja, vjernik se pokorava i obožava svoga Gospodara. Tek poslije se javlja prirodna potreba da se to vjerovanje i objasni, prvo sebi, a potom i drugima. Iako je teologija „ključ“ kršćanstva, ipak, u praktičnom životu, svaki vjernik poštuje Boga kroz aspekt koji mu je najbliži. Govoreći, sada, o teologiji, i kršćanskoj ali i muslimanskoj, nastoji se povjerenje u Boga racionalno iskazati, no, nemoguće je to učiniti u potpunosti. Ne poznajemo ni jednog kršćanskog teologa a da je rekao za vlastitu interpretaciju Božijeg „života u sebi“, da je do kraja logična, pogotovo ne za pitanje trojne hipostaze odnosno naravi Tri Osobe. Pretpostavljamo, naravno to ne možemo znati, da ste vlastito vjerovanje izjednačili sa učenjem, ali je teško povjerovati da Vam je poimanje višnjega Boga u Njegovom unutarnjem životu logično. U Kur'anu (7:54.) se kaže: „Inne Rabbekumullâhu-llezî halekas-semâvâti vel erda fî sitteti ejjâmin“, „Gospodar vaš je Allah, koji je nebesa i Zemlju u šest vremenskih razdoblja stvorio“. Nakon ovoga, odmah se u nastavlja: „Summe'stevâ 'alel arši“, što je, radi lakšeg razumijevanja prevedeno: „I onda se nad Aršom uzdigao“, no, imajući u vidu da glagol „uzdignuti“ podrazumijeva promjenu a što se ni u kojoj formi ne može povezivati s višnjim Bogom, arapski glagol „istevâ“ najbolje je uopšte ne prevoditi: „A potom je istivâ nad Aršom učinio.“ Taj izraz se nikako ne može razumijevati ni u smislu Allahovog „lociranja“ (i zato je pogrešno svako mišljenje da Allah može imati neko mjesto makar i „iznad Prijestolja (Arša)“ i bilo gdje, kao i da On bilo gdje „odlazi“. Riječ je o nečemu što čovjek, kao u mnogo čemu ograničeno stvorenje, ne može razumijevati, odnosno, o vrsti manifestiranja (pokazivanja) beskonačnog i bezgraničnog Allaha u konačnom i ograničenom svijetu, svijetu ljudi, Njegovih stvorenja. Allah naprosto jeste u Svom svijetu koji je za sve osim Njega svijet apsolutne nedosezivosti, i to u svakom pogledu. Prenosi se, naprimjer, da Ga je Njegov miljenik Davud/David, alejhisselam, upitao zašto je stvorio stvorenja te da mu je Allah odgovorio da su stvorenja stvorena da bi mogla spoznati i svjedočiti Njega i da bi tako mogla doživljavati neizmjerne blagodati Njegove milosti. Ovo razumijevamo na način da Allah nije htio Svoje ljepote i blagodati „zadržati“ samo za Sebe, već je stvorio stvorenja da bi se mogla Njemu predavati, približavati Mu se i tako biti korisnici Njegovih neizmjernih ljepota. To, prirodno, važi za sva stvorenja, pa tako i za meleke (anđele) koje je On stvorio da praktično sprovode Njegove odluke. Allah nije stvorio meleke da bi Mu pomagali jer je On iznad najsitnijeg ograničenja i slabosti, već je na taj način dodatno izražena Njegova veličina, veličina Stvoritelja koji stvara stvorenja koja Mu robuju izvršavajući Njegove zapovjedi. U tome je smislu neophodno i komuniciranje između Stvoritelja i Njegovih stvorenja, te pošto je nezamislivo da Mu se, kako smo već rekli, bilo koje stvorenje pridruži u Njegovom „svijetu“ apsolutne nedosezivosti, On je odredio da anđeli s Njime komuniciraju u „prostoru“ i „dimenziji“ oslovljenoj sa „Arš“ (Prijestolje) gdje se On, Beskonačni manifestira (pojavljuje) i u konačnosti. Ovo manifestiranje u konačnosti nikako ne znači da se On na neki način „udaljio“ iz beskonačnosti. Možda bi se kao zgodan primjer iz našeg svijeta moglo navesti konkavno sočivo kroz kojeg se svjetlost jako, blistavo i moćno pojavljuje u jednoj tački, ali ne nastupa istovremeno mrak svuda okolo već je ta ista svjetlost raspršena i svuda okolo. Prema tome, kur'anski izrazi vezani za Arš (Bîtak) i Kursijju (Njegovu vladajuću moć) ne razumijevaju se u bilo kom smislu nekog Njegovog „lociranja“, „putovanja“ i „seljenja“, odnosno ograničavanja Njega. Tako je i nezamislivo da On ima dijete jer bi to značilo da to „dijete“ sudjeluje u Njegovoj Bîti, odnosno da Mu se pridružuje. Muslimanski teolozi i filozofi nastojali su ponuditi rješenja odnosa: Bog kao takav (Allah), Bog kao stvoritelj (Hâlik), i Bog kao uzdržavatelj (Kajjûm), i ponudili veliki broj teorija. Štaviše, neki među njima, da spomenemo tek mutezilije kao jednu od najstarijih škola, pokušali su kršćansko učenje o jedinome Bogu koji se iskazuje kroz Tri Osobe, razriješiti teorijom o tri temeljna Božija Svojstva (Sifât). U svakome slučaju, prateći kontekst časnoga Kur'ana, sasvim je moguće da su sljedbenici pretposljednje objave – Indžila, koja je spuštena poslaniku Isâu/Isusu, neka je mir na njega, upravo u želji da objasne navedeni problem, definisali taj odnos kao Sveto Trojstvo, a kasnije i naučavali relanost hispostatskog sjedinjenja. Drugim riječima, nije isključeno da je uzrok tome ono što oslovljavamo „iskrenom namjerom“, na šta se aludira i u časnom Kur'anu: „.Reče Allah: 'Ovo je Dan u kojem iskrenima koristi njihova iskrenost...' “ (5:119.) Stoga u Svojoj posljednjoj Objavi čovječanstvu – u časnome Kur'anu, dragi Bog, kada je u pitanju problem o kojem razgovaramo te kršćanska perspektiva, ljude podučava trima osnovnim stvarima:

1) neispravnost učenja o hipostatskom sjedinjenju; Isâ/Isus, alejhisselam, nije Bog, njegova priroda jeste specifična, ali je, izvan svake sumnje, ljudska („O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u svome vjerovanju i o Allahu govorite samo istinu! Mesih, Isa, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik, i Riječ Njegova koju je u Merjemi  dao, i Duh od Njega; zato vjerujte u Allaha i Njegove poslanike i ne govorite: 'Trojica su!' Prestanite, bolje vam je! Allah je samo jedan Bog – hvaljen neka je On! – zar On da ima dijete?! Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji, i Allah je dovoljan kao svjedok“ 4:171.); štaviše, i njegova egzistencija zavisi od Volje jedinoga Boga, kada bi On to htio, mogao bi mu oduzeti egzistenciju („Nevjernici su oni koji govore: 'Bog je – Mesih, sin Merjemin!' Reci: 'Ko može spriječiti Allaha da, ako hoće, uništi Mesiha, sina Merjemina, i majku njegovu, i sve one koji su na Zemlji?' Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji i na onome što je između njih; On stvara što hoće, i Allah sve može.“ 5:17.);

2) dragi Bog, izvan svake sumnje, stvorio je svijet i konstantno ga održava, čovjekov zadatak je da čisti svoje srce kako bi se rečena istina odrazila na njemu, te kako bi je i posvjedočio („On je Allah, nema božanstva osim Njega, Živog, Vječnog. Ne obuzima Ga ni drijemež ni san! Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji. Ko se može pred Njim zauzimati za nekoga bez dopuštenja Njegova?! On zna šta je bilo i prije njih i šta će biti poslije njih, a od onoga što On zna – drugi znaju samo onoliko koliko On želi. Njegova moć obuhvata i nebesa i Zemlju i Njemu ne dojadi održavanje njihovo. On je Visoki, Veliki.“ 2:255.);

3) nijedan čovjek ne može u potpunosti spoznati Božiju suštinu (Bît, Boga kao takvog, Njegov „unutrašnji život“), ipak, čovjeku je čak i o tome nešto objavljeno („Reci: 'On, Allah je, Njemu se sve vraća, nije rodio niti je rođen, i ništa mu nije dolično.“ 112:1.-4.);

Ne treba zaboraviti, da ni kršćanska dogma o trojednome Bogu nije izražena odmah, niti su je izravno apostoli obrazlagali. Sjetit ćete se da je ona definisana tek niceo-kalcedonskim simbolom, dakle sredinom 5. v. Štaviše, znatna većina kršćana koji su živjeli na prostoru Azije pa tako i sâme Meke u kojoj je živio poslanik Muhammed, alejhisselam, pripadala je različitim kršćanskim školama, koje su saborima održanim do 5. v. proglašene heretičkim: nestorijancima, arijancima, i dr. Sasvim sigurno je to bio i razlog zbog kojega je jedan dio kršćana časni Kur'an i shvatio kao upotpunjenje ranijih Božijih objava, sâmim time i časnoga Indžila, a koji su vlastito uvjerenje u Isâovo/Isusovo poslanstvo i njegovo navještenje dolaska posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda, mir neka je sa njim, čak oslikali i u unutrašnjosti Kabe – upravo je crtež časnih Isûa/Isusa i Merejeme/Marije, blagoslovljeni poslanik Muhammed izuzeo od brisanja prilikom čišćenja Kabe (hadis bilježi imam Zehebî, prenoseći je od Ezrekîja). Za većinu crteža, pored kipova, naredio je da se izbrišu upravo iz razloga što su Božije poslanike, alejhimusselam, i još neka odabrana stvorenja prikazivali neautentično (npr. časne Ibrahima i Ismaila, mir neka je sa njima, kako u rukama drže kocku, potom meleke/anđele i sl.). Konačno, tokom kompletne istorije, pitanje razumijevanja Trojstva nije bilo identično niti među kršćanskim učiteljima, čak ni nakon definisanja niceo-kalcedonskog simbola. Tako je, naprimjer, i nakon tzv. Akacijeve šizme, učenje monofizita ostalo blisko istočnim, kasnije pravoslavnim crkvama.

Da zaključimo, kako je to uopšte moguće da je dragi Bog istodobno i iznad svega ali i svuda prisutan, čovjek ne može spoznati isključivo se oslanjajući na razum, ako ništa drugo a ono imajući u vidu da razum uvijek koristi kategorije koje su i sâme stvorene, bez obzira da li je riječ o pojavama ili, pak, mišljevinama. Stoga je proces spoznavanja nezamisliv bez korištenja svih organa spoznavanja, naročito onih srčanih. Jedino na taj način čovjek se može osvjedočiti da je višnji Bog vazda sa njim („On je s vama ma gdje god vi bili.“ 57:4.). A artikulacije toga vjerovanja razlikuje se od osobe do osobe, i sigurno neće biti pogrešna ukoliko je stavljena u okvir Božije Objave.